Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3330/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćniku Božidaru Đereku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Đerek i partneri j.t.d, protiv tuženika FB iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Željku Stankoviću, odvjetniku iz Siska, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj P-757/2019-89 od 22. svibnja 2025., dana 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj P-757/2019-89 od 22. svibnja 2025. u točkama I. i II. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos u visini od 2.972,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja je do 31. prosinca 2007. bila određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 2.905,88 eura od 22. prosinca 2003. pa do isplate, a

- na iznos od 66,36 eura od 14. siječnja 2004. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 4.585,29 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. kolovoza 2025. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 5.694,32 eura kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 388,67 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tuženika tražio isplatu iznosa od 2.972,24 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je odbijen zahtjev za naknadu troška parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 5.694,32 eura (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj, a presudu pobija zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, osobito povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu tužiteljevih troškova parničnog postupka, podredno da se ukine pobijana presuda te predmet vrati sudu na ponovno suđenje. Potražuje i trošak sastava žalbe.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. Predmet postupka je regresni zahtjev za isplaćeni iznos naknade štete u visini od 2.972,24 eura zbog gubitka prava iz Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti.

5. Osnovano tužitelj ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Izreka presude proturječi razlozima navedenima u obrazloženju, odnosno nije u skladu s nalazom i mišljenjem provedenog kombiniranog prometno-toksikološkog vještačenja. Prvostupanjski sud ne navodi niti obrazlaže razloge zašto odluku temelji na činjeničnom opisu događaja kako ga iskazuje tuženik, a potpuno zanemaruje nalaz i mišljenje provedenih vještačenja te iskaz nepristranog svjedoka, nezainteresiranog za ishod spora ČB. Nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Iz stanja spisa proizlazi sljedeće:

- da je tuženik dana 5. rujna 1997. u mjestu Vukovina svojim vozilom naletio na pješaka HB (dalje u tekstu: oštećenika), a koji je u toj prometnoj nesreći zadobio tjelesne ozljede,

- da je tuženik tada imao sklopljenu policu osiguranja od automobilske odgovornosti kod tužitelja,

- da je tužitelj dana 22. prosinca 2003. godine oštećenom isplatio naknadu štete u iznosu od 21.894,36 kn / 2.905,88 eura[1] te dana 14. siječnja 2004. iznos od 500,00 kn / 66,36 eura,

- da je tužitelj dana 8. prosinca 2006. podnio tužbu protiv tuženika kojom traži regresnu isplatu iznosa koji je isplatio oštećeniku jer ima pravo na povrat isplaćene naknade štete budući da je tuženik zbog nepropisne vožnje pod utjecajem alkohola skrivio prometnu nezgodu, a zbog čega je izgubio prava iz osiguranja,

- da na mjestu nezgode nisu pronađeni nikakvi materijalni tragovi koji bi nastali kao posljedice predmetne nezgode, pa je dinamika nezgode analizirana prema opisu tuženika,

- da se prema izjava tuženika oštećenik kretao uz desni rub kolnika te na udaljenosti oko 10 metara od njegovog vozila, 5 metara nakon obilježenog pješačkog prijelaza, iznenada napravio okret ulijevo te je tada došlo do naleta vozila na oštećenika,

- da je svjedok ČB došao na mjesto nezgode neposredno nakon što se ista zbila te je izjavio da je oštećenika zatekao kako leži pokraj pješačkog prijelaza uz njegov rub i uz rub kolnika,

- da je u ovom postupku prvostupanjski sud donio presudu poslovni broj P-454/2018- 21 dana 7. ožujka 2019. kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja,

- da je ta presuda prvostupanjskog suda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2529/2019-2 od dana 15. srpnja 2019. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s obrazloženjem da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, da je prvostupanjski sud činjenično stanje utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka koji su načinjeni za potrebe postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu između tužitelja i oštećenika. Po ocjeni drugostupanjskog suda nije dopušteno da se prvostupanjski sud, bez obostranog pristanka stranaka, poziva na dokaze izvedene u drugom postupku u kojemu tuženik nije sudjelovao. Također drugostupanjski sud je naveo da dostavljeni Opći uvjeti tužitelja nisu bili primjenjivi u vrijeme štetnog događaja te da stoga teret dokaza da je u konkretnom slučaju došlo do gubitka prava iz osiguranja, u nedostatku drugačijih utanačenja, leži na tužitelju. Naložio je da se u ponovnom postupku izvedu svi predloženi dokazi i utvrde činjenice koje se odnose na uzročno-posljedičnu vezu između alkoholiziranosti tuženika i nastanka štetnog događaja, a čime će se utvrditi je li uzrok štetnog događaja alkoholiziranost ili brzina.

7. U ponovljenom postupku tužitelj je dostavio Opće uvjete koji su se primjenjivali u vrijeme štetnog događaja, provedena su dva kombinirana prometno toksikološka vještačenja, prvo od strane prometnog vještaka Ivana Bedenikovića te vještaka za toksikološko vještačenje JB te drugo po prometnom vještaku Nevenu Erešu i Branki Tavčar vještaku za toksikološko vještačenje.

8.1. U prvom vještačenju prometni vještak Ivan Bedeniković iznio je mišljenje da prema podacima u spisu nema elemenata za utvrđivanje točnog mjesta kontakta između vozila i oštećenika ni u odnosu na uzdužnu os kolnika, niti u odnosu na širinu kolnika, da nema elemenata za izračun brzine vozila neposredno prije kontakta sa oštećenikom, da je tuženik mogao vozilom ostvariti maksimalni bočni razmak od 1,2 metra koji je bio dovoljan za sigurno obilaženje oštećenika, pri čemu bi oštećenik do mjesta kontakta s vozilom prešao put od 1,7 metara u vremenu od oko 0,9 sekundi, vremenski 0,9 sekundi vozilo je od mjesta kontakta s oštećenikom bilo udaljeno oko 10,0 metara na kojem putu bi se zaustavilo intenzivnim kočenjem pri svim brzinama do 26 km/h, a nakon što je pješak prošao pješački prijelaz za oko 5 metara prosječan trijezan vozač nije mogao očekivati njegovo naglo prelaženje preko kolnika te je mogućnost izbjegavanja kontakta s pješakom prema nalazu i navodima tuženika na ročištu 7. veljače 2019., bio za svakog prosječnog trijeznog vozača, pri iskazanoj brzini, neizbježiv.

8.2. Vještak toksikolog JB je iznio mišljenje da temeljem podataka dostupnih u spisu nije moguće utvrditi stupanj alkoholne opijenosti tuženika u vrijeme štetnog događaja pa posljedično niti uzročno posljedičnu vezu između tuženikove alkoholiziranosti i nastanka štetnog događaja, da je iz podataka koji prileže spisu jedino moguće zaključiti da je tuženik u vrijeme štetnog događaja vrlo vjerojatno bio u alkoholiziranom stanju, ali s točno neutvrđenom koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi, a kako nije moguće sa sigurnošću utvrditi stvarnu koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi tuženika u vrijeme štetnog događaja nije moguće niti utvrditi eventualnu uzročno-posljedičnu vezu između alkoholiziranosti tuženika i nastanka štetnog događaja. Osim navedenog da je prema mišljenju prometnih vještaka za svakog prosječnog trijeznog vozača pri iskazanoj brzini nalet bio neizbježiv te da je prema tome moguće zaključiti da eventualna alkoholiziranost tuženika nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem jer niti trijezna osoba u danim okolnostima ne bi mogla izbjeći nalet na pješaka.

8.3. Tužitelj podneskom od 13. siječnja 2020. u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještaka. Prigovara zaključku vještaka toksikologa jer se njegov zaključak ne temelji na provedenom toksikološkom vještaku već na izjavi vještaka prometne struke. Prigovara i nalazu i mišljenju vještaka prometne struke jer je isto utemeljeno isključivo na iskazu tuženika koji je na ročištu 7. veljače 2019. izjavio da je do prometne nezgode došlo 5 metara od pješačkog prijelaza kada je oštećenik navodno počeo trčati. Tužitelj napominje da je tuženik bitno drugačije iskazivao prilikom rekonstrukcije događaja u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu pod posl. br. Pn-6634/05 kada je iskazivao da je do prometne nezgode došlo 1 metar iza pješačkog prijelaza. Zbog toga je predložio saslušanje vještaka Zvonka Ivasića na tu okolnost, a to je inače vještak koji je proveo vještačenje u tom drugom predmetu te saslušanje oštećenika kao svjedoka i svjedoka ČB koji je prvi došao na mjesto nesreće nakon što se ista zbila.

8.4. Iz zapisnika s ročišta od dana 21. veljače 2020., na kojem su saslušani predloženi vještak i svjedoci, proizlazi da je prometni vještak Zvonko Ivasić izjavio da je razlika između njegove analize i analize vještaka Bedenikovića u tome što je on analizirao situaciju da se pješak kreće korakom, u kojoj situaciji bi nalet tuženika bio izbježiv bez kočenja vozila tuženika dok je vještak Bedeniković analizirao tu situaciju na način da je pješak pretrčavao preko kolnika u kojem slučaju nalet vozila tuženika nije bio izbježiv te da budući da na mjestu nesreće nije pronađen nijedan materijalni trag koji bi nastao u prometnoj nesreći da je dinamika odigravanja nesreće izrađena isključivo prema kazivanju tuženika. Svjedok ČB je na tom ročištu izjavio da nije bio očevidac prometne nezgode te da je na lice mjesta došao nakon što se ona već dogodila kada je zatekao oštećenika kako leži pokraj pješačkog prijelaza, dakle uz sam rub pješačkog prijelaza i uz rub ceste. Nakon toga provedena su dopunska vještačenja prometnog vještaka i vještaka toksikologa no budući da prometni vještak nije postupio po nalogu suda, tužitelj je izrazio sumnju u njegovu nepristranost te predložio imenovanje novog vještaka prometne struke, a budući da je predloženo kombinirano prometno toksikološko vještačenje, predložio je i provođenje novog toksikološkog vještačenja.

9.1. Drugo kombinirano prometno toksikološko vještačenje proveli su prometni stručnjak Neven Ereš i vještak toksikolog Branka Tavčar. Prometni stručnjak Neven Ereš je u svom mišljenju uvodno naveo da ako je do štetnog događaja došlo na način kako je to iskazao tuženik da tuženik niti pravovremenim kočenjem ne bi uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta te da do naleta ne bi ni došlo, a da je oštećenik prije započinjanja radnje prelaska kolnika, okretanjem glave u lijevu stranu mogao uočiti nadolazeće vozilo tuženika pa da je odustao od radnje prelaženja kolnika i propustio vozilo tuženika do naleta ne bi došlo.

9.2. Vještak toksikolog Branka Tavčar je u svom nalazu i mišljenju iznijela da se prometna nezgoda dogodila 5. rujna 1997. oko 18:45-18:50 h u mjestu Vukovina te da je u toj prometnoj nezgodi oštećenik zadobio teške tjelesne ozljede, da je tuženiku analizom krvi koja je uzeta u 20:40 h istog dana utvrđena prisutnost alkohola od 1,49 g/kg alkohola u krvi, a alkometrom je utvrđena koncentracija od 1,73 g/kg alkohola u krvi te da nedostaje formular o alkotestiranju. Također da su u spisu priloženi obrasci AUK-1 i AUK-2 o izuzimanju uzoraka krvi i mokraće na analizu, kao i nalaz o alkoholiziranosti Centra za vještačenja "TB", da mokraća nije izuzeta s napomenom liječnika "da nije mogao u to vrijeme dati mokraću." Izmjerena koncentracija alkohola u izuzetoj krvi je bila oko 1,49 g/kg alkohola u krvi, s mišljenjem vještaka da je "u trenutku prometne nezgode imenovani bio u tolikoj mjeri pod utjecajem alkohola da su njegove vozačke sposobnosti bile zbog toga bitno smanjene“. Dalje navodi da je vrijednost očitana na alkometru u skladu s vrijednosti izmjerenoj u krvi i da se prema tim dvjema vrijednostima i prema uzimanju u obzir relativne pogreške mjerenja alkometrom, može zaključiti da je tuženik u trenutku prometne nezgode imao najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi te je u trenutku prometne nezgode bio u pijanom stanju i apsolutno nesposoban za sigurno upravljanje motornim vozilom. Također da i ostali podaci ukazuju na stupanj alkoholiranosti, prvenstveno iskaz svjedoka ČB koji je komentirao susret s tuženikom nakon prometne nezgode te naveo da je tuženik bio u vidno alkoholiziranom stanju. Opis u AUK-2 također navodi da je tuženik imao slab miris po alkoholu a i sam tuženik navodi da je konzumirao vino u količini od pola litre, odnosno gemišt. Prema izmjerenoj vrijednosti alkohola vještak toksikolog zaključuje da je podatak o količini popijenog alkohola netočan i umanjen i da je tuženik popio barem dvostruko veću količinu vina. Vezano za reakcije osobe koja ima 1,50 g/kg alkohola u krvi, vještak dalje navodi da se takva osoba nalazi u pijanom stanju u kojem se gubi svaka samokontrola i samokritičnost, povremeno da se gubi prisebnost, shvaćanje opasnosti svedeno je na minimum te dolazi do vremenske i prostorne dezorijentacije. Neprilagođena brzina uvjetima vožnje česta je posljedica alkoholiziranosti vozača. Osim toga da nehotično pokretanje – trzanje očiju da bi slika predmeta u pokretu pala na mrežnicu oka, traje 15 sekundi i više, što znači da se s tolikim zakašnjenjem uočavaju predmeti i time se neispravno procjenjuje njihova udaljenost, a općenito da se smanjuje i mogućnost orijentacije u prostoru. Trijezan vozač prima do 18 individualnih optičkih podražaja u svakoj sekundi od kojih stvara cjelovitu sliku, a vozač s 1,50 g/kg alkohola u krvi prima 2-3 podražaja u sekundi i stoga u vožnji slike postaju nejasne i mutne, nemaju oštrine, a mnogo toga oko sebe nije u stanju niti zamijetiti. Dolazi do pojave dvostrukih slika, a smanjuje se i vidni kut osobe pod utjecajem alkohola te zbog toga vozač prekasno uočava predmete koji mu nailaze sa strane. Bitno se produljuje i vrijeme reakcije. Zaključno vozač koji ima u krvi 1,50 g/kg alkohola, prema istraživanju sposobnosti za sigurno upravljanje motornim vozilom, apsolutno je nesposoban za sigurno upravljanje motornim vozilom (izraženo u postotcima, 100% je nesposoban za sigurno upravljanje motornim vozilom). Vještak toksikolog zaključuje da je u obje opisane situacije od strane prometnih vještaka, alkoholiziranost tuženika u ovom slučaju bila značajni faktor nastanka prometne nezgode, upravo zbog izostanka ispravne reakcije na prometnu situaciju i izostanka pokušaja sprječavanja prometne nezgode.

9.3. Vještak toksikolog je dopunila svoj nalaz i mišljenje kao osvrt na podnesak tuženika od 26. ožujka 2024. te navela između ostalog da ne postoji dokaz pomoću kojega bi se utvrdilo kojom je brzinom vozio tuženik već da se sve temelji na njegovim izjavama koje su se mijenjale tijekom vremena te da je neupitno utvrđeno jedino to da je tuženik u trenutku prometne nezgode bio alkoholiziran u mjeri u kojoj je bio apsolutno nesposoban za sigurno upravljanje vozilom. Na navod tuženika da su svi raniji prometni vještaci suglasni u tezi da niti trijezni prosječni vozač pri brzini od 40 km/h ne bi izbjegao nalet vozilom na pješaka, vještak odgovara da nigdje nema dokaza da je vozač vozio tom brzinom te da je jedina sigurno utvrđena činjenica da je vozač bio alkoholiziran kada je naletio na pješaka. Iz zapisnika s glavne rasprave od 28. siječnja 2025. proizlazi da je vještak prometne struke Neven Ereš na pitanje tužitelja da li se mijenja situacija ako se uzme u obzir da je do naleta došlo na pješačkom prijelazu, a ne pet metara nakon pješačkog prijelaza, naveo da bi se s obzirom na iskaz svjedoka ČB i prema stanju spisa moglo pretpostaviti da je oštećenik prelazio kolnik preko obilježenog pješačkog prijelaza te da je do naleta došlo na obilježenom pješačkom prijelazu. U takvoj varijanti, koja se na temelju stanja spisa ne može isključiti, proizlazio potpuno drugi zaključak. U tom bi slučaju tuženik mogao uočiti oštećenika kako se približava obilježenom pješačkom prijelazu te da se istome približavao tehnički prilagođenom brzinom mogućem nailasku pješaka, uspio bi zaustaviti svoje vozilo prije obilježenog pješačkog prijelaza i do naleta ne bi došlo.

10. Vezano za opetovane prigovore tuženika, potrebno je istaknuti da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, čl. 12. st. 3. ZPP. Dakle u konkretnom slučaju, budući da je obustavljena istraga protiv tuženika s obrazloženjem da oštećenik nije zadobio tešku tjelesnu ozljedu već su njegove ozljede ocijenjene kao ozljede lake naravi, sud nije vezan tom odlukom kaznenog suda.

11. U ponovljenom postupku bilo je potrebno provesti predložene dokaze i utvrditi odlučne činjenice koje se odnose na uzročno-posljedičnu vezu između alkoholiziranosti tuženika i nastanka štetnog događaja. Prema nalazu i mišljenju vještaka toksikologa Branke Tavčar, a koji je izrađen u skladu s pravilima struke, nepristran je i temelji se na provedenom testiranju alkohola u krvi i alkometrom, tuženik je u trenutku prometne nezgode imao najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi. Alkoholiziranost tuženika potvrdio je i svjedok ČB, koji je izjavio da je tuženik bio u vidno alkoholiziranom stanju. Iz nalaza proizlazi da je tuženik popio najmanje duplu količinu alkohola od one koju je naveo, a s takvom koncentracijom alkohola u krvi vozač je nesposoban za sigurno upravljanje vozilom: smanjuje mu se vidni kut, kasno uočava predmete koji nailaze sa strane te mu je znatno produljeno vrijeme reakcije. Upravo zbog toga, vještak zaključuje da je alkoholiziranost bila značajan faktor nastanka prometne nezgode jer je izostala pravilna reakcija na prometnu situaciju i pokušaj sprječavanja nezgode. Također, prometni vještak Neven Ereš utvrdio je da se ne može isključiti mogućnost da je oštećeni prelazio cestu upravo preko obilježenog pješačkog prijelaza, a ne izvan njega, kako tvrdi tuženik. Ovakav zaključak potkrepljuje i iskaz svjedoka ČB, prvog koji je došao na mjesto nesreće, a koji je naveo da je oštećenoga zatekao kako leži na samom rubu pješačkog prijelaza. Iz toga bi proizlazilo da se tuženik približavao obilježenom pješačkom prijelazu neprilagođenom brzinom, te je na taj način postupio protivno odredbi iz čl. 134. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23., 145/24.). Tom je odredbom propisano da ako se na obilježenome pješačkom prijelazu prometom ne upravlja uređajima za davanje prometnih svjetala ni znacima ovlaštene osobe, vozač je dužan pješačkom prijelazu približavati se sigurnosnom brzinom tako da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio pješake koji su već stupili na pješački prijelaz. Pritom valja naglasiti da tuženik nije vjerodostojan svjedok događaja: iznio je dvije verzije nezgode, umanjivao je količinu popijenog alkohola, odnosno njegov iskaz je u koliziji s nalazima kojima je utvrđena koncentracija alkohola i očito reproducira događaj tako da smanji vlastitu odgovornost i izbjegne gubitak prava iz osiguranja. Suprotno tome, svjedok ČB je nezainteresiran za ishod spora, a njegov iskaz je životno uvjerljiv, nepristran te se podudara s materijalnim dokazima o provedenom testiranju alkohola. S obzirom na to da je nesporno utvrđeno kako je tuženik u trenutku prometne nezgode imao najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi (dakle višestruko više od dopuštenih 0,5 g/kg), na njemu je bio teret da dokaže da štetni događaj nije u uzročnoj vezi s njegovom alkoholiziranošću, odnosno da je do prometne nezgode došlo isključivo zbog neopreznog postupanja oštećenika. Međutim, tuženik to nije dokazao te je prema mišljenju ovoga suda jedino sa sigurnošću utvrđeno da je tuženik bio u stanju teške alkoholiziranosti i stoga apsolutno nesposoban za sigurno upravljanje vozilom, što je bilo u izravnoj uzročno- posljedičnoj vezi s nastankom prometne nesreće.

12. Slijedom svega iznesenog, ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da se nije moglo utvrditi koliko je točno alkohola u krvi imao tuženik u trenutku štetnog događaja jer su mjerenja alkohola u krvi i alkometrom pokazala da je tuženik imao najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi. Nije provedeno testiranje urina, odnosno nije utvrđena koncentracija alkohola u urinu jer je tuženik izjavio da ne može dati uzorak na analizu, što ne može ići njemu u prilog. U situaciji u kojoj bi se prihvatilo stajalište prvostupanjskog suda, omogućilo bi se neodgovornim vozačima koji upravljaju vozilom pod utjecajem alkohola i prouzroče prometnu nezgodu da izbjegavanjem davanja urina, izbjegnu regresnu odgovornost.

13. Općim uvjetima tužitelja, a koji su se primjenjivali u vrijeme štetnog događaja, propisano je da osiguranik gubi svoja prava iz osiguranja ako je u trenutku prometne nezgode, kao vozač osiguranog vozila, bio pod utjecajem alkohola, droge ili narkotika te da se smatra da je bio pod utjecajem alkohola ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količine alkohola utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi 0,5 g/kg i više (0,5 ‰ i više) ili ako se nakon prometne nezgode odbije podvrći ispitivanju alkoholiziranosti (čl. 3. st. 1. t. 3. Općih uvjeta). Prema čl. 3. st. 3. t. 2. Općih uvjeta osiguranik ne gubi svoja prava ako dokaže da štetni događaj nije u uzročnoj svezi s činjenicom da je vozač u trenutku prometne nezgode bio pod utjecajem alkohola, droge odnosno narkotika. Budući da je dokazana alkoholiziranost tuženika jer mu je izmjerena koncentracija 1,49 g/kg alkohola u krvi, tuženik ne gubi svoja prava iz osiguranja ako dokaže da štetni događaj nije u uzročnoj vezi s činjenicom da je bio pod utjecajem alkohola, dakle teret dokaza je na tuženiku. Tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati da bi uzrok prometne nesreće bila brzina ili nešto treće već je iz provedenog kombiniranog prometno toksikološkog vještačenja utvrđeno da je upravo alkoholiziranost tuženika glavni uzrok nastanka prometne nezgode.

14. Odredbom čl. 24. st. 1. t. 4. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23. - dalje: ZOOP) propisano je da osigurana osoba gubi prava iz osiguranja ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, a odredbom čl. 24. st. 4. ZOOP propisano je da društvo za osiguranje koje je temeljem čl. 24. st. 1. t. 4. ZOOP oštećenoj osobi isplatilo štetu ima pravo od osobe koja je odgovorna za štetu na naknadu isplaćenog iznosa najviše do iznosa 12 prosječnih neto-plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku. Tužitelj je ovaj postupak pokrenuo tužbom podnesenom dana 8. prosinca 2006. godine, a prosječna neto plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku za razdoblje od srpnja do rujna 2006. iznosila je 4 577 kuna / 607,47 eura. Dakle tužitelj ima pravo na naknadu najviše do iznosa 7.289,64 eura (607,47 * 12).

15.1. Vještak medicinske struke Melita Uremović iskazala je da tzv. primarni strah u trenutku ugroženosti i istovremenog tjelesnog ozljeđivanja nije bio izražen (u momentu štetnog događaja tužitelj je bio bez svijesti). Tzv. sekundarni strah, kao posljedica tjelesnih ozljeda i njegovih posljedica jačeg intenziteta je trpio 5 dana, srednjeg intenziteta 7 dana, a manjeg intenziteta 30 dana. Bol jačeg intenziteta trpio je 5 dana, srednjeg 7 dana, a slabog intenziteta 30 dana. Tuđa pomoć druge osobe bila mu je potrebna 30 dana po 2 sata dnevno. U tom periodu pomoć druge osobe mu je bila potrebna prilikom obavljanja težih poslova u kući, odlasku u nabavku za veće potrebe domaćinstva, odlasku na kontrolne preglede i sl. Zadobivene ozljede nisu rezultirale naruženjem. Visina pravične novčane naknade utvrđuje se prema Orijentacijskim kriterijima koji su prihvaćeni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 29. studenog 2002. godine broj odluke Su- 1331-VI/02 i 1372-11/02 (dalje u tekstu: Orijentacijski kriteriji), a koji iznos treba uvećati za 50 % sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., broj odluke Su-IV-47/2020-5 (dalje u tekstu: novi Orijentacijski kriteriji), čime se dobiva iznos od 2.914,60 eura.

15.2. Imovinska šteta se u konkretnom slučaju odnosi na tuđu pomoć i njegu a visina se određuje prema cijeni sata pružene tuđe pomoći i njege, koja se pak određuje prema cijenama u vrijeme presuđenja. Budući da tuženik tijekom postupka nije predlagao financijsko vještačenje na okolnost cijene sata rada nekvalificiranog radnika, istu je odmjerio sud na temelju odredbe čl. 223. st. 1. ZPP, a prema kojoj je cijena tuđe pomoći i njege 4 eura po satu. Prema nalazu vještaka liječnika tuženiku je bila potrebna tuđa pomoć 30 dana po 2 sata dnevno te se dolazi do visine imovinske štete u iznosu od 240 eura.

15.3. Slijedom navedenog ukupna visina imovinske i neimovinske štete iznosi 3.154,60 eura. S obzirom na to da na tužitelja kao osiguratelja prelaze sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu i to do visine isplaćene naknade (čl. 963. st. 1. ZPP), a tužitelj je oštećeniku isplatio iznos od 2.972,24 eura, zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

16. Na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP te primjenom čl. 24. st. 1. t. 4. i st. 4. ZOOP te čl. 3. Općih uvjeta tužitelja, osnovan je regresni zahtjev tužitelja budući da je tuženik izgubio prava iz osiguranja zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, a slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan i odlučeno je kao u t. I. izreke ove drugostupanjske presude.

17.1. S obzirom na to da je izmijenjen uspjeh stranaka u parnici te je sada tužitelj u cijelosti uspio u sporu, preinačena je i odluka o troškovima postupka sukladno čl. 166. st. 2. ZPP. Tako pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. - dalje u tekstu: Tarifa ili Tbr.), tužitelju pripada trošak i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, za sastav podnesaka od 5. svibnja 2020., 1. veljače 2024. i 27. studenog 2024. za svaki po 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), budući se istima očitovao se na nalaz i mišljenje vještaka te predlagao dokaze. Za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8. t. 1. i to za sastav podneska od 14. studenog 2018. i 10. siječnja 2020., za svaki po 50 bodova (Tbr. 8. t. 3. Tarife) te za sastav podneska od 30. kolovoza 2018. 25 bodova (Tbr. 8.4. Tarife). Za pristup na ročišta 23. svibnja 2007., 29. lipnja 2007., 12. prosinca 2018., 24. listopada 2019., 21. veljače 2020., 28. svibnja 2020., 22. svibnja 2024., 28. siječnja 2025. i 6. svibnja 2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife). Za pristup na ročište 28. studenog 2024. 25 bodova (Tbr. 9/5 Tarife), budući je isto odgođeno prije početka raspravljanja, odnosno ukupno 1.350 bodova što uz vrijednost boda od 2 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 2.700,00 eura i uvećano za vrijednost PDV od (Tbr. 46. Tarife), iznosi 3.375,50 eura. Navedenom iznosu valjalo je pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 152,36 eura te predujam za svjedoke u iznosu od 57,93 eura i predujam za vještačenja u iznosu od 1.000,00 eura pa je slijedom navedenog tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove postupka u iznosu od 4.585,29 eura.

17.2. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podnesaka od 21. lipnja 2007., 24. siječnja 2019., 7. veljače 2019., 24. listopada 2019. te 22. travnja 2025. valjalo je odbiti kao neosnovan, budući da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice te je odbijen zahtjev za naknadu troška za pristup na ročište dana 3. listopada 2019. jer toga dana nije bilo ročišta.

18. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa žalbom, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, valjalo je dosuditi tužitelju zatražene troškove žalbenog postupka, a koji se odnose na sastav žalbe od 29. svibnja 2025. po 100 bodova (Tbr. 10/1 Tarife), što uz vrijednost boda od 2 eura (Tbr. 54 Tarife) iznosi 250,00 eura, uvećano za vrijednost PDV od (Tbr. 46 Tarife), iznosi 312,50 eura. Navedenom iznosu valjalo je pridodati i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 76,17 eura pa je slijedom navedenog tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 388,67 eura, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u t. II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 26. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić