REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3166/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, Zagreb, OIB 66486182714, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-48/2025-3 od 2. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-667/2017-58 od 2. prosinca 2024., u sjednici održanoj 26. kolovoza 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP.
Obrazloženje
1. Predlagatelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-48/2025-3 od 2. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-667/2017-58 od 2. prosinca 2024.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) revizijski sud je utvrdio da je predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio tri pravna pitanja za koja smatra da su važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP te je naznačio razloge važnosti. Predlagatelj je podnio i prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP jer da su mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava.
3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
4. Prvim naznačenim pitanjem predlagatelj preispituje predstavlja li Evidencija o prisutnosti na radu Ministarstva obrane Republike Hrvatske javnu ispravu u smislu čl. 230. st. 1. i st. 2. ZPP koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Međutim nižestupanjski sudovi nisu pobijanu odluku temeljili na presumpciji da je Evidencija o prisutnosti na radu javna isprava već i na ostalim dokazima koji su provedeni tijekom postupka koji je prethodio podnošenju prijedloga za dopuštenje revizije. Nižestupanjski sudovi su zaključili da je na tužitelju bio teret dokaza da Evidencija tuženika nije ispravno vođena i da nisu istiniti podaci u Evidenciji o prisutnosti na radu tužitelja, međutim tužitelj dokazima koje je predložio i koje je sud izveo, nije dokazao da podaci u Evidenciji nisu točni i da ne odgovaraju stvarnom stanju. Slijedom iznesenog prvo naznačeno pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
5. Drugim naznačenim pitanjem predlagatelj preispituje utječe li na ocjenu vjerodostojnosti iskaza tužitelja i svjedoka u pogledu radnog vremena okolnost da tužitelj nije prigovorio isplatama plaća sačinjenim po Evidencijama o prisutnosti na radu te kada o neevidentiranom radu tužitelja iskazuju svjedoci odnosno mogu li iskazi radnika i svjedoka u pogledu radnog vremena radnika koje nije evidentirano u Evidencijama o prisutnosti na radu biti valjan temelj da „obori“ stanje utvrđeno u Evidencijama o prisutnosti na radu. Predlagatelju treba odgovoriti da postupovne odredbe ne predviđaju, u sustavu slobodne ocjene dokaza, hijerarhijski odnos između pojedinih dokaza (materijalnih/personalnih) stoga odgovor na ovako naznačeno pitanje ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Konkretno, u ovom sporu tužitelj nije dokazao da podaci u Evidencijama o prisutnosti na radu nisu točni, odnosno ne odgovaraju stvarnom stanju, a iskazima svjedoka, koje je tužitelj predložio, nisu potvrđeni navodi tužitelja već suprotno (svjedoci predloženi po tužitelju iskazivali su o radnom vremenu na terenu drugačije nego tužitelj) iz čega proizlazi da odgovor na ovako naznačeno pitanje ovisi o činjeničnoj i procesnoj situaciji u svakom pojedinom sporu.
6. Trećim naznačenim pitanjem predlagatelj preispituje je li radnik samim činom potpisivanja Evidencija o prisutnosti na radu potvrdio i prihvatio kao istinit njen sadržaj ili se isto može smatrati i da se tim činom radnik samo upoznao s postojanjem Evidencije o prisutnosti na radu bez bezuvjetnog prihvaćanja sadržaja istih kao istinitih i točnih. Međutim, tužbeni zahtjev je odbijen jer je tuženik, na kojem je teret dokaza u ovom sporu, dokazao koliko je tužitelj u spornom razdoblju ostvario sati rada na terenu, a tužitelj nije dokazao suprotno, odnosno da podaci u Evidenciji nisu točni i da ne odgovaraju stvarnom stanju. Nižestupanjski sudovi nisu izrazili shvaćanje o tome je li radnik potpisavši Evidenciju o prisutnosti na radu prihvatio istu kao istinitu ili se samo upoznao s postojanjem Evidencije, već su činjenicu da tužitelj nije potpisao Evidenciju obračuna za stražu jer se nije slagao sa sadržajem te Evidencije dok je potpisao Evidenciju koja se odnosi na utuženo razdoblje, cijenili sukladno čl. 8. ZPP. Stoga niti treće naznačeno pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
7. Slijedom iznesenog, prijedlog za dopuštenje revizije podnesen na temelju čl. 385.a st. 1. ZPP trebalo je odbiti sukladno odredbi čl. 389.b st. 1. ZPP, kao u točki I. izreke ove odluke.
8. Prijedlog podnesen na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP svodi se na navode predlagatelja da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku te da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
9. U vezi navoda predlagatelja da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
10. Ovaj sud je ocijenio da je u postupku pred nižim sudovima predlagatelju bilo omogućeno da se izjasni o svojim zahtjevima i navodima te da ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj odluci sud je odgovorio na sve odlučujuće žalbene navode. Pobijana presuda je detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da predlagatelj nije imao pravično suđenje ili da mu je bio onemogućen pristup sudu.
11. Prema ocjeni ovog suda predlagatelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 26. kolovoza 2025.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić
