REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3421/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Jadranke Matić-Anić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jasminu Jusufhodžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-188/2021-15 od 2. travnja 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj Pr-124/2020-11 od 1. prosinca 2020., u sjednici održanoj 26. kolovoza 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-188/2021-15 od 2. travnja 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj Pr-124/2020-11 od 1. prosinca 2020.
2.1. U prijedlogu naznačuje sljedeća pitanja:
„1. Mora li prilikom odlučivanja o (nekom) pravu iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sud uzeti u obzir (primijeniti) tumačenje/tumačenja Zajedničke komisije koje je doneseno upravo u vezi s tim konkretnim pravom kao izvor materijalnog prava, odnosno objasniti zašto ga nije primijenio ako takvo tumačenje postoji?
2. Mora li sud kada odlučuje o pravu koje je dogovoreno ranijim Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike, a za koje pravo Zajednička komisija za tumačenje tog Kolektivnog ugovora nije dala tumačenje, primijeniti tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje kasnijeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ako je riječ o sadržajno istovjetnim/identičnim odredbama (tj. ako je riječ o odredbama koje na identičan način uređuju to konkretno pravo) kolektivnog ugovora kao što su to odredbe članka 56. KU/13 i članka 50. KU/17?
3. Ako Vlada Republike Hrvatske dogovori s vladom druge države da će hrvatski službenici svoju službu obavljati na određenom području (lokalitetu) koje se nalazi na državnom području te druge države, je li sporazumom dviju vlada (automatizam) izmijenjen i akt o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela u kojem je hrvatski službenik obavljao svoju službu do dana sklapanja dogovora dviju vlada, odnosno prije stupanja na snagu dogovora dviju vlada?
4. Da li dogovor Vlade Republike Hrvatske s vladom druge države kojim se umjesto kontrola na državnoj granici svake države uspostavlja jedna kontrola na zajedničkom graničnom prijelazu smještenom na državnom području druge države ima pravni učinak na prava i obveze iz radnog odnosa između Republike Hrvatske kao poslodavca i državnog službenika kao zaposlenika uzimajući u obzir da bi pozitivan odgovor na ovo pitanje značio da je do izmjene ugovora o radu došlo jednostrano, tj. bez suglasnosti zaposlenika?“
2.2. Kao razloge važnosti postavljenih pitanja navodi da je ovaj sud u većem broju odluka povodom prijedloga za dopuštenje revizije isti odbacio u istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi s obrazloženjem nižih sudova prema kojem su tužitelji (mjesečnim ili dnevnim) rasporedima poslova upućivani na rad na granični prijelaz na području druge države, dakle, izvan njihova mjesta rada i boravišta.
2.3. Tužitelj se pozvao i na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a jer da mu je u drugostupanjskom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pri tome posebice navodi da mu je povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), kao i prava iz čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) i Protokola broj 1. uz Konvenciju. Pri tome ističe da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužitelja jer da sud drugoga stupnja taj pojam tumači proizvoljno.
2.4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
3. Postupajući prema odredbama čl. 385.a, čl. 387. i čl. 389.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/18, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23
- dalje: ZPP), revizijski sud je u odnosu na postavljena pravna pitanja ocijenio da je o ovoj problematici Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao u revizijama povodom dopuštenja te u njima izrazio pravna shvaćanja s kojima je podudarno pravno shvaćanje iz pobijane odluke (tako odluke broj Rev-1206/2022 od 17. siječnja 2023., Rev-1183/2022 od 17. siječnja 2023., Rev-1284/2022 od 31. siječnja 2023., Rev- 142/2023 od 7. ožujka 2023. i dr.) Dakle, u odnosu na postavljena pitanja praksa ovoga suda je stabilna i određena pa nije od utjecaja pozivanje tužitelja na odluke povodom prijedloga za dopuštenje revizije jer u njima nisu zauzimana pravna shvaćanja o konkretnim pitanjima, već samo odlučivano o dopustivosti revizije. Stoga u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a. Stoga niti priložena praksa nije od utjecaja pa je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
4. Predlagatelj se pozvao i na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a koja daje mogućnost dopuštenja revizije u slučajevima povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, s obzirom na gore izneseno te stabilnost i određenost prakse ovoga suda u pogledu pitanja tumačenja pojma stalnog mjesta rada nije učinjeno vjerojatnim da bi zbog pogrešne primjene materijalnog prava bila povrijeđena ustavna i konvencijska prava. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a te je odlučeno kao u toč. II. izreke ovoga rješenja.
Zagreb, 26. kolovoza 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
