Poslovni broj: Usž-4334/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Lovro Zovko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Zovko, Šimunković i Ivanović d.o.o. u Zagrebu, Ulica kneza Branimira 71d, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška ulica 43/IV, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3337/2023-11 od 17. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ČK iz [adresa] i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3337/2023-11 od 17. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3337/2023-11 od 17. listopada 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-14/23-01/95, urbroj: 513-04-23-2 od 6. lipnja 2023. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke presude).

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonskih razloga, propisanih člankom 126. Zakona o upravnim sporovima. U žalbi u bitnom navodi da nije u pravu prvostupanjski sud kada dan sklapanja ugovora o kupoprodaji tumači striktno kao datum stjecanja, odnosno otuđenja nekretnine, s obrazloženjem da porezna obveza prema Zakonu o porezu na promet nekretnina nastaje u trenutku sklapanja ugovora ili drugog pravnog posla. U konkretnom slučaju predmet postupka nije porez na promet nekretnina već porez na dohodak pa stoga nema mjesta primjeni odredaba Zakona o porezu na promet nekretnina jer je riječ o lex specialis koji uređuje postupak oporezivanja nekretnina, a ne dohotka što je u ovoj pravnoj stvari slučaj. Točno je da je ugovor o kupoprodaji sklopljen 30. srpnja 2020. kada su se stranke u pisanom obliku, usuglasile o njegovim bitnim sastojcima i koji obvezuje stranke da ispune činidbe na koje su se obvezale, prodavatelja da preda stvar kupcu u posjed nakon što kupac plati kupoprodajnu cijenu. Međutim, ono što je bitno naglasiti jest činjenica da je u svakom ugovornom odnosu pa tako i u ovom konkretnom, moguće ugovoriti uvjete ispunjenjem kojih ugovor opstaje ili prestaje pa je tako u predmetnom ugovoru ugovoreno da kupac kaparu treba platiti do 3. kolovoza 2020., a preostali dio kupoprodajne cijene najkasnije do 15. listopada 2020., koji rok čini bitan sastojak ugovora. Prvostupanjski sud potpuno pogrešno primjenjuje materijalno pravo tumačeći dan nastanka porezne obveze kao onaj dan kada je porezni obveznik s kupcem sklopio ugovor jer je to netočno, neistinito i suprotno sporazumu stranaka sadržanom u ugovoru. Naime, jasno slijedi da je nekretnina prodana tek kada je ugovor o kupoprodaji konzumiran to jest u trenutku kada je isplaćena kupoprodajna cijena i predan posjed nekretnine, odnosno 16. listopada 2020. U tom smislu upire na nesporno činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda kako je kćer tužitelja, ČKDA, upravo u predmetnoj nekretnini stanovala u razdoblju od srpnja 2020. do listopada 2020. pa je za zaključiti da je njegova kćer, na adresi nekretnine, stanovala, a kasnije imala i prijavljeno prebivalište dok je još uvijek bila vlasništvo tužitelja. Neosnovano prvostupanjski sud navodi kako nekretnina nije kupljena sa svrhom stanovanja tužitelja niti njegove uže obitelji (kćeri), jer prednje ne proizlazi iz nesporno utvrđenih činjenica. Smatra da je trebao biti saslušan tijekom postupka kao i njegova kćer, a s obzirom da prvostupanjski sud nije to učinio, činjenično stanje nije utvrđeno u dovoljnoj mjeri, zbog čega je i pobijana presuda nezakonita. Iznosi svoje tumačenje odredbe članka 58. stavka 2. Zakona o porezu na dohodak te smatra da prvostupanjski sud pogrešno upire na svrhu kupnje nekretnine, budući citirana zakonska odredba izričito propisuje da se dohodak od otuđenja ne oporezuje ako je nekretnina služila za stanovanje. Pored navedenog ističe da porezna obveza poreza na dohodak ne može nastati prije no što porezni obveznik taj dohodak i ostvari, pa tako nije mogla nastati porezna obveza sve do trenutka dok nije od kupca primio isplatu kupoprodajne cijene. Predlaže da ovaj Sud žalbu usvoji u cijelosti, poništi pobijanu presudu te presudom sam riješi stvar na način da obustavi postupak u ovoj upravnoj stvari odnosno poredno da poništi pobijanu presudu te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje kao i da mu nadoknadi troškove žalbenog postupka.

3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.) ovaj Sud nalazi da se presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga koje tužitelj navodi u žalbi. To stoga jer je, prema podacima u spisu predmeta, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj 18. prosinca 2019. kupio od društva Marius d.o.o. nekretninu sagrađenu na kč. br. [katastarska čestica], upisanu u zkul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi stan u [adresa], pov. u prometu 229,04 m[2] (pov. 218,87 m[2] ), oznake S3 na prvom katu i potkrovlju, garažno parkirno mjesto PM2 pov. 13,63 m[2] i garažno parkirno mjesto PM2 pov. od 3,34 m za iznos od 7.807.725,45 kn. Tužitelj je ugovorom o kupoprodaji od 30. srpnja 2020. istu nekretninu prodao kupcu Campsis GmbH & Co. KG za iznos od 1.400.000,00 eura, a ugovorena je dinamika plaćanja kupoprodajne cijene najkasnije do 15. listopada 2020. s time da rokovi plaćanja predstavljaju bitan sastojak ugovora.

7. Tužitelj dohodak od otuđenja predmetne nekretnine nije prijavio poreznom tijelu pa je upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti na temelju dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Centar od 7. srpnja 2022., kojim je tužitelj pozvan dostaviti relevantne podatke, vjerodostojne račune, za potrebe utvrđivanja poreza na dohodak od imovine po navedenom ugovoru. Nadalje, proizlazi da tužitelj nije nikada imao prijavljeno prebivalište na adresi navedenog stana, dok je njegova kćer CKDA imala prijavljeno prebivalište na adresi stana od 14. rujna 2020. do 4. studenog 2020., a prema izjavi iste u predmetnoj nekretnini stanovala je u razdoblju od srpnja 2020. do listopada 2020., a koje razdoblje stanovanja potvrđuje i CK.

8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer po ocjeni ovoga Suda tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno odredbe članka 58. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20.) te odredbe članak 5. stavka 1., 16. stavka 1. i 29. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 115/16. i 106/18.) te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika.

10. Naime, prvostupanjski sud osnovano smatra da porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora kojim se stječe nekretnina, a neovisno o tome kada kupac stupa u posjed nekretnine i koja je dinamika isplate kupoprodajne cijene, a sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o porezu na promet nekretnina. S obzirom da iz podataka u spisu proizlazi da je kćer tužitelja u predmetnoj nekretnini stanovala u razdoblju od srpnja 2020. do listopada 2020., a nekretnina je prodana 30. srpnja 2020. proizlazi da nekretnine nije kupljena sa svrhom stanovanja tužitelja niti njegove uže obitelji, odnosno kćeri jer je korištena tek nakon prodaje pa do predaje posjeda stana kupcu.

11. Dakle, prema ocjeni ovoga Suda tužitelju je u konkretnom slučaju osnovano utvrđena predmetna porezna obveza jer odredbom članka 58. stavka 2. Zakona o porezu na dohodak propisana je iznimka od oporezivanja dohotka od otuđenja nekretnine, ali samo u situaciji kada je ista služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji što u konkretnom predmetu nije slučaj.

12. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

13. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, a u pobijanoj presudi pravilno je primijenio i odredbe Zakona o upravnim sporovima te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama sukladno odredbi članka 119. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima.

14. Žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a napominje se i da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u upravnom postupku i pred prvostupanjskim sudom, o kojima su se isti izjasnili, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

15. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

16. S obzirom da tužitelj nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom u ovom upravnom sporu, pravilno je prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, a kako nije uspio niti sa žalbom protiv prvostupanjske presude trebalo je odbiti i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 21. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić