Poslovni broj: Usž-2837/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku Martinu Sherriju, odvjetniku u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi novčane pomoći roditelja odgajatelja, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4443/2024-6 od 29. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice FN iz [adresa] i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4443/2024-6 od 29. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4443/2024-6 od 29. travnja 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika gradonačelnika Grada Zagreba, klasa: UP/II-551-06/23-014/952, urbroj: 251-02-01/001-23-3 od 5. svibnja 2023. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 5. svibnja 2023. odbijen je prigovor tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja od 22. ožujka 2023. Tim prvostupanjskim rješenjem zamijenjeno je rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, klasa: UP/I-551-06/17-013/29, urbroj: 251-10-01-17-2 od 11. siječnja 2017. u dijelu koji glasi: "Novčana pomoć će se isplaćivati mjesečno u visini prosječnog iznosa neto mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj prema zadnjim objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku prije isplate novčane pomoći, umanjeno za pripadajuće doprinose, porez i prirez, počev od 5. siječnja 2017. Pravo na novčanu pomoć prestaje sukladno odredbama članka 6. Odluke "novim" dijelom rješenja na način da je određeno da se podnositeljici prigovora novčana pomoć isplaćuje mjesečno i to do 31. ožujka 2023. u iznosu od 65 % prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I-VIII mjesec prethodne godine; od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023. u iznosu neto minimalne plaće za 2023. u Republici Hrvatskoj; od 1. srpnja 2023. do pretanka novčane pomoći sukladno članku 7. Odluke, u iznosu od 50 % minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj. Također, određeno je da novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo sedam godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti sedam godina; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo sedam godina, korisniku čije će dijete navršiti sedam godina nakon 30. rujna 2023.; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisnika ili djece; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije; posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć."

3. Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude izjavila žalbu zbog bitne povrede bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je presuda nezakonita jer joj nije dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora te joj je na taj način uskraćena mogućnost da iskazuje o važnim činjenicama odnosno prije svega o utjecaju prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja na njezin privatni i obiteljski život, a povreda je tim veća jer u upravnom postupku nije proveden ispitni postupak. Tužiteljica smatra da je pogrešno utvrđeno i činjenično stanje pa je iz tog razloga došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud, uskraćujući joj pravo da bude saslušana, uskratio i pravo na pristup sudu te time povrijedio i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pozivajući se na članak 164. Statuta Grada Zagreba ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 26/16., 2/18., 3/20., 3/21. i 11/21. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Statut) tužiteljica tvrdi da je za odlučivanje po pravnom lijeku, neovisno o nazivu u uputi prvostupanjskog rješenja koje navodi "prigovor" isključivo ministarstvo nadležno odlučivati o pravnom lijeku – žalbi, budući da je upravno tijelo postupalo u provođenju općeg akta predstavničkog tijela donoseći pojedinačni akt – prvostupanjsko rješenje, kojim je rješavalo o pravima odnosno obvezama fizičke osobe, konkretno tužiteljice. Time je prvostupanjski sud uslijed pogrešnog pravnog shvaćanja tužiteljici uskratio mogućnost da ostvaruje još u upravnom postupku zaštitu od strane državnog tijela u drugom stupnju u upravnom postupku. Argument prvostupanjskog suda da je osigurana dvostupanjska sudska zaštita nije jasan jer to nije dovedeno u pitanje, a postajala bi ista zaštita i da je pravni lijek žalba ministarstvu. Smatra da je između više pravnih lijekova nametnut onaj koji je najmanje djelotvoran. Naročito upire na to da je prvostupanjski sud sudio suprotno načelu zakonitosti odnosno počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora jer je nezakonito i krivo ocijenio da je rok propisan u članku 6. Odluke/22 procesni rok koji je instruktivan, iako je tužiteljica s pravom ukazivala da je rok propisan člankom 6. Odluke prekluzivan, što u žalbi detaljno obrazlaže. Posebno napominje da su pobijana rješenja donijeta po članku 6. Odluke/22 i s njima se nesporno zadire u pravomoćno rješenje odnosno ista čine nova rješenja s modificiranim sadržajem pa mora postojati vremensko ograničenje takve ovlasti javnopravnog tijela. U odnosu na prigovor da je osoba koja je u prvostupanjskom tijelu postupala bila nenadležna, prvostupanjski sud nažalost iznosi apsolutno irelevantnu argumentaciju i sudi nezakonito jer sistematizacija na koju se prvostupanjski sud poziva, a primjenu koje je tužiteljica također osporila, sadrži propisivanje ovlasti ovisno o rangu i kategoriji odnosno potkategoriji službenika, a prvostupanjski sud ničime nije utvrdio, dapače odbio je izvesti dokaze, na okolnost koji je rang imala konkretna službena osoba i samim time je li ista bila ovlaštena. Ovlast ne određuje samo naziv radnog mjesta, već i kategoriju po tom Pravilniku, a koji podatak prvostupanjski sud niti ne utvrđuje niti mu je znan. Nadalje, ističe da prvostupanjski sud proizvoljno sudi i kada navodi da je tuženik bio ovlašten riješiti upravnu stvar neposredno u skladu s člankom 49. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku jer se pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela te zbog toga navodno nije bilo potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. Naime, nameće se pitanje, ako je tomu tako, zašto je prvostupanjski sud onda provodio raspravu te smatra da je takvo postupanje protivno članku 51. Zakona o općem upravnom postupku. Ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer joj je prvostupanjski sud u cijelosti onemogućio upoznati se s dokazima koje je izveo, konkretno s upravnim spisom tuženika pa je još u tužbi predložila da se izvede dokaz priklopom spisa tuženika, a koji spis prvostupanjski sud nije nikada po tom dokaznom prijedlogu tuženiku naložio dostaviti, niti je o dostavi istoga u sudski spis obavijestio tužiteljicu ili ju pak pozvao da izvrši uvid ili tome slično. Smatra da je došlo i do povrede načela retroaktivnosti odnosno zabrane retroaktivne primjene propisa, a što je prvostupanjski sud propustio zakonito ocijeniti. Konačno, ističe da je svoja prava stekla rješenjem donijetim na temelju Odluke/16, a koji propis je stavljen izvan snage Odlukom/18 koja je prijelaznim i završnim odredbama propisala ujedno i da će svi postupci započeti po Odluci/16 biti dovršeni i dalje po Odluci/16. Odlukom/22 je izmijenjena isključivo Odluka/18 i kasnije izmjene i dopune te se nije zadiralo u prava ili obveze korisnika prava ostvarenih po Odluci/16 pa je nejasno i ne može se ispitati kako može biti od utjecaja Odluka/22 i članak 6. Odluke/22 na rješenje koje je donijeto na temelju potpuno drugog propisa i druge mjere. Ističe da je u tužbi izričito predložila i poništaj prvostupanjskog rješenja kako je to očito iz petita tužbe, a prvostupanjski sud u ovom predmetnom sporu ne sudi o glavnom zahtjevu u izreci presude. Tužiteljica smatra da je žalba u cijelosti osnovana i svrsishodna te da ju je potrebno usvojiti i poništiti prvostupanjsku presudu te predmet u cijelosti vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno riješiti stvar na način da usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova upravnog spora uvećano za trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude.

4. Žalba tužiteljice dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužiteljice, iako je istu uredno primio.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 126. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, protiv presude stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, ovaj Sud nalazi da se presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima u spisu predmeta, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tužiteljici rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, klasa: UP/I-551-06/17-013/29, urbroj: 251-10-01-17-2 od 11. siječnja 2017. priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja. Ovdje osporavanim predmetnim prvostupanjskim rješenjem od 22. ožujka 2023. izmijenjeno je navedeno rješenje samo u dijelu koji se odnosi na iznose novčane pomoći i razloge prestanka novčane pomoći, a sve sukladno odredbi članka 6. Odluke 25/22., a koja Odluka je bila predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske koji je svojom odlukom poslovni broj: Usoz-143/22 od 27. veljače 2023. istu ocijenio zakonitom, a Ustavni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom poslovni broj: U-III-1744/2023 od 21. studenoga 2023., odbio ustavne tužbe.

9. Odredbom članka 6. Odluke 25/22. propisano je da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno toj Odluci nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama Odluke od 31. prosinca 2022.

10. Ovaj Sud nalazi neosnovanim žalbene prigovore tužiteljice u pogledu nedostatka obrazloženja prvostupanjske presude, budući da je prvostupanjski sud pravilno i uz dostatno obrazložene razloge otklonio prigovore tužiteljice koja je u bitnom, osporavala ovlast prvostupanjskog tijela na izmjenu rješenja kojim je tužiteljica ostvarila pravo na novčanu naknadu za roditelja odgojitelja kao i ovlast gradonačelnika Grada Zagreba da donese odluku o prigovoru protiv tog prvostupanjskog rješenja, isticala je da je prvostupanjsko rješenje doneseno nakon proteka roka propisanog člankom 6. Odluke 25/22. te da joj nije omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku. S tim u vezi, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na shvaćanje iz odluke ovoga Suda, poslovni broj: Usoz-143/22 od 27. veljače 2023., kojom je ocjenjena zakonitom odredba članka 6. Odluke 25/22. i na shvaćanje iz odluke ovoga Suda, poslovni broj: Usoz-254/23 od 19. prosinca 2023., kojom je pravomoćno odbijen prijedlog za ocjenu zakonitosti odrede članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", 10/18., 20/21. i 25/22.), kojom je propisano da se prigovor protiv pojedinačne odluke upućuje gradonačelniku. Isto tako, prvostupanjski sud je otklonio prigovor tužiteljice u pogledu roka za donošenje prvostupanjskog rješenja, obrazloživši da je rok iz članka 6. Odluke 25/22. instruktivni rok, kao i da je do odluke ovog Suda, u predmetu Usoz-143/22 od 27. veljače 2023., odredba članka 6. Odluke 25/22. bila obustavljena od primjene.

11. Tužiteljica neosnovano smatra da su joj povrijeđena procesna prava time što joj u predmetnom upravnom postupku nije omogućeno izjašnjavanje te je prvostupanjski sud pravilno s tim u vezi prihvatio obrazloženje tuženika o neposrednom rješavanju upravne stvari sukladno odredbi članka 49. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku. Navedeno stoga, jer se i prema ocjeni ovoga Suda u konkretnom slučaju činjenično stanje moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže javnopravno tijelo te nije bilo potrebno izjašnjavanje stranke, posebice imajući na umu da se radi o usklađivanju novčane pomoći na temelju ovlasti propisane člankom 6. Odluke 25/22., koja ovlast je ocijenjena zakonitom odlukama ovoga Suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske. S tim u vezi, valja istaknuti da tužiteljica procesne povrede ističe tek paušalno, ne navodeći koje su to činjenice i okolnosti bitne za razrješenje pravog stanja stvari, a da su u konkretnom slučaju ostale neutvrđene zbog neprovođenja ispitnog postupka. Stoga je prvostupanjski sud osnovano prihvatio pravilnim obrazloženje tuženika o neposrednom rješavanju predmetne upravne stvari jer se činjenično stanje u ovoj konkretnoj upravnoj stvari moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže tijelo i nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke, a posebice u situaciji kada tijelo u donošenju rješenja postupa po spomenutim odlukama kako Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

12. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

13. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, a u pobijanoj presudi pravilno je primijenio i odredbe Zakona o upravnim sporovima te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama sukladno odredbi članka 119. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima.

14. Žalbeni navodi tužiteljice ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

15. Kako tužiteljica razlozima navedenima u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

16. S obzirom da tužiteljica nije uspjela s postavljenim tužbenim zahtjevom u ovom upravnom sporu, pravilno je prvostupanjski sud odbio njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, a kako nije uspjela niti sa žalbom protiv prvostupanjske presude trebalo je odbiti i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 21. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić