REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Poslovni broj: Usž-35/2025-3

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića , predsjednika vijeća , Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan-Đurović , članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka , zapisničarke , u upravnom sporu I tužitelja Integra revizija doo u Zagrebu , Ožujska ulica 5 , OIB: 80331420083 i II tužiteljice ĐFiz [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa opunomoćenik Marko Hrabar , odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hrabar & partneri , Zagreb , Gajeva 35 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske , Zagreb , Koturaška cesta 43/IV , radi neposrednog nadzora i provjere kvalitete rada revizorskog društva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presuda i rješenja Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us l-377/2024-18 od 18. rujna 2024. , na sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2025.

pretpostavljam da je

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda i rješenje Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us l-377/2024-18 od 18. rujna 2024.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us l-377/2024-18 , točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske , klasa: UP/I-440-82/23-01/8 , urbroj: 513-11-23-18 od 4. prosinca 2023. Točkom II. izreke presude odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora. Rješenjem Upravnog suda u Zagrebu istog poslovnog broja ukinuto je rješenje tog suda poslovni broj: Us l-377/24-6 od 8. veljače 2024.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 4. prosinca 2023. točkama 1. -6. izreke osporenog rješenja utvrđuje se niz nepravilnosti u radi I. tužitelja. Točkom 7. izreke osporenog rješenja tužiteljima se izriče nadzorna mjera utvrđenja da revizorska izvješća za obavljene zakonske revizije godišnjih financijskih izvješća za 2022. za poduzetnike ELDA d.o.o., ZAGREB MAX NEKRETNINE d.o.o. i SARAG d.o.o., ne ispunjavaju zahtjeve iz članka 58. Zakona o reviziji. Točkama 8. i 9. izreke osporenog rješenja ukida se rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva financija, klasa: UP/I-470- 03/20-05/100, urbroj: 513-11-20-18 od 19. studenoga 2020., kojim je I. tužitelju izdana dozvola za obavljanje usluga revizije i dodatnih djelatnosti uz revizorske usluge (odobrenje za rad) te se određuje način provođenja nadzorne mjere. Točkom 10. izreke osporenog rješenja ukida se rješenje kojim je II. tužiteljici izdano odobrenje za rad, odnosno certifikat od 5. rujna 2013. u dijelu u kojem je ona ovlaštena obavljati revizorske usluge. Točkama 11. do 15. izreke osporenog rješenja određuje se način njegovog izvršenja.

3. Protiv navedene presude i rješenja tužitelji su podnijeli žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističu da su radi dokazivanja odlučne sporne činjenice jesu li učinjene povrede Zakona o reviziji tužitelji predložili vještačenje i saslušanje svjedoka dok je tuženik predložio saslušanje inspektorice. Tužitelji smatraju kako je ključan dokaz provođenje vještačenja te je uslijed neprovođenja vještačenja sud bio primoran utvrditi spornu činjenicu isključivo temeljem iskaza inspektorice tuženika i II. tužiteljice, a nakon čega je poklonio vjeru inspektoricama tuženika. Navode da su u spis predali niz dokumentacije kojom dokazuju kako su revizije napravljene po pravilima struke. Prigovaraju što sud nije odlučio o njihovom primarnom dokaznom prijedlogu za provođenje vještačenja putem sudskog vještaka-ovlaštenog revizora. Smatraju da je sud time počinio bitnu povredu postupka jer nije proveo vještačenje od strane stalnih sudskih vještaka. Ističu da je sud pogrešno pretpostavio da ovlašteni revizori-vještaci ne mogu sačiniti objektivan nalaz i mišljenje, obzirom da je registar stalnih sudskih vještaka javno dostupan podatak i omogućuje pretragu po grani imenovanja – u ovom slučaju „revizija“, te prema nadležnoj županiji odnosno Gradu Zagrebu. Navode kako je iz javno dostupnih podataka razvidno da postoji najmanje pet vještaka koji zadovoljavaju potrebne kriterije. Nadalje, ističu da se iz istih izvora može provjeriti koji od tih vještaka ujedno djeluje i kao ovlašteni revizor. Tužitelji naglašavaju da sud nije postupio u skladu sa zakonskim ovlaštenjima jer je umjesto da se obrati Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, vještačenje zatražio od drugih ekonomskih fakulteta. Smatraju da je sud u tom slučaju trebao pozvati tužitelja da predloži drugo, zamjensko dokazno sredstvo. Zaključuju da je sud postupio protivno člancima 8., 74. i 75. Zakona o upravnim sporovima jer nije proveo dokaz koji je tužitelj predložio, a zatim utvrdio da isti nije dokazao svoje navode. Tužitelji također prigovaraju što sud nije ocijenio težinu izrečene administrativne mjere , odnosno nije razmotrio mogućnosti primjene blaže mjere predviđene zakonom. Smatraju da ocjena težine izrečene mjere nije pitanje pravilnosti pobijanog rješenja već njegove zakonitosti. Ističu da Zakon o reviziji ne propisuje što se smatra težom povredom zakona, zbog čega tuženik ima diskrecijsko pravo da od slučaja do slučaja procijeni što je teža, a što lakša povreda. Međutim, ističu da iz dosadašnje prakse proizlazi da tuženik u slučajevima izravnog kršenja Zakona o reviziji nije oduzimao dozvole za rad drugim revizijskim društvima. Smatraju pogrešnim zaključak suda da se svako kršenje zakona koje dovodi do rezultata protivnog smislu zbog kojeg je zakon donesen smatra teškom povredom. Naglašavaju da bi takvo tumačenje značilo da je svaka povreda zakona ujedno i teška, što nije slučaj. Ističu da je rješenje prvostupanjskog suda od 8. veljače 2024. trebalo ostati na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka. Predlažu da Sud poništi prvostupanjsku presudu te predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuju i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da ostaje pri svim navodima iz odgovora na žalbu od 14. veljače 2022. i prijedloga za izdavanje privremene mjere od 15. veljače 2024. te navodima iz osporenog rješenja od 4. prosinca 2023. Navodi da je prilikom nadzora nad tužiteljem utvrdio da zakonske revizije koje je obavljao tužitelj i izrečena pripadajuća revizorska mišljenja nisu u skladu s Međunarodnim revizijskim standardima, odnosno odredbama Zakona i drugim propisima u svojoj cjelini. Zaključuje da je tužitelj počinio osobito težak prekršaj imajući u vidu i činjenicu da su u predmetnom slučaju oštećenici i poduzetnici nad čijim je financijskim izvještajima zakonska revizija obavljena. Smatra da je žalba neosnovana te da su osporeno rješenje tuženika te osporena prvostupanjska presuda i rješenje doneseni na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom odredaba Zakona, poštujući pri tome odredbe Zakona o općem upravnom postupku. Predlaže da Sud odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), ovaj Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tuženik proveo neposredni nadzor i provjeru kvalitete rada tužitelja na temelju članka 75. Zakona o reviziji („Narodne novine“ broj: 127/17.) i članka 6. Pravilnika o načinu prikupljanja izvještaja, obavijesti i podataka od subjekata nadzora („Narodne novine“ broj: 53/19.) te sukladno Obavijesti o obavljanju neposrednog nadzora i provjere kvalitete rada, klasa: UP/I-440-82/23- 01/8, urbroj: 513-11-23-2 od 23. kolovoza 2023., o čemu je sastavljen zapisnik od 27. rujna 2023. U provedenom nadzoru su utvrđene nezakonitosti i nepravilnosti u obavljanju poslova revizije, odnosno utvrđeno je da su tužitelji postupili suprotno odredbama članka 46., 53. stavak 1. točke 6., članak 58. stavak 1. i članak 58. stavak 2. točke 7. Zakona o reviziji.

8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer tužitelji žalbenim navodima nisu doveli u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku nadzora.

9. Prema ocjeni ovoga Suda, na tako utvrđeno činjenično stanje koje proizlazi iz rezultata provedenog neposrednog nadzora i provjere kvalitete rada pokrenutom po službenoj dužnosti nad I. tužiteljem revizorskim društvom i II. tužiteljicom ovlaštenim revizorom, pravilno su prvostupanjski sud i tuženik primijenili materijalno pravo, zaključivši da su u odnosu na tužitelje ispunjene pretpostavke za izricanje nadzorne mjere ukidanja rješenja kojim je izdano odobrenje za rad revizorskom društvu i ovlaštenom revizoru u smislu odredbe članka 95. stavka 1. i 2. Zakona o reviziji.

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Tužitelji u žalbi osporavaju što sud nije proveo vještačenje radi utvrđivanja odlučne činjenice jesu li tužitelji prilikom provođenja revizije postupali u skladu sa Zakonom o reviziji, međunarodnim standardima i pravilima struke.

12. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je opunomoćenik tužitelja na raspravi predložio vještačenje po stručnoj ustanovi, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, katedri za Reviziju, a podredno je predložio da se isti vještački zadatak povjeri domaćem ili inozemnom revizorskom društvu.

13. Sud je rješenjem od 15. svibnja 2024. usvojio prijedlog tužitelja za provođenje vještačenja putem Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Budući da je utvrđeno kako provođenje vještačenja na navedenom fakultetu nije bilo moguće, sud je pribavio ponudu Ekonomskog fakulteta u Splitu. Na temelju zaprimljene ponude, sud je rješenjem Us l-377/2024-13 od 18. lipnja 2024. pozvao tužitelje da uplate predujam za provođenje vještačenja. Tužitelji nisu postupili po navedenom rješenju, već su podneskom od 9. srpnja 2024. obavijestili sud da nisu u mogućnosti platiti traženi predujam te su zatražili od suda da provede vještačenje putem inozemnog ili stalnog sudskog vještaka, no vještačenje nije provedeno. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je dao valjane i dostatne razloge zbog kojih nije proveo predložena vještačenja te svoju odluku utemeljio na činjeničnom stanju utvrđenom u spisu, kao i na temelju iskaza svjedoka i II. tužiteljice.

14. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe Zakona o reviziji te ostale propise koji uređuju područje revizije na koje se pozvao u obrazloženju svoje presude te zaključio da su u provedenom neposrednom nadzoru i provjeri kvalitete rada nad tužiteljima utvrđene brojne nepravilnosti opisane u točkama 1. – 4. osporenog rješenja navedene kao „teško kršenje odredbi zakona“ iz članka 95. stavka 1. točke 1. Zakona o reviziji te je pravilno zaključio da je postojao pravni temelj izricanja nadzorne mjere iz točke 10., kao i načina njenog izvršenja iz točaka 11 -15 izreke osporenog rješenja.

15. Pravilno prvostupanjski sud navodi, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja , da se utvrđene povrede Zakona o reviziji mogu smatrati teškim kršenjem zakona. Naime, osnovano prvostupanjski sud ističe kako Zakonom o reviziji nisu razlučene teške od lakših povreda zakona, te se osim u članku 95. navedenog Zakona takva podjela ne navodi. Osnovni razlog zakona je regulacija točnosti financijskih izvještaja radi uspostave povjerenstva zainteresirane javnosti u istom stoga prvostupanjski sud ispravno smatra da svako ono kršenje zakona koje dovodi do rezultata protivnog smisla zbog kojeg je on uspostavljen, treba smatrati njegovim teškim kršenjem. Slijedom navedenog, opisane povrede mogu se smatrati teškim kršenjem Zakona o reviziji , dok se ostale opisane povrede mogu podvesti pod nepravilnosti koje imaju utjecaj na primjenu članka 95. stavka 2. točke 4. navedenog Zakona.

16. Polazeći od navedenog, odnosno utvrđenih nepravilnosti u radu tužitelja , ovaj Sud nalazi da se navodi žalbe koje su u bitnome istovjetnim navodima tužbe ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.

17. U odnosu na navode tužitelja koji se odnose na ukidanje rješenja o odgodnom učinku tužbe, tužitelj točno navodi da u smislu odredbe članka 42. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima odgodni učinak tužbe vrijedi do pravomoćnog okončanja spora ili drukčije odluke suda. Međutim, s obzirom da je ovaj Sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je ocijenjeno zakonitim rješenjem tuženika , prigovori tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

18. S obzirom da tužitelji nisu uspjeli sa tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora u skladu s odredbom članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima , a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 21. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković