Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4816/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja BE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Sušilović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Grošeta i Jurica Grbić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-827/23-19 od 26. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-827/23-19 od 26. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I, II i III izreke te pod točkom V izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.617,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. kolovoza 2024., u roku 15 dana.

II Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-827/23-19 od 26. kolovoza 2024. pod točkom V izreke u dijelu u kojem je tužitelju priznat trošak preko iznosa od 1.617,50 eura do iznosa od 1.717,00 (za iznos od 99,50 eura), i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 99,50 eura, kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.185,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Pod točkom II izreke je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i tuženika od 29. lipnja 2007., sadržana u čl. 3. ugovora o kreditu koja nosi naziv ''NAKNADA'', a koja glasi:

''3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''.

U točki III izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 229,42 EUR, na ime jednokratne ulazne naknade, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. srpnja 2007. pa do isplate, po naznačenoj stopi, u roku 15 dana.

Pod točkom IV izreke je odbijen dio zahtjeva tužitelja kojim na dosuđeni mu iznos od 229,42 EUR iz točke III izreke ove presude potražuje zatezne kamate za razdoblje od 10.03.2006. pa do 03.07.2007.

U točki V izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.717,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom 26. kolovoza 2024. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

2. Protiv navedene presude pod točkama I, II, III i V izreke žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak sastava žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno pobijanu presudu ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu sporednog potraživanja (troškova postupka).

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa s osnove promjene tečaja valute CHF, radi utvrđenja ništetnosti odredbe o plaćanju naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita te radi isplate te naknade.

6. Neosnovani su žalbeni navodi

7. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva žalitelj. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik sklopili 29. lipnja 2007. Ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom te da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je predmetni kredit podignut za kupnju motocikla koji je koristio za osobne potrebe; da je tu to vrijeme redovno zaposlen u auto servisu Škoda te nije obavljao nikakvu poduzetničku djelatnost; da se sve oko kredita rješavalo u auto salonu i tužitelj u banci nije niti bio, već je Ugovor o kreditu dobio unaprijed sastavljen i samo ga je nosio na ovjeru; da se odlučio za opciju u valuti CHF jer mu je to prezentirano kao najstabilnija i najsigurnija valuta te nije dobio nikakvih posebnih upozorenja vezano za rizike tečaja, a tečaj je tijekom otplate značajno rastao; da je znao da će mu rata toliko rasti ne bi se odlučio za taj ugovor, a u konačnici ga je otplatio čak i prije vremena,

- da se mijenjala vrijednost valute CHF tijekom ugovornog razdoblja,

- da je ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita 2.185,54 eura, a što je utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković iz trg. društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, provedenog sa zadatkom je li bilo preplate i u kojoj visini u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 29. lipnja 2007. ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita, a koji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio.

9. U obrazloženju pobijane presude je također navedeno:

- da je u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012., u kojoj je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,

- da je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio taj dio tužbenog zahtjeva,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF,

- da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a; da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Ovdje treba dodati da je u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. u čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st 1. ZZP/07 obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Stoga je, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilna ocjena prvostupanjskog suda da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. Iz naprijed navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a.

13. Neosnovani su i žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a jer tuženik smatra da sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile niti je obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi posla i o njihovim prijedlozima.

14. U konkretnom slučaju je sud prvog stupnja iznio tvrdnje stranaka, obrazložio je koje činjenice i kako ih je utvrdio te se izjasnio o stavovima stranaka.

15. Nadalje, tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao pretpostavke nepoštenosti u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, a na koji žalbeni navod valja odgovoriti da su netočni i neosnovani jer je prvostupanjski sud pod točkama 42. i 43. obrazloženja presude naveo slijedeće:

„42. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni leci, a ni sama ugovorna odredba članka 3., ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

43. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.“

Prvostupanjski sud pritom zaključuje da, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, imajući u vidu odredbu čl. 59. t. 3. ZZP/03 kojom je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. To iz razloga što Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora te nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali te da se radi ugovornoj odredbi koju je tuženik unaprijed pripremio u tipskom ugovoru, zbog čega je takva odredba nepoštena, a time i ništetna, i to u skladu s odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

16. Tuženik u žalbi ističe kako je tijekom postupka tvrdio da se o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo te da je na iste okolnosti predložio dokaze, a koje je prvostupanjski sud zanemario.

16.1. Opisani žalbeni navodi su također neosnovani jer je tuženik u odgovoru na tužbu i do zaključenja prethodnog postupka na ročištu održanom dana 23. listopada 2023. (list 67 spisa) predložio saslušanje tužitelja, koji je u svom iskazu na ročištu održanom dana 4. srpnja 2024. (list 92-93 spis) izričito rekao da uopće nije bio u banci, već je ugovor sklopljen u auto kući u kojoj je kupio motocikl, tako da nedvojbeno nije mogao ni oko čega pregovarati, a u odnosu na prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Davora Dukata (koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio javnobilježnički prisjednik kod javnog bilježnika Marije Baković), prvostupanjski sud je (pod točkom 18. obrazloženja presude) jasno naveo kako je taj dokazni prijedlog odbio jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

16.2. Pritom sama mogućnost izbora valute kredita prije realizacije predmetnog kredita, ne može anulirati ništetnost spornih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 29. lipnja 2007.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika kako je on prigovorio nalazu vještaka jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, što nesporno nije ugovoreno, te da prvostupanjski sud ni te prigovore nije otklonio, treba odgovoriti da je tuženik u svom očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka naveo da „nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit“, a što ne predstavlja prigovor u smislu odredbe čl. 262. st. 2. ZPP-a koji bi sud morao otkloniti. Ni sam tuženik nije iznio nikakav prijedlog na koji način bi njegov „prigovor“ mogao i trebao biti otklonjen.

18. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim, navodeći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje. ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

Ovdje treba dodati da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. veljače 2023., što znači prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO/05.

18.1. Uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da nije nastupila ni zastara zahtjeva za isplatu tzv. ulazne naknade iz čl. 3. Ugovora o kreditu, ništetnost. a koja odredba je utvrđena točkom II izreke pobijane presude.

19. Prvostupanjski sud je, odlučujući o početku tijeka zateznih kamata, naveo da je tuženik, kao ugovorna strana, bio dužan prilikom ugovaranja valutne klauzule rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

19.1. Odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.2. S obzirom da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

20. Slijedom navedenoga je valjalo odbiti žalbu tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari, kao neosnovanu.

21. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tuženik osnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio trošak preliminarnog nalaza u iznosu od 99,50 eura.

21.1. Odredbom čl. 250. ZPP-a je propisano da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

21.2. Vještačenje obavljaju vještaci koje određuje sud (čl. 251. st. 1. ZPP-a) i oni su dužni predmet vještačenja brižljivo razmotriti, točno navesti sve što opaze i nađu i iznijeti svoje mišljenje savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine (čl. 258. st. 1. ZPP-a).

21.3. Dakle, nalaz i mišljenje vještaka koji je stranka ishodila prije pokretanja parničnog postupka ne predstavlja dokazno sredstvo u smislu odredbe čl. 250. ZPP- a pa se ne radi o trošku koji bi bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, a koji bi sud trebao priznati tužiteljici te naložiti protivnoj stranci naknadu takvog troška (kao što je, primjerice, nalaz i mišljenje vještaka koje je sačinjeno u postupku osiguranja dokaza).

21.4. Stoga je potvrđena odluka o troškovima postupka u visini od 1.617,50 eura (u odnosu na koju tužitelj nije iznio niti jedan žalbeni navod, a drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava – čl. 365. st. 2. ZPP-a), dok je za iznos od 99,50 eura odluku pod točkom V izreke valjalo preinačiti i odbiti taj dio zahtjeva.

22. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

23. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka III izreke).

U Zagrebu 26. kolovoza 2025.

Predsjednika vijeća:

Slavica Garac