Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2719/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Roberte Pandža kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6057/2024-8 od 28. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6057/2024-8 od 28. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom te da ne proizvodi pravne učinke odredba iz čl. 12.3. završne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010591225 od 14. lipnja 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kako kreditora koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita. sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 208,20 eura tekućim od 17. lipnja 2005. pa do isplate s pripadajućim kamatama. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova troškova postupka iznos od 1.231,18 eura tekućim od 28. ožujka 2025. pa do isplate s pripadajućim kamatama. Pod točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka sa zateznim kamatama.

2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23-dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa stoga nije osnovan žalbeni prigovor pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe iz čl. 12.3. odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

9. Između stranaka je nesporno:

- da su stranke zaključile ugovor o kreditu broj 9010591225 od 14. lipnja 2005., kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.070,12 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je kredit dan na rok otplate od 84 mjeseci te je otplaćen u cijelosti,

- da je čl. 12.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita,

- da je prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% iznosa kredita, odnosno u iznosu od 208,20 eura.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Prvostupanjski sud zaključuje da je na tuženiku teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao.

11. Sud prvog stupnja je na temelju iskaza tužiteljice saslušane u svrhu dokazivanja utvrdio da je podigla kredit radi kupnje auta za osobne potrebe te da su joj u banci ponudili ugovor o kreditu u CHF za iznos koji joj je trebao no da se o odredbama ugovora nije moglo pregovarati već je bilo uzmi ili ostavi te joj druge kredite nisu nudili. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te o kojoj odredbi tog ugovora se nije pojedinačno pregovaralo, pa s obzirom da je tužiteljici na temelju članka 12.3. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba Ugovora o kreditu.

12. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da se radi o nepoštenoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 96/03; dalje- ZZP/03) te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, slijedom čega je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,50% na iznos kredita. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to je pravilno sud prvog stupnja sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29 /18,126/21, 114/22, 156/22, dalje-ZOO) naložio tuženiku vratiti tužiteljici ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

13. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 12.3. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

15. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu, što je u ovom slučaju izostalo.

16. Prema tome, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu prema kojem ponuda je sadržavala i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

17. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

18. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18.1. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Valja reći da sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu" pokriveni "stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

20. Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

21. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115.-ZOO-a. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

22. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima se poziva na predmet C-621/17 Suda EU obzirom da se ne radi o činjenično istovjetnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužiteljici zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužiteljici nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva joj je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice. Stoga niti žalbeni navodi u pravcu da je tužiteljica iskazala da je bila upoznata sa obvezom plaćanja te naknade nisu osnovani, obzirom da se radi o nepoštenoj odredbi o kojoj nije bilo moguće pregovarati.

23. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika glede ništetne odredbe iz čl. 12.3. Ugovora o kreditu te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, a o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

24. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljica pravilno naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.535,42 eura, što je zbroj vrijednosti svih zahtjeva, i za što je sud prvog stupnja dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud i tuženik ih žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

25. Stoga žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

26. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. st. 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

27. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 26. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža