Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1378/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivica Vego, odvjetnik u Zagrebu, Stonska 7, protiv tužene Kliničke bolnice "Sveti Duh", Zagreb, Sveti Duh 64, OIB: 65119154523. koju zastupa punomoćnik Denis Dugač, odvjetnik u Zagrebu, Hruševečka 1, uz sudjelovanje umješača na strani tuženice Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Jagićeva 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3325/2012-130 od 23. kolovoza 2023. te o žalbi tuženice protiv navedene presude, u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3325/2012-130 od 23. kolovoza 2023. u dijelu pod točkom I. izreke kojim se nalaže tuženici Kliničkoj bolnici "Sveti Duh" isplatiti tužiteljici ČA iznos od 13.000,00 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i u tom dijelu sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ČA u dijelu kojim traži isplatu iznosa od 13.000,00 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se žalba tužiteljice ČA, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3325/2012-130 od 23. kolovoza 2023. u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom V. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

III. Odbija se žalba tužene Kliničke bolnice "Sveti Duh", kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom V. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

IV. Svaka stranka snosi svoj žalbeni trošak.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Kliničkoj bolnici "Sveti Duh", Zagreb, Sveti Duh 64 OIB 65119154523 da u roku od 15 dana isplati tužiteljici ČA iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 13.000,00 eura kao pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu za pretrpljeni strah sa zakonskom zateznom kamatom od 23. kolovoza 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 13.612,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom za nematerijalnu štetu za povredu prava osobnosti za fizičke boli, duševne boli zbog smanjenja opće životne i poslovne sposobnosti i duševne boli zbog naruženosti.

III Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu u visini od 260,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

IV Odbija se zathjev tužiteljice za naknadom zakonske zatezne kamate na iznos od 13.000,00 eura od 20. lipnja 2012. godine do 23. kolovoza 2024. godine.

V Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“.

2. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u navedenoj presudi pod točkom V. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka, žali se tužiteljica ne navodeći određeno žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom V. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno u tom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 625,00 eura, uvećano za 25% PDV-a te troška sudske pristojbe u točno nenaznačenom iznosu.

4. Na žalbu tuženice tužiteljica je podnijela odgovor u kojem pobija navode žalbe i predlaže žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 200,00 eura, uz 25% PDV-a (50,00 eura), odnosno ukupno 250,00 eura.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio sve činjenice koje su odlučne i bitne za donošenje odluke u ovome sporu, međutim, na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, izveo je pogrešan zaključak o osnovanosti zahtjeva za pružanjem zatražene sudske zaštite te je stoga pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen podneskom od 20. ožujka 2023. (list 664-665 spisa) , za naknadu neimovinske štete (zbog povrede prava osobnosti po kriteriju fizičkih boli i straha te duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženja) u iznosu od 26.377,00 eura i zahtjev za naknadu imovinske štete (za tuđu pomoć i njegu) u iznosu od 240,00 eura, koji zahtjev tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama da je u vremenskom razdoblju od 22 dana (od 12. travnja do 3. svibnja 2011.), bila tri puta hospitalizirana u KB Sveti Duh, i to sva tri puta zbog obilnog krvarenja iz maternice, da je tijekom tog perioda počinjeno više liječničkih propusta uslijed nepažnje i nesavjesnog pristupa bolesniku u stanju sekundarnog poslijeporođajnog krvarenja (1.nestručno propisivanje lijekova; 2.neprimjereno vođenje medicinske dokumentacije koja pruža krive, ili ne pruža dostatne podatke o zdravstvenom stanju pacijenta i njegovu liječenju i 3.nestručan medicinski pristup, protivan pravilima struke), čime je tužiteljici nepovratno, višestruko, teško i trajno narušeno zdravlje (koje se iskazuje kao gubitak jednog dijela tijela – odstranjenje maternice i nemogućnost reprodukcije tj. zanošenja, trudnoće i rođenje djeteta. reprodukcije tj. zanošenja, trudnoće i rođenje djeteta), čime joj je tuženica prouzročila štetu koju joj je u obvezi nadoknaditi.

10. Iz postupka koji je prethodio pobijanoj odluci (u kojem je sud prvog stupnja izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju tužiteljice te je kao svjedoke saslušao dr. Vladimira Blagajića, dr. Dubravka Habeka i dr. Alana Šermana, svi zaposlenici tuženice, s time da je saslušana i tužiteljice kao stranka te su izvedena tri medicinska vještačenja i to po stalnim sudskim vještacima dr. Strahimiru Banoviću, spec. za medicinsku ginekologiju i opstetriciju, dr. Zvonimiru Sušiću, spec. psihijatru te doc. prim. dr. sc. Ivanu Fistoniću, stalnom sudskom vještaku za ginekologiju i opstetriciju), proizlazi:

- da je tužiteljica 29. ožujka 2011. u rodilištu KB Sveti Duh rodila zdravo dijete – curicu, da je nakon urednog poroda otpuštena kući, da su dva tjedna nakon otpusta iz rodilišta kod tužiteljice nastupile ozbiljne i teške komplikacije u smislu krvarenja, zbog kojih je u nekoliko navrata morala ponovno biti hospitalizirana i zbog kojih joj je u konačnome napravljena histerektomija,

- da se kod tužiteljice radilo o nizu komplikacija koje su nastale nakon poroda (razvoj diseminirane vaskularne koagulopatije), zbog kojih je u razdoblju od 12. travnja do 3. svibnja 2011. bila tri puta hospitalizirana u KB Sveti Duh (sva tri puta zbog obilonog krvarenja iz maternice), u prvom navratu od 12.-13. travnja 2011. kada joj kiretažom uklonjen zaostali djelić posteljice, zatim 26. travnja 2011. kada je nakon učinjenog ginekološkog pregleda s UZV-om maternice te učinjenih laboratorijskih pretraga, s obzirom na navedene nalaze, istoga dana otpuštena kući uz upute, te konačno 27. travnja 2011. kada se zadržava u bolnici radi intenzivnog nadzora, kada se krvarenje nastavlja usprkos uvođenju posebne terapije lijekovima i tamponadi (jedna od konzervativnih metoda za zaustavljanje krvarenja), nakon čega se u konačnome (jer krvarenje nije zaustavljeno), po odluci stručnog kolegija, 3. svibnja 2011. obavi histerektomija,

- da je nakon izvedenog medicinskog vještačenja, dr. Strahimir Banović, spec. za medicinsku ginekologiju i opstetriciju, sačinio pisani nalaz i mišljenje u kojem zaključno navodi da je tijekom spornog perioda od 12. travnja do 3. svibnja 2011., prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji te saslušanjima tima specijalista koji je liječio tužiteljicu, razvidno da je kod tuženice postupano u skladu sa strukom i da su u datim uvjetima tužiteljici pruženi dijagnostički i terpaijski postupci koji su rezultirali izliječenjem, da je tužiteljica tijekom liječenja dobivala povijesti bolesti i usmene upute, da je tužiteljica davala pismenu suglanost, obavljala konzultacije, sama se informirala i sl., pa vještak zaključuje i to da se u datim uvjetima može zaključiti da je tužiteljica bila adekvatno informirana tijekom cijelog razdoblja liječenja,

- da prvostupanjski sud (nakon prigovora tužiteljice), nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. Strahimira Banovića, s obrazloženjem da je zadatak vještaka bio nalaz i mišljenje sačiniti i na temelju pregleda tužiteljice, što vještak nije učinio, te posebno iz razloga što je vještak bio dužan ocijeniti stupanj naruženosti, a što nije mogao učiniti bez osobnog pregleda tužiteljice,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Zvonimira Sušića, spec. psihijatra, proizlazi da je navedeni vještak na temelju analize aktualne kliničke slike, odnosno aktualnog psihičkog statusa tužiteljice, uvažavajući njihovu uzročnu povezanost s trajnim zaostalim posljedicama ginekološkog liječenja (u smislu histerektomije), kao i njihovu perzistentnost sada, utvrdio da preostala prisutna psihička simptomatika u potpunosti odgovara dijagnostičkoj kategoriji sindroma kronificiranog posttraumatskog stresnog poremećaja, odnosno sindromu trajnih promjena ličnosti (F62.1), s time da su uz pristune trajne tjelesne posljedice, kod tužiteljice prisutni i brojni psihijatrijski simptomi i znakovi upravo iz toga dijanostičkog kruga, tako da su kod tužiteljica, u konačnici, zbog trajno prisutnih tjelesnih ograničenja, ali i trajno zaostalih psihičkih promjena ličnosti (gdje pokazuje određeni stupanj osobne i socijalne disfunkcionalnosti, poglavito na konkretnom planu emocionalnih i seksualnih odnosa sa suprugom), psihičke posljedice predmetnog štetnog događaja uzrok "smanjenja opće životne i radne sposobnosti", odnosno da ona zbog njih "trpi duševne boli i ulaže pojačane napore" u opsegu od 10%,

- da navedeni vještak u svom nalazu i mišljenju obrazlaže i to kako je tužiteljica tijekom liječenja u nekoliko navrata trpila primarni strah jačeg intenziteta koji je bio kratkotrajan, da je za vrijeme daljnjeg liječenja postojao sekundarni strah kumulativno tijekom liječenja jačeg intenziteta tri tjedna, a srednjeg intenziteta naredna tri tjedna, da je strah, odnosno nelagoda blažeg intenziteta mogla perzistirati slijedećih šest tjedana, da je kod tužiteljice, kao logična reakcija, neposredno po predmetnom događaju došlo do psihičke dekompenzacije u smislu reakcije na teški stres (F43), a potom da se razvila i produžena depresivna reakcija (F43.2), no, da je s vremenom došlo do intenziviranja psihijatrijske simptomatike, odnosno razvoja pune kliničke slike tipičnog srednje teškog posttraumatskog stresnog poremećaja civilnog tipa (F43.1),

- da je tužiteljica prigovorila i ovom nalazu i mišljenju vještaka psihijatra (jer je svoje zaključke temeljio na nalazu i mišljenju vještaka ginekologa vezano za uzročno- posljedičnu vezu, jer mu to nije dano u zadatak, niti je navedeno bilo potrebno za ocjenu posljedica u psihijatrijskoj sferi), koji prigovor je sud prvog stupnja ocijenio utemeljenim, s obrazloženjem da zadatk vještaku psihijatru nije bio utvrđivati uzročno-posljedičnu vezu, nego utvrditi je li tužiteljica pretrpila strah te ukoliko je, u kojem opsegu i intenzitetu, a da nije bilo u zadaći vještaka psihijatra utvrđivati je li "na koncu kao jedino moguće zdravstveno rješenje bilo napraviti histerektomiju", niti utvrđivati radil li se o "cijelom nizu komplikacija koje su nastale nakon poroda", kao i je li u "najboljem interesu pacijentice bilo odstraniti joj maternicu", radi čega je sud odredio provođenje novog vještačenja po stalnom sudskom vještaku doc. prim. dr. sc. Ivanu Fistoniću, stalnom sudskom vještaku za ginekologiju i opstetriciju,

- da je vještak doc. prim. dr. sc. Ivan Fistonić, stalni sudski vještak za ginekologiju i opstetriciju, nakon izvedenog vještačenja, na postavljena pitanja odgovorio slijedeće: „1. Tijekom tri hospitalizacije tužiteljice u zdravstvenoj ustanovi tuženice, tužiteljici nije bilo pruženo nesavjesno liječenje

2. Nisu joj bili propisivani nestručni lijekovi

3. Nisu bili provedeni neodgovarajući medicinski zahvati

4. Bili su provedeni svi dijagnostički postupci radi točnog utvrđivanja zdravstvenog stanja tužiteljice

5. Lijekovi i medicinski zahvati nisu bili kontraindicirani s njezinim tada zdravstvenim stanjem

6. Tužiteljica nije zadobila tjelesne i duševne ozljede u vidu fizičkih boli, straha i smanjene radne i životne aktivnosti uslijed postupanja tuženika

7. Tužiteljica n i j e u pismenom obliku bila točno i potpuno obavještavana tijekom boravka kao pacijent u ustanovi tuženika o svojem zdravstvenom stanju i postupcima i metodama liječenja

8. Sve postavljene dijagnoze su bile točne, sve upisane šifre za svaku dijagnozu su bile opisane i razumljive,

- da je konačni zaključak navedenog vještaka da je tijekom liječenja tužiteljice, medicinski tim Klinike za ginekologiju i opstetriciju KB Sveti Duh postupao prema medicinskim algoritmima i nije počinio medicinsku grešku,

- da je povodom prigovora tužiteljice vještak doc. prim. dr. sc. Ivan Fistonić, dao pisano očitovanje te je i usmeno saslušan na ročištu kojom prilikom je usmeno obrazložio svoj pisani nalaz i mišljenje, opširno i detaljno odgovarajući na prigovore i postavljena pitanja tužiteljice,

- da tužiteljica nije dokazala postojanje uzročno-posljedične veze između dijagnostičkih postupaka i terapije, kao niti da bi se u radnjama tuženice našlo elemenata nesavjsnog liječenja koje bi uzrokovalo nastalu joj štetu uslijed njezinog bolesnog stanja,

- da je sud prvog stupnja iz navedenog razloga odbio prijedlog tužiteljice za izvođenjem dokaza vještačenjem po vještaku anesteziologu,

- da je sud prvog stupnja utvrdio (cijeneći da je i sam vještak dr. Ivan Fistonić navedeno potvrdio), da tužiteljica nije potpisala pristanak niti za jedan invazivni postupak, i to: kako za courettage (kiretažu), potom niti za umetanje kateter-balona, kao niti za provođenje operativnog zahvata histerektomije, pri čemu je vještak jasno naveo da je tužiteljica bila i svjesna i u stanju da je mogla dati pisani pristanak na navedeno, da joj je tako nešto omogućeno,

- da je tužiteljica tijekom postupka saslušana kao stranka, u kojem iskazu je detaljno opisala svoj boravak u bolnici prilikom sve tri hospitalizacije, s time da je u jednom navratu i dopunski saslušana. Kada je navela da se ne sjeća da bi pismeno dala bilo kakav pristanak za zahvate u bolnici, odnosno da su joj rekli da mora ići na kiretažu i da je išla na kiretažu, a da sigurno nije ništa pismeno potpisala, da je 2. svibnja 2011. opet obilno prokrvarila, kada joj je rečeno da će joj staviti balon kateter u maternicu, kojom prilikom nije potpisala nikakav pristanak za taj zahtjev, bila je u strahu, osjećala se loše, a drugo jutro joj je rečeno da mora na operaciju, kojom prilikom nije ništa potpisala, s time da su u roku od 20 minuta počele pripreme za operaciju, kada joj je rečeno da mora napraviti histerektomiju, nije joj objašnjeno o kakvom se zahvatu radi, niti kakve su posljedice tog zahvata, nego joj je samo rečeno da se taj zahvat mora obaviti, nije joj rečeno što bi se moglo dogoditi u slučaju da ne napravi takav zahvat, nego joj je samo rečeno da je taj zahvat nužan, kako nosi naočale s velikom dioptrijom (minus 4), naočale su joj skinute, tako da je pred operacijsku salu došla bez naočala, kada je dobila papir da ga moram potpisati, ali da nije vidjela što piše na papiru, niti je to mogla pročitati, da joj je sestra prstom pokazala mjesto na papiru gdje mora potpisati, gdje se i potpisala, da nije znala što je pisalo na papiru (jer nije to mogla pročitati), da joj je dugo trebalo da nakon svega „dođe k sebi“, da je kod nje bila njezina mama koja se brinula o kćeri koja je imala 1,5 mjesec do 2, da joj je majka pomagala, kuhala, čistila i prala, da se ona fizički oporavila nakon mjesec i pol od zahvata, a da joj je psihički trebalo dosta dulje, s time da je i danas muči sve što je prošla u bolnici,

- da pregledom medicinske dokumentacije sud prvog stupnja nije pronašao da se tužiteljica pisano suglasila s postupkom kiretaže, niti da se pisano suglasila s postupkom histerektomije, odnosno da u predmetu tuženica takve suglasnosti nije dostavila, temeljem čega zaključuje da tužiteljica nije bila informirana niti o jednom od dva navedena invazivna postupka,

- da tužiteljica nije dokazala da bi joj lijekovi bili nestručno propisani, niti da medicinska dokumentacija ne bi bila primjereno vođena.

11. Prvostupanjski sud je cijeneći naprijed navedene dokaze, primjenom odredbe 22. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11 i 12/12 35/12- Odluka Ustavnog suda RH, 70/12), te odredaba čl. 6., čl. 16. st. 1. i čl. 29. Zakona o zaštiti prava pacijenata ("Narodne novine", broj 169/04 i 37/08), u svezi s odredbama čl. 1045. st. 1., čl. 1046., čl. 1061. st. 1., čl. 1062., čl. 1100. st. 1. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), djelomično usvojio postavljeni tužbeni zahtjev za iznos od 13.000,00 eura (koji je predmetom ovoga žalbenog postupka), definirajući ga kao „pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu za pretrpljeni strah“, temeljem zaključka da tužiteljica nije bila informirana niti o jednom od dva invazivna postupka (kiretaža i histerektomija) te da se nije pisano suglasila niti s postupkom kiretaže, niti s postupkom histerektomije, slijedom čega ocjenjuje da tuženica odgovara tužiteljici za povredu prava osobnosti, odnosno štetu koja joj je nastala povredom prava osobnosti, s obrazloženjem da je kod tuženice došlo do propusta, jer tužiteljica nije dala pisane suglasnosti za kiretažu i histerektomiju, zbog čega nije ostvarila svoje pravo koje ima kao pacijent – pravo na suodlučivanje u smislu naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti prava pacijenata i Zakona o zdravstvenoj zaštiti, uslijed čega je (zbog neadekvatne komunikacije o svojem zdravstvenom stanju), tužiteljica trpila strah koji je procijenio vještak psihijatar, cijeneći da je neodgovarajuća komunikacija o zdravstvenom stanju dovela do nastupa neimovinske štete (intenziviranja straha u situaciji kad nije bila upoznata s točnom dijagnozom, a istu je saznala tek nakon patohistološkog nalaza).

12. U preostalom dijelu (za iznos od 13.612,00 eura s osnova naknade neimovinske štete za povredu prava osobnosti te za iznos od 260,00 eura s osnova tuđe pomoći i njege), sud prvog stupnja odbija postavljeni tužbeni zahtjev na temelju zaključka da je na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka doc. prim. dr. sc. Ivana Fistonića, nedvojbeno utvrđeno da tužiteljica nije dokazala postojanje uzročno- posljedične veze između dijagnostičkih postupaka i terapije, kao niti da bi se u radnjama tuženice našlo elemenata nesavjesnog liječenja koje bi uzrokovalo nastalu joj štetu uslijed njezinog bolesnog stanja, kao što nije dokazala niti to da bi joj ljekovi bili nestručno propisani te da medicinska dokumentacija ne bi bila primjereno vođena.

13. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i u žalbenom stupnju postupka, sporna je odgovornost tuženice za štetu za koju tužiteljica tvrdi da joj je nastala nesavjesnim liječenjem i propustom tuženice.

14. Prvostupanjski sud svoju odluku koja je predmetom ovoga žalbenog postupka, temelji na zaključku da komunikacija s tužiteljicom nije bila adekvatna, da tužiteljica nije bila informirana niti o kiretaži, niti o histerektomiji, za koje postupke se nije pisano suglasila, zbog čega smatra da tužiteljica nije ostvarila svoje pravo koje ima kao pacijent – pravo na suodlučivanje, koja neodgovarajuća komunikacija je dovela do nastupa neimovinske štete, odnosno intenziviranja straha (u situaciji kad nije bila upoznata s točnom dijagnozom, koju je saznala tek nakon patohistološkog nalaza), pri čemu zaključuje i to da nije utvrđeno da bi neki konkretni djelatnik tužence svojom radnjom ili propuštanjem uzrokovao štetu, ali smatra da isto nije niti relevantno, dok s druge strane zaključuje da je na tuženici bio teret dokaza da su njezini zaposlenici postupali onako kako treba, dostavljanjem pisane suglasnosti tužiteljice za svaki invazivni zahvat u kojima bi bili navedeni ne samo naziv zahvata, nego i eventualne posljedice istog, a kako bi tužiteljica mogla pravilo suodlučivati u svojem liječenju, a što tuženica nije dokazala.

15. Valja naglasiti da se ovdje radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, po načelu presumirane krivnje, prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a, koja određuje da tko drugome uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, što znači da oštećenik treba dokazati da postoji šteta, štetna radnja te uzročna veza, a osoba koja odgovara za štetu (poslodavac liječnika, medicinske sestre, ustanova i sl.), neće odgovarati za štetu ako se utvrdi da nema uzročne veze između postupanja zdravstvene ustanove i nastale štete i ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri čemu je liječnička greška medicinski pojam, dok je za pravnu znanost i sudsku praksu relevantno to - je li došlo do propusta u radu djelatnika medicinske ustanove, do čega može doći u liječenju, profilaksi, dijagnostici, invazivnim liječenjima, rehabilitaciji, skrbi bolesnika i dr., a zbog zanemarivanja ili odstupanja od medicinskih standarda ili pravila medicinske struke, činjenjem ili nečinjenjem.

16. Na građanskopravnu odgovornost liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika primjenjuje se opća odredba o odgovornosti koja određuje da je sudionik u obveznom odnosu i u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, s pažnjom dobrog stručnjaka, što znači da je liječnik i svaki drugi zdravstveni djelatnik dužan postupati s povećanom pažnjom. Kako se odgovara po načelu presumirane krivnje, tuženik u ovoj vrsti parnica, mora u postupku naknade štete dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupao lege artis, s time da su dva temeljna oblika krivnje, namjera i nepažnja, što znači da krivnja postoji kad je štetnik, zdravstveni radnik, prouzročio štetu namjerno ili s nepažnjom. Namjerno postupa onaj koji postupa znajući i hotimice, dok s nepažnjom postupa onaj koji ne upotrijebi potreban stupanj pažnje, dakle onu pažnju koju bi upotrijebio prosječan, dobar liječnik / zdravstveni djelatnik. Predmnijeva se obična nepažnja, kao najbliži oblik i stupanj krivnje štetnika.

17. U slučajevima nastanka štete mora se jasno razdvojiti je li do štete došlo neželjenim ishodom pojedinog postupka ili je do štete došlo greškom pružatelja zdravstvenih usluga. Odgovornost postoji ako je greška prilikom liječenja nastupila zbog nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada zdravstvenog osoblja.

18. Stoga, da bi postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu, prije svega je odlučno utvrditi postojanje općih pretpostavki odgovornosti za štetu, a to su štetna radnja, protupravnost štetne radnje te uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete, kao i osoba koja je odgovorna za štetnu radnju, tako da je za zaključak o postojanju odgovornosti tuženice u konkretnom slučaju, od odlučnog značaja utvrditi

- je li na strani tuženice postojao propust ili štetna radnja koja je protupravna i koja bi bila u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom, a u izostanku kojeg propusta ili radnje te izostanku uzročne veze, ne bi postojala niti pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice propisana odredbom čl. 1045. i 1046. ZOO-a.

19. Slijedom iznesenog, tužiteljica je, da bi uspjela u sporu, trebala dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika), da je na strani tuženice postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna (nesavjesno liječenje/propusti u liječenju) i u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom.

20. Rukovodeći se činjenicama na kojima tužiteljica temelji tvrdnju o nesavjesnom liječenju i propustima tuženice, iznesenih u činjeničnim navodima tužbe, kao i u navodima kasnijih podneska tužiteljice, u kojim činjeničnim navodima tužiteljica određeno ističe da protupravnost radnji tuženice nalazi u više liječničkih propusta uslijed nepažnje i nesavjesnog pristupa tužiteljici kao bolesniku u stanju sekundarnog poslijeporođajnog krvarenja (uslijed nestručnog propisivanja lijekova, neprimjerenog vođenja medicinske dokumentacije i nestručnom medicinskom pristupu protivno pravilima struke), koje je rezultiralo nepovratnim, višestrukim, teško i trajno narušenim zdravljem - koje se iskazuje kao gubitak jednog dijela tijela – odstranjenje maternice i nemogućnost reprodukcije tj. zanošenja, trudnoće i rođenje djeteta), slijedi da je od odlučnog značaja za ocjenu postojanja odgovornosti tuženice u odnosu na cjelokupnu štetu koja je predmetom ovoga spora, pa tako i u odnosu na onu koja je predmetom ovog žalbenog postupka, utvrditi uzročnu vezu između štetne radnje tuženice, odnosno propusta u liječenju, i štete koju tužiteljica definira kao gubitak jednog dijela tijela – odstranjenje maternice.

21. Pri tome je za naglasiti je da je sud pri odlučivanju o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, vezan činjeničnim navodima tužbe i postavljenim tužbenim zahtjevom (nije vezan pravnom osnovom), slijedom čega ocjenu o protupravnosti mora donositi na temelju činjenica na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

22. Po stavu ovoga suda, čemu tuženica žalbenim navodima osnovano prigovara, pogrešno sud prvog suda zaključuje o nastupu neimovinske štete kod tužiteljice zbog propusta u njezinom liječenju.

23. Naime, pravilno sud prvog stupnja temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka doc. prim. dr. sc. Ivana Fistonića (koji nalaz i mišljenje u ovom žalbenom stupnju postupka nije niti osporeno), zaključuje o tome da tužiteljica nije dokazala postojanje uzročno-posljedične veze između dijagnostičkih postupaka i terapije koja je kod tuženice primijenjena za vrijeme predmetnih hospitalizacija kod tuženice, kao niti da bi se u radnjama tuženice našlo elemenata nesavjesnog liječenja koje bi uzrokovalo nastalu štetu tužiteljici, kao što pravilno zaključuje i o tome da tužiteljica nije dokazala niti to da bi joj lijekovi bili nestručno propisani te da medicinska dokumentacija ne bi bila primjereno vođena, odnosno da bi neki konkretni djelatnik tuženice svojom radnjom ili propuštanjem uzrokovao tužiteljici štetu, koje zaključke tužiteljica podnesenom žalbom (kojom pobija samo odluku o troškovima ovoga postupka), niti ne spori.

24. Međutim, pogrešno sud prvog suda, unatoč naprijed navedenom zaključku, smatra da navedeno nije relevantno, s obrazloženjem da je neodgovarajuća komunikacija s tužiteljicom dovela do nastupa neimovinske štete, jer da tužiteljica nije dala odgovarajuću pisanu suglasnost za provođenje kiretaže i histerektomije (u kojima bi bili navedeni ne samo nazivi zahvata, nego i eventualne posljedice istih), iz čega bi proizlazilo da sud prvog stupnja štetu koju je tužiteljica pretrpjela vidi u tome da tužiteljica nije mogla pravilo suodlučivati u svojem liječenju.

25. U konkretnom slučaju zahtjeva tužbe tužiteljice, iz čijeg činjeničnog opisa proizlazi da ista stavlja na teret tuženici nestručno propisivanje lijekova, neprimjereno vođenje medicinske dokumentacije i nestručni medicinski pristup njezinom liječenju protivno pravilima struke, „koje je rezultiralo nepovratnim, višestrukim, teško i trajno narušenim zdravljem - koje se iskazuje kao gubitak jednog dijela tijela – odstranjenje maternice, a koje postupke kao nečinjenja ili propuste karakterizira liječničkom greškom, po ocijeni ovoga suda, ne proizlazi da su ostvarene pretpostavke zahtjeva za naknadu štete na strani tuženice.

26. S obzirom na sve izvedene dokaze i utvrđenja do kojih je došao i sud prvog stupnja (koja u ovom žalbenom stupnju postupka nisu osporena), a to je da je tijekom liječenja tužiteljice, medicinski tim Klinike za ginekologiju i opstetriciju KB Sveti Duh postupao prema medicinskim algoritmima i nije počinio medicinsku grešku (tijekom tri hospitalizacije tužiteljice u zdravstvenoj ustanovi tuženice, nije utvrđeno da je tužiteljica nesavjesno liječena, niti da su joj bili propisivani nestručni lijekovi koji bi bili kontraindicirani s njezinim zdravstvenim stanjem, odnosno da bi bili provedeni neodgovarajući medicinski zahvati, već je utvrđeno da su tijekom hospitalizacija bili provedeni svi dijagnostički postupci radi točnog utvrđivanja zdravstvenog stanja tužiteljice, da su sve postavljene dijagnoze bile točne, da su sve upisane šifre za svaku dijagnozu bile opisane i razumljive, dok da je do odstranjenja maternice došlo zbog prijeteće diseminirane koagulacije (skraćeno DIK), koju je liječnički tim na vrijeme registrirao te pravovremenom intervencijom, otklanjanjem uzroka – histerektomijom, spriječio opće urušavanje koagulacijskih procesa, trajno oštećenje više organskih sustava i mogući latentni ishod, tako da tužiteljica nije zadobila tjelesne i duševne ozljede (u vidu fizičkih boli, straha i smanjene radne i životne aktivnosti) uslijed postupanja tuženice (kako to u konačnome zaključuje vještak doc. prim. dr. sc. Ivan Fistonić), u kojoj činjeničnoj i pravnoj situaciji to što tužiteljica „nije u pismenom obliku bila točno i potpuno obavještavana tijekom boravka kao pacijent u ustanovi tuženice o svojem zdravstvenom stanju i postupcima i metodama liječenja“ (kako to zaključuje navedeni vještak), samo po sebi ne može predstavljati osnov za zaključak o propustu tuženice koji je u uzročnoj vezi sa štetom koju tužiteljica definira u tužbi kao gubitak jednog dijela tijela – odstranjenje maternice i nemogućnost reprodukcije tj. zanošenja, trudnoće i rođenje djeteta.

27. Stoga, u takvim okolnostima konkretnog slučaja, činjenica što tužiteljica nije bila točno i potpuno u pismenom obliku obavještavana tijekom boravka u ustanovi tuženice o svojem zdravstvenom stanju, postupcima i metodama liječenja (u skladu s odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o zaštiti prava pacijenata na koje se u svome zaključku poziva sud prvog stupnja), o čemu je tužiteljica svakako bila usmeno upoznata, kako to i sama priznaje u svome iskazu, dok s druge strane ne iznosi tvrdnje da bi suglasnost za izvođenje kiretaže i histerektomije u suprotnome uskratila, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da bi takav formalni propust tuženice bio u uzročnoj vezi sa štetom za koju tužiteljica tvrdi da joj je nastala odstranjenjem maternice, koji zahvat je, kako to proizlazi iz izvedenih dokaza, u okolnostima konkretnog slučaja, bio medicinski opravdan.

28. Pri tome, tvrdnje tužiteljice koje iznosi u podnesku od 4. rujna 2013. (list 250-261 spisa), a i kasnije, vezano za neadekvatnu informiranost, gdje navodi da je takvim neadekvatnim informiranjem „dovedena u zabludu i podređen položaj u odnosu na liječnika“, uz nemogućnost suodlučivanja o svome liječenju i zdravstvenoj skrbi (a koja pitanja tužiteljica u samoj tužbi niti ne postavlja), nisu odlučne za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva u kojemu tužiteljica nastalu štetu isključivo navodi kao nepovratno, višestruko, teško i trajno narušeno zdravlje koje se iskazuje kao gubitak jednog dijela tijela – odstranjenje maternice i nemogućnost reprodukcije tj. zanošenja, trudnoće i rođenje djeteta, dakle kao neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, pri čemu iz sadržaja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja, niti ne proizlazi utvrđenim postojanje „zablude i podređenog položaja tužiteljice u odnosu na liječnike“, dok isto, samo po sebi, niti ne predstavlja štetu koja je predmetom ovoga spora (a to je, kako je naprijed navedeno, neimovinska šteta koja se očituje kao povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje).

29. Stoga, sve i da je utvrđeno da je neadekvatnim informiranjem tužiteljica „dovedena u zabludu i podređen položaj u odnosu na liječnika“, a što nije, navedeno ne može predstavljati uzrok štete koja je predmetom ovoga spora, kao niti nepostojanje propisane pisane suglasnosti za izvođenje kiretaže i histerektomije, pri čemu se kod ocjene o nastupu štete sud prvog stupnja nikako nije mogao pozvati na rezultate izvedenog psihijatrijskog vještačenja, kojim vještačenjem nije utvrđena šteta u vidu zaostalih posljedica po tom osnovu, na što tuženica osnovano upire žalbenim navodima, već je istim vještačenjem utvrđena šteta (trajne psihičke tegobe) u odnosu na posljedice ginekološkog liječenja (u smislu histerektomije).

30. Zaključno, iz izvedenih dokaza tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi utvrđenim da je obavljena histeroktomija bila nužna i medicinski opravdana (dok tužiteljica suprotno nije dokazala, kako to zaključuje sud prvog stupnja, što žalbenim navodima tužiteljica ne spori), pri čemu niti iz jednog od izvedenih dokaza ne proizlazi utvrđenim postojanje neke druge metode liječenja koja bi u konkretnom slučaju za tužiteljicu bila primjerenija i manje invazivna.

31. Stoga, iz svih navedenih razloga, u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za pružanjem zatražene sudske zaštite kojom tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa od 13.000,00 eura kao pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odlučno činjenično stanje, ali je na temelju tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključio da su se djelomično ostvarile pretpostavke odgovornosti tuženice za naknadu štete, slijedom čega je valjalo prihvatiti žalbu tuženice i temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, pravilnom primjenom materijalnog prava, preinačiti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

32. Pri tome je ipak za obrazložiti u odnosu na žalbene navode kojima tuženica upire na to da je nalaganjem tuženici da tužiteljici isplati iznos od 13.000,00 eura, kao pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah, da se u konkretnom slučaju ne radi o prekoračenju tužbenog zahtjeva, čemu tuženica žalbenim navodima neosnovano prigovara, imajući u vidu da prvostupanjski sud u izreci pobijane presude, uz zahtjev za isplatu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu (koju tužiteljica potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom s lista 664-665 spisa), navodi i strah, samo kao činjenicu (kriterij), koja zajedno s ostalim okolnostima slučaja utječe na ocjenu povrede prava osobnosti, tako da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe, jer nije suđeno o nečemu drugome od onoga što je traženo, niti je suđeno više od traženog.

33. U odnosu na odluku o parničnim troškovima, s obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP-a. valjalo je ovom odlukom odlučiti o troškovima cijelog postupka.

34. Rukovodeći se aktualnom praksom Europskog suda za ljudska prava te činjenicom da odluka o naknadi troškova parničnog postupka može predstavljati ograničenje ili miješanje u konvencijska prava (jer bi nametanje znatnog financijskog tereta nakon završetka postupka prema pravilu “gubitnik plaća” moglo predstavljati ograničenje prava na sud, ali isto tako u slučaju izricanja takvog financijskog tereta i uplitanje u pravo na mirno uživanje vlasništva prema čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljiudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine - Međunarodni ugovori“, br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17., dalje u tekstu: Konvencija), a da u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi zbog kojih tužiteljica, koja nije uspjela s osnovom zahtjeva, nije mogla predvidjeti takav ishod, po ocjeni ovoga suda, na strani tužiteljice postoje razlozi koji opravdavaju oslobođenje tužiteljice od naknade troškova postupka protivnoj strani, neovisno o odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti uspije u parnici, dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

35. Naime, u konkretnom slučaju se, po ocjeni ovoga suda, radi o iznimnoj situaciji u kojoj bi nalaganjem tužiteljici, kao stranci koja je izgubila spor, da protivnoj strani nadoknadi troškove postupka, došlo do nerazmjernog ograničenja konvencijskog prava, jer tužiteljica u ovom postupku, iz opravdanih razloga nije mogla predvidjeti svoj neuspjeh u sporu.

36. Da je tome tako jasno proizlazi iz činjenice da se radi o iznimno osjetljivom sporu koji je tužiteljica vodila protiv ustanove u kojoj se liječila i u kojoj joj je u tom liječenju odstranjen jedan dio tijela, konkretno maternica, kao organ koji joj je kao ženskoj osobi omogućavao reprodukciju, čime je ulaskom u ovaj teški spor, u kome je u uvjerenju da joj je greškom tuženice prouzročena neimovinska šteta (u vidu povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje), morala uložiti iznimne emotivne napore, što je notorno, ali isto tako i financijske, predumljivanjem svih troškova u svrhu dokazivanja osnovanosti svoga tužbenog zahtjeva, konkretno troškove tri izvedena medicinska vještačenja (uz troškove pristupanja vještaka na ročište radi obrazlaganja pisanog nalaza i mišljenja po prigovorima tužiteljice), plaćanjem kojih troškova je jasno manifestirala i svoju uvjerenost u osnovanost postavljenog zahtjeva za naknadu štete , pa imajući u vidu da je na strani koja je uspjela u ovome sporu pravna osoba – ustanova, koju u ovom postupku zastupa kvalificirana stručna osoba

– odvjetnik, na čije zastupanje se (gotovo isključivo) i odnose troškovi tuženice (kako to proizlazi iz priloženog troškovnika s lista 765 spisa), mada ista ima zaposlenog pravnika koji je na početku spora i zastupao tuženicu (kako to proizlazi iz sadržaja spisa i punomoći za GA, dipl. iur., s lista 227 spisa), da se radi o troškovima koje je tuženica zatražila u iznosu od 9.121, 00 eura, dakle velikim troškovima koji bi za svakoga bili veliki teret, a time naročito za tužiteljicu koja je već u samoj tužbi sukladno odredbi čl. 172. ZPP-a, zatražila i oslobođenje od plaćanja troškova postupka pozivajući se na to da bi plaćanje troškova postupka ugrozilo uzdržavanje nje same i njezine obitelji, u prilog čemu je dostavila i potvrdu o imovnom stanju Ministarstva financije-Porezne uprave od 3. kolovoza 2002. (list 202 spisa), iz koje potvrde proizlazi da je tužiteljica u protekloj godini ostvarila ukupni dohodak u iznosu od tadašnjih 17.290,74 kuna, a da u tekućoj godini nije uopće ostvarila dohodak, u kojoj situaciji bi plaćanje navedenih troškova (pored naprijed nabrojanih, kao i troškova svoga punomoćnika odvjetnika), predstavlja za tužiteljicu prekomjeran teret.

37. Kako bi plaćanje troškova suprotnoj stranci koja je uspjela u ovome sporu, za tužiteljicu predstavljala prekomjeran teret, to bi dovelo do povrede njezinih prava na pristup sudu ( kao aspekta prava na pošteno suđenje), kao i do povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, stoga, da bi se odlukom o troškovima postupka u smislu konvencijskog prava postigla pravična ravnoteža, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, valjalo je rješavajući o žalbama obje stranke protiv odluke o troškovima postupka, primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a, odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi odluku o troškovima postupka prvostupanjskog suda u dijelu pod točkom V. izreke pobijane presude (kojom je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka) te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom II. i III.

38. Navedena odluka da svaka strana snosi svoje troškove postupka, slijedom svega naprijed obrazloženog, odnosi se i na troškove postupka pred ovim drugostupanjskim sudom (čl. 166. st. 2. ZPP-a), radi čega je odlučeno kao pod točkom IV. ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 26. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš