Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-903/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužiteljice ECZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-393/2019-22 od 30. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-393/2019-22 od 30. listopada 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 19.693,86 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na iznose kako slijedi:

- 224,74 kn od 02.09.2020.g. pa do isplate

- 224,69 kn od 02.09.2020.g. pa do isplate

- 224,64 kn od 02.09.2020.g. pa do isplate

- 224,60 kn od 02.09.2020.g. pa do isplate

- 420,90 kn od 02.09.2020.g. pa do isplate

- 420,85 kn od 02.09.2020.g. pa do isplate

- 420,81 kn od 10.05.2008.g. pa do isplate

- 420,71 kn od 10.06.2008.g. pa do isplate

- 420,67 kn od 10.07.2008.g. pa do isplate

- 420,58 kn od 10.08.2008.g. pa do isplate

- 420,53 kn od 10.09.2008.g. pa do isplate

- 420,48 kn od 10.10.2008.g. pa do isplate

- 420,39 kn od 10.11.2008.g. pa do isplate

- 420,35 kn od 10.12.2008.g. pa do isplate

- 420,25 kn od 10.01.2009.g. pa do isplate

- 420,16 kn od 10.02.2009.g. pa do isplate

- 420,07 kn od 10.03.2009.g. pa do isplate

- 420,02 kn od 16.04.2009.g. pa do isplate

- 419,93 kn od 15.05.2009.g. pa do isplate

- 419,79 kn od 15.06.2009.g. pa do isplate

- 555,17 kn od 15.12.2009.g. pa do isplate

- 555,17 kn od 15.01.2010.g. pa do isplate

- 555,17 kn od 15.02.2010.g. pa do isplate

- 555,13 kn od 15.03.2010.g. pa do isplate

- 555,15 kn od 15.04.2010.g. pa do isplate

- 555,13 kn od 15.05.2010.g. pa do isplate

- 555,12 kn od 15.06.2010.g. pa do isplate

- 555,08 kn od 26.07.2010.g. pa do isplate

- 555,07 kn od 15.08.2010.g. pa do isplate

- 555,04 kn od 15.09.2010.g. pa do isplate

- 554,97 kn od 15.10.2010.g. pa do isplate

- 554,95 kn od 15.11.2010.g. pa do isplate

- 314,98 kn od 15.12.2010.g. pa do isplate

- 314,93 kn od 15.01.2011.g. pa do isplate

- 314,90 kn od 15.02.2011.g. pa do isplate

- 314,87 kn od 15.03.2011.g. pa do isplate

- 314,80 kn od 02.05.2011.g. pa do isplate

- 314,79 kn od 15.05.2011.g. pa do isplate

- 314,74 kn od 15.06.2011.g. pa do isplate

- 314,70 kn od 15.07.2011.g. pa do isplate

- 240,49 kn od 15.08.2011.g. pa do isplate

- 240,47 kn od 15.09.2011.g. pa do isplate

- 240,41 kn od 15.10.2011.g. pa do isplate

- 240,40 kn od 15.11.2011.g. pa do isplate

- 240,36 kn od 15.12.2011.g. pa do isplate

- 240,33 kn od 15.01.2012.g. pa do isplate

- 240,24 kn od 02.03.2012.g. pa do isplate

- 240,24 kn od 06.03.2012.g. pa do isplate

- 240,20 kn od 02.05.2012.g. pa do isplate

- 240,15 kn od 21.05.2012.g. pa do isplate

- 240,06 kn od 15.06.2012.g. pa do isplate

- 199,70 kn od 17.01.2014.g. pa do isplate

- 45,78 kn od 18.01.2014.g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana (točka 1. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 33.116,56 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na iznose kako slijedi:

- 13,37 kn od 02.09.2020.g. pa do isplate

- 0,62 kn od 10.10.2008.g. pa do isplate

- 73,06 kn od 10.11.2008.g. pa do isplate

- 4,81 kn od 10.12.2008.g. pa do isplate

- 134,30 kn od 10.01.2009.g. pa do isplate

- 153,57 kn od 10.02.2009.g. pa do isplate

- 217,01 kn od 10.03.2009.g. pa do isplate

- 130,66 kn od 16.04.2009.g. pa do isplate

- 129,25 kn od 15.05.2009.g. pa do isplate

- 104,54 kn od 15.06.2009.g. pa do isplate

- 374,18 kn od 01.11.2009.g. pa do isplate

- 109,20 kn od 15.12.2009.g. pa do isplate

- 164,01 kn od 15.01.2010.g. pa do isplate

- 199,20 kn od 15.02.2010.g. pa do isplate

- 191,58 kn od 15.03.2010.g. pa do isplate

- 226,54 kn od 15.04.2010.g. pa do isplate

- 290,61 kn od 15.05.2010.g. pa do isplate

- 304,34 kn od 15.06.2010.g. pa do isplate

- 133,78 kn od 15.07.2010.g. pa do isplate

- 249,94 kn od 26.07.2010.g. pa do isplate

- 377,11 kn od 15.08.2010.g. pa do isplate

- 533,23 kn od 15.09.2010.g. pa do isplate

- 442,29 kn od 15.10.2010.g. pa do isplate

- 463,32 kn od 15.11.2010.g. pa do isplate

- 519,07 kn od 15.12.2010.g. pa do isplate

- 527,20 kn od 15.01.2011.g. pa do isplate

- 406,38 kn od 15.02.2011.g. pa do isplate

- 90,01 kn od 17.02.2011.g. pa do isplate

- 514,40 kn od 15.03.2011.g. pa do isplate

- 516,09 kn od 02.05.2011.g. pa do isplate

- 575,36 kn od 15.05.2011.g. pa do isplate

- 702,75 kn od 15.06.2011.g. pa do isplate

- 847,72 kn od 15.07.2011.g. pa do isplate

- 981,00 kn od 15.08.2011.g. pa do isplate

- 737,36 kn od 15.09.2011.g. pa do isplate

- 655,40 kn od 15.10.2011.g. pa do isplate

- 660,88 kn od 15.11.2011.g. pa do isplate

- 672,18 kn od 15.12.2011.g. pa do isplate

- 603,26 kn od 15.01.2012.g. pa do isplate

- 140,39 kn od 18.01.2012.g. pa do isplate

- 139,48 kn od 15.02.2012.g. pa do isplate

- 627,52 kn od 02.03.2012.g. pa do isplate

- 761,53 kn od 06.03.2012.g. pa do isplate

- 14,65 kn od 15.04.2012.g. pa do isplate

- 737,69 kn od 02.05.2012.g. pa do isplate

- 131,36 kn od 04.05.2012.g. pa do isplate

- 210,59 kn od 11.05.2012.g. pa do isplate

- 416,02 kn od 21.05.2012.g. pa do isplate

- 769,67 kn od 15.06.2012.g. pa do isplate

- 3.034,60 kn od 01.12.2013.g. pa do isplate

- 429,74 kn od 15.01.2014.g. pa do isplate

- 92,04 kn od 17.01.2014.g. pa do isplate

- 214,83 kn od 18.01.2014.g. pa do isplate

- 254,07 kn od 15.02.2014.g. pa do isplate

- 377,80 kn od 20.02.2014.g. pa do isplate

- 185,85 kn od 15.03.2014.g. pa do isplate

- 134,04 kn od 20.03.2014.g. pa do isplate

- 316,34 kn od 04.04.2014.g. pa do isplate

- 254,21 kn od 16.04.2014.g. pa do isplate

- 369,52 kn od 05.05.2014.g. pa do isplate

- 606,03 kn od 05.06.2014.g. pa do isplate

- 621,18 kn od 04.07.2014.g. pa do isplate

- 632,37 kn od 21.07.2014.g. pa do isplate

- 2.191,50 kn od 01.01.2015.g. pa do isplate

- 677,99 kn od 01.02.2015.g. pa do isplate

- 677,99 kn od 01.03.2015.g. pa do isplate

- 677,99 kn od 01.04.2015.g. pa do isplate

- 677,99 kn od 01.05.2015.g. pa do isplate

- 677,99 kn od 01.06.2015.g. pa do isplate

- 677,99 kn od 01.07.2015.g. pa do isplate

- 677,99 kn od 01.08.2015.g. pa do isplate

- 677,99 kn od 01.09.2015.g. pa do isplate

sve u roku od 15 dana (točka 2. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 26.950,60 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, sve u roku od 15 dana (točka 3. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 13.590,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućim od 30. listopada 2020. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe (točka 4. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, kao neosnovane, uz obvezu nadoknade troškova postupka, uvećanih za zatezne kamate tekućim od 30. listopada 2020. do isplate, i uvećanih za troškove žalbe, a podredno uvažiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora su kumulirani tužbeni zahtjevi za isplatu preplaćenih kamata po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te isplatu s osnove razlike u konvertiranoj glavnici.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu 11. prosinca 2006. (list 4 do 9 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 80.151,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja stana;

- da se tužiteljica obvezala platiti kredit kroz 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 401,84 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja;

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 2 ugovora);

- da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta (što nije sporno);

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.;

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača;

- da u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br 41/2014. - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika;

- da je identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. članka 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika;

- da je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. toga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6. Polazeći od navedenih utvrđenja, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud prvog stupnja je zaključio kako pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle, ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, jer da bi u suprotnom tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom na to da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Sud je također istaknuo kako upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže te da na isti način citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

7. S obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, sud prvog stupnja je zaključio kako, je u skladu s citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

8. Nadalje u postupku nije bilo sporno sljedeće:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili 10. ožujka 2016. Dodatak II Ugovoru o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (Dodatak na listu 22 do 27 spisa predmeta) iz sadržaja kojega slijedi da je tužiteljica, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristala na konverziju u EUR, na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15- dalje: ZID ZPK/15) te je nadalje tim dodatkom utvrđeno:

- da je Dodatkom utvrđeno: da se u skladu s odredbama zakona, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Dodatkom mijenjaju odredbe iz Osnovnog ugovora, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, da je ukupni iznos koji je tužiteljica preplatila 2.198,95 kn na dan 30.9.2015. (čl. 5.) te da će se ta pretplata koristiti za namirenje budućih anuiteta po kreditu na način da se 50% anuiteta podmiruje iz pretplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa pretplate (čl. 6.), da na dan 30.9.2015. preostali iznos nedospjele glavnice iznosi 48.393,36 eura, i da je iznos koji je u konverziji utvrđeno da je preplatila od 2.198,95 kn tužiteljici vraćen kroz umanjenje anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu (nesporno).

9. Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju provedenog financijskog vještačenja koje je prihvatio u cijelosti kao objektivno i stručno, utvrdio sljedeće:

- da je iznos odobrenog kredita po ugovoru o kreditu od 11. 12. 2006. bio 80.151,52 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da je ugovorena kamatna stopa od 4,50 % promjenjiva (čl. 2. ugovora), da je rok otplate 360 mjeseci, a način otplate mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti 401,84 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 7.), te da prema priloženom otplatnom planu (list 13 do 21 spisa) mjesečni anuiteti dospijevaju prvi dan u mjesecu, te da je prvi anuitet dospijevao na naplatu 1.2.2007., a posljednji

1.1.20137., time da je kredit konvertiran;

- da je na dan isplate kredita 18.12.2006., srednji tečaj CHF po tečajnoj listi HNB iznosio 4,601480 HRK/CHF;

- da je vještak je na str. 3. svog nalaza dao pregled promjena kamatnih stopa kako slijedi:

1.10.2007- stopa 5,15%-anuitet 436,98 CHF

1. 2.2008- stopa 5,80 %-anuitet 468,74 CHF

1.7.2009.- stopa 6,30 %-anuitet 493,08 CHF

1.11.2010.- stopa 5,50 %-anuitet 467,10 CHF

1.7.2011. - stopa 5,25%-anuitet 455,52 CHF

1.1.2014. - stopa 3,23%-anuitet 379,08 CHF

- da je tužiteljica na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je platila preko početne kamatne stope prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila 4.279,90 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan dospijeća anuiteta iznosi 19.693,86 kn, po pojedinačnim mjesečnim iznosima iskaznim u tablici vještaka u stupcu "l" (CHF) i u stupcu "o" (HRK);

- da je tužiteljica kroz mjesečne anuitete zbog ugovoren valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je tužiteljici kredit isplaćen i iznosa koji je platila zbog rasta tečaja CHF, preplatila iznos od 33.116,56 kn, po pojedinačnim mjesečnim iznosima iskaznim u tablici vještaka na u stupcu "s";

- da je 10.3.2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim je utvrđena preplata (dakle ono što je tužiteljica više platila) u iznosu od 2.198,95 kn (a koji preplaćeni iznos kredita je tužena banka tužiteljici vratila kroz smanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru);

- da je vještak izvršio uračunavanje po člancima 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO) te priznate preplate u konverziji, dakle iznosa od 2.198,95 kn s potraživanjem tužiteljice te je uračunavanje izvršeno tako da je taj iznos izjednačen (dakle prebijen) s iznosom zakonskih zateznih kamata na dan 10.3.2008. i dijelom zakonskih zateznih kamata od 10.4.2008. u iznosu od 419,41 kn, a što je prikazano u tablici vještaka na str. 7 njegovog nalaza;

- da je na dan 30.9.2015. (dan stupanja na snagu ZID ZPK) ostatak glavnice po inicijalnom otplatnom planu bio 74.408,95 CHF, tj. 342.391,30 kn, a ostatak glavnice utvrđen Dodatkom ugovoru o kreditu je 48.393,36 EUR, tj. 369.341,90 kn, pa je razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, iznosi 26.950,60 kn.

10. U postupku je bilo sporno; ima li tužiteljica nakon izvršene konverzije, dakle, nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnove razlike u konvertiranoj glavnici.

10.1. Tuženik osporava tužiteljičino pravo na povrat utuženih iznosa, ističući kako su svi iznosi koje je tužiteljica platila u CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica zahtijeva u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije te iskorišteni za namirenje EUR kredita te da se konverzijom po ZIDZPK/15 postiže: promjena valute kredita iz CHF u EUR, promjena kamatne stope na način da se od sklapanja aneksa ugovoru primjenjuju promjenjive kamatne stope u EUR-ima, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju preplatom, a da sve to proizlazi iz članka 19.c navedenog zakona, te da je prihvat konverzije od strane tužiteljice pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužiteljice riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije na način propisan zakonom.

11. Sud prvog stupnja je polazeći od utvrđenja;

- da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju;

- da je odredbom članka odredbom članka 19.c. ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1.-3. zakonodavac propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom;

- da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, a da to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu;

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;

- da tužiteljica osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita;

- da u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja imati u vidu presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima;

- da je Europski sud u odluci broj C-452/18 od 9.srpnja 2020. naveo „…da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.;

- da imajući u vidu sadržaj Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te citirane odredbe ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018, tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju;

- da se prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl), a niti je dokazao da je tužiteljici pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije, i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši;

- da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno što je na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada, da iz sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužiteljica odrekla prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu;

- da je prigovor zastare neosnovan iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te da zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakvo je shvaćanje zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17, da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023., a kako je tužba podnesena 29. svibnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.

12. Slijedom iznesenih razloga, sud prvog stupnja je tužbene zahtjeve prihvatio u cijelosti, kao osnovane odnosno odlučio kao pod točkama 1. – 3. izreke.

13. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

14. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 190. ZPP. budući da je sud prvog stupnja pravilno dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo nakon provedenog financijskog vještačenja i za svoju je odluku, suprotno žalbenim navodima dao valjano obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

15. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbene zahtjeve kao osnovane u cijelosti.

16. U ovom je postupku prethodno pitanje utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu koji je između stranaka sklopljen 11. prosinca 2006., kojim je ugovorena promjenjiva kamatne stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, da je predmet spora restitucijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, a na koji se sporni odnos primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. – dalje: ZZP/03).

17. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Stoga, ako se utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

19. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 323. stavka 1. ZOO, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio, i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

21. Tuženik u žalbi u bitnom upire kako nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužiteljica, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate i okolnost da je imala pravo izbora prihvatiti odnosno ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

22. Žalbeni navodi tuženika koji upire na pogrešnu primjenu odredaba ZID ZPK/15 su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbene zahtjeve temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom članka 328. ZOO, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužiteljica i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

23. Nadalje valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

24. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema shvaćanju ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 87. stavkom 1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

25. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Sporazuma o konverziji koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema shvaćanju tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji (5. veljače 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

26. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Sporazumna o konverziji ne isključuje tužiteljičino pravo da ističe da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

27. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članka 87 stavka 1. ZZP, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO.

28. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

29. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

30. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

31. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

32. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljice bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su u tom dijelu nepoštene i time ništetne. Za svoje utvrđenje i zaključke sud prvog stupnja dao je jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

32.1. Stoga je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Slijedom navedenog, u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

33. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava visinu tužiteljičine restitucijskog zahtjeva koji je sud prvog stupnja pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koji je izrađen u skladu sa zadatkom suda prvog stupnja koji je prigovore na nalaz i mišljenje otklonio jasnim i logičnim razlozima koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Naime, pravilno je u iznos preplate koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule pravilno umanjen iznosom preplate koji je utvrđen u postupku konverzije.

34. Neosnovano tuženik u žalbi osporava i restitucijski zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 26.950,60 kn (točka 3. izreke pobijane presude). Na žalbene navode valja odgovoriti kako predmet spora nije zakonitost provedenog postupka konverzije, već nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koja posljedično dovodi o nastanka obveze restitucije i stvaranje izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove. Stoga okolnost što je tuženik zakonito proveo postupka konverzije i prilikom provedbe iste uračunao sve tužiteljičine uplate ne znači da je zbog toga automatski restitucijski tužbeni zahtjev neosnovan.

35. Naime, kako je prethodno navedeno, potpunom restitucijom tužiteljica treba biti dovedena u onu pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetnih ugovornih odredaba nije bilo, što se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju vještačenjem. U ovom slučaju na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da bi, kada bi se uzela u obzir djelomična ništetnost osnovnog ugovora o kreditu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita bila bi manja i to za iznos od 26.950,60 kn. Točno je da tuženik konverziju nije bio dužan provoditi uzimajući u obzir da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) ništetne, što uostalom u trenutku provođenja konverzije i nije bilo moguće, a niti utvrđeno u pojedinačno vođenom sudskom postupku te da je prilikom provođenja iste uzeo u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila. Međutim, to ne znači da tužiteljica nema pravo zahtijevati da se uspostavi stanje kao da ništetnih dijelova ugovornih odredbi nije bilo, što se utvrđuje vještačenjem u svakom pojedinom slučaju. U konkretnom slučaju, vještačenjem je utvrđeno da bi u slučaju da se konverzija provodila na način da su prilikom iste uzeta u obzir djelomična ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, glavnica neotplaćenog konvertiranog EUR kredita bila manja i to za iznos od 26.950,60 kn.

36. S obzirom na to da je prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, osnovna posljedica ništetnosti uspostava stanja kao da ništetnih odredaba nije bilo, to tužiteljica osnovano zahtijeva i isplatu utuženog iznosa od 26.950,60 kn. Naime, da su se uzele u obzir ništetne odredbe osnovnog ugovora o kredita o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, njena glavnica konvertiranog euro kredita bi bila manja za navedeni iznos. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu.

37. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratit tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom navedenog, pravilno su dosuđene zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, odnosno u odnosu na isplatu iznosa od 26.950,60 kn, od 1. listopada 2015., pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

38. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, te od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu. S obzirom da je tužba podnesena 29. svibnja 2019., dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 225. ZOO, to je prigovor zastare neosnovan. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. U odnosu na žalbene navode da je tužbeni zahtjev postavljen tek 21 rujna 2020. (povećanje tužbenog zahtjeva), pa da je u tom smislu tužiteljičina tražbina zastarjela, valja odgovoriti kako u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd- 3756/2023-2 od 28. svibnja 2024.), pa je, s obzirom na navedeno, suprotno žalbenim navodima, tuženikov prigovor zastare neosnovan.

39. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. stavak 1. i 1115. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio u cijelosti.

40. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavku 1. i 155. stavku 1. ZPP. Sud prvog stupnja pravilno je priznao kao potreban trošak ročišta za objavu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP. Okolnost što tužiteljica troškovnik nije dostavljen u spis u elektroničkom obliku nije od utjecaja na zakonitu i pravilnu odluku o troškovima postupka tužiteljice pa tuženik neosnovano upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 106.a stavaka 5. i 6. ZPP.

41. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi.

U Zagrebu 26. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor