Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-293/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog AT, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ-a), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: K-980/2021-24 od 19. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog AT i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je na temelju čl. 544. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) stavljen izvan snage kazneni nalog Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: K-980/2021-2 od 24. studenoga 2021., a potom je optuženi AT proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki II izreke te presude, te je na temelju čl. 139. st. 3. KZ-a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, s time da mu je na temelju čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ-a izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-24) optuženik je dužan platiti trošak kaznenog postupka i to na ime paušala iznos od 150,00 eura, te putne troškove svjedoka ĐT u iznosu od 24,42 eura i ZT u iznosu od 24,42 eura u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude je optuženi AT putem braniteljice Dalije Kanceljak, odvjetnice, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, „pogrešne primjene materijalnog prava“, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluka o kazni (ispravno: o uvjetnoj osudi) i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi optužbe, a podredno da je ukine i vrati prvostupanjskom sudu „na ponovni postupak“.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-340/2025 od 15. svibnja 2025. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik samo reproducira tekst zakonske odredbe iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-24, bez ikakve konkretizacije i pobližeg obrazloženja, zbog čega je ovaj drugostupanjski sud osporenu presudu u tom segmentu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-25, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti, uključujući i onu iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-24 na koju se žalitelj uopćeno poziva.

7. U sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj se u bitnome bavi preocjenom izvedenih dokaza, smatrajući da u konkretnom slučaju nije dokazano da je počinio kazneno djelo na inkriminirani način, upire na nepodudarnost iskaza svjedoka danih u ovom postupku, prigovara sudu prvog stupnja što „nije cijenio okolnost zavade među strankama“, kao ni materijalnu dokumentaciju, pri čemu se posebno poziva na e-mail prepisku između optuženika i oštećeničine odvjetnice, te naposlijetku ukazuje da je prvostupanjski sud u predmetnom slučaju trebao postupiti u skladu s načelom in dubio pro reo.

8. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču konkretne inkriminacije, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koji predmetnom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.

8.1. Sud prvog stupnja nije imao razloga posumnjati u vjerodostojnost i istinitost iskazivanja oštećene ST i svjedoka ZT, oštećeničina supruga, budući da su se suglasno, decidirano i okolnosno izjasnili o predmetnom incidentu rezolutno potvrdivši da je optuženik kritične zgode uputio imenovanoj oštećenici, inače svojoj sestri, prijetnju: „raspilit ću ti glavu napola, ubit ću te“, pri čemu ne treba izgubiti iz vida neprijepornu činjenicu, jer se ista dade iščitati i iz optuženikove obrane, da je on kritične zgode bio očito revoltiran i frustriran ponašanjem oštećenice koja je prema njegovim tvrdnjama preko sezone koristila kante za smeće (kontejnere), a nije plaćala odvoz smeća.

8.2. Istina, optuženikovu obranu potvrdila je njegova supruga ĐT, međutim sud prvog stupnja je u točki 17. obrazloženja osporene presude dao uvjerljive razloge zbog kojih nije prihvatio njeno svjedočenje vjerodostojnim, a koje je kao takve ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvatio.

8.3. Nadalje, točno je da su odnosi između optuženika i oštećenice zategnuti, no upravo ta zavada i postupci oštećenice kritične zgode očigledno su bili „okidač“ za optuženikovo neprimjereno ponašanje prema oštećenici i izgovaranje inkriminiranih prijetećih riječi.

8.4. Što pak se tiče e-mail prepiske na koju se poziva žalitelj, ona nije od relevantnog značenja za odlučne činjenične zaključke prvostupanjskog suda iz pobijane presude, te ih ni na koji način ne dovodi u razumnu sumnju. Naime, u spomenutoj e-mail poruci oštećeničina odvjetnica, koja je zastupa u parničnom postupku, poziva optuženika na potencijalno mirno rješenje parničnog spora i nudi mu pravo prvokupa oštećeničina suvlasničkog dijela. Iz tako koncipiranog teksta ne može se nipošto izvesti zaključak kojeg navodi žalitelj, tj. da je iz te poruke „razvidno da je ista (oštećenica) iznijela lažne činjenice u svom iskazu optužujući okrivljenika da ju je ucijenio i prisilio na prodaju svog dijela“, a kamoli da ukazuje da je oštećenica u ovom kaznenom postupku lažno svjedočila protiv njega.

8.5. Valja demantirati optuženika da je prvostupanjski sud u ovom slučaju trebao primijeniti pravilo in dubio pro reo. Dosljedna primjena navedenog pravila iz čl. 3. st. 3. ZKP-25 moguća je tek ako izvođenjem svih raspoloživih dokaza i njihovom ocjenom sud ne može s izvjesnošću utvrditi činjenice opisane u toj odredbi. U situaciji kada postoje proturječni dokazi dvojba oko postojanja odlučnih činjenica rješava se na način da sud na temelju savjesne, brižljive, kritičke i sveobuhvatne analize takvih dokaza, kako pojedinačno, tako i u svezi s ostalim izvedenim dokazima, ocijeni koji je od tih dokaza vjerodostojan i istinit, a to je upravo i učinio sud prvog stupnja u predmetnom slučaju, slijedom čega konkretno nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu ovog pravila.

8.6. Slijedom svega izloženog žalba optuženika nije prihvaćena ni iz ove žalbene osnove.

9. Povredu kaznenog zakona žalitelj nalazi u tezi da u konkretnom slučaju nije ostvareno biće kaznenog djela prijetnje, međutim pri tome polazi od činjenica koje prema njegovoj ocjeni proizlaze iz provedenih dokaza. No valja mu ukazati da se postojanje povrede kaznenog zakona iz čl. 469. t. 1.-4. ZKP-25 ocjenjuje u okviru onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje bi s motrišta žalitelja bilo ispravno. Prema tome, budući da je prvostupanjski sud našao izvjesno dokazanim da je optuženik kritične zgode uputio oštećenici inkriminirane riječi, dakle, prijetnju koja je opisana u činjeničnom supstratu djela, s pravom je zaključio da je na taj način ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ-a, kako u objektivnom, tako i subjektivnom smislu. Navedene riječi upućuju na prijetnju usmrćenjem i kao takve se prema svim objektivnim mjerilima i standardima imaju smatrati ozbiljnom prijetnjom u smislu naprijed naznačene zakonske odredbe. Stoga žalba optuženika niti u tom dijelu nije uvažena.

10. Optuženik nije obrazložio zbog čega pobija odluku o uvjetnoj osudi, pa je ovaj žalbeni sud u tom segmentu postupio u skladu s odredbom čl. 478. ZKP-25 prema kojoj žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi. Valjanim vrednovanjem olakotne okolnosti koju je našao u optuženikovoj dosadašnjoj neosuđivanosti i one otegotne koja se odražava „u iskazanoj upornosti u protupravnoj aktivnosti i visokom stupnju kriminalne volje“, kako to konstatira prvostupanjski sud, taj je sud prema optuženiku primijenio kaznenopravnu sankciju u vidu uvjetne osude koja je i po uvjerenju ovoga žalbenog suda u svakom pogledu, dakle, kako u odnosu na mjeru kazne zatvora, tako i u odnosu na vrijeme provjeravanja, primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i osobi optuženika te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a.

11. Optuženik u žalbi također nije obrazložio zbog čega pobija odluku suda prvog stupnja o troškovima kaznenog postupka, no valja mu u svakom slučaju odgovoriti da se i ta odluka iz osporene presude temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i valjanoj primjeni zakona.

12. Slijedom svega iznijetog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP-25 donijeti odluku kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 26. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko