1              Poslovni broj: I Kž-324/2022-9

Poslovni broj: I Kž-324/2022-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Sanje Katušić-Jergović i Marije Balenović članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. L. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog D. L. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 25. svibnja 2022. broj K-69/2021., u sjednici održanoj 28. studenoga 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog D. L., odvjetnika mr. sc. D. L.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog D. L. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženici D. L. i Z. P. proglašeni su krivima i to optuženi D. L. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva - zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci, a optuženi Z. P. zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva - zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u točki I izreke. Nakon toga su osuđeni, i to optuženi D. L. na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a optuženi Z. P. na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju članka 56. KZ/11. optuženom Z. P. izrečena je uvjetna osuda pa kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako u roku tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo te na temelju članka 58. stavak 1. KZ/11. ako vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom u iznosu 430.470,00 kuna u roku tri godine.

 

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom D. L. je u kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 12. prosinca 2019. do 3. siječnja 2020., a optuženom Z. P. određeno da će se u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme lišenja slobode od 9. prosinca 2014. do 19. prosinca 2014.

 

1.2. Na temelju članka 560. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) utvrđeno je da novčani iznos od 1.168.430,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. L. ostvario kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. KZ/11. i da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženom D. L. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.168.430,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Na temelju iste odredbe zakona utvrđeno je da novčani iznos od 430.470,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Z. P. ostvario kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. KZ/11. i da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženom Z. P. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 430.470,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

1.3. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točke 1., 6. i 7. ZKP/08. nalaženo je optuženom D. L. i optuženom Z. P. naknaditi troškove kaznenog postupka na ime troškova financijsko-knjigovodstvenog vještaka u iznosu od 6.400,00 kuna svakom, paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna svakom, te je naloženo optuženom Z. P. naknaditi i trošak obrane branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 1.879,00 kuna.

 

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi D. L. po branitelju, odvjetniku mr. sc. D. L., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni. Predlaže da se prvostupanjska presuda ukine. Traži da se o sjednici vijeća izvijesti branitelj optuženika.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak ZKP/08.)

 

5. O sjednici vijeća su u skladu s odredbom članka 475. stavak 1. ZKP/08. na zahtjev optuženog D. L. izviješteni taj optuženik, njegov branitelj i državni odvjetnik. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženog D. L., odvjetnika mr. sc. D. L. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani optuženik i državni odvjetnik pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavka 3. ZKP/08.).

 

6. Žalba nije osnovana.

7. Neosnovano žalitelj ističe da u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama u odnosu na vlasništvo trgovačkog društva T. d.o.o., zaposlenima u tom društvu, prijavi poreza, ovlastima žalitelja kao jedinog osnivača, vlasnika i likvidatora društva (u pojedinačno inkriminiranom razdoblju) te o povredi "vlastitog interesa" te nije u pravu žalitelj da postoji proturječnost u razlozima o odlučnim činjenicama (u odnosu na pribavljanje imovinske koristi), čime evidentno žalitelj upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, da bi bila riječ o toj bitnoj postupovnoj povredi, navedeni propust se mora odnositi na odlučne činjenice i znatnu proturječnost te mora biti takav da se zbog njega presuda ne može ispitati. Ovdje nije odlučno je li žalitelj jedini vlasnik i osnivač društva, niti je li društvo u inkriminiranom vremenu imalo i koliko zaposlenih kao niti obveza prijave poreza. Naime, opisujući svojstvo direktora (u razdoblju od 24. studenog 2008. do 17. ožujka 2009.) te osobe ovlaštene za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganja sredstvima u oštećenom društvu T.-TMS d.o.o., prvostupanjski je sud dao jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sebi niti sadržaju provedenog financijskog-knjigovodstvenog vještačenja da je optuženi D. L. bio dužan skrbiti o imovinskim interesima imenovanog trgovačkog društva, navodeći u obrazloženju pobijane presude i odredbu članka 252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., dalje: ZTD) koja predstavlja zakonsku osnovu njegove odgovornosti za upravljanje društvom pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Osim toga, ovdje treba odgovoriti da imovina društva nije imovina njegovih osnivača ili imatelja poslovnih udjela, pa imatelji poslovnih udjela, odnosno osnivači trgovačkih društava, kao ni direktori, nemaju ovlasti imovinom tih društava raspolagati kao sa svojom vlastitom imovinom, a članovi uprava, bez obzira na to jesu li vlasnici ili većinski vlasnici (odnosno imatelji poslovnih udjela ili osnivači) društva, dužni su savjesno skrbiti o imovini društva u cilju povećanja, a ne umanjenja njegove imovine. Zbog toga i podizanje novca s računa društva bez opravdanog i dokumentiranog gospodarskog interesa i na štetu trgovačkog društva predstavlja kršenje osnovnih pravila poslovanja, a stjecanje imovinske koristi iz takve radnje je protupravno. Stoga okolnosti koje navodi žalitelj nemaju takvo značenje koje im pridaje u žalbi pa se žalitelj time suvišno bavi u žalbi.

7.1. Nije ostvaren ni drugi oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer po ocjeni drugostupanjskog suda nije u pravu žalitelj da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i onoga što se navodi o sadržaju iskaza i isprava i samih tih iskaza ili isprava (u odnosu na "stav vještaka da radnja podizanja novca ili plaćanja s računa društva nije nezakonita" i interpretaciju takvog vještačenja u presudi). Naime, prvostupanjski sud je korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza i utvrđenje svih relevantnih činjenica uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak da je žalitelj ostvario elemente bića kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim. Zadatak vještaka, pa tako i u konkretnom slučaju, je da utvrdi sve važne činjenice za koje ima stručno znanje, i to na temelju objektivno utvrđenih podataka ili na temelju pretpostavki na koje je upućen nalogom za vještačenje, time da je vještak dužan razmotriti spis predmeta te iz njega upotrijebiti sve podatke koji su mu potrebni za izradu nalaza. Ocjena pak vjerodostojnosti sadržaja izvedenog dokaza (što se odnosi i na vještačenje) je zadaća suda, uzimajući u obzir ne samo vještačenje pojedinačno nego i sve provedene dokaze međusobno. Žalitelj, očito nezadovoljan utvrđenjima stalne sudske vještakinje M. D. te ocjenom dokaza i zaključcima prvostupanjskog suda, zapravo ističe prigovore činjenične naravi nastojeći tako dovesti u sumnju vjerodostojnost provedenog cjelokupnog vještačenja. Međutim, to je činjenično pitanje, odnosno riječ je o žalbenom razlogu pobijanja pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

 

8. Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ističe da nije dokazano da je novac isplaćen optuženicima niti da su nalagali isplate, premda ne spori da su se isplate dogodile. Smatra da isplate nisu promatrane s aspekta isplate predujma dobiti vlasniku (jer društvo nije imalo zaposlenika da bi isplaćivalo dohodak) te da iz vještačenja proizlazi da radnja ovlaštene osobe kojom podiže novac ili plaća s računa društva nije nezakonita pa žalitelj nije mogao počiniti kazneno djelo za koje se tereti, niti je uopće riječ o kaznenom djelu. Ističe da kao vlasnik društva ima pravo od društva tražiti isplatu predujma dobiti i društvo je tu isplatu dužno izvršiti pa nema ni svijesti ni namjere za počinjenje kaznenog djela, a uzimanjem od svoje imovine ne može ni povrijediti tuđe interese niti stjecati imovinsku korist i takva radnja nije protupravna. Smatra da je to nezakonito samo ako se ne vode poslovne knjige ili ne prijavljuje porez pa da jedino može biti riječ o drugim kazneni djelima kao što je utaja poreza ili carine iz članka 256. KZ.

 

8.1. Suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i svih ostalih izvedenih dokaza te su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako izvedeni dokazi upućuju na zaključak da je u razdoblju koje se stavlja na teret optuženom D. L. podizan gotov novac s računa društva, upravo u iznosima kako je i navedeno u izreci pobijane presude te na način da je baš optuženi D. L. obavljao gotovinske isplate i to na šalteru banke, osim dvije isplate na bankomatu, kao i da nema dokumentacije kojom bi se pravdalo takvo podizanje gotovinskih sredstava. Stoga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da optuženi D. L. gotovinu podignutu sa žiro-računa trgovačkog društva o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti (iz razloga navedenih u odlomku 7.) nije upotrijebio za poslovanje društva, nego je tim novcem disponirao izvan poslovnih odnosa trgovačkog društva i zadržao ga za sebe. Ovakav temeljni zaključak prvostupanjskog suda, jasno proizlazi iz izvedenih dokaza. U knjigovodstveno-financijskom vještačenju (uključujući dopunu na raspravi) sudska vještakinja M. D. decidirano je utvrdila kako nakon svakog podizanja gotovinskih sredstva s žiro računa trgovačkog društva isto mora biti provedeno u poslovnim knjigama društva i obrazloženo u koje je svrhe gotovina podignuta te poslovnom dokumentacijom popraćeno u koje je svrhe podignuta gotovina utrošena, a inkriminirano podizanje gotovinskih sredstava nije opravdano knjigovodstvenom dokumentacijom niti u to vrijeme, niti kasnije, pa ne postoji dokumentacija kojom bi se pravdalo podizanje gotovinskih sredstava i korištenje gotovine u poduzetničke svrhe.

 

8.2. Žalitelj relativizira utvrđene činjenice smatrajući da porezna uprava nije provodila nadzor poreza na dobit pa da isplate nisu promatrane s aspekta predujma dobiti, a zatim da je i knjigovodstveno-financijsko vještačenje obavljeno na temelju "zapisnika o poreznom nadzoru PDV i poreza na dohodak", kao i da je dopuštena radnja da kao jedini vlasnik društva s računa društva podiže novac. No, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi bitno drukčiji zaključak. Provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem promatrane su predmetne isplate i s aspekta predujma dobiti i dohotka od kapitala, a nalaz i mišljenje vještakinje M. D., koji je sud pravilno u cijelosti prihvatio, nije doveden u pitanje niti ovakvim navodima žalbe optuženog D. L. Prvostupanjski sud je na osnovu odgovornosti optuženog D. L. za upravljanje društvom s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika te na temelju pribavljene dokumentacije, provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kao i iskaza ispitanih svjedoka pravilno zaključio da je optuženi D. L. počinio predmetno kazneno djelo, odnosno da su se u postupanju optuženog D. L. ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju i za te je zaključke iznio odgovarajuću argumentaciju.

 

8.3. Osim toga, nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi D. L. postupao "lakoumno" (što ne odgovara izrazu iz pobijane presude -"lakomo"). Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je u vrijeme počinjenja djela postojala namjera žalitelja za pribavljanjem nepripadne imovinske koristi u svoju korist, a na štetu društva T. d.o.o., u kojem je u inkriminirano vrijeme bio direktor i osoba ovlaštena za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganje sredstvima na žiro računu društva u kojem svojstvu je u više navrata i podigao gotov novac sa žiro računa društva. Zaključak o postojanju namjere se obrazlaže sviješću optuženika da postupa nepropisno što je vidljivo iz okolnosti da isti u vremenu od skoro četiri mjeseca u više navrata odlazi na šalter u dvije različite banke, kao i dva puta na bankomat i podiže novac s računa društva, a za koje niti jedno podizanje novca ne postoji dokumentacija kojom bi se pravdalo takvo podizanje gotovinskih sredstava kao ni korištenje gotovine u poduzetničke svrhe, niti o navedenoj obvezi postoji trag u poslovnim knjigama tog trgovačkog društva. Iz tih razloga potpuno opravdano prvostupanjski sud utvrđene postupke optuženika L. kvalificira lakomima.

 

8.4. Stoga, suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženog D. L. krivim za kazneno djelo za koje se tereti, i to kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11., na način kako je to opisano u izreci pobijane presude.

 

9. Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženi D. L. ističe da odluka prvostupanjskog suda o kazni nije "ispravna" jer da "su ignorirane bitne činjenice koje su olakotna okolnost, a istaknute samo otegotne" okolnosti na strani ovog žalitelja. Smatra da je prvostupanjski sud zanemario da je optuženik L. jedini hranitelj u obitelji jer je supruga nezaposlena, a pored supruge uzdržava i maloljetnu kćer koja pohađa osnovnu školu, a obje žive u U. koja je zahvaćena ratom, te da je branitelj, bio je pripadnik HVO zarobljen u B. L. te uzdržava i svoju bolesnu majku i bolesne roditelje svoje supruge.

 

10. No, žalitelj svoje navode da uzdržava i bolesnu majku i roditelje supruge, kao i da je bio branitelj i zarobljen ničim ne potkrjepljuje. Premda doista prvostupanjski sud ne uzima izrijekom u obzir prilikom odmjeravanja kazne okolnosti da je žalitelj otac jednog djeteta i da je supruga nezaposlena (koje podatke istovremeno u pobijanoj presudi navodi u osobnim podacima za optuženika), nasuprot tvrdnjama žalitelja, te okolnosti nisu od utjecaja od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne. Naime, imajući na umu po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene okolnosti na strani optuženika koje su, u smislu članka 47. KZ/11., od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne (olakotnom je cijenjen protek vremena, dok je otegotnim cijenjen stupanj krivnje, pobude zbog kojih je počinio kazneno djelo, visok stupanj povrede dobara zaštićenog ovim kaznenim djelom s obzirom na visinu protupravno prisvojenih sredstava, način počinjenja djela- u više navrata tijekom vremenskog razdoblja od više mjeseci, te dosadašnja kaznena osuđivanost), ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci primjerena težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženog D. L. Stoga nije osnovana žalba niti zbog odluke o kazni.

 

11. Na kraju, nije osnovana žalba optuženog D. L. niti u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi, a koju žalbu u sebi, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08. sadrži žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, pravilno je prvostupanjski sud pobijanom presudom od optuženog D. L. oduzeo imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. Visina protupravno stečene materijalne koristi pravilno je utvrđena temeljem provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja pa s obzirom na zakonsko načelo prema kojem nitko ne smije zadržati korist ostvarenu kaznenim djelom, prvostupanjska je presuda i u tom dijelu zakonita i pravilna. Stoga je pravilno prvostupanjski sud od žalitelja oduzeo imovinsku korist u ukupnom iznosu 1.168.430,00 kuna te je istu utvrdio kao imovinu Republike Hrvatske pa je naloženo optuženom D. L. platiti taj iznos Republici Hrvatskoj u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti presude.

 

12. Budući da žalba optuženog D. L. nije osnovana, i kako je ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. ZKP/08. utvrđeno da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti i da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon, to je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

 

 

Zagreb, 28. studeni 2023.