Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4408/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu,kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnica Gordana Grubešić, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kojeg zastupa Saša Poldan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Poldan, Gatara, Vižintin & Komorski uz sudjelovanje umješača na strani tužiteljice AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 758/2019-60 od 20. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-758/2019-60 od 20. rujna 2023. u dijelu pod točkom I. izreke osim u dijelu kojim je odbijen zahtjev u iznosu od 362,97 EUR[1] /2.734,78 HRK/.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-758/2019-60 od 20. rujna 2023. u dijelu pod točkom I. u dijelu kojim je odbijen zahtjev u iznosu od 362,97 EUR/2.734,78 HRK/ bez vraćanja na ponovno suđenje te pod točkom II., III. i IV. izreke i u tom dijelu se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 10.929,07 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u točki I. pobijane presude osim u dijelu koji iznos se umanjuje za negativnu razliku u iznosu od 362,97 EUR 7 2.734,78 HRK s osnova promjene tečaja, za koji iznos je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1,00% kredita, što čini iznos od 644,54 EUR-a / 4.856,30 kn / koji se iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi i osiguranje kredita, ima vratiti tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. svibnja 2006. pa do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.018,55 EUR / 15.208,79 kn / koji se iznos zbog ništetnosti odredbe o djelomičnoj prijevremenoj otplati kredita ima vratiti tužiteljici zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. listopada 2010. pa do isplate. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.131,40 EUR / 23.593,53 HRK/ sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova tužiteljica odbijena.

Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 10.929,07 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u točki I. pobijane presude osim u dijelu koji iznos se umanjuje za negativnu razliku u iznosu od 362,97 EUR / 2.734,78 HRK s osnova promjene tečaja, te pod točkom II., III. i IV. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I. izreke kojim je umanjen dosuđeni iznos te odbijen zahtjev za negativnu razliku u iznosu od 362,97 EUR / 2.734,78 HRK/ žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 10.929,07 EUR / 82.345,12 kn / zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica CHF, iznosa od 644,54 EUR-a / 4.856,30 kn / zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi i osiguranju kredita te iznosa od 2.018,55 EUR-a / 15.208,79 kn / radi ništetnosti odredbe o djelomičnoj prijevremenoj otplati kredita.

6. Sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi utvrdio da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, zaključen 27. travnja 2006. Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.960,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja uz redovnu kamatu od 4,95% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, na rok otplate od 300 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

7. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio osnovanim zahtjev radi isplate iznosa od 10.929,07 EUR 782.345,12 kn / zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati i valuti otplate.

8. Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-

2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu VTS poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to jer je: 1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i

2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 20. stavak 1. Zakona o sudovima i članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stavku 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

10. Odredbom članka 138. a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

11. Između stranaka je nesporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope, a bez posebnog zaključivanja aneksa predmetnog Ugovoru smatra sastavnim dijelom navedenog Ugovora. Člankom 2. Ugovora utvrđeno je da je visina kamatne stope 4,95% godišnje s time da je kamatna stopa promjenjiva u smislu odredbe članka 2. predmetnog ugovora o kreditu.

12. U smislu gore navedenih zakonskih odredbi ali i odredbe članak 502.c ZPP koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502. a st. 1. ZPP-a.

13. Nadalje, kako je odredbom članka 2. Ugovora o kreditu, ugovorena kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a odredba istog Ugovora kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate i tečaja valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama. Radi navedenog neosnovano tuženik u žalbi upire da je počinjena bitna povreda iz članka 354. st. 1. ZPP-a u svezi članka 356. ZPP-a.

14. Po ocjeni ovog suda, tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih općih akata, zbog čega su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i tečaja valute nerazumljive, a time i nepoštene, kako je to u biti zaključio i sud prvog stupnja, a koja ocjena je između ostalog utemeljenje i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10).

15. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari je li odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika ništetna, pa prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku, a to ne može činiti ni ovaj sud, ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

16. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 27. travnja 2006. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

17. Međutim, valja reći da Zakon o zaštiti potrošača ne daje definiciju što je to kolektivni interes. To je opći interes potrošača kao neformalne društvene grupe, on je apstraktan i moguće ga je konkretizirati samo kroz opis činjenja kojim se povrjeđuje propis o zaštiti kolektivnog interesa i prava potrošača. Zakon o zaštiti potrošača ne govori o kolektivnoj zaštiti interesa i prava više individualnih potrošača, što bi moglo podrazumijevati kolektivnu zaštitu pojedinačnih interesa i prava u jednom postupku, nego govori o zaštiti kolektivnih interesa i prava, pri čemu načelno zabranjuje svaku poslovnu praksu koja je protivna kolektivnim interesima i pravima svih potrošača bez obzira da li su individualni interesi i prava pojedinih potrošača uopće povrijeđena. Sukladno tome, postupak za zaštitu kolektivnog interesa po zakonu nije ovlaštena pokrenuti osoba koja je određenim nepoštenim ponašanjem povrijeđena nego ona kojoj je zakonodavac dao posebno ovlaštenje štititi kolektivni interes potrošača. Ponašanje kojim se kolektivni interes povrjeđuje odnosno nepoštena poslovna praksa izričito je zabranjena kogentnim odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje: ZZP/03), a zaštita kolektivnog interesa sastoji se u podnošenju tužbi, donošenju sudske odluke kojom se utvrđuje da je određenim ponašanjem ili korištenjem određenih odredaba u standardnim ugovorima koji nisu poštene vrijeđa kolektivni interes potrošača s ciljem sprječavanja takvog ponašanja sada i ubuduće.

18. Dakle, budući da za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa, za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po ZZP nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kompletnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili.

19. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

20. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnoj stopama tuženika i odredbe u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule. Točno je i da naprijed citirane odredbe članka 502. c st. 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

22. Pravilo je da kod ništavih ugovora, s obzirom na primjenu instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok počinje teći od dana kada su stranke, u izvršenju takvog ugovora, izvršile dužnu činidbu.

23. Međutim, a kao što je ovaj sud prethodno naveo u konkretnom slučaju radi se o posebno statutiranom pravu određenih udruga da pokrenu postupke za zaštitu kolektivnih interesa, na takvu zaštitu nisu ovlašteni pojedinci (koji su, istina, mogli pokrenuti kao fizičke osobe također tužbe za utvrđenje ništavosti i isplatu), te samo utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, osim u dijelu obveze tuženika da se u budućnosti suzdrži od istog ili sličnog protupravnog ponašanja u odnosu na sve potrošače, ne bi imalo smisla ukoliko se pojedinim potrošačima obuhvaćenim tom odredbom ne bi dala mogućnost nadoknade onoga što su platili u ispunjenju tako ništave odredbe.

24. U svrhu utvrđenja spornog iznosa koji potražuje tužiteljica na ime preplaćene obveze izveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku za financije Ivani Damjanović kojim je utvrđeno da visina preplaćenih iznosa kamate iz anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu za utuženo razdoblje iznosi 12.102,00 kn / 1.606,21 eura/, a visina preplaćenih iznosa anuiteta s osnova promjene tečaja važećih na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF tuženika, važeći na dan korištenja kredita za utuženo razdoblje iznosi 70.243,56 kn / 9.322,92 eura /što ukupno iznosi 10.929,07 EUR / 82.345,12 kn/ za koji iznos je i prihvatio zahtjev tužiteljice kako ga je tužiteljica i precizirala u podnesku od 3. svibnja 2023. (list 640 spisa).

25. Valja reći da je pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

26. Sud prvog stupnja je pravilno odredio zakonske zatezne kamate na utuženi iznos počam od 2007. godine utvrđujući da je tuženik nesvjestan stjecatelj. Naime, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, primjenjuje se nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. U presudi F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

27. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno članku 1086. ZOO-a.

28. Odredbom članka 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a i identično je bilo određeno i člankom 81. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi i zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

29. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. osim u dijelu kojim se dosuđeni iznos umanjuje za negativnu razliku u iznosu od 362,97 EUR / 2.734,78 kn / s osnova promjene tečaja.

30. Međutim, sud prvog stupnja je nepravilno postupio kada je prihvatio prijedlog tuženika da sud uračuna negativnu razliku s osnove promjene tečaja valute u iznosu od 2.734,78 kn / 362,97 eura / (list 610) te umanjio dosuđeni iznos za navedeni iznos.

31. Naime, nepravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku, odnosno, za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

32. Napominje se da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužiteljice u smislu odredaba članka 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onog što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U navedenim okolnostima, tužiteljica u razdoblju kada je plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekla na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužiteljice.

33. Tuženik nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužiteljice zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja CHF u odnosu na početni jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj personalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

34. Naime, bitno je naglasiti da tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužiteljice u odnosu na početni tečaj CHF, takozvane negativne tečajne razlike, kako je već naprijed obrazloženo, jer za to ne postoji odgovornost tužiteljice niti je tužiteljica po osnovi takozvane negativne tečajne razlike nešto stekla, što bi bila u obvezi vratiti odnosno isplatiti tuženiku.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, donijete u proširenom vijeću od trinaest sudaca sukladno odredbi članka 390. st. 2. ZPP, odgovarajući na pitanje:

"Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s takozvanim potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?",

izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe članka 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno, ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredaba članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu."

Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesno pravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalno pravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi članka 288. a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. st. 2. ZPP.

36. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s time da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građansko pravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. st. 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288. a st. 6. ZPP.

37. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno, ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

38. S obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev-1277/2022), stavlja materijalno pravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, navodeći da sud uračuna negativnu razliku (lis 610 spisa) sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

39. Kako je sud prvog stupnja prihvatio u cijelosti zahtjev tužiteljice postavljen podneskom od 3. svibnja 2023. (list 640 spisa), a tuženik nije postavio zahtjev kojim traži negativnu razliku u iznosu od 362,97 eur /2.734,78 HRK/ to je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 2. st. 1. ZPP-a kada je u izreci odlučio kao da takav zahtjev tuženika postoji.

40. Stoga je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti dio pobijane presude kojim je dosuđeni iznos umanjen za negativnu razliku u iznosu od 362,97 eur / 2.734,78 kn / bez vraćanja na ponovni postupak.

41. Radi navedenog odlučeno je kao u rješenju pod točkom I. izreke.

42. Sud prvog stupnja je dosudio tužiteljici iznos od 644,54 eura /4.856,30 kn / s osnove ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi i osiguranju kredita te iznos od 2.018,55 eura /15208,79 kn / s osnova naknade o djelomičnoj prijevremenoj otplati kredita.

43. Međutim kako pobijana presuda nema nikakvih razloga temeljem čega je sud prvog stupnja utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi i osiguranju kredita te posljedično isplati iznosa od 644,54 eura / 4.856,30 kn / kao i ništetnosti odredbe o djelomičnoj otplati kredita te isplati iznosa od 2.018,55 eura / 15.208,79 kn/, to je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23- dalje: ZPP) jer se u tom dijelu presuda ne može ispitati.

44. Stoga je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu u dijelu pod točkama II. i III. izreke i u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te pod točkom IV. obzirom da odluka o troškovima postupka ovisi o uspjehu o glavnoj stvari.

45. O troškovima drugostupanjskog postupka odlučeno je primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 26. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža