Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-30/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet iz Zagreba, Šalata 3, OIB: 45001686598, zastupanog po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Petrišiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1675/2023-8 od 22. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 26. kolovoza 2025.,
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 1675/2023-8 od 22. studenog 2024. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. 1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 120.583,39 €[1] /908.535,55 kn sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate, kao i da mu nadoknadi parnični trošak. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.778,80 € sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
1.2. Isto tako, rješenjem istog suda odbijen je prijedlog tuženika da sud odredi prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred ovim sudom u ovosudnom parničnom predmetu poslovni broj Pr- 1243/23.
2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenog razloga predviđenog odredbom čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Žalba je osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za povrat iznosa isplaćene razlike plaće stečene bez osnova odnosno na osnovi koja je kasnije otpala. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na činjenici da je nakon izvršenog plaćanja tuženiku, odlukama viših sudova, ukinuta presuda po kojoj je izvršeno plaćanje i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a pravna osnova zahtjeva je odredba čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO). Tome zahtjevu tuženik je suprotstavio prigovor povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolom broj 1 uz Konvenciju ("Narodne novine" - "Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje Konvencija), te se pozvao na pravna stajališta izražena u odlukama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje ESLJP) u pogledu Konvencijskih načela mirnog uživanja prava vlasništva.
5. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:
- da se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, vodio postupak radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu pod poslovnim brojem Pr-1391/06, koji se nadalje vodio pod poslovnim brojem Pr-356/2013 te je utvrđeno da je Odluka ovdje tužitelja od 20. travnja 2006. o izvanrednom otkazu ugovora o radu ovdje tuženiku, nedopuštena, te je naloženo ovdje tužitelju da vrati ovdje tuženika na rad, a što nije sporno između stranaka;
- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2619/16 od 21.7.2017. naloženo tužitelju da plati tuženiku na ime naknade plaće za razdoblje od svibnja 2006. do travnja 2014. iznos od 862.724,57 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, te trošak parničnog postupka u iznosu od 128.312,50 kn s pripadajućom kamatom;
- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1553/17 od 15.1.2019. potvrđena prvostupanjska presuda, osim u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza i doprinosa na dohodak i prireza porezu na dohodak te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen;
- da je tuženik temeljem naprijed navedenih presuda pokrenuo dana 22.7.2019. prisilnu naplatu putem Financijske agencije Zagreb u skladu sa specifikacijom naplate tražbine po presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr- 2619/16 od 21.7.2017. te iz Zahtjeva za izravnu naplatu proizlazi da je uslijedila isplata što proizlazi iz Izvatka po transakcijskom računu broj 226 Privredne banke Zagreb d.d. od 23.09.2019. te je s računa tužitelja prenesen iznos neto plaće zajedno sa zateznim kamatama od 759.984,44 kn / 100.867,27 €, na račun tuženika po osnovi plaće, isplaćen je porez i prirez na dohodak i doprinosi, trošak parničnog postupka koji je isplaćen punomoćniku ovdje tuženika u iznosu od 147.551,11 kn / 19.583,40 €, te naknada temeljem Zakona o provedbi prisilne naplate u iznosu od 1.000,00 kn/132,72 €;
- da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 3805/2019 od 06.12.2022., povodom revizije tužitelja ukinuta presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1553/2017 od 15.01.2019. u dijelu u kojem je dosuđena plaća tužitelja za navedeno razdoblje te je predmet u tom dijelu vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a potom je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-373/2023 od 04.07.2023. ukinuta presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2619/2016 od 21.07.2017. u dosuđujućem dijelu (isplate plaće sa zateznim kamatama), te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje;
- da je kod Općinskog radnog suda u Zagrebu u tijeku ponovno suđenje po tužbi ovdje tuženika protiv ovdje tužitelja, koje se vodi u predmetu pod brojem Pr-
1243/2023., a koji nije pravomoćno okončan;
- da je tužitelj podnio tužbu s obzirom da je naknadno otpala osnova na temelju koje je tuženiku iznos od 908.535,55 kn / 120.583,39 € pa tužitelj smatra da mu je tuženik u smislu odredbe članka 1111. st. 1. i 3. ZOO, dužan vratiti iznos koji mu je isplaćen na ime neto plaća i parničnog troška i kamata.
6. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je osnovano pozivanje tuženika na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) u kojoj je sud isticao da postojanje duga potvrđeno obvezujućom i provedivom presudom pruža korisniku presude „legitimno očekivanje” da će se dug platiti i predstavlja jedno od „vlasništva” korisnika u smislu članka 1. Protokola br. 1. Ukidanje te presude predstavlja miješanje u njegovo ili njezino pravo na mirno uživanje vlasništva. Pri tome se ističe u presudi da je to posebno istinito u navedenom slučaju, u kojem je pravomoćna i izvršna presuda u korist podnositelja zahtjeva izvršena i podnositelj zahtjeva je bio dužan vratiti dio duga utvrđenog presudom u skladu s ukidanjem, što je predstavljalo lišavanje vlasništva, za što prvostupanjski sud zaključuje da je slučaj i u ovoj pravnoj stvari. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da nije od utjecaja pozivanje tužitelja da tuženik nema dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja vlasništvo, odnosno imovinu, jer postoji spor o primjeni prava i da se o pitanju je li ispunio zakonske uvjete odlučuje u sudskom postupku, pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci U-III- 444/2017. od 1.4.2020., te na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Vrzić protiv Hrvatske i Marčan protiv Hrvatske jer se navedene odluke ne odnose na članak 1. Protokola br. 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
7. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik postupao u dobroj vjeri i s legitimnim očekivanjem da pravomoćno dosuđeni iznos predstavlja njegovo vlasništvo, te je postupao s povjerenjem u odluku suda kojom mu je pravomoćno dosuđen iznos neisplaćene plaće, zateznih kamata i troškova postupka, kada je zahtijevao izravnu naplatu novčane tražbine pred Financijskom agencijom. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, prvostupanjski sud je zaključio kako bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tuženiku bio nametnut prekomjeran individualni teret te da bi time nalaganjem tuženiku povrata stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO- a, došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva propisanog odredbom čl. 1. Protokola, pa odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom I. izreke.
8. Međutim, takav zaključak prvostupanjskog suda ne može se za sada prihvatiti.
9. Žalitelj je u žalbi isticao da je već u prvostupanjskom postupku u podnesku od 19. siječnja 2024. osporavao mogućnost primjene čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju te tamo sadržana pravila. Naime, jedno od osnovnih pravila je, koje proizlaze iz navedenih akata, da se vlasništvo podvrgava određenim uvjetima te da države ugovornice imaju kontrolu nad korištenjem imovine u skladu s općim interesom. Stoga ističe da se ne može reći da pojedinac ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja vlasništvo, odnosno imovinu u smislu čl. 48. st. 1. Ustava RH i čl. 1 Protokola 1 uz Konvenciju, kad postoji spor o primjeni prava i kad se o pitanju je li ispunio zakonske uvjete odlučuje u sudskom postupku (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-444/2017 od 1. travnja 2020. g. te ESLJP u predmetu Vrkić protiv Hrvatske broj 5379/12 od 6. prosinca 2016. g. i Marčan protiv Hrvatske broj 67390/10 od 13. rujna 2016.). Prema tome, kad je protiv pravomoćne presude uložena revizija te je Vrhovni sud RH odlučivao o reviziji, ne može se smatrati da je tuženik imao potraživanje dovoljno zaštićeno, pogotovo u situaciji kad je donošenjem odluke Vrhovnog suda RH otpao osnov po kojem je vlasništvo nad novčanim sredstvima koja su predmet ovog zahtjeva, stekao jer prema stavu Ustavnog suda RH (odluka U- III-7909/2019 od 10. prosinca 2020.), štititi ustavno i konvencijsko jamstvo prava vlasništva ne znači prihvaćati neosnovane tužbene zahtjeve.
10. Najprije valja reći da je u odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO-a određeno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Upravo se u ovoj pravnoj stvari radi o osnovi koja je kasnije otpala čime je nastao predmetni izvanugovorni odnos, a nije od značaja je li isplata po ranije postojećoj osnovi, koja je sad otpala osnova, učinjena dobrovoljno ili u postupku prisilne ovrhe dok je opseg vraćanja definiran u čl. 1115. ZOO-a na način da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema odredbi čl. 1117. st. 2. ZOO, stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten.
11. U konkretnom slučaju pravni osnov temeljem kojeg je izvršena naplata utuženog iznosa otpao je donošenjem revizijske odnosno županijske odluke te bi tuženik bio u obvezi tužitelju vratiti utuženi iznos primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a, čl. 1115. ZOO-a i čl. 1117. st. 2. ZOO-a. Naime, donošenjem odluke najvišeg suda kojom je ukinuta drugostupanjska presuda, a potom je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu te je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, ukinute su i sve posljedice koje je pravomoćna sudska odluka proizvela. Pritom nije odlučno da se nakon što je otpala osnova stjecanja i dalje vodi postupak s tim u vezi niti ta okolnost može biti razlog za zadržavanje tuđe imovine bez pravne osnove (pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev-109/2019 od 23. siječnja 2019. i Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023.).
12. Naime, osnovano tužitelj u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti citirane odluke ESLJP-a Solomun protiv Hrvatske, presuda od 2. travnja 2015., Zahtjev br. 679/11, jer je predmet tog spora zahtjev da li su ispunjeni, odnosno zadovoljeni uvjeti za poseban dodatak na plaću sukladno Zakonu o posebnoj državnoj skrbi za određeno razdoblje radnog odnosa na području posebne državne skrbi, te Čakarević protiv Hrvatske, Zahtjev br. 48921/13, presuda od 26. travnja 2018., jer su predmet spora uplate novčane naknade za nezaposlene koje se nisu trebale primiti jer su u potpunosti rezultat pogreške države.
13. U konkretnom slučaju, tuženik je pokrenuo postupak izravne naplate, u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je revizija podnesena, pa na njegovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude upravo u iznosu koji mu je dosuđen, pa prema tome, odluke ESLJP, Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev broj 48921/13), se ne mogu se primijeniti u ovom predmetu, a obzirom je tuženik u ovom predmetu zbog visine vrijednosti predmeta spora znao da se radi o parničnom postupku u kojem je revizija uvijek dopuštena, pa kod istog nije moglo nastati legitimno očekivanje utemeljeno na prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi, jer su svima, pa tako i tuženiku, poznate odredbe Zakona o parničnom postupku te postojanje mogućnosti izjavljivanja revizije, te mijenjanja pravomoćnih i ovršnih odluka nižih sudova, pa bi tuženikovo legitimno očekivanje bilo da je ono što primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo, ali tek kada te odluke da bi bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to baš prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse.
14. Stoga, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i razloge radi kojih su ukinute presude, temeljem kojih je tuženik naplatio svoju tražbinu prema tužitelju, vraćanjem od strane tuženika onoga što je stekao bez osnove ne predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva tuženika, u smislu odredbe članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - "Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
15. Dakle, tuženik je znao odnosno morao znati da je u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2619/2016 od 21.07.2017. tužitelj imao mogućnost podnijeti izvanredni pravni lijek koji je i podnio radi čega je postojala mogućnost da uvažavanjem revizije tamo tužiteljeva (ovdje tuženikova) pravna osnova otpadne odnosno da navedeno dovede u pitanje isplatu temeljem navedene presude. Točno je da je u predmetu Solomun protiv Republike Hrvatske tamo tužitelj tražio isplatu dodatka na plaću po osnovi Zakona o posebnoj državnoj skrbi, međutim, u navedenom predmetu Republika Hrvatska je izjavila zahtjev za zaštitu zakonitosti (koji kao izvanredni pravni lijek u parničnom postupku više ne postoji budući da su odredbom čl. 239. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku brisane odredbe čl. 401. do 408. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99), a ESLJP je posebno primijetio da zahtjev za zaštitu zakonitosti pred Vrhovnim sudom protiv pravomoćnih rješenja u građanskim postupcima može podnijeti samo državni organ ‒ državno odvjetništvo ‒ s punim diskrecijskim pravom u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva što da otvara pitanje o jednakosti strana u postupku budući da je samo jedna od njih ‒ točnije, državno odvjetništvo ‒ imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe, tako da se u konkretnom slučaju ne radi o potpuno činjeničnoj i pravnoj identičnoj situaciji kako to tvrdi ovdje žalitelj.
16. Slijedom navedenog, kako je tuženik mogao i morao znati da postoje izvanredne okolnosti zbog kojih je isplata po navedenim odlukama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda neizvjesna jer je protiv navedene pravomoćne presude tužitelj podnio reviziju, kao pravni lijek koji se uobičajeno koristi radi preispitivanja pravomoćnih odluka nižih sudova te da postoji mogućnost da navedene presude po revizijskoj odluci Vrhovnog suda budu ukinute, pa se nije mogao pouzdati u pravomoćnost istih, pogrešno se prvostupanjski sud poziva na primjenu navedene presude u konkretnom slučaju, već u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti za ocjenu odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva odredbu čl. 1111. ZOO-a, te pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. s obzirom da je isplatom po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta otpala pravna osnova pa je imovina tužitelja prešla tuženiku bez pravne osnove.
17. Kako zbog pogrešnog pravnog stava prvostupanjski sud nije raspravio ni utvrdio sve odlučne činjenice važne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a niti raspravio pitanje da li je tuženik naplatio i u kojem iznosu pripadajuće razlike plaće u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke Vrhovnog suda RH jer bi u protivnom moglo doći do dvostruke naplate (jednom po osnovi koja je naknadno otpala, drugi puta po novoj ovršnoj ispravi), to je pobijanu presudu valjalo ukinuti te odlučiti kao u izreci ove odluke, a posebno i razmotriti prijedlog tuženika za prekidom postupka do pravomoćnog okončanja predmeta Pr-1243/2023.
18. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom.
19. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
20. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će postupiti u skladu sa shvaćanjima izraženim u ovoj odluci, nakon čega će donijeti novu, obrazloženu i na zakonu osnovanu odluku.
U Zagrebu 26. kolovoza 2025.
Predsjednik vijeća:
Josip Grubišić
