- 1 -              Rev 570/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 570/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz V., (OIB …), zastupanog po punomoćnici A. J., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. i p. d.o.o. iz Z., Pisarnica O., protiv tuženika S. 3. V., ustanove za zdravstvenu skrb iz V., (OIB …), zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz O., radi utvrđenja nedopuštenom Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora te naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-315/2020-3 od 4. veljače 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-76/2019-7 od 11. ožujka 2020., u sjednici održanoj 28. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e:

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u stavku 1. izreke, utvrđena nedopuštenom Odluka tuženika od 2. rujna 2019. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju,

 

- u stavku 2. izreke, raskinut Ugovor o radu sklopljen 24. veljače 2015. između tužitelja i tuženika, i to sa danom 2. rujna 2019.,

 

- u stavku 3. izreke, tuženiku naloženo isplatiti tužitelju naknadu štete od 16.709,08 kn „uvećane za zakonske zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 11. ožujka 2020. do isplate.“

 

- u stavku 4. izreke, tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 3.750,00 kn sa pripadajućim kamatama računatim od 11. ožujka 2020.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju „zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom“ i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi odbiju ili da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 4. veljače 2021., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a st. 1. podst. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa ...“.

 

Obzirom da je tužitelj ovaj spor pokrenuo kao spor o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa - podnesena revizija tuženika je dopuštena kao izravna (dakle: i bez prethodnog i posebnog dopuštenja revizijskog suda).

 

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

 

6.1. Suprotno tvrdnji revidenta da se žalbeni sud „uopće nije osvrnuo na razloge žalbe“, da „samo na 3. stranici presude sažeto ponavlja navode iz prvostupanjske presude“, da osporena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne „može ispitati“ i „ne daje iskaze nijednog saslušanog svjedoka“, da sud „nije uvažio nijednu žalbenu osnovu“:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tuženikove žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

 

7. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o sadržaju ponašanja tužitelja i onome što je ovaj učinio - a čemu je revident dao značaj povrede radnih obveza, sve uz tvrdnje - da nisu pravilno ocijenjeni svi provedeni dokazi, da je nemoguće „zaključiti na temelju čega je prihvaćeno da je otkaz nezakonit i nije bilo ultimatuma“ - i da je ovdje iz provedenih dokaza, da su pravilno ocijenjeni, trebalo uvažiti „da je bilo prijetnji nezakonitim štrajkom i visoke napetosti na sastanku“, u biti su (budući da pitanje stvarnog sadržaja odnosa i ponašanja stranaka predstavlja činjenično pitanje) samo prigovori činjenične naravi kojima on iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

7.1. Valja kod toga imati na umu (obzirom na revizijske razloge, koji su usmjereni na valjanost ocjene provedenih dokaza i, u suštini, na utvrđeno činjenično stanje):

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza (pa i iskaza svjedoka, vjerodostojnosti njihova iskaza) nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (da nije prihvatljiv povratak tužitelja u radnu sredinu jer da „je unio nemir i prijetio nezakonitim štrajkom“), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je i tuženiku omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o dokaznoj vrijednosti provedenih dokaza - a sve jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

9. Predmetom spora zahtjevi su tužitelja usmjereni na ostvarenje radnopravne zaštite u odnosu na postupke tuženika: na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu sa njime sklopljenog ugovora o radu i za sudski raskid istog ugovora s danom 2. rujna 2019., te na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju štetu zbog takvog raskida ugovora. U biti sporno je činjenično pitanje: „da li je tužitelj na sastanku održanom 29. kolovoza 2019. postavio ultimatum poslodavcu da ili prihvati zahtjev za povećanjem plaće od 1.000,00 kn ili će radnici otići na bolovanje i da li je riječ o najavi nezakonitog štrajka“.

 

10. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je „tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika pet godina, odnosno od kolovoza 2014.“,

 

- da su radnici tuženika, vozači sanitetskog vozila, medicinske sestre i tehničari, 29. kolovoza 2019. zatražili sastanak sa ravnateljem tuženika „zbog zahtjeva za povišicom plaće i neplaćanja dodataka koji im pripadaju po ugovoru o radu“, a ovaj je „u konačnici odredio da se sastanak održi oko 15,30 sati istog dana u prostoru tuženika“,

 

- da „je grupa radnika (17) odredila tužitelja kao osobu koja će u ime radnika iznijeti zahtjeve prema poslodavcu i da je tužitelj ravnatelju tuženika Ž. M. prenio da ugovor o radu ne poštuje jer im ne isplaćuje dodatke na plaću, a koji se odnose na prekovremeni rad, noćni rad, rad vikendom, za otežane uvjete rada, terenski dodatak i dr. i pitao da li postoji mogućnost za dogovor ali da je ravnatelj to odbio i pri tom naveo koje ima troškove i nakon toga da je tužitelj postavio pitanje što bi se dogodilo kada nazočni radnici sutra ne bi došli na posao, na što da je ravnatelj odgovorio da bi u tom slučaju dobili svi otkaz ugovora o radu“,

 

- da su „naredni dan tužitelj, a i svi drugi radnici prema rasporedu došli na posao i uredno izvršavali obveze preuzete ugovorom o radu“,

 

- da „je ravnatelj tužitelju u ponedjeljak 2. rujna 2019. usmeno priopćio da je dobio otkaz“,

 

- da je „... tužitelj predmetnu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zaprimio 4. rujna 2019., da je zahtjev za zaštitu prava uručen tuženiku u zakonskom roku od 15 dana odnosno 17. rujna 2019., da tuženik nije u roku 15 dana udovoljio zahtjevu, a niti se očitovao, a mogao je to učiniti do 2. listopada 2019., te je tužitelj sukladno odredbi čl. 133. st. 2. Zakona o radu mogao u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred ovim sudom što je i učinio pravodobnim podnošenjem tužbe 15. listopada 2019.“,

 

- da iz Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu proizlazi da je donesena „u odnosu na tužitelja 2. rujna 2019. iz razloga što je 29. kolovoza 2019. tužitelj nepozvan pristupio sa grupom radnika u ured ravnatelja sa ultimativnim zahtjevom za povećanje plaće od 1.000,00 kn mjesečno, koje povećanje bi iznosilo oko 25% od ugovorene plaće, a u suprotnom ako se ne udovolji tom zahtjevu da će svi radnici slijedeći dan otići na bolovanje jer ih on predstavlja i govori u njihovo ime, da je ravnatelj tom zgodom odgovorio da nema financijskih mogućnosti za takvo drastično povećanje plaća, ali da ako HZZO za koji se obavljaju usluge sanitetskog prijevoza u 2020. g. poveća svoje uplate za 12.000,00 kn ili više da će se plaće povećati svim radnicima što da tužitelj nije prihvatio već da je i dalje ultimativno tražio povećanje plaće od 1.000,00 kn mjesečno ili da svi odlaze na bolovanje. U odluci se tuženik poziva na čl. 38. t. 12. Pravilnika o radu po kojoj je odbijanje izvršavanja poslova radnog mjesta teža povreda radne obveze uz unošenje nemira i nereda u radnoj sredini koji dovodi do poremećaja u procesu rada, t. 20. istog Pravilnika, kao što se poziva na čl. 45. Pravilnika i čl. 36. Konačno tuženik u odluci navodi i da ostvaruje svoje prihode isključivo od HZZO obavljajući sanitetski prijevoz bolesnika temeljem godišnjeg ugovora sa zavodom od njihove kuće do bolničkih ustanova i obratno i odlazak na bolovanje svih radnika bi ugrozilo opstojnost tuženika i zdravlje većeg broja ljudi koji koriste sanitetski prijevoz“,

 

- da „je tužitelj nakon par tjedana našao drugi posao, da je oženjen i u braku da ima dvoje djece jedno od … godina, a drugo od … mjeseci“.

 

11. Drugostupanjski sud je, polazeći i od tih utvrđenja, sada prijeporne zahtjeve tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              „... stajalište je suda prvog stupnja da radnici imaju pravo zatražiti povećanje plaće ili poštivanje važećeg ugovora o radu koji se odnosi na isplatu dodataka za koje smatraju da im pripadaju, a koji im se ne isplaćuju. Nadalje, u odnosu na tužiteljevo pitanje postavljeno ravnatelju koje se odnosi na to što bi se dogodilo kada radnici sutra ne bi došli na posao i na koje je dobio odgovor ravnatelja, prvostupanjski sud cijeni da tuženik to nije mogao opravdano shvatiti kao prijetnju štrajkom ni kao ultimatum upućen poslodavcu. Stoga je zaključak suda prvog stupnja da ne postoje razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju te u primjeni odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a utvrđuje da je otkaz nedopušten, a primjenom odredbe čl. 125. ZR-a na zahtjev tužitelja određuje sudski raskid ugovora o radu s danom 2. rujna 2019. i odmjerava tužitelju naknadu štete zbog sudskog raskida u visini četiri ugovorene mjesečne plaće u ukupnom iznosu od 16.709,08 kn.

 

              (...) Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

 

              Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

              Osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, tuženik u žalbi prije svega ponavlja razloge otkazivanja ugovora o radu iznesene u odluci o otkazu uz stajalište da je dokazao opravdanost izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju utemeljenog na odredbama čl. 38. toč. 12. i 20. Pravilnika o radu tuženika u vezi s čl. 45. Pravilnika. Nadalje, ukazuje na sadržaj iskaza z.z. tuženika Ž. M. kojim je potvrđeno da je na predmetnom sastanku radnika i poslodavca bilo prijetnji nezakonitim štrajkom te da je upitna vjerodostojnost iskaza tužitelja i svjedoka predloženih od strane tužitelja da bi se radilo samo o hipotetskom pitanju u odnosu na to što bi se dogodilo da radnici ne dođu na posao idući dan i smatra da činjenica što su radnici ipak došli na posao nakon toga ukazuje da su radnici ustuknuli od nezakonitog štrajka zbog toga što im je z.z. tuženika rekao da bi u protivnom dobili otkaze. Posebno osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka radnika tuženika jer su u sporu s poslodavcem zbog otkaza, te ukazuje na dijelove iskaza svjedokinje D. S. kojim je potvrđena njihova nevjerodostojnost budući da je svjedokinja navela da su radnici zahtijevali povećanje plaće konkretno u iznosu od 1.000,00 kn, dok da su svjedoci to negirali.

 

              Protivno prednje iznesenim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je izvanredni otkaz ugovora o radu nedopušten jer nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 116. st. 1 ZR-a.

 

              Tom odredbom propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, s time da je prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je on otkazao ugovor o radu.

 

              Tuženik je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju stavio na teret počinjenje teže povrede radne obveze u smislu čl. 38. toč. 12. Pravilnika o radu tuženika koja predstavlja neizvršavanje ili odbijanje izvršavanja poslova radnog mjesta te toč. 20. istog članka Pravilnika koju čini unošenje nemira i nereda u radnoj sredini koji dovode do poremećaja u procesu rada, zbog kojih povreda poslodavac može radniku izvanredno otkazati ugovor o radu (čl. 45. Pravilnika).

 

              Pri tome je prvostupanjski sud pravilno temeljem sadržaja suglasnih iskaza svjedoka A. R.1, V. M., H. M., A. R.2, E. P. i tužitelja utvrdio da su kritičnog dana radnici prema njihovom zahtjevu pozvani na sastanak u ured ravnatelja sa zahtjevom za povećanje plaće i isplatu dodataka na plaću, što u bitnom potvrđuje i svjedokinja D. S., koja je prije svega iskazala da su radnici zahtijevali povećanje plaće. S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o legitimnom pravu radnika da na taj način ostvaruju svoja prava iz radnog odnosa pa da se ni upit poslodavcu, nakon što je otklonio njihove zahtjeve, što bi se dogodilo da nitko od radnika ne dođe na rad, ne može smatrati prijetnjom nezakonitim štrajkom, posebno s obzirom na okolnost da su tužitelj i ostali radnici nakon tog sastanka uredno dolazili na posao i nastavili raditi. Slijedom toga, pravilan je daljnji zaključak suda prvog stupnja da tužitelj u opisanim okolnostima nije počinio povredu obveze iz radnog odnosa koja mu je stavljena na teret odlukom o otkazu zbog čega nisu ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a.

 

              U odnosu na zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, pravilno je prvostupanjski sud u primjeni odredbe čl. 125. st. 1. ZR-a na zahtjev tužitelja odredio sudski raskid ugovora o radu s danom 2. rujna 2019., što tuženik žalbom konkretno i ne osporava. Tuženik neosnovano spori visinu dosuđene naknade štete tužitelju zbog sudskog raskida ugovora o radu koju je prvostupanjski sud pravilno odmjerio u visini četiri ugovorene plaće isplaćene u razdoblju koje je prethodilo otkazu s obzirom na dob tužitelja (rođen ...), činjenicu da ima obvezu zakonskog uzdržavanja dvoje maloljetne djece te vrijeme provedeno na radu kod tuženika ...“.

 

12. Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

13. Za takvo je shvaćanje drugostupanjski sud dao valjane, dostatne i razumne razloge, vrijednost kojih nije umanjena revizijskim navodima - pa ih, kako su prethodno i izloženi, nije niti potrebno ponavljati.

 

14. Revizijski sud tek primjećuje:

 

- da u sporovima na utvrđenje dopuštenosti otkaza ugovora o radu, kakav je i ovaj, svaki slučaj valja individualizirati - jer odluka o toj dopuštenosti otkaza ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja,

 

- da kod ocjenjivanja jesu li nastali razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja cijeniti ponašanje radnika u odnosu na obveze, ali i na prava koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati,

 

- da je tuženik, sukladno tome, a da bi uspio u sporu, trebao (prema pravilu o teretu dokazivanja) u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a, ali i odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), dokazati ono što tvrdi i na čemu je temeljio prijepornu Odluku o otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem: činjenice (razloge) iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa - u odnosu na narav posla kojeg je morao obavljati i (ovdje relevantno) prava koja je kao radnik imao, ali i da zbog te povrede, a uz uvažavanje svih konkretnih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja kod njega nije moguć,

 

- da je u okolnostima ovoga slučaja tuženik to trebao dokazati u svijetlu jedino pravilnog shvaćanja da sama okolnost traženja prava iz radnog odnosa, za kojeg radnik drži da mu legitimno pripada, ne predstavlja razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu radniku - budući da se takvim razlogom može prihvatiti samo „osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa” ili „neka druga osobito važna činjenica” zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, a okolnost traženja prava iz radnog odnosa nema značaj takve povrede,

 

- da, a obzirom da to što tvrdi i istinitost onog što je tužitelju stavio na teret tuženik nije dokazao, nižestupanjski sudovi pravilno su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i prihvatili,

 

- da, uostalom, revident u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi određeno u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava - i u čemu bi navedeno pravno shvaćanje bilo pogrešno, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje, a iz tog se razloga revizija (prema već navedenom: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) s uspjehom ne može izjaviti.

 

15. Stoga, a budući da je osporena presuda utemeljena na pravilnom shvaćanju i ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 28. studenoga 2023.