REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-979/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ID (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Neli Šuša, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupani po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-995/19 od 07. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika i ukida u toč. I., II., III., i IV., presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-995/19 od 07. svibnja 2025. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog dijela postupka odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude tužitelju sa osnove promjenjive kamatne stope isplati iznos od 2.292,82 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose počev od 13. listopada 2007. pa do zaključno 19. siječnja 2014. (t. I.). Tuženiku je naloženo da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude tužitelju sa osnove razlike u tečaju isplati iznos od 5.436,95 eura (40.964,56 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose počev od 01. ožujka 2007. pa do 01. listopada 2015. (t. II.). Tuženiku je naloženo da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude tužitelju sa osnove razlike glavnice u konverziji isplati iznos od 1.376,75 eura (10.373,13 kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društva izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (t. III.). Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojem se nalaže tuženiku da u roku 15 dana po pravomoćnosti sa osnove preplate u konverziji isplati iznos od 3.447,96 eura (26.338,39 kuna) sa zateznom kamatom od 01. listopada 2015. pa nadalje (t. IV.). Tuženiku je naloženo tužitelju naknadit prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.169,86 eura sa kamatama od 07. svibnja 2005. pa do isplate, sve u roku od 15 dana (t. V.).

2. Pravovremenom žalbom tu presudu pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i oduke o troškovima postupka. Žalbom, u bitnome, navodi da prvostupanjski sud nije cijenio okolnost prema kojoj su svi više plaćeni iznosi iz osnovnog Ugovora o kreditu u valuti CHF uračunati u korist tužitelja u novi Ugovor o kreditu u valuti EURO a koja okolnost proizlazi iz t. 51. i t. 52. pobijane presude u kojoj se i navodi da je konverzija provedena na temelju zakona. Nadalje navodi da se prvostupanjski sud u cijeloj presudi u pogledu učinaka ništetnosti poziva na odredbe ZOO-a dok se na sporni Ugovor o kreditu primjenjuju odredbe ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a koji Zakon je poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZID ZPK čime dolazi do očite pogrešne primjene materijalnog prava. Bitnom povredom da je presuda obuhvaćena jer je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u podnesku od 24. rujna 2024. na koji se podnesak tuženik nije mogao očitovati jer mu nikada nije uručen i prvi put je saznao za taj podnesak u t. 1.1. presude čime se radi o bitnoj povredi postupovnih ovlaštenja tuženika jer mu nije omogućeno raspravljanje. Tužitelju da je dosuđena tzv. razlika glavnice u iznosu od 1.376,75 eura iako je način na koji se utvrđivala neotplaćena glavnica u EUR prilikom konverzije u cijelosti bio propisan prisilnim odredbama čl. 19.c t. 7. ZID ZPK pa je u tom dijelu došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Na dosuđeni iznos tužitelju da su priznate kamate kao da je riječ o nepoštenom stjecatelju, ispuštajući iz vida da je nakon zaključenja Aneksa dosuđeni iznosi nisu više u imovini tuženika bez pravne osnove. Tuženik da je tijekom postupka izričito sporio tužitelju pravo isticanja i pozivanja na utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača obzirom su Sporazumom o konverziji promijenjene odredbe Ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. I tijekom postupka tuženik da je isticao da su svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule, uračunati tužitelju u novi Ugovor o kreditu – Sporazumu o konverziji, u kojem su ti iznosi priznati, slijedom navedenog u postupku je odlučnom činjenicu smatrao da li je konverzija Ugovora o kreditu provedena u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK i na tu je okolnost predlagao provođenje financijskog vještačenja kojim bi dokaznim prijedlogom dokazivao da je tražbina tužitelja ispunjena pa da zahtjev tužitelja nije osnovan. Predmet dokazivanja, odnosno financijskog vještačenja upravo je bila tvrdnja tuženika o postojanju važne i za tuženika odlučne činjenice o kojoj je ovisila primjena materijalnog prava. U odnosu na to da se radi da su u okviru pravilne konverzije iznosi koji su dosuđeni tužitelju u t. I., II. i III. već bili uračunati u konvertirati kredit u valuti EURO iz čega proizlazi da je tužitelj dvostruko obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju, kao da je cijelo vrijeme imao zaključen Ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. Pri tome navodi nadalje da je tužitelju prilikom izračuna konverzije priznat upravo onaj iznos koji je, kako tvrdi, preplatio na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i ugovorenoj valuti i da nema nepriznate razlike preplaćenog iznosa. Obzirom i da je tužitelj prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu jasno je da nema pravo na povrat bilo kakvih navodno više uplaćenih iznosa po osnovi navodno ništetnih odredaba Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka, pozivom i na odluke Županijskih sudova. Nadalje navodi da je pogrešno odlučeno o prigovoru zastare, kao i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno obzirom da učinci ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule ne bi bili takvi da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj, nego bi uspostava ravnoteže među ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama. Slijedom navedenog da je prvostupanjski sud nezakonito i nepravilno proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja bezrezervno oslonivši se na izračun iz nalaza i mišljenja zanemarujući pravne i financijske prigovore tuženika.

2.1. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje prvostupanjske presude na način da se odbije zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan i tužitelju naloži naknaditi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate a podredno prihvatiti žalbu tuženika i ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu se s osnova ništenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli isplati iznos obzirom da je pogrešno utvrđena glavnica u konverziji te unatoč izvršenoj konverziji nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, pozivom i na ništetnost ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu prvotno zaključenog Ugovora o kreditu.

7. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika (pravnog prednika Hypo Alpe-Adria-Bank) sklopljen Ugovor o kreditu 10. siječnja 2007. kojim je korisniku kredita odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.000,00 CHF uz rok otplate kredita od 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu;

-da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa Ugovora 18. siječnja 2016. kojim je utvrđeno da je čl. 2. ugovoreno da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna kredita od strane korisnika kredita, tim Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EURO, sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EURO na dan 30. rujna 2015. iznosi 16.403,62 eura a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za euro, te ugovorne strane da suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 26.338,39 kuna i suglasno utvrđuju da se visina preplate utvrđena 30. rujna 2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju o čemu će banka obavijestiti pisanim putem korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama, da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se iznos preplate od 26.338,39 kuna koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

8. Prvostupanjskom presudom je prihvaćen postavljeni zahtjev tužitelja za isplatom ukupno preplaćenog iznosa sa osnove promjenjive kamatne stope od 2.292,82 eura kao i s osnove razlike u tečaju iznos od 5.436,95 eura (40.964,56 kuna) i s osnove razlike glavnice u konverziji iznos od 1.376,75 eura (10.373,13 kuna), obzirom da iako tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, već samo isplatu sa osnove njihove ništetnosti u razdoblju od veljače 2007. do rujna 2015. na sadržaj Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2007. da se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog Ugovora a kojom je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa obzirom da je tuženik tijekom postupka u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl. 2., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo a teret dokaza koje činjenice je i tuženik trebao dokazati. Prema predloženom svjedoku saslušanog na temelju utvrđenja pregovora i proizlazi da se ne sjeća tužitelja kao i da je to bilo jako davno uz puno predmeta kao i da oni nisu radili kredite već su kredite radili pravnici pa se ne sjeća klijenata, dok je od ostalih dva svjedoka tuženik odustao od njihova saslušanja, znači da tuženik nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, pa je stoga i cijeneći donesene presude u okviru kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i to pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u kojem je postupku i sudjelovao prednik tuženika i utvrđeno da tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koje utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, kao i odluke Visokog trgovačkog suda u presudi Rev-2221/18 od 14. lipnja 2018. kojim je utvrđeno da je tuženik (prednik tuženika) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći ništetne, nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Pozivom i na odredbu čl. 118. ZZP ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) uz odredbu čl. 120. ZZP/14 tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka, te da se radi o ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača čime je i utvrđeno u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi. Nadalje poziva se na osnovno načelo obveze pravnih odnosa ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima te načelo savjesnosti i poštenja prema čl. 4. ZOO-a. Kako je tuženik u razdoblju od veljače 2007. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 2.292,82 eura na temelju ništetnih odredbi ugovora koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te iznos od 5.436,95 eura na temelju ništetnih odredbi ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, a koji tuženik u cijelosti osporava, navodi da se vještak očitovao na prigovore tuženika, te je na ročištu odbijen dokazni prijedlog da se vještak očituje na prijedloge iz njihovog podneska, pozivom i na odredbu čl. 259. i čl. 260. ZPP-a kojim je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku. Time vezano da su ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbe čl. 26. st. 3. ZOO-a treba primijeniti onu kamatu čija je stopa određena u ugovoru od 4,60%, pa je i tuženika valjalo obvezati na povrat za isplatu predmetnog iznosa tužitelja i odlučiti kao u t. I. i II. izreke uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen 18. siječnja 2016., da iz zaključka odluke VSRH od 04. ožujka 2020. poslovni broj Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali da nije rečeno da bi osnovni Ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, te da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama, te nadalje da na osnovu izloženog vezano i za Zakon o kreditnim institucijama koji su oba zakona suglasni sa Ustavom RH treba zaključiti da su oni sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu sa ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Obzirom da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi da je tuženik proveo konverziju tužiteljeva kredita iz CHF u EURO na dan 30. rujna 2015. suština te konverzije da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita a početni iznos je stvarno isplaćen iznos u kunama pretvoren u euro pri tečaju isplate kredita a ročno stajanje kredita je isto kao i kod CHF kredita, banka na simulirani euro kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EURO kredite pa sa takvim pretpostavkama simulirani EURO kredit postaje konvertirani uzimajući u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u periodu otplate, do trenutka konverzije a iznos preostale glavnice prema tako konvertiranom kreditu prema obračunu banke, da je svakako treba istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EURO kreditom, te nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, slijedom čega je i odlučeno u t. III. izreke presude pozivom i na odredbu čl. 1111. ZOO-a da bi u iznose preplate valjalo obračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi, te da je sukladno čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora time i da tuženik kao jača ugovorna strana je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorna valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i da to vrijedi za ugovaranje promjenjive kamatne stope, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredaba ugovora, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati preplate tužitelja. Sukladno čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovniku, pa i vezano da je tužba podnesena 23. svibnja 2019., vezano i za sudske odluke povodom te tužbe, neosnovano se tuženik poziva na zastarne rokove za naknadu štete neosnovano smatrajući da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način svojim postupanjem pridonio nastanku iste.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi tuženika, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP-a) ocjena je ovog suda da je zbog djelomično pogrešnog materijalno-pravnog pristupa, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. U odnosu na žalbene navode da je počinjena bitna povrede postupka time što nije dostavljena preinaka tužbe nakon provedenog vještačenja, ista predstavlja procesnu povredu, obzirom da je tužbenim zahtjevom prvotno i navedeno da će se specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja. Obzirom i da je tuženik detaljno iznosio prigovore na nalaz financijskog vještaka, koji nije prihvaćen, tada je i bilo vidljivo da je i prema istom taj tužbeni zahtjev specificiran.

10. Neosnovani su žalbeni navodi u pogledu istaknutog prigovora zastare. Prema odredbi članka 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine a nakon prekida zastara počinje teći iznova i vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (članak 245. stavak 1. ZOO-a). Potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku (stjecanje bez osnove) te imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 23. svibnja 2019. te pravomoćnost presuda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (13. lipnja 2014., 14. lipnja 2018.) pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da nije došlo do zastare tražbine tužiteljice (o tome i objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.).

11. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo cijeneći ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, cijeneći i pravomoćne presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača. U odnosu na Aneks ugovoru korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati isplatu osnovom utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem aneksa ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.).

12. Tužitelj, koji je kao potrošač sklopio Aneks Ugovora o kreditu 18. siječnja 2016., temeljem odredbe čl. 19. st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15 ima pravo nakon sklapanja tog sporazuma na povrat više uplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ako bi postojala razlika na njenu štetu između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji joj je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, sukladno članku 19. c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim Sporazumom.

13. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15 kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Osim toga, sklapanje tog Aneksa Ugovora utemeljenog na odredbi čl.19. b ZID ZPK/15 ima za svrhu potpunu zaštitu potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14. Kod toga treba imati u vidu i pravila po kojima se vrši konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi čl. 19. c ZID ZPK/15 te da ni tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako nijednom odredbom Aneksa ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate, ni one o valuti kredita u CHF. Štoviše, u vrijeme donošenja navedenog zakona, pa i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka o kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, u argumentiranju navedenih zaključaka svakako treba imati u vidu i to da korisnik kredita (tužitelj) se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

15. Navedeno pravo tužitelja, kao potrošača, u skladu je sa pravnim shvaćanjem suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u Ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem, nisu obvezujuće za potrošača, te se uzima kao da nikad nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično, iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene. To bi značilo, da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru, kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se je mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka.

16. Imajući u vidu sadržaj predmetnog Aneksa ugovoru, koji su stranke zaključile u siječnju 2016., jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao i pravnih učinaka koji bi iz toga mogli za njega proizaći. Slijedom iznijetog tuženik neosnovano smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu nakon što je dobrovoljno sklopio Aneks Ugovora kojim je izvršena konverzija kredita i pritom se neosnovano poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020., jer navedena odluka nije donesena u svezi navedenog spornog pitanja, a niti ima veze s njim. U tom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dan je odgovor koji glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenja zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

17. O visini glavnice utvrđene sklapanjem navedenog Aneksa ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, obzirom da tuženik pravo na utvrđeni iznos glavnice na dan sklapanja navedenog Aneksa nije stekao bez osnove, već upravo temeljem navedenog pravnog posla – sklapanjem predmetnog Aneksa, kojim su ugovorne strane riješile svoje buduće odnose proizašle iz prethodno ugovorenog osnovnog Ugovora o kreditu. Kako je to i predhodno navedeno sklapanjem navedenog Aneksa mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita, te njegovim sklapanjem mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u u pravima i obvezama ugovornih strana, narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a pravo na isplatu bi tužitelju pripadalo samo da sklapanjem tog Aneksa nije takva neravnoteža uklonjena, te da su nakon toga ostali više preplaćeni iznosi.

18. Kako u tijeku postupka sud prvog stupnja, zaključuje da izvršenom konverzijom nije u cijelosti ispravljena neravnoteža nastala osnovom nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije vidljivo i ne navodi se da li su prilikom sklapanja navedenog Aneksa uzeti u obzir svi oni preplaćeni iznosi plaćeni tuženiku osnovom navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu od njegovog sklapanja pa do zaključenog Aneksa, te da li su i nakon toga Aneksa ostali više preplaćeni određeni novčani iznosi, koji nisu obračunati sklapanjem Aneksa. Pri tome, pravilno se zaključuje da se navedenim Aneksom ugovora o kreditu uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih. Tužitelj ima pravo "samo" na iznose preplaćene kamate u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Aneksa, te na iznos preplate po osnovi promjene u tečaju CHF. Od utvrđenih iznosa preplate po osnovu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule treba odbiti iznos koji je prilikom sklapanja Aneksa priznat tužiteljici, te na tako utvrđenu razliku dosuditi zakonsku zateznu kamatu.

19. U ponovnom postupku sud prvog stupnja polazeći od navedenog pravnog shvaćanja (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 04. prosinca 2023.), da potrošač kao korisnik kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1 t. 6. ZID ZPK/15 nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ukoliko se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

20. Slijedom svega navedenog žalbu tuženika valjalo je prihvatiti i pobijanu presudu ukinuti u dosuđenom iznosu toč. I., II., III., i IV. Time je i ovisno o uspjehu u sporu, ukinuta odluka o trošku postupka i odlučeno sukladno čl. 380. t.3. ZPP-a. Odluka o troškovima žalbenog dijela postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Puli - Pola 25. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić