REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLI

Kranjčevićeva 8 , 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1075/2025-2

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Puli-Pola , u vijeću sastavljenom od sutkinje Nataše Babić , kao predsjednice vijeća , Kristine Pavičić-Sirotić , kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić , kao članice vijeća , u pravnim stvarima tužitelja UĐiz [adresa], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Vjekoslav Boban , odvjetnik u Splitu , protiv tuženog Raiffeisenbank Austria dd , Zagreb , Magazinska cesta 69 , OIB 53056966535 , kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui doo , Zagreb , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-647/2023-24 od 12. lipnja 2025. , u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2025. ,

pretpostavljam da je

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-647/2023-24 od 12. lipnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredba čl.7. Ugovora o kreditu br. 056-50-4104603 , zaključenog dana 16. svibnja 2007. godine , između tuženika , kao kreditora, i tražitelja kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „važećem na dan dospijeća“.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA dd , OIB 53056966535 Zagreb , Magazinska cesta 69 , da tužitelju UĐ, [adresa], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati se od 2.478,35 EUR, zajedno sa zakonskim zahtjevima kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 1,08 EUR od 21.09.2007. ,

-na iznos od 0,24 EUR od 01.12.2007. ,

-na iznos od 1,79 EUR od 01.02.2008. ,

-na iznos od 2,99 EUR od 07.03.2008. ,

-na iznos od 5,04 EUR od 01.04.2008. ,

-na iznos od 1,96 EUR od 01.05.2008. ,

-na iznos od 0,75 EUR od 07.06.2008. ,

-na iznos od 2,27 EUR od 05.07.2008. ,

-na iznos od 0,04 EUR od 08.08.2008. ,

-na iznos od 0,15 EUR od 07.09.2008. ,

-na iznos od 1,47 EUR od 08.10.2008. ,

-na iznos od 11,49 EUR od 12.11.2008. ,

-na iznos od 4,78 EUR od 09.12.2008. ,

-na iznos od 13,31 EUR od 08.01.2009. ,

-na iznos od 14,62 EUR od 07.02.2009. ,

-na iznos od 15,21 EUR od 07.03.2009. ,

-na iznos od 13,84 EUR od 08.04.2009. ,

-na iznos od 14,15 EUR od 07.05.2009. ,

-na iznos od 11,61 EUR od 20.06.2009. ,

-na iznos od 9,74 EUR od 07.07.2009. ,

-na iznos od 10,23 EUR od 18.08.2009. ,

-na iznos od 11,22 EUR od 09.09.2009. ,

-na iznos od 11,13 EUR od 06.10.2009. ,

-na iznos od 22,15 EUR od 29.12.2009. ,

-na iznos od 13,51 EUR od 08.01.2010. ,

-na iznos od 30,81 EUR od 16.03.2010. ,

-na iznos od 18,06 EUR od 04.04.2010. ,

-na iznos od 17,51 EUR od 09.05.2010. ,

-na iznos od 18,58 EUR od 16.06.2010. ,

-na iznos od 27,86 EUR od 01.08.2010. ,

-na iznos od 25,95 EUR od 07.08.2010. ,

-na iznos od 31,78 EUR od 08.09.2010. ,

-na iznos od 29,77 EUR od 07.10.2010. ,

-na iznos od 26,52 EUR od 07.11.2010. ,

-na iznos od 33,37 EUR od 05.12.2010. ,

-na iznos od 42,07 EUR od 08.01.2011. ,

-na iznos od 35,91 EUR od 08.02.2011. ,

-na iznos od 38,07 EUR od 08.03.2011. ,

-na iznos od 35,32 EUR od 07.04.2011. ,

-na iznos od 35,81 EUR od 07.05.2011. ,

-na iznos od 96,10 EUR od 19.07.2011. ,

-na iznos od 58,16 EUR od 07.08.2011. ,

-na iznos od 53,17 EUR od 07.09.2011. ,

-na iznos od 47,71 EUR od 04.10.2011. ,

-na iznos od 46,97 EUR od 03.11.2011. ,

-na iznos od 46,55 EUR od 04.12.2011. ,

-na iznos od 49,14 EUR od 04.01.2012. ,

-na iznos od 51,41 EUR od 04.02.2012. ,

-na iznos od 51,71 EUR od 13.03.2012.,

-na iznos od 50,14 EUR od 28.04.2012.,

-na iznos od 51,20 EUR od 27.05.2012.,

-na iznos od 51,93 EUR od 27.06.2012.,

-na iznos od 50,71 EUR od 17.08.2012.,

-na iznos od 101,14 EUR od 04.09.2012.,

-na iznos od 48,14 EUR od 03.10.2012.,

-na iznos od 50,24 EUR od 04.11.2012.,

-na iznos od 51,25 EUR od 01.12.2012.,

-na iznos od 50,55 EUR od 04.01.2013.,

-na iznos od 46,58 EUR od 05.02.2013.,

-na iznos od 49,95 EUR od 07.03.2013.,

-na iznos od 50,24 EUR od 04.04.2013.,

-na iznos od 48,92 EUR od 04.05.2013.,

-na iznos od 44,82 EUR od 01.06.2013.,

-na iznos od 44,71 EUR od 03.07.2013.,

-na iznos od 45,72 EUR od 04.08.2013.,

-na iznos od 47,34 EUR od 04.09.2013.,

-na iznos od 49,58 EUR od 04.10.2013.,

-na iznos od 48,42 EUR od 01.11.2013.,

-na iznos od 49,24 EUR od 01.12.2013.,

-na iznos od 50,17 EUR od 04.01.2014.,

-na iznos od 50,75 EUR od 04.02.2014.,

-na iznos od 51,96 EUR od 04.03.2014.,

-na iznos od 51,57 EUR od 03.04.2014.,

-na iznos od 50,22 EUR od 04.05.2014.,

-na iznos od 49,78 EUR od 03.07.2014., po stopi do 31. prosinca 2007. godine određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535 Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju UĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.300,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12.lipnja 2025.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima. Ističe da je sud u potpunosti zanemario navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Ostaje kod svojih tvrdnji koje je isticao tijekom čitavog postupka i to da se u predmetnom slučaju pojedinačno pregovaralo, o čemu da govori i činjenica da je ugovor solemniziran, da je sporna odredba bila jasna, razumljiva i uočljiva pa da nije bilo dopušteno ocjenjivati njenu dopuštenost, da je ugovor ispunjen i da tužitelj nikada nije prigovarao visini anuiteta, niti koristio pravo da raskine ugovor, te da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene odredbe članka 118. ZZP te članka 96. stavak 1. i članka 99. ZZP. Obzirom da nije pravilna i zakonita odluka o glavnoj stvari, tuženik osporava i odluku o troškovima postupka.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovorne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 056-50-4104603, zaključenog dana 16. svibnja 2007., između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedene ugovorne odredbe. Radi se o iznosu (razlika između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta) od ukupno 2.478,35 eur sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućom na iznose pobliže opisane kao u točki II. izreke presude. Tužitelj svoj zahtjev za isplatom temelji na institutu stjecanja bez osnove, smatrajući da je sporne pojedinačne iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju iste od njega naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu, pri čemu je zahtjev tužitelja utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama donesenim po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

5.1. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvoga stupnja utvrdio je sljedeće činjenično stanje (članak 8. ZPP), i to:

- da je 16. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 056-50-4104603 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.764,40 CHF na rok otplate od sedam godina (84 mjesečnih anuiteta);

- da se tužitelj sklopljenim ugovorom obvezao iznos kredita isplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (valutna klauzula) a sve to prema otplatnom planu;

- da je tužitelj kredit podigao za kupnju osobnog vozila, pa posljedično da je tužitelj potrošač;

- da je sud vezan utvrđenjima iz navedenog kolektivnog spora na koje se pozvala tužiteljica temeljem odredbe članka 502.c ZPP - pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i to stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača;

- da tužitelj u konkretnom slučaju nije bio informiran o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, jer se radilo o tipskom ugovoru, a u pravomoćnoj sudskoj odluci povodom tužbe za zaštitu potrošača je utvrđeno da je tuženik u navedenim ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana – ta okolnost proizlazi i iz iskaza tužitelja;

- da predmetna ugovorna odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF uz tečaj na dan dospijeća, slijedom čega je ista ništetna u dijelu koji tužitelj tužbenih zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Zrinka Ručevića (Ručević vještačenje d.o.o.) proizlazi po tužitelju više plaćeni iznos od 2.478,35 eur koji predstavlja razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita.

5.2. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja pobliže opisan pod točkom I. izreke, uz zaključak da su ništetne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima o kojim odredbama ugovorne stranke nisu pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj, pa su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, sporna odredba kojim je ugovorena valutna klauzula u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju na dan plaćanja ništetna je jer je nerazumljiva i nepoštena, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja pravnog posla i to u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 81., članak 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 97/2007., 12/2015., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 33/2009., 89/2009. i 103/2009. - dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama članka 323. i članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022 - dalje: ZOO). Spornu odredbu o valutnoj klauzuli i tečajnim razlikama odredio je isključivo davatelj kredita, bez jasno određenih uvjeta i referentne stope za koju se veže promjena što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu korisnika kredita tako da davatelj kredita određuje obvezu korisnika kredita koju obvezu korisnik kredita kroz ugovoreno razdoblje povrata kredita ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti.

5.3. Obzirom da je utvrdio ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu, sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je temeljem takve ugovorne odredbe primio i to po pravilima o stjecanju bez osnove te je tuženika obvezao isplatiti tužitelju iznos od 2.478,35 eur s osnova promjene tečaja valute (visina zahtjeva tužitelja utvrđena je nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke koji prileži predmetu) sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom kao u točki II. izreke.

5.4. Prvostupanjski sud je kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare, zaključujući da je zastara novčane tražbine tužitelja prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P- 1401/2012 i da zastara počinje ponovno teći nakon pravomoćnosti presude donesene u tom postupku, što u konkretnom slučaju znači da je ona ponovno počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koja je potvrđena u dijelu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. lipnja 2023., to da nije protekao rok zastare od pet godina (članka 225. ZOO). Pritom, sud se pozvao i na zaključak sa Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kom ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome, dodatno, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP) ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužiteljice pravilno su utvrđene i na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

6.1. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, obrazloženje istih nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda i rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost.

7. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu žalbom tuženika.

8. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti ovdje sporne ugovorne odredbe mjerodavan je ZZP/03. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom i ništetnom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

8.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018.

8.2. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke - među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. ZZP/07, pri čemu valja reći da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane prednika tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelji nisu imali utjecaj na njegov sadržaj. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom slučaju.

8.3. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.4. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je članka 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedene odredbe propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP. Stoga su, bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

8.5. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

8.6. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

8.7. Dakle, s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takovih ugovora a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, tada je tuženik je dužan dokazati u pojedinačnoj parnici da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da su ovdje konkretno tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama.

9. Iz stanja spisa proizlazi da je sud saslušao tužitelja na okolnost da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da li su ovdje konkretno tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama. Iskaze tužitelja sud prvoga stupnja pravilno je ocijenio, te je pravilno zaključio da tuženik nije dokazao u konkretnom slučaju da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem u pogledu sporne odredbe niti mu je pružio obavijesti temeljem kojih bi tužitelj bio upoznat sa rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Pritom, posebno se naglašava da je tuženik tijekom postupka nije predlagao dokaze na okolnost da su tužitelju predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su mu tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici kredita vezano uz tečaj CHF na koje je isti pristao.

10. Stoga kako je sporna odredba o valutne klauzule odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovisi o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli onda takove odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja s što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj a što je suprotno odredbi članka 4. ZOO kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe članka 10. ZOO.

10.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženika , sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Također, u predmetima C-609/19 iu spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda EU tumači zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije ne temelje na pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i pretpostavka da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

11. Tuženik svojom žalbom visinu tužbenog zahtjeva posebno ne osporava, a ona proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji je sud pravilno ocijenio objektivnim i stručnim i polazeći od sadržaja koga je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.478,35 eur (razlika između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koji je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pojedinačno označene kao u točki II. izreke presude. Naime, u predmetnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu tužitelja temeljem odredbe članka odredbe članka 1111. ZOO . Naime, nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule tuženik je od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i posljedično tome se iznosi dužan vratiti sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže opisano u točki II. izreke ( članak 1115. ZOO ).

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika , prvostupanjski sud je pravilno odlučio io njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode tuženika , valja istaknuti da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila jer do podnošenja tužbe u ovom postupku, a kako je to pravilno utvrdio sud prvoga stupnja, nije protekao zastarni rok od 5 godina, u kom roku se zastarijeva ova novčana tražbina ( članak 225. ZOO ). Pritom, sud prvog stupnja pravilno se pozvao i na zaključak sa Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

13. Kako je pravilna odluka o glavnim stvarima, suprotno žalbenim navodima tuženika , pravilna je i odluka o troškovima postupka, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP , a po svojoj je visini pravilno odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.) .

14. Obzirom na gore navedeno, žalbu tuženika valjalo je u cijelosti odbiti kao neosnovanu i sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a prvostupanjsku presudu u cijelosti potvrditi.

15. Tuženik ne potražuje troškove žalbe, tako da o istom nije niti odlučivano.

U Puli-Pola 25. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća :

Nataša Babić