REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž R-119/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Split, Split, Spinčićeva 1, OIB 51401063283, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-57/2024-17 od 16. lipnja 2025., na sjednici vijeća od 25. kolovoza 2025.,
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-57/2024-17 od 16. lipnja 2025., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.800,00 EUR-a neto za razdoblje od 1.10.2018. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 25,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g.pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.
II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.875,00 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:
[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a(''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8%poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.“
2. Protiv navedene prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenjenog materijalnog prava, počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne odluke o parničnom trošku, sa prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).
4. Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe da su prigovori tuženika u cijelosti neutemeljeni te su isključivo usmjereni na nepotrebno odugovlačenje postupka. Predlaže odbiti žalbu tuženika te priznati tužitelju dodatan trošak sastava odgovora na žalbu.
5. Žalba tuženika je osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a.
7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.800,00 eur neto s pripadajućim zateznim kamatama na ime manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1. listopada 2018. do 30. rujna 2024.
8. Prvostupanjski je sud utvrdio da tužitelj ima pravo za utuženo razdoblje na naknadu manje isplaćenih troškova prijevoza po osnovu Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/2017., 47/2018., 123/2019. i 66/2020. - dalje: TKU/17), odnosno Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 56/2022., 127/2022. i 58/2023. - dalje: TKU/22).
9. Naime, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da na relaciji prebivališta i radnog mjesta tužitelja postoji organiziran javni prijevoz kojim bi tužitelj mogao redovito stizati na posao i vraćati se s posla, pa tužitelj ne bi imao pravo na naknadu troškova prijevoza prema prijeđenom kilometru, već prema visini pokazne mjesečne karte, na temelju članka 66. stavka 1., 10. i 11. TKU/17, odnosno članka 65. stavka 1., 12. i 13. TKU/22 i Odluke tuženika od 11. rujna 2014., osim za razdoblje od 21. ožujka 2020. do 11. svibnja 2020. (Covid) za koje razdoblje je tužitelj iskazao, da kada mu je radno vrijeme koje je organizirano od 7:00 do 15:00 sati završilo, da je organizirani javni prijevoz za povratak s posla bio tek u 16:30, dakle, vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska autobusne linije prema prebivalištu tužitelja je prelazilo 45 minuta, pa tužitelj za to razdoblje na temelju odredbe članka 66. stavka 9. TKU/17, odnosno članka 65. stavka 11. TKU/22 ima pravo na naknadu troškova prijevoza prema prijeđenom kilometru. Nadalje, utvrđeno je da je tuženik za cijelo utuženo razdoblje obračunavao i isplaćivao naknadu troškova prijevoza u umanjenom iznosu, a ne u punom iznosu visine mjesečne pokazne karte jer kada bi tužitelj bio opravdano odsutan s posla do dva dana ili kada bi koristio godišnji odmor do dva dana, za te dane tužitelj ne bi dobio od tuženika naknadu za troškove prijevoza, a što je protivno odredbama TKU-a, s obzirom da prema članku 66. stavku 16. TKU/17, odnosno članku 65. stavku 21. TKU/22 poslodavac nije u obvezi isplatiti navedenu naknadu samo kada se radi o više od dva dana izostanka s posla, a prema članku 66. stavku 17. TKU/17, odnosno članku 65. stavku 23. TKU/22, samo za mjesec u kojem se koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.
10. Odredba članka 66. stavka 9. TKU/17, odnosno članka 65. stavka 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta.
11. Odredbom članka 66. stavka 16. TKU/17, odnosno članka 65. stavka 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom članka 66. stavka 17. TKU/17, odnosno članka 65. stavka 23. TKU/22, propisano je da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.
12. Odlukom tuženika od 11. rujna 2014. određeno je da tužitelj ima pravo na naknadu troškova međumjesnog javnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla te da će se iznos naknade obračunat u cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte javnog prijevoznika, odnosno najpovoljnijeg prijevoznika, temeljem mjesečne evidencije o broju dolazaka na posao, počev od 1. svibnja 2014.
13. Međutim, iako osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova po prijeđenom kilometru, kako je tužbom zatražio, jer kao što je sam iskazao ima organiziran javni prijevoz, dosuđuje tužitelju iznos troškova prijevoza po kilometru za vrijeme pandemije Covida (kada nije imao organiziran javni prijevoz) i za umanjenje iznosa za javni prijevoz za izostanke do dva dana i to u iznosu koji je tužitelj paušalno i ničim dokazano zatražio, od 1.800,00 eur. Taj iznos, kako osnovano navodi žalitelj u žalbi tužitelj je zatražio podneskom od 14. veljače 2025., a da isti ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza i ne zna se da li se odnosi na trošak prijevoza po kilometru za cijeli utuženi period ili na razliku samo za vrijeme covida i odsustva do dva dana. Tužitelj je na okolnost visine zahtjeva predložio financijsko vještačenje, a u spisu prileže i podaci HAK-a o dužini relacije i drugo potrebno za izračun troška prijevoza osobnim vozilom za vrijeme pandemije Covida, a podatak o odsustvu s posla tužitelja do dva dana trebao bi biti poznat i tužitelju, a uostalom isto može vještak utvrditi kod službe tuženika. Tako je činjenično stanje u pogledu visine zahtjeva tužitelja nepotpuno, pa time i pogrešno utvrđeno, zbog čega je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, po članku 370. ZPP-a.
14. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud provesti financijsko- knjigovodstveno vještačenje, koje je tužitelj i predložio već u tužbi, te ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
U Puli-Pola 25. kolovoza 2025.
Predsjednica vijeća:
Biljana Bojanić
