- 1 -              Rev 453/2022-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 453/2022-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. D., iz Republike Bosne i Hercegovine, D., G., OIB ... (kao pravni slijednik sada pok. tužitelja R. D.), koju zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Ž., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Vinkovcima, radi povrata posjeda i isplate, odlučujući o reviziji tuženice od 10. veljače 2022. i dopuni revizije tuženice od 1. ožujka 2022., protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-761/2020-3 od 22. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-276/19-181 od 19. listopada 2020., u sjednici održanoj 28. studenoga 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženice od 10. veljače 2022. i dopuna revizije tuženice od 1. ožujka 2022., te se ukida presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-761/2020-3 od 22. prosinca 2020. i presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-276/19-181 od 19. listopada 2020. u dijelu pod točkom 1. i 2. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„1. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da isplati tužitelju N. D., G. D., Općina G., BiH na ime koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja motornog vozila autobus marke T., tip ..., broj šasije ..., broj motora ..., godina proizvodnje 1982., snaga motora ... kW, radne zapremnine ... cm3 svaki pojedini iznos i to:

- za svibanj mjesec 1992. g. iznos od 13.938,75 kn, sa kamatama koje teku od dana 01. lipnja 1992.g. do isplate i to od dana dospijeća do isplate po stopi do 20. travnja 1996. utvrđenoj Zakonom o preuzimanju Zakona o visini stopa zatezne kamate (NN 53/91), te Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 95/93, 8/94, 19/94, 24/94, 50/94, 19/95) od 21. travnja 1996. do 20. srpnja 2004. po stopi određenoj Zakonom o zateznim kamatama (NN 94/04), od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Zakonom o kamatama (NN 94/04) od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

- za vrijeme od 1. lipnja 1992. do 31. prosinca 1998. i to: od 30. lipnja 1992. do 31. siječnja 1993. svakomjesečni iznos od 16.725,50 kn mjesečno; za

veljaču 1993. mjesečni iznos od 15.611,40 kn; za period od 31. ožujka 1993. do 31. siječnja 1994. svakomjesečni iznos od 16.725,50 kn mjesečno; za mjesec veljaču 1994. mjesečni iznos od 15.611,40 kn mjesečno; za period od 31. ožujka 1994. do 31. siječnja 1995. svakomjesečni iznos od 16.725,50 kn mjesečno, za mjesec veljaču 1995. iznos od 15.611,40 kn mjesečno; za period od 31. ožujka 1995. do 31. siječnja 1996. svakomjesečni iznos od 16.725,50 kn mjesečno; za mjesec veljaču 1996. mjesečni iznos od 16.168,95 kn; za period od 31. ožujka 1996. do 31. siječnja 1997. svakomjesečni iznos od 16.725,50 kn mjesečno; za mjesec veljaču 1997. iznosu od 15.611,40 kn mjesečno; za period od ožujka 1997. do siječnja 1998. svakomjesečni iznos od 16.726,50 kn mjesečno; za mjesec veljaču 1998. iznos od 15.611,40 kn mjesečno; za period od 31. ožujka 1998. do 31. prosinca 1998. svakomjesečni iznos od 16.725,50 kn mjesečno, a koji iznos dospijeva do svakog 1. u mjesecu za protekli mjesec sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa od isplate i to po stopi do 20. travnja 1996. utvrđenoj Zakonom o preuzimanju Zakona o visini stope zatezne kamate (NN 53/91), te uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 95/93, 8/94, 19/94, 24/94, 50/94, 19/95) od 21. travnja 1996. do 20. srpnja 2004. po stopi određenoj Zakonom o zateznim kamatama (NN 28/96) od 21. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Zakonom o kamatama (NN 94/04) od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zateznih kamata koje se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- za vrijeme od 1. siječnja 1999. do 10. siječnja 1999. iznos od 5.575,50 kn sa kamatama koje teku od dana 1. veljače 1999. do isplate i to do 20. srpnja 2004. po stopi određenoj Zakonom o zateznim kamatama (NN 28/96) od 21. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Zakonom o kamatama (N 94/04) od 1. siječnja 2008. do 31. srpnje 2015. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

2. Nalaže se tuženoj da tužitelju N. D., D., G. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 378.315,10 kn, u roku od 15 dana.

 

3. Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa dosuđenih u toč. 1. i 2. izreke ove presude.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Odbija se žalba kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji broj: P-276/19-181 od 19. listopada 2020.“.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 914/2021-5 od 5. siječnja 2022. dopustio tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

 

„Je li Republika Hrvatska nepošteni posjednik vozila ako je u odnosu na to vozilo, upravnim rješenjem, utvrđeno da se radi o napuštenoj stvari, te da temeljem odredaba Carinskog zakona ("Narodne novine" br. 53A/91, 33/92, 26/93, 106/93) isto postaje vlasništvo Republike Hrvatske?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude, u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužiteljici na ime koristi koju je imala za vrijeme svojega posjedovanja motornog vozila autobus marke T., tip ..., broj šasije ..., broj motora ..., godina proizvodnje ..., snaga motora ... kW, radne zapremine ... cm3, svaki pojedini iznos počev od svibnja 1992. do 10. siječnja 1999. (pobliže navedenim pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude) sa zakonskim zateznim kamatama (pobliže navedenim pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude ) tekućim od dospijeća do isplate, kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka, tuženica je podnijela reviziju od 10. veljače 2022. i dopunu revizije od 1. ožujka 2022., pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

4.1. Predlaže da ovaj sud usvoji reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženici ili da ukine u cijelosti nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. U odgovoru na reviziju tuženice tužitelj je predložio da se revizija tuženice odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

 

5.1. U odgovoru na dopunu revizije tuženice tužitelj je predložio da se dopuna revizije tuženice odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

 

6. Revizija i dopuna revizije su osnovane.

 

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužiteljice da joj tuženica naknadi koristi koje je imala za vrijeme posjedovanja predmetnog autobusa za razdoblje od svibnja 1992. do 10. siječnja 1999. i to za svaki pojedini mjesečni iznos sa zateznim kamatama, kako je to pobliže navedeno pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude.

 

8. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili:

 

- da je tužitelj bio vlasnik autobusa marke T., tip ..., broj šasije ..., sa 51 mjestom za sjedenje,

- da je tijekom 1992. taj autobus oduzet od osobe kojoj je R. D. povjerio isti na čuvanje u mjestu S. (da je u pogledu oduzimanja vozila utvrđeno na temelju iskaza tužitelja R. D. kao parnične stranke da je on 2. svibnja 1992. vozilo ostavio u S. u dvorištu kuće čovjeka koji mu je to dozvolio, da je tužitelj otišao u Bosnu i Hercegovinu gdje je bio mobiliziran, te se vratio krajem rujna 1992. i da mu je tada rečeno da je autobus mobiliziran),

- da se ne može pouzdano utvrditi točan datum oduzimanja spornog autobusa, ali da je on svakako oduzet u periodu od 1. svibnja 1992. i mjeseca rujna 1992., kada je tužitelj ponovno došao u RH,

- da je tužitelj podnio zahtjev za povrat autobusa i isplatu naknade za nekorištenje vozila,

- da tužitelju navedeni autobus nikada nije vraćen, niti mu je plaćena bilo kakva naknada,

- da je navedeni autobus prodan dana 10. siječnja 1999.,

- da prvi službeni podatak vezan za sporni autobus na temelju kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o oduzimanju vozila je rješenje Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413-04/95-01/42, Ur. broj: 513-02-01/1-95-68 od 21. travnja 1995. iz kojeg da je vidljivo da se MUP-u RH ustupa bez naknade robu oduzetu u carinskom prekršajnom postupku -autobus,

- da je sud pokušao pribaviti materijalnu dokumentaciju o oduzimanju autobusa upitom MORH-u, ali da se nije moglo utvrditi da postoji bilo kakva dokumentacija o oduzimanju vozila, a da je iz rješenja Carinske komisije od 21. travnja 1995. vidljivo da takvom dokumentacijom nije raspolagao niti MUP, kojem je autobus ustupljen bez naknade, kao roba oduzeta u carinskom prekršajnom postupku,

- da je sadržaj navedenog rješenja Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku suprotan sadržaju dopisa Carinske uprave od 11. studenoga 2008. i od 6. travnja 2009. u kojima da je navedeno da autobus nije bio predmet prekršajnog niti carinskog upravnog postupka,

- da vezano za raspolaganje vozilom postoji dopis Carinske uprave od 6. travnja 2009. iz kojeg je utvrđeno da je 3. svibnja 1995. Carinarnica O. uputila H.-u M. S. B. dopis od 3. svibnja 1995. i zahtjev za izdavanjem autobusa djelatniku PU B.-p. J. H., a sve temeljem rješenja Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995.,

- da se predmetni autobus nakon oduzimanja nalazio na skladištu H. M. S. B., te da isti nije korišten sve do rješenja Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995., nakon kojeg momenta 3. svibnja 1995. autobus preuzima MUP,

- da ne postoji niti jedan dokaz koji bi izravno upućivao na zaključak da je sporni autobus bio mobiliziran kako za potrebe HV (jer nema niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da ga je koristila bilo koja potrojba HV), tako ni za potrebe MUP (jer je MUP autobus preuzeo tek 3. svibnja 1995. na temelju rješenja Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku),

- da je autobus preuzet sa skladišta H. M. S. B. po nalogu Carinske uprave,

- da je tuženica bila posjednik tužiteljeva autobusa, te da je ista predmetnim autobusom dalja raspolagala na način da ga je prodala 10. siječnja 1999.,

- da je visina koristi (u visini najma autobusa) koju je tužena dužna nadoknaditi tužitelju zbog oduzetog autobusa utvrđena na temelju kombiniranog prometno i knjigovodstveno-financijskog vještačenja,

- da nije osnovan prigovor zastare tuženice.

 

9. Na temelju navedenih utvrđenja, a polazeći od činjenice da su MORH i MUP na zahtjev suda odgovorili da predmetni autobus nije korišten u vojne svrhe u spornom periodu, a s obzirom da tuženica poriče kako oduzimanje vozila tako i njegovo korištenje, te s obzirom da iz dokumentacije proizlazi da sporni autobus nije korišten u vojne svrhe, sudovi su zaključili da u predmetnom postupku nije riječ o ratnoj šteti.

 

9.1. Nadalje, polazeći od utvrđenja da u spisu ne postoji niti jedan dokaz koji bi izravno upućivao na zaključak da je sporni autobus bio mobiliziran kako za potrebe HV, tako ni za potrebe MUP (jer je MUP preuzeo autobus tek 3. svibnja 1995. na temelju rješenja Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku), te da je autobus preuzet sa skladišta H. M. S. B. po nalogu Carinske uprave, sudovi su zaključili da je autobus Carinska uprava tamo i deponirala. Pri tome su, ocjenjujući da s obzirom da u spisu ne postoji akt na temelju kojeg je vozilo oduzeto, te s obzirom da ne postoji niti dokaz da je autobus bio mobiliziran za potrebe MORH-a i MUP, zaključili da se može pretpostaviti da je predmetni autobus preuzelo u posjed neko drugo državno tijelo i to Carinska uprava, jer je ona deponirala autobus kod H. M. S. B. i izdala nalog H. M. S. B. da autobus preda MUP-u.

 

9.2. Osim toga, polazeći od utvrđenja (za sud nesporne činjenice) da u odnosu na predmetni autobus nije vođen nikakav prekršajni niti carinski postupak, sudovi su zaključili da čin njegova oduzimanja čak pod pretpostavkom da je i bio zakonit u trenutku oduzimanja nije imao svoj daljnji zakonski slijed, odnosno da nije provođen postupak u kojem bi bila donesena odluka nadležnog tijela kojom se vozilo ili vraća vlasniku ili oduzima u korist RH.

 

9.3. Stoga, ocjenjujući da je tuženica predmetni autobus oduzela bez zakonom propisanog postupka i bez osnove, sudovi su zaključili da je tužitelj dokazao pravnu i činjeničnu osnovu odgovornosti tuženice, kao i to da tuženica na predmetnom autobusu nije stekla, niti je mogla steći pravo vlasništva, te da je postupanje tuženice u danim okolnostima bilo nesavjesno, slijedom čega da tuženica ima obvezu vratiti vlasniku njegovu imovinu, ali i naknaditi mu sve ono što je prednik tužiteljice trpio kroz navedeno oduzimanje autobusa, koje predstavlja čin ograničenja prava njegova vlasništva. Pri tom su sudovi ocijenili da su državna tijela postupala protivno zakonskim obvezama, jer je očito da im je moglo biti poznato i to upravo po registarskim oznakama spornog autobusa da se radi o vlasništvu stranog državljanina, državljanina BiH, pa da je tuženica postupala suprotno zakonu, jer je takvom imovinom-autobusom čak raspolagala kao svojim vlasništvom.

 

9.4. Nadalje, polazeći od toga da je nesporno da je u konkretnoj pravnoj stvari od tužitelja oduzeto vozilo-autobus, bez obzira što se radilo o ratnim zbivanjima, koja po svom karakteru predstavljaju izvanredne okolnosti, sudovi su ocijenili da je tuženica bila u obvezi dokazati postojanje nekakvog akta ili propisa na temelju kojeg je oduzimanje izvršeno, a što ona nije učinila tijekom postupka. Pri tom su, ocjenjujući da tijekom postupka tuženica nije dokazala da je tužitelju oduzela autobus na temelju nekakvog pojedinačnog akta ili propisa, sudovi zaključili da je nesavjesnost tuženice nesporno dokazana.

 

9.5. Slijedom navedenog sudovi su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev zaključujući da postoji pravna osnova zahtjeva tužitelja u smislu odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) i čl. 39. st. 1. i 2. i čl. 40. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 - dalje: ZOVO) koji se primjenjuje temeljem čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 11/01 i 79/06 - dalje: ZVDSP), te da je tuženica kao nepošteni posjednik dužna nadoknaditi tužitelju kao vlasniku sve ono što je tužitelj kao vlasnik trpio ograničenjem svoga prava vlasništva u vidu koristi koje je tuženica nezakonitim posjedovanjem autobusa ostvarila, ali i koristi koje je propustila ostvariti u smislu citiranih zakonskih odredbi.

 

10. Međutim, prema ocjeni ovog suda za sada je preuranjen zaključak nižestupanjskih sudova glede osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva.

 

11. Naime, s obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena proizlazi da je u ovom stupnju postupka sporno je li Republika Hrvatska nepošteni posjednik vozila ako je u odnosu na to vozilo, upravnim rješenjem utvrđeno da se radi o napuštenoj stvari, te da temeljem odredaba Carinskog zakona isto postaje vlasništvo Republike Hrvatske.

 

12. Nije sporno da je u činjeničnim navodima tužbe tužitelj naveo da je on bio vlasnik predmetnog autobusa, da mu je 2. svibnja 1992. oduzeto to motorno vozilo od strane pripadnika HV, da mu je izdana potvrda za oduzeto vozilo, da je tužitelj podnio zahtjev za povrat vozila i isplatu naknade za nekorištenje vozila MORH-u Z., ..., soba 105, a da je spis zaveden u MORH-u pod brojem RŠ 527 i da se u tom spisu nalazi potvrda o oduzimanju vozila te svi relevantni podaci, te da tužitelju vozilo nikada nije vraćeno, niti plaćena nikakva naknada.

 

13. Nije sporno niti to da je u postupku utvrđeno (na temelju iskaza pok. tužitelja R. D.) da je prednik tužiteljice R. D. vlasnik predmetnog autobusa kojeg da je stekao 1992. kupnjom od A. S. (koji je bio upisan kao vlasnik predmetnog autobusa - list 5 spisa).

 

14. Nije sporno također da je na temelju iskaza prednika tužiteljice pok. R. D. utvrđeno da je isti nakon što nije mogao prijeći preko mosta na GP G. sačekao sljedeće jutro (da je općepoznato da je most G.-B. miniran 30. travnja 1992.), da je potom došao do mjesta S., ali kako je tamo bila skela da im nije dozvoljen prijelaz autobusom preko rijeke skelom, zbog čega da je on autobus ostavio u mjestu S. u dvorištu kuće čovjeka (čijeg imena se nije sjećao) koji mu je to dozvolio, da je on potom otišao u Bosnu i Hercegovinu gdje je bio mobiliziran, te se vratio krajem rujna 1992. i da mu je čovjek kod kojeg je ostavio autobus rekao da su pripadnici VP koji su bili stacionirani u "novom hotelu M." oduzeli autobus.

 

15. Nije sporno niti to da je prvi službeni podatak za sporni autobus bilo rješenje Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413-04/95-01/42, Ur.broj: 513-02-01/1-95-68 od 21. travnja 1995., da je dopisom Carinske uprave od 3. svibnja 1995. Carinarnica O. uputila H. M. S. B. zahtjev za izdavanjem predmetnog autobusa djelatniku PU B.-p. J. H., a sve temeljem navedenog rješenja Komisije, te da je isti autobus 3. svibnja 1995. sa skladišta H. M. S. B. preuzeo MUP (putem navedenog djelatnika), kao i da je MUP predmetni autobus prodao trećim osobama 10. siječnja 1999.

 

16. Sporno je međutim bilo tijekom postupka i u revizijskom stupnju postupka je li glede predmetnog autobusa bio vođen kakav prekršajni ili carinski postupak, te je li na temelju provedenog (prekršajnog ili carinskog) postupka donesen akt nadležnog tijela kojom se predmetno vozilo oduzima u korist RH, kao i radi li se o napuštenom vozilu u smislu odredbe čl. 101. Carinskog zakona (kako to proizlazi iz rješenja Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995.), a posljedično tome je sporno (ovisno o tome je li vođen kakav postupak i donesen akt o "oduzimanju" predmetnog autobusa) je li postupanje tuženice bilo savjesno ili nesavjesno.

 

17. Iz pobijanih odluka proizlazi da su sudovi utvrdili da je prvi službeni podatak vezan za sporni autobus na temelju kojeg se može zaključiti o oduzimanju vozila rješenje Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413-04/95-01/42 od 21. travnja 1995., te su ocijenili da je taj dokument suprotan sadržaju  dopisa Carinske uprave od 11. studenoga 2008. i od 6. travnja 2009., a u kojima da je navedeno da predmetni autobus nije bio predmet prekršajnog niti carinskog upravnog postupka, pa da se iz navedenog može pouzdano zaključiti samo da u svezi predmetnog autobusa nije vođen nikakav prekršajni niti carinski postupak te da ne postoji akt na temelju kojeg je autobus oduzet, a time niti pravna osnova njegova oduzimanja.

 

18. Međutim, prema shvaćanju ovog suda, za sada se ne može prihvatiti zaključak suda da je sadržaj rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995. suprotan sadržaju dopisa Carinske uprave od 6. travnja 2009. u kojem da je navedeno da predmetni autobus nije bio predmet prekršajnog niti carinskog upravnog postupka, kao i zaključak sudova da je tuženica predmetni autobus oduzela bez zakonom propisanog postupka, da ona na istom nije stekla niti mogla steći pravo vlasništva, te da je postupanje tuženice u danim okolnostima bilo nesavjesno.

 

19. Naime, iz rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413-04/95-01/42, Ur.broj: 513-02-01/1-95-68 od 21. travnja 1995. proizlazi da se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske ustupa bez naknade roba oduzeta u carinskom prekršajnom postupku i to jedan autobus T. ..., godina proizvodnje neutvrđena, broj šasije ... s danom konačnosti tog rješenja, a iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je uvidom u priloženu dokumentaciju utvrđeno da je okončan upravni postupak po članku 101. Carinskog zakona, te da je odlučeno o ustupu MUP-u bez naknade predmetnog autobusa s obzirom da su ispunjeni uvjeti propisani čl. 367. st. 2. Carinskog zakona.

 

20. Nadalje, iz dopisa Carinske uprave, Središnjeg ureda, Službe za carinski sustav i procedure, od 6. travnja 2009. proizlazi da je Carinska uprava pored obavijesti iz dopisa od 11. studenoga 2008. i dopisa Carinarnice O. upućenog H.-u M. S. B. 3. 5. 1995. za izdavanjem autobusa djelatniku PU B.-p. J. H., navela također da je na traženje suda za dodatnom provjerom i traženjem očitovanja o ovom predmetu od Carinarnice O., Carinarnica O. dostavila očitovanje od 23. 3. 2009., te je Carinska uprava, Središnji ured temeljem tog očitovanja Carinarnice O. izvijestila sud:

 

- da je predmetno vozilo preuzeo imenovani J. H. dana 3. 5. 1995. o čemu je izdana potvrda o preuzimanju vozila izdana od strane H. M. S. B.,

- da je iz preslike kontrolnika KI, redni broj 82. razvidno da je odredba članka 101 tada važećeg Carinskog zakona (N.N. broj 53A791 do 92/94) primijenjena kao osnova za izdavanje vozila, s obzirom da je s vozilom postupljeno kao s napuštenim vozilom,

- da je kod Carinarnice O. izvršen uvid u svu raspoloživu dokumentaciju, te je pregledom upisnika prvostupanjskog upravnog i prekršajnog postupka utvrđeno da R. Đ. nikada nije bio predmetom kako upravnog tako niti prekršajnog postupka, pa da zahtjevu suda nisu u mogućnosti udovoljiti.

 

20.1. Međutim, navedeni dio dopisa Carinske uprave od 6. travnja 2009. sudovi nije posebno ocjenjivali.

 

21. Nadalje, prema stanju spisa proizlazi da je Carinska uprava, Središnji ured dopisom od 5. srpnja 2019. odgovorila sudu (glede traženja dostave preslike spisa tog tijela u kojem je doneseno rješenje Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413-04/95-01/42) da Carinska uprava Republike Hrvatske ne raspolaže navedenim spisom predmeta u svojoj pismohrani s obzirom da je isti spis uništen 2007. nakon isteka roka čuvanja u pismohrani, sukladno propisima o arhivskom gradivu i arhivima, a u koji dopis je prvostupanjski sud izvršio uvid, ali koji sudovi nisu ocijenili.

 

22. Osim toga treba reći da je odredbom čl. 96. Carinskog zakona („Narodne novine“, broj 53A, 64/91, 33/92, 40/92, 61/92, 26/93, 60/93, 89/93 i 106/93 - dalje: CZ) propisano da putnička motorna vozila s prikolicom ili bez nje, cestovna teretna motorna vozila i motocikli s prikolicom ili bez nje, s redovitom stranom registracijom, kojima na privremeni boravak u Hrvatsku dolaze hrvatski državljani i strani državljani tijekom zadržavanja u Hrvatskoj nalaze se pod carinskim nadzorom.

 

23. Prema odredbi čl. 98. CZ ako je vozilo iz članka 96. ovoga zakona ostavljeno na čuvanje pravnoj ili fizičkoj osobi bez znanja carinarnice, ta osoba mora o tome izvijestiti carinarnicu u roku od deset dana od dana kad mu je vozilo predano na čuvanje (stavak 1.), a glede vozila koje nije prijavljeno u smislu stavka (1) ovog članka postupit će se na način predviđen u članku 101. ovoga zakona.

 

24. Odredbom čl. 100. CZ propisano je:

 

(1) Ako motorno vozilo koje je u Hrvatsku ušlo uz olakšice iz članka 96. ovog zakona na teritoriji Republike Hrvatske ostavljeno na mjestu ili uz okolnosti koje navode na zaključak da je vozilo napušteno (s vozila su skinute registracijske pločice, vozilo je teže havarirano ili napušteno nitko se ne brine o vozilu i sl.), carinarnica na čijem području takvo vozilo bude nađeno mora odmah, a najkasnije u roku sedam dana od dana pronalaska vozila, odnosno od dana kada je saznala za napušteno vozilo, o tome izvijestiti nadležni organ unutrašnjih poslova radi utvrđivanja vlasnika napuštenog vozila i njegova boravišta u Hrvatskoj. Obavješćujući organ unutrašnjih poslova da je pronašla napušteno vozilo, carinarnica će dati i podatke o takvu vozilu s kojim raspolaže.

(2) Ako je motorno vozilo koje je u Hrvatsku ušlo uz olakšice iz članka 96. ovog zakona parkirano na mjestu na kome je parkiranje dopušteno i tu ostavljeno najmanje 30 dana, a tijekom tog vremena vozilom nitko se ne služi niti se bilo tko o njemu stara, takvo vozilo smatrat će se napuštenim i s njime se mora postupiti na način predviđen u stavku (1) ovog članka.

(3) Napušteno će se vozilo iz stavka (1) i (2) ovog članka staviti pod carinski nadzor dok se ne pronađe njegov vlasnik ili dok se ne izloži prodaji.

(4) Ako organ unutrašnjih poslova u roku tri mjeseca od dana kada ga je carinarnica izvijestila o nalasku napuštenog vozila ne pronađe tko je vlasnik napuštenog vozila ili ne utvrdi njegovo mjesto boravka u Hrvatskoj, nadležna carinarnica odnosno Hrvatski autoklub, kao organizacija ovlaštena za prodaju motornih vozila, napušteno će vozilo dati na prodaju.

 

25. Nadalje, prema čl. 101. CZ ako je vlasnik vozila iz članka 100. ovog zakona poznat ili ako se njegov identitet i adresa mogu utvrditi (na osnovi registarskih tablica, eventualno nađenih isprava u napuštenom vozilu ili na drugi način), nadležna carinarnica mora u roku sedam dana izvijestiti o tome diplomatsko ili konzularno predstavništvo države čiju registraciju nosi napušteno vozilo, odnosno čiji je državljanin vlasnik vozila, uz napomenu u kakvu je stanju vozilo nađeno i o visini troškova koje vlasnik treba platiti prilikom preuzimanja vozila (troškovi dopreme, čuvanja i dr.) te zatražiti od predstavništva da pronađe i pozove vlasnika napuštenog vozila da vozilo izveze iz Hrvatske u roku tri mjeseca od dana primitka izvješća od diplomatskog odnosno konzularnog predstavništva (stavak 1), a ako vlasnik napuštenog vozila ne preuzme i ne izveze vozilo u roku četiri mjeseca od dana dostavljanja pismenog zahtjeva carinarnice diplomatskom ili konzularnom predstavništvu države čiju registraciju napušteno vozilo nosi odnosno čiji je državljanin vlasnik napuštenog vozila, carinarnica ili Hrvatski autoklub mora vozilo izložiti prodaji.

 

26. Nadalje, odredbom čl. 367. st. 1. CZ propisano je da roba koja se nalazi kod carinarnice na osnovi odredaba članka 88. stavak (3), članaka 99., 100., 101., 204., 227. i 259. stavak (2), članka 299. stavak (3) i članka 319. stavak (2) ovog zakona te roba oduzeta u prekršajnom postupku mora se, u pravilu, izložiti javnoj prodaji, a odredbom st. 2. tog članka propisano je da izuzetno od odredbe stavka (1) ovog članka Vlada Republike Hrvatske može robu bez naknade ustupiti republičkim organima i organizacijama u skladu s financijskim planovima tih organa i organizacija, Crvenom križu i nadležnom organu za zaštitu spomenika kulture u Republici ako su u pitanju predmeti od povijesne, arheološke, etnografske, kulturne, umjetničke i znanstvene vrijednosti.

 

27. Stoga, s obzirom na sadržaj rješenja Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413-04/95-01/42, Ur.broj: 513-02-01/1-95-68 od 21. travnja 1995, kao i navedenih dopisa Carinske uprave, Središnjeg ureda od 6. travnja 2009. (da je iz preslike kontrolnika KI, redni broj 82. razvidno da je odredba članka 101. tada važećeg Carinskog zakona primijenjena kao osnova za izdavanje predmetnog vozila, s obzirom da je s vozilom postupljeno kao s napuštenim vozilom) i od 5. srpnja 2019. (da je spis u kojem je doneseno rješenje Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Klasa: 413-04/95-01/42, uništen nakon isteka roka čuvanja u pismohrani, a ne da nije vođen nikakav postupak glede predmetnog autobusa), te s obzirom na citirane odredbe Carinskog zakona, za sada je preuranjen zaključak sudova da glede predmetnog autobusa nije vođen nikakav postupak, odnosno da je tuženica predmetni autobus oduzela bez zakonom propisanog postupka, da su državna tijela postupala protivno zakonskim obvezama jer da im je očito moglo biti poznato po registarskim oznakama spornog autobusa da se radi o vlasništvu stranog državljanina (BiH), da tuženica na tom autobusu nije stekla niti mogla steći pravo vlasništva, kao i da je njeno postupanje u danim okolnostima bila nesavjesno.

 

28. Stoga, odgovor na postavljeno pitanje glasi: u situaciji kada bi bio vođen upravni ili carinski upravni postupak glede napuštene stvari prema odredbama Carinskog zakona (čl. 101. i čl. 367. CZ), te kada bi bilo utvrđeno upravnim rješenjem da se radi o napuštenoj stvari, tada bi takva napuštena stvar u smislu odredaba Carinskog zakona postala vlasništvo Republike Hrvatske, te bi u takvoj situaciji Republika Hrvatska bila pošteni posjednik takve stvari (vozila).

 

29. Slijedom svega navedenog, a s obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova glede zaključka da je tuženica predmetni autobus oduzela bez zakonom propisanog postupka, te da je postupanje tuženice bilo nesavjesno, gdje prethodno nisu ocijenjeni svi relevantni dokazi (navedeni dopisi Carinske uprave, Središnjeg ureda od 6. travnja 2009. i od 5. srpnja 2019., te rješenje Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 2023.), u smislu postojanja i vođenja upravnog/carinskog postupka glede predmetnog autobusa, niti su dani razlozi zašto sudovi nisu priznali pravnu snagu rješenja koje je donijela Vlada Republike Hrvatske, Komisija za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku, kao organ Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 101. i čl. 367. CZ, zatim razlozi zašto se predmetno vozilo ne bi moglo smatrati napuštenim vozilom u smislu odredbi CZ na koje se pozvala Komisija za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku pri donošenju rješenja od 21. travnja 1995., kao i razlozi za ocjenu da je državnim tijelima moglo biti poznato po registarskim oznakama spornog autobusa da se radi o vlasništvu stranog državljanina, u situaciji kada u postupku nije utvrđeno je li predmetni autobus u trenutku "oduzimanja" uopće imao registarske oznake, to u konkretnom slučaju nisu utvrđene sve odlučne činjenice u pravcu osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, osobito imajući na umu činjenične navode sadržane u tužbi tužitelja, pa nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda.

 

30. Zbog toga je (ispitujući pobijanu presudu samo u granicama koje određuje dopušteno pravno pitanje - čl. 391. st. 1. ZPP) valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke ovog rješenja).

 

31. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će provesti dokaze po prijedlozima stranaka, utvrditi činjenice koje su bitne za odlučivanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, kao i o osnovanosti svih prigovora tuženice, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

 

32. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka II. izreke ovog rješenja).

 

Zagreb, 28. studenoga 2023.

 

                                          Predsjednik vijeća:

              mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.