Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3199/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2757/2024-8 od 20. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2757/2024-8 od 20. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba čl. 9 Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] zaključenog između tužitelja i tuženika 27.11.2002.g. kojom je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kreditu u dijelu koji glasi: "samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor."

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, 10000 [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju SĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.571,14 eur s zateznom kamatom od 14. studenog 2006. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu radi utvrđenja ništetnosti preko dosuđenog točkom I izreke presude.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, 10000 [adresa], OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju SĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 20. svibnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su u obrazloženju presude navedeni dostatni, određeni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

5. Ikakva bitna povreda odredbe parničnog postupka nije počinjena time što sud prvoga stupnja, kako navodi žaliteljica, "smatra" da tražbina tužitelja dospijeva tek pravomoćnošću odluke u ovom postupku, iz toga žaliteljica zaključuje da tražbina nije niti dospjela do zaključenja glavne rasprave te joj nije moglo biti naloženo plaćanje zatezne kamate za razdoblje prije dospijeća. Naime, to je zaključak koji proizlazi iz primjene materijalnoga prava a ne primjene procesnih odredbi.

6. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, tužena, na kojoj je teret dokaza, nije tijekom postupka predložila ikakve dokaze na relevantne okolnosti, što slijedi iz daljnjeg obrazloženja ove presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o stambenom kreditu sklopljenog 27. studenoga 2002. kojom je ugovoreno da on može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, temeljem koje odredbe je tužitelju kod prijevremene otplate kredita naplaćena tzv. izlazna naknada u iznosu od 1.571,14 eura. Tužitelj smatra odredbu ništetnom jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo prije sklapanja ugovora već mu je tužena ponudila tipski obrazac ugovora, tužena mu nije uopće objasnila koje stvarne troškove i izdatke plaća ovom naknadom, stoga je očito da je namjera tužene bila naplatiti bar dio kamata koje gubi prijevremenom otplatom kredita što je protivno kogentnoj zakonskoj normi iz čl. 1024. ZOO.

8. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor o stambenom kreditu 27. studenoga 2002. za iznos od kunske protuvrijednosti od 60.000,00 eura, uz rok otplate od 240 mjeseci, da je u čl. 9., uz ostalo, ugovoreno pravo korisnika kredita da ga prijevremeno otplati samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Tužitelj je kredit otplatio 14. studenoga 2006. te mu je naplaćena naknada u iznosu od 1.571,14 eura.

9. Sud prvoga stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši, u bitnom, da je sporna odredba ugovora protivna odredbi čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO 91) jer obveza nije određena niti odrediva, tužitelju kod sklapanja ugovora nije uručen primjerak općih akata tužene a uz to iz njih on nije mogao shvatiti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorene odredbe. Tužitelj je time doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku jer na temelju takve formulacije nije mogao ocijeniti "zašto i temeljem čega" je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, on je temeljem odredbe mogao znati jedino da kredit može prijevremeno otplatiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje će odrediti banka.

10. Tužena nije tijekom postupka navela niti dostavila dokaze o stvarnoj svrsi naplate predmetne naknade, o bio kakvoj šteti ili stvarnim troškovima koji bi njenim plaćanjem bili podmireni, tek se općenito pozivala na Odluku o izmjeni odluke o visine naknade za usluge od 6.lipnja 2002. kojom je propisan samo postotak u kojem se, uz ostalo i naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćuje.

11. Zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je pravilan, prije svega to proizlazi iz odredbe čl. 1068. ZOO/91.

12. Prema odredbi st. 2. citirane odredbe korisnik kredita može kredit vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, u tom slučaju dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

13. Kako je rečeno, iz navoda i dokaza tužene ne proizlazi da je objektivno pretrpjela ikakvu štetu odnosno troškove prijevremenom otplatom kredita, iz dokaza ne proizlazi da je naknada naplaćena u nekom nominalnom iznosu koji bi odgovarao stvarnoj, konkretnoj šteti ili troškovima. Stoga se može zaključiti da predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita u biti ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do isteka ugovorenog trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi te su neodlučni ostali žalbeni razlozi kojima tužena osporava pravilnost primjene materijalnoga prava, tako i argument da je tužitelj bez prigovora pristao na sklapanje ugovora i plaćanje naknade.

14. Pogrešno je shvaćanje žaliteljice da je riječ o zabrani manjeg značenja jer ovdje nije riječ o povredi interesa samo jedne ugovorne strane već o povredi javnog interesa obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama. Sukladno izloženim razlozima, nema mjesta niti ograničenju isticanja djelomične ništavosti u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO samo zbog toga što je ugovor ispunjen (Rev-112/2018).

15. Ništavost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

16. Prema odredbi čl. 104. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na restituciju isplaćenog iznosa naknade.

18. Isplata sporne naknade je izvršena temeljem ništave ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa obveza njenog vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 210. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove. Budući da je tužena prema utvrđenju u ovom postupku nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja naplaćene naknade.

19. Imajući u vidu da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO), da obveza vraćanja onoga što je stečeno temeljem ništave odredbe nastaje utvrđenjem ništavosti sudskom presudom, pravilno je odbijen kao neosnovan prigovor zastare restitucijskog zahtjeva jer zastara takvog zahtjeva teče tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost konkretne odredbe (ili ugovora).

20. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava prihvaćen je i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa naknade koji sada nije sporan.

21. Odluka o naknadi troškova parničnoga postupka zakonita je i pravilna. Pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. ZPP i odredbe Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) tužitelju su priznati troškovi sastava podneska od 20. lipnja 2024. jer je riječ o obrazloženom podnesku kojim se detaljno očitovao o navodima tužene iz odgovora na tužbu kojim je osporavala osnov tužbenog zahtjeva.

22. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

23. Imajući u vidu ishod ovoga spora, neosnovan je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 26. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić