Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2656/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Roberte Pandža, kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠO, OIB. 17282467396 iz Ladimirevaca, Mlaka 23, koju zastupa punomoćnik Branko Kobaš, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1183/2024-8 od 7. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1183/2024-8 od 7. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu Poslovni broj 9012057205 sklopljenog između tužiteljice i tuženika 27. listopada 2006. potvrđenog 10. studenog 2006. po Javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-1.470/06 u dijelu odredbe koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznos kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila."

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 122,66 eura s pripadajućim zakonskim kamatama

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 900,00 eura s pripadajućim kamatama.

2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23-dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Odluka suda prvog stupnja, pravilna je i zakonita te valjano obrazložena sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a i u bitnome sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na povredu zajamčenog ustavnog i konvencijskog prava na prava na pravično suđenje (čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010.)

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

9. Između stranaka je nesporno:

- da su parnične stranke zaključile ugovor o kreditu broj 9012057205 od 27. listopada 2006. koji je potvrđen 10. studenog 2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa pod brojem OU-1470/06 na iznos od 20.116,17 CHF;

- da je čl. 11.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita,

- da je 13. studenog 2006. prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% iznosa kredita, odnosno u iznosu od 122,66 eura.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Prvostupanjski sud zaključuje da je na tuženiku teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao.

11. Sud prvog stupnja je na temelju iskaza tužiteljice saslušane u svrhu dokazivanja utvrdio da je podigla kredit radi kupnje auta za osobne potrebe te da su joj u banci ponudili ugovor o kreditu u CHF za iznos koji joj je trebao no da se o odredbama ugovora nije moglo pregovarati već je bilo uzmi ili ostavi. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% iznosa kredita. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te o kojoj odredbi tog ugovora se nije pojedinačno pregovaralo, pa s obzirom da je tužiteljici na temelju članka 11.3. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba Ugovora o kreditu.

12. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da se radi o nepoštenoj odredbi iako je pri tom nepravilno primijenio odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07), obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 27. listopada 2006. pa je pravilno valjalo primijeniti odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03; dalje-ZZP/03). Kako je pravilno utvrdio da se radi o ništetnoj odredbi u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, to je sud prvog stupnja pravilno prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba članka 11. st. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1% na iznos kredita pa je stoga pravilno sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29 /18,126/21, 114/22, 156/22, dalje-ZOO) naložio tuženiku vratiti tužiteljici ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

13. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 11. st. 3. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

15. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu, što je u ovom slučaju izostalo.

16. Prema tome, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu prema kojem ponuda je sadržavala i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 1% od iznosa kredita, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

17. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03

18. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18.1. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Valja reći da sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

20. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115.-ZOO-a. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima se poziva na predmet C-621/17 Suda EU obzirom da se ne radi o činjenično istovjetnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužiteljici zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužiteljici nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva joj je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice. Stoga niti žalbeni navodi u pravcu da je tužiteljica iskazala da je bila upoznata sa obvezom plaćanja te naknade nisu osnovani, obzirom da se radi radi o nepoštenoj odredbi o kojoj nije bilo moguće pregovarati.

22. Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Suprotno žalbenim navodima navedeno utvrđenje je u skladu sa stajalištem Suda EU zauzetom u presudi, C-561/21 Banco Santander SA, prema kojem zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu sa Direktivom 93/13 Stoga se neosnovanim ukazuju žalbeni navodi u kojima tuženik smatra da je prigovor zastare neosnovano odbijen.

23. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika glede ništetne odredbe iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, a o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

24. Stoga žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

25. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. st. 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

26. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 26. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža