Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-6558/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i mr. sc. Iris Gović Penić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vukušić Bokanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan & partneri d.o.o., Zadar, Polačišće 2/II, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Iviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Galleria Importane, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1264/18 od 13. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1264/18 od 13. studenog 2018. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 340,10 eura / 2.652,50 kuna[1] .

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 165,90 eura / 1.250,00 kuna.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 20.392,44 kuna / 2.706,54 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.146,00 kuna / 1.744,77 eura (točka II. izreke). Zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen je preko dosuđenog iznosa od 13.146,00 kuna / 1.744,77 eura do zatraženog iznosa od 27.515,00 kuna / 3.651,87 eura (točka III. izreke).

2. Protiv točke I. i II. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništavih odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. U postupku nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu od 17. veljače 2005. kojim je tuženik tužitelju odobrio u svrhu kupnje stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.200,00 CHF uz rok otplate od 25 godina. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 5,5 % koja je promjenjiva, te da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak. Na kraju, nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 1. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu presude: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljevog kredita u kredit denominiran u EUR.

7. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

8. Tuženik naime u žalbi prije svega ističe da je tužitelj sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u EUR, te da stoga, imajući u vidu odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), valjanost provedene konverzije i okolnost da su sve uplate tužitelju uzete u obzir prilikom provedbe konverzije, tužitelj nema osnove potraživati utuženi iznos.

9. S obzirom da je predmet spora restiticijski zahtjev tužitelja koji je posljedica nepoštenih i posljedično tome ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog 5. listopada 17. veljače 2005. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, prilikom razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primijenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

13. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO/91 koja regulira posljedice ništavosti propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na osnovi takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 104. st. 1. ZOO/91, jasno proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

15. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi, u bitnome, da nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj, imajući u vidu svrhu konverzije i da su prilikom konverzije tužitelju uračunati svi uplaćeni iznosi, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

16. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19.c. čl. 19d ZPK na koje ukazuje tuženik u podnijetoj, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 26. ZOO/91), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 210. i čl. 104.. st. 1. ZOO/91 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništavo i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom čl. 110. ZOO/91 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 107. st. 1. ZOO/91 propisano da ništav ugovor ne postaje pravovaljan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Stoga tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

17. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se kao prethodno pitanje utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

18. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

19. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe sa pravom Europske unije. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je, pojednostavljeno rečeno, predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. Dakle, restitucija odnosno otklanjanje posljedica nepoštenih odredaba u ugovorima o kreditu koji su vezani uz valutu švicarski franak uopće nije predmet reguliranja ZID ZPK/15. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita i nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

20. U odnosu na tuženikovo ukazivanje da su iznosi koji je tužitelj platio po CHF kreditu uvršteni za izračun konverzije i iskorišteni za namirenje EUR kredita potrebno je navesti da iznos preplate utvrđen sporazumom o konverziji nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

21. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). U tom smislu potrebno je navesti i da u konkretnom slučaju kod tužitelja uopće i nije utvrđeno postojanje preplate koja je iskorištena za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta, već je čl. 5. Sporazuma o konverziji utvrđeno postojanje manjka.

22. Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani.

23. Pravilna je i odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja kao prethodno pitanje utvrdio da su odredbe osnovnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu iskaz tužitelja i dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, kao i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Sud prvog stupnja je dakle, rješavajući prethodno pitanje djelomične ništetnosti ugovora pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze.

24. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava visinu tužiteljeve restitucijske tražbine koju je sud prvog stupnja pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ivana Mijolovića na koji nalaz i mišljenje tuženik i nije imao obrazloženih prigovora, osim što je na ročištu održanom dana 8. veljače 2016 naveo da se isti osporava i da predlžae da se vještak usmeno sasluša. Međutim, na ročište održano dana 5. travnja 2016. a na kojem je saslušan vještak tuženik nije pristupio tako da do okončanja postupka nije naveo što je to točno u nalazu vještaka sporno. Imajući u vidu navedeno, nalaz i mišljenje vještaka je u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine tako da je i visina tužiteljeve tražbine pravilno utvrđena.

25. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno odredbe čl. 81. st. 1. u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03 kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

26. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

27. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

28. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer navedeni troškovi u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili potrebni za vođenje postupka.

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj