Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1328/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, kojega zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, protiv tuženika TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Dejan Đerić, odvjetnik u Bjelovaru, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-129/2024-20 od 14. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-129/2024-20 od 14. veljače 2025. pod točkom I., II. i III. izreke u dijelu kojim je odlučeno da tuženik snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-129/2024-20 od 14. veljače 2025. pod točkom III. izreke u dijelu kojim je odlučeno da tužiteljica snosi svoje troškove postupka.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da na dan 12. studenog 2020. postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 38.913,38 eura. Pod točkom II. izreke prebijaju se utvrđena tražbina tužitelja i tražbina tuženika temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. broj: Pr-45/2017-27 od 30. prosinca 2019. potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj:

76 Gž R-436/2020-2 od 17. rujna 2020. te se nalaže tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 19.634,72 eura u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. studenoga 2020. do isplate. Pod točkom III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), predlaže istu ukinuti, podredno preinačiti. Traži trošak žalbe.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkom III. izreke žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP, predlaže da se u pobijanom dijelu presuda preinači i traži trošak žalbe.

4. Žalbe tužiteljice i tuženika su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje postojanja tražbina tužiteljice prema tuženiku, vraćanje dijela iste tražbine sa zateznim kamatama, preostale nakon što sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj potraživanja tužiteljice sa potraživanjima tuženika, koja su utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru Pr-45/17-27 od 30. prosinca 2019. i zahtjev za naknadu parničnih troškova.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P- 314/10-41 od 22. svibnja 2013. naloženo Republici Hrvatskoj da tužitelju isplati 213.567,35 kn s pripadajućim zateznim kamatama i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 17.102,50 kn,

- da je drugostupanjskom odlukom od 24. travnja 2014. odbijena žalba i potvrđena prvostupanjska odluka,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1072/14-2 od 21. prosinca 2016. prihvaćena revizija Republike Hrvatske, te su ukinute odluke nižestupanjskih sudova, a predmet je vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu,

- da je u ponovljenom postupku presudom Općinskog suda u Bjelovaru Pr-45/17-27 od 30. prosinca 2019. naloženo tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju isplati bruto iznos od 110.423,19 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 17.893,30 kn, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen,

- da su drugostupanjskom odlukom Županijskog suda u Zagrebu od 17. rujna 2020. odbijene kao neosnovane žalbe stranaka, te je potvrđena prvostupanjska odluka,

- da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. siječnja 2021. prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbačen,

- da je tuženica Republika Hrvatska uložila protiv tužitelja protutužbu radi isplate, stjecanja bez osnove,

- da spisu prileži i prijedlog za mirno rješenje spora u kome Republika Hrvatska od TF potražuje povrat svih iznosa naplaćenih po osnovi naknadno ukinute pravomoćne odluke i to iznos od 213.567,35 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te troškova parničnog postupka,

- da je rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru od 28. rujna 2017. odlučeno da se izdvoji protutužba te da se o protutužbenom zahtjevu Republike Hrvatske protiv TF ima raspravljati odvojeno od tužbenog zahtjeva i u svakom predmetu donijet će se posebna odluka,

- da je presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske utvrđena povreda konvencijskog načela mirnog uživanja vlasništva,

- da iz obračuna Ministarstva obrane Republike Hrvatske proizlazi na dan 12. studenog 2020. potraživanje tužiteljice prema tuženiku iznosi 38.913,38 eura, a da je potraživanje tuženika utvrđeno pravomoćnom presudom s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u presudi u iznosu od 19.278,65 eura, a da nakon kompenzacije postoji razlika u korist tužiteljice u iznosu od 19.634,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. studenoga 2020. pa do isplate,

- da je nesporno između stranaka da je tuženik vodio radni spor protiv tužiteljice, te je ishodovao pravomoćnu presudu koja je naknadno ukinuta presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske i da je tuženik svoje potraživanje temeljem pravomoćne presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku i to 7. prosinca 2015. i 30. prosinca 2015,

- da je tuženik dao izjavu o prijeboju za iznos od 110.423,19 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama 12. studenoga 2020, a s tim danom je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske i obračunalo potraživanja stranaka, te obračunalo razliku, a na što stranke nisu imale primjedbe,

- da su se na glavnoj raspravi 9. siječnja 2025. stranke suglasile da potraživanje tužitelja prema tuženiku s danom 12. studenoga 2020. iznosi 38.913,38 eura, a da potraživanje tuženika utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom iznosi 19.278,65 eura na dan 12. studenoga 2020.,

- da su se stranke sporazumjele da sud kompenzira tražbine stranaka i to tako da tuženik plati tužitelju 19.634,72 eura zajedno sa kamatama počev od 12. studenoga 2020.,

- da odredba čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima( „Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno drugoj nadležnoj vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednosti postignute koristi,

- da odredba čl. 1115. ZOO propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva,

- da je utvrđeno da su ispunjene pretpostavke iz citirane odredbe Zakona,

- da je odredbom čl. 195. ZOO propisano da dužnik može prebiti potraživanje s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda, iste kakvoće i ako su obje dospjele, a odredbom čl. 196. istog Zakona propisano je da prijeboj ne nastaje čim su ispunjene pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju, i da nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to,

- da su izračunom Ministarstva obrane Republike Hrvatske utvrđene tražbine obje strane s danom tuženikovih izjava o prijeboju tražbine pri čemu su, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 1427/21, uzeti u obzir samo neto iznosi plaće tuženika, a ne i bruto dodaci na plaću,

- da je tuženik je istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja, a istaknuo je i zahtjev radi prebijanja u parnici,

- da je prigovor radi prijeboja u parnici (procesna kompenzacija) potrebno razlikovati od prigovora prijeboja kao jednom od načina prestanka obveze,

- da budući da je o tražbini tuženika već odlučeno pravomoćnom presudom u drugom postupku koji je vođen između istih stranaka u obrnutim stranačkim ulogama, o istoj tražbini sud nije ponovno odlučivao u dispozitivu presude, već je samo u dispozitivu odlučio o prijeboju, a o čemu su stranke načelno postigle i sporazum,

- da se neosnovano tuženik poziva na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a koje tuženik tumači tako da tužiteljica ne bi imao pravo na povrat onoga što je tuženik naplatio po pravomoćnoj presudi, jer bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva,

- da shvaćanje ESLJP nije primjenjivo na predmetni slučaj, budući da se predmet Solomun protiv Hrvatske bitno razlikuje od predmetnog slučaja i činjenično i pravno,

- da je sud u presudi ESLJP na koju se poziva tuženik, a u kojoj je utvrđena povreda načela mirnog uživanja vlasništva, svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji proistječe iz specifične procesno-pravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravnog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe čl. 401. ZPP, što u ovom predmetu nije slučaj jer su prethodno donesene pravomoćne odluke ukinute povodom dopuštene revizije, a radi se o pravnom lijeku kojeg je mogla izjaviti svaka stranka u postupku, pa se stoga ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kao što je bio slučaj u predmetu Solomun protiv RH,

- da se u konkretnom slučaju nije radilo o greški države jer Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom nije nižestupanjskim sudovima dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice (kao što je to bilo u slučaju Solomun protiv RH), već je u svojoj odluci jasno naveo da u nižestupanjskim presudama zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđivane, pa onda niti utvrđene odlučne činjenice, a što je sve imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava,

- da treba uzeti u obzir i da je tuženik zahtjev za prisilnu naplatu pokretanjem ovršnog postupka podnio u vrijeme kad je znao da je tužitelj podnio reviziju kao izvanredni pravni lijek, a zasigurno imao je saznanja da se pred hrvatskim sudovima vodi veliki broj činjenično i pravno identičnih parničnih postupaka u kojima su donesene pravomoćne odluke protiv kojih je Republika Hrvatska izjavila reviziju, a o kojima Vrhovni sud Republike Hrvatske još nije donio odluke,

- da s obzirom na navedeno na strani tuženika nije moglo postojati niti legitimno očekivanje da će im ostati ono što je isplaćeno na temelju pravomoćne presude pa nema povrede ustavnog i konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva,

- da na dio tražbine koji i nakon izjava o prijeboju i nadalje egzistira tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu i to od dana prijeboja, uzimajući u obzir da je za razdoblje do izjave o prijeboju zatezna kamata već obračunata i prebijena s tražbinom tuženika,

- da je uzimajući u obzir uspjeh stranaka u parnici, prvostupanjski sud odlučio da po osnovi odredbe čl. 154. st. 4. ZPP svaka stranka snosi svoje troškove.

7. U bitnome su utvrđene okolnosti osnova za zaključak, kako ga je formirao i prvostupanjski sud, da je ukidanjem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-314/10-41 od 22. svibnja 2013. i vraćanjem predmeta na ponovno suđenje otpala (stavljena izvan snage) osnova na temelju koje je tuženik kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku naplatio novčana potraživanja od Republike Hrvatske, a time i nastala obveza tuženika u smislu odredbe čl. 1111. stavka 3. ZOO na vraćanje onog što je primio po toj osnovi, pri čemu treba imati u vidu da se pravilnost uređenja u pravomoćnoj sudskoj odluci može dovesti u pitanje samo putem izvanrednih pravnih lijekova i da se ukidanjem pravomoćne presude s ciljem ispravljanja pogrešne primjene materijalnog prava uspostavlja pravična ravnoteža suprotnih interesa pravomoćnosti i pravde te da su u ponovljenom suđenju pravilnom primjenom materijalnog prava, tuženiku kao tužitelju dosuđeni znatno manji iznosi na ime dodataka na plaće od onih koji su suđeni ukinutom presudom.

8. Pri tome su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava visinu tražbine tužiteljice s obzirom da su na ročištu 9. siječnja 2025. stranke sporazumno utvrdili visinu tražbine tužiteljice i tuženika kao i visinu iznosa koji tuženik treba platiti sa zateznim kamatama od 12. studenoga 2020., ukoliko naravno sud zahtjev tužiteljice ocijeni osnovanim (list 210 spisa).

9. Stoga, pored nespornih matematičkih izračuna međusobnih potraživanja stranaka, ne može se prihvatiti stav tuženika da iznos koji je utvrđen u točci I. izreke prvostupanjske presude, a koji pripada tužiteljici, nije stečen bez osnove jer da je i u ponovljenom suđenju ostvario pravo na isplatu od tužiteljice po istoj osnovi. Osim toga, tuženik nije u predmetnoj parnici tvrdio da su kompenzacijom prestala ovlaštenja stranaka, već je predložio prebijanje međusobnih potraživanja stranaka odlukom sudu (prihvatio tezu da oba potraživanja postoje), a time posredno i da je otpala osnova po kojoj je u ovršnom postupku naplatio od tužiteljice razliku koja je preostala nakon izvršenog prijeboja odlukom suda.

10. Prvostupanjski sud je osnovano otklonio prigovor tuženika utemeljen na pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a koje tuženik tumači na način da tužiteljica ne bi imala pravo povrat onog što je tuženica naplatila po pravomoćnoj presudi jer da bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva.

11. Naime, u presudi u predmetu Solomun protiv Hrvatske na koju se poziva tuženik, u kojoj je utvrđena povreda toga načela, Europski sud za ljudska prava je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji u bitnom proističe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravnog lijeka - zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe čl. 401. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 112/1999. i 88/2001.), što u ovome predmetu nije slučaj, jer se radi o prijedlogu za dopuštenje revizije, kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kao što je to bio slučaj u predmetu Solomun protiv Hrvatske. Također, u konkretnom slučaju ne radi se o grešci države, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice (kao u slučaju Solomun protiv Republike Hrvatske) već je u svojoj odluci naveo da u nižestupanjskim presudama zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revd 3347/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

12. Nadalje, tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi da vraćanje iznosa kojeg je naplatio od tužiteljice predstavlja povredu njegovog prava na mirno uživanje vlasništva jer je pravomoćno utvrđena i ovršno naplaćena plaća postala njegovo vlasništvo, te da je imao legitimna očekivanja da će to vlasništvo moći mirno uživati. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani.

13. Naime, u odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na legitimna očekivanja potrebno je navesti da se ne može reći da pojedinac ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja "vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", br. 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006., 2/2010., 13/2017. – dalje: Konvencija) kada postoji spor o točnom tumačenju i primjeni domaćeg prava i kad se o pitanju, je li ispunio zakonske uvjete, odlučuje u sudskom postupku (tako i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5926/2022 od 20. rujna 2023., toč. 13.1; U-III-444/2017 od 1. travnja 2020. toč. 53. - 53.3. i U-III-3260/2019 od 15. travnja 2020.).

14. U konkretnom slučaju, predmet spora u predmetu koji se vodio između tuženika i tužiteljice je bio radni spor u kojem je bilo dopušteno izjavljivanje revizije. Iz obrazloženja revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revr- 1072/14-2 od 21. prosinca 2016. proizlazi da se ista temelji na pravnom shvaćanju koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenog 2009. Imajući u vidu da su pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojima se temelji ukidna odluka zauzeta prije donošenja, ne samo revizijske odluke broj Revr-1072/14-2, već i prvostupanjske odluke, ne može se prihvatiti stajalište tuženika da je stekao legitimna očekivanja da će moći zadržati iznos naplaćen u postupku izravne naplate na temelju u tom trenutku pravomoćne presude, te da će u slučaju ukidanja odluke u revizijskom postupku moći zadržati naplaćeni iznos. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je sud prvog stupnja zbog postojanja njegovih legitimnih očekivanja i konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva tužbeni zahtjev tužiteljice trebao u cijelosti odbiti (tako Županijski sud u Zagrebu u odlukama poslovni broj Gž-1354/2025-2 od 20 svibnja 2025.i Gž-184/2025-2 od 1. srpnja 2025.).

15. Isto tako, s obzirom da nije sporno da je tuženik svoje potraživanje naplatio u ovršnom postupku 7. prosinca 2015. i 30. prosinca 2015., a kako je revizija tužiteljice (tamo tuženice) dostavljena na odgovor ovdje tuženiku (a tamo tužitelju) još 6. lipnja 2014. (list 130 spisa), na strani tuženika nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što joj je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Pri tome nisu od značaja žalbeni navodi tuženika da je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1035/12 od 27. listopada 2015. i Revr-1232/12-2 od 2. prosinca 2015. odbačena revizija tamo tuženice jer postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti što je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1072/14-2 od 21. prosinca 2016. prihvaćena revizija i ukinute nižestupanjske presude s obzirom da upravo iz navedenog proizlazi da nije bila jasno formirana sudska praksa glede spornog pitanja u navedenim parnicama - što se smatra prekovremenim radom djelatnih vojnih osoba ostvarenim tijekom rada u stražarskoj službi, odnosno na dežurstvu.

16. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o zateznim kamatama. Naime, sud prvog stupnja je međusobne tražbine tužiteljice i tuženika utvrdio na dan 12. studenoga 2020. Tuženik se u odnosu na plaćanje tražbine koja je preostala nakon prebijanja od tog dana nedvojbeno nalazi u zakašnjenju tako da je pravilna i oduka suda prvog stupnja koja se odnosi na zatezne kamate. U tom smislu neosnovano tuženik u žalbi ističe da mu je plaćanjem zateznih kamata nametnut prekomjerni teret jer je tuženik osporavanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice morao biti svjestan da će u slučaju gubitka spora tužiteljici morati platiti i zatezne kamate.

17. Sud prvog stupnja je dakle, u odnosu na glavnu stvar u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1111. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

18. Imajući u vidu djelomični uspjeh stranaka u sporu i da su obje stranke uspjele sa osnovom zahtjeva koje su istaknuli u postupku, i prema shvaćanju ovog suda ispunjene su pretpostavke za primjenu odredbe čl. 154. st. 4. ZPP prema kojoj sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka pa suprotni žalbeni navodi tužiteljice i tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka.

19. Zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen jer nisu uspjeli sa žalbama (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 26. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj