Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1167/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja NZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Novak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5300/24-11 od 8. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5300/24-11 od 8. siječnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđen ništetnim dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 5103635884 od 30. srpnja 2007. sklopljenog između tužitelja NZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, kao kreditora, kojim je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade za iznos kredita.

U točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 439,31 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. kolovoza 2007. do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 826,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2025. do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 14. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. propisana odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

U točki III. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23.- dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev ili ukinuti i predmet vratiti na ponovno, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura i sudske pristojbe na žalbu u neodređenom iznosu.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upire žalitelj. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Polazeći od utvrđenja:

- da su stranke dana 30. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 74.264,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 240 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% na iznos kredita, kao i činjenica da je dana 13. kolovoza 2007. tuženik naplatio na ime tzv. ulazne naknade iznos od 3.310,03 kuna, što predstavlja iznos od 439,31 eura, a što proizlazi i iz potvrde tuženika od 6. rujna 2024. godine (list 5 spisa),

- da je svjedok FZ (list 89-90 spisa) u svom iskazu navela da je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu; da je tužitelju, kao i svakom drugom klijentu koji je tražio kredit, rekla da se „naknadom za obradu kredita plaća sama obrada kredita i o tome se nije moglo pregovarati“, „ako je klijent htio dobiti kredit, onda je morao pristati na plaćanje ove naknade čiju je visinu odredila banka“, a na upit što se konkretno plaća naknadom za obradu kredita, odnosno koji se točno troškovi pokrivaju tom naknadom, odgovorila da se tom naknadom plaća „obrada kredita“,

- da je tužitelj (stranica 90 spisa) u svom iskazu naveo da je sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja te su mu u banci rekli da naknadu za obradu kredita mora platiti „ako želi dobiti kredit“, da „o tome se nije moglo pregovarati“, s time da mu nisu objasnili što konkretno plaća tom naknadom, zašto tu naknadu mora platiti, a niti mu je javni bilježnik išta objašnjavao vezano uz tu naknadu za obradu kredita; da je ovim kreditom „kupio stan“ kojim je riješio stambeno pitanje; da je u tom stanu stanovao zajedno sa suprugom i djetetom, to je njihov „obiteljski dom“ te nikada taj stan nije bio iznajmljivan, a u trenutku sklapanja ugovora i tijekom otplate kredita bio je zaposlen na radnom mjestu policajca, što je i danas, nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva.

6. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud prvog stupnja je ocijenio da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00% na iznos kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna, budući da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj te je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, zbog čega je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Prvostupanjski sud također zaključuje kako ta tzv. ulazna naknada, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, ne pokriva stvarne troškove kredita Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove (operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično), jer je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita.

8. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dana 30. srpnja 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP/03).

9. Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 96 st. 2. ZZP-a se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenog članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U skladu s čl. 87. st. 1. ZZP-a je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

10. U odnosu na spornu odredbu za koju tužitelj tvrdi da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, tuženik nedvojbeno nije dokazao suprotno, u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03. Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,00%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita očito prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Nejasni su i neosnovani žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da je u konkretnom predmetu primijenjena povoljnija visina naknade od 0,50% iz Posebne ponude za djelatnike Hrvatskih šuma d.o.o. te da sud neispravno navodi u izreci i obrazloženju presude kako se radi o naknadi za obradu kredita u visini od 1%.

11.1. Naime, iz sadržaja Ugovora o kreditu broj 5103635884 od 30. srpnja 2007. (list 8-14 spisa) je jasno vidljivo da je u čl. 10. ugovorena naknada od 1,00% iznosa kredita, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu radio kao policajac, što znači da nije bio djelatnik Hrvatskih šuma d.o.o., a kako to pogrešno navodi žalitelj.

12. Točan je žalbeni navod da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita, ali o toj obvezi stranke nedvojbeno nisu pregovarale niti je tužitelj mogao na bilo koji način utjecati na obvezu plaćanja naknade ni na njezinu visinu, zbog čega je ta odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna.

13. Neosnovani su i žalbeni navodi da je za kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara jer, uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ovaj sud ocjenjuje da zastarni rok počinje teći pravomoćnošću ove presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari.

15. U odnosu na odluku o troškovima postupka treba reći da tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

16. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

17. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II izreke).

U Zagrebu 26. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac