Poslovni broj: Usž-523/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Credos d.o.o., Zagreb, Nemčićeva 7, OIB: 21667415955, kojeg zastupa opunomoćenica Vedrana Pavelić, odvjetnica u Zagrebu, Naselak 16, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I -1077/2022-10 od 29. studenoga 2023., na sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Credos d.o.o., Zagreb i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I -1077/2022-10 od 29. studenoga 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I -1077/2022-10 od 29. studenoga 2023. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/362, urbroj: 513-04-22-2 od 2. ožujka 2022. i za naknadu troška upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je obrazloženje pobijane presude protivno članku 60. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima jer prvostupanjski sud nije dao ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za donesenu odluku, a za odbijanje dokaznih prijedloga tužitelja ne samo da nije dao razloge, već uopće nije niti spomenuto da je odbio dokazne prijedloge saslušanja zakonske zastupnice tužitelja i djelatnika tužitelja KČ te djelatnice poreznog tijela koja je obavila nadzor VČ, kao i provođenje financijsko-računovodstvenog vještačenja. Obrazloženje pobijane presude svodi se na kratko izlaganje navoda tužitelja iz tužbe, prepričavanje dijela navoda iz pobijanog prvostupanjskog rješenja i prepričavanje dijela navoda iz pobijanog rješenja tuženika, ali isto ne ocjenjuje odnosno ne iznosi razloge za faktično odbijanje navoda tužitelja. Tako su navodi tužitelja iz tužbe da tuženik pobijanim drugostupanjskim rješenjem uopće ne razmatra činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, pobijanom presudom ostali bez odgovora. Također, bez odgovora suda u pobijanoj presudi ostali su i svi navodi tužitelja da pobijano rješenje uopće ne sadrži ocjenu bitnih navoda tijekom upravnog postupka niti se stvarno preispituju pogrešni zaključci i pravna shvaćanja prvostupanjskog tijela, a na koje je tužitelj ukazivao tijekom upravnog postupka, uključujući i žalbu. Ističe da se obrazloženje pobijane presude svodi na jednu rečenicu, a na sporne činjenice i sporne pravne ocjene sud se pobijanom presudom faktički ne osvrće pa, tim više, ih ne razmatra niti ocjenjuje. Iako je prvostupanjski sud na raspravi formalno izvršio uvid u spis i isti pročitao, a što implicira da je pročitao i materijalne dokaze koje je tužitelj uz tužbu dostavio u sudski spis, prvostupanjski sud ni jednom riječju obrazloženja ne daje svoju ocjenu tih dokaza i navoda tužbe potkrijepljenih predmetnim dokazima. To čak ne čini niti u odnosu na revizijsko izvješće za 2016. za tužitelja iz travnja 2017. i mišljenje revizora. Dakle, glede materijalnih dokaza koje je tužitelj dostavio u spis, pobijana presuda je bez ikakvih razloga. Bez ikakvog obrazloženja sud prihvaća teze prvostupanjskog poreznog tijela da bi za uslugu koju je Dugal Trading Inc. pružao tužitelju bio potreban operativni sustav i to upravo operativni sustav koji je ovaj pribavio od AGE Capital Ltd. povodom koje tražbine su ta dva društva sklopila ugovor o cesiji, iako tužitelj cijelo vrijeme tvrdi da posrednik kakav je bio Dugal Trading nije trebao imati neki posebni operativni sustav za obavljanje posredovanja za tužitelja. Prvostupanjski sud se ni jednom riječju obrazloženja pobijane presude nije referirao na ukazivanje na povredu ustavnih prava tužitelja pa smatra da obrazloženje kakvo je pobijanom presudom izneseno ne udovoljava zahtjevima koje je pred sud postavio zakonodavac pa prethodno opisane povrede pravila postupka su od značaja za rješavanje ove stvari, osobito kada se promatraju u njihovoj ukupnosti. Nadalje, opširno obrazlaže zašto smatra da je u provedenom postupku pogrešno i drugim dijelom nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u sporu te pogrešno primijenjeno materijalno pravo te u tom smislu upućuje na navode iz tužbe te svoju argumentaciju opširno obrazlaže. Ističe da sud, tuženik ni prvostupanjsko tijelo u svojim odlukama ne daju odgovor na pitanje kojim propisom je cesusu zabranjeno platiti račun cedenta koji su, strane pravne osobe i ujedno porezni nerezidenti u Republici Hrvatskoj, a to iz jednostavnog razloga jer takav propis ne postoji. U tom smislu upućuje i na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: U-III-1311/2014 od 17. srpnja 2015. Smatra da je u konkretnom slučaju riječ o očitom proizvoljnom pristupu i razmatranju činjenica i okolnosti u ovom konkretnom postupku te posvemašnjoj arbitrarnosti u primjeni zakona uključujući i Zakon o porezu na dobit. Prvostupanjski sud je, iako je formalno izvršio uvid u spis, propustio utvrditi sadržaj revizijskog izvješća za 2016. i pobijanom presudom dati ocjenu istog, upravo kao što je to učinio i u odnosu na ostale navode tužbe, uključujući one o Zakonu o računovodstvu pa se stoga ne može otkloniti sumnja u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava. Nadalje, ističe kako prvostupanjski sud ni jednom riječju nije ocijenio njegove navode o pogrešnim stajalištima upravnih tijela glede vjerodostojnosti dokumentacije odnosno isprava, što detaljno obrazlaže. Upire na povredu ustavnih (konvencijskih) prava te ističe da je nemoguće oteti se dojmu da prvostupanjski sud nije uopće razmotrio njegove tužbene navode te upućuje na odredbe članka 19., 29. i 48. Ustava Republike Hrvatske i iznosi načelna stajališta o pravu na pravično suđenje. Prvostupanjski sud svoju ocjenu iznosi u doslovno jednoj rečenici i nije dao razloge koji obuhvaćaju sve važne aspekte razmatranog slučaja te dovode do uvjerenja da je prvostupanjski sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, odnosno iznio uvjerljive i ozbiljne razloge koji zadovoljavaju zahtjeve relevantnosti. Smatra da osporena porezna rješenja predstavljaju represivnu državnu mjeru kojom se zadire i sužava doseg podnositeljevog ustavnog i konvencijskog prava vlasništva jer mu se pod prijetnjom ovršne i prisilne naplate na cjelokupnoj imovini, koja nesumnjivo potpada pod ustavni i konvencijski zaštićeni pojam vlasništva, nalaže platež poreza, međutim sud nije poklonio niti minimum pažnje ovoj pravnoj stvari i predloženim dokazima. Tužitelj predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu te rješenje tuženika i rješenje tijela prvog stupnja i naloži tuženiku da mu nadoknadi troškove upravnog spora kao i troškove žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 4.187,50 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga jer prema podacima spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene rasprave 21. studenoga 2023. čime je stankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. Zakona o upravnim sporovima te dostatno obrazloženje odlučnih činjenica iz sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

7. Naime, bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku upravnog spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ovog Zakona, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke (članak 66. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima). Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u sporu postoji kada je upravni sud kakvu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio ili je o činjeničnom stanju izveo pogrešan zaključak (članak 66. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima). Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada upravni sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 66. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima).

8. Tužitelj prvenstveno smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka zbog toga što nije primijenio, odnosno nepravilno je primijenio odredbu članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima i to u dijelu koji se odnosi na obvezu suda da se izjasni o svim navodima stranaka odnosno tužitelja.

9. Međutim, treba napomenuti da upravni sudovi u upravnom sporu odlučuju o zakonitosti odluka javnopravnih tijela, o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka te o zakonitosti postupanja javnopravnih tijela iz područja upravnog prava (članak 1. Zakona o upravnim sporovima). Pokretanjem upravnog spora želi se osigurati zakonitost i sudska zaštita prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela (članak 2. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima). Odredbama Zakona o upravnim sporovima također je propisano da upravni sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, ali nije vezan razlozima tužbe (članak 31. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima), zatim da slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, ali njima nije vezan, te činjenice koje je sam utvrdio, dok stranke mogu predlagati činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze za to, ali sud nije vezan tim prijedlozima (članak 33. stavak 1., 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima), dok presudu donosi prema slobodnom uvjerenju i na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima).

10. Sadržaj obrazloženja presude u upravnom sporu propisan je odredbom članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, prema kojoj sud u obrazloženju presude izlaže zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je činjenice sud utvrđivao, zašto i kada ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući u sporu i izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora.

11. Žalbeni navodi tužitelja najvećim dijelom se odnose na nedostatnost i nepravilnost obrazloženja pobijane presude jer prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve tužbene razloge tužitelja i razloge koje je iznosio u upravnom sporu.

12. Prema ocjeni ovoga Suda tužitelj neosnovano ističe da je pobijana presuda iz tih razloga nezakonita jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud odgovorio na navode koji su bili odlučni za donošenje odluke u konkretnoj upravnoj stvari. Naime, i sam Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlažu svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog slučaja (Ajdarić protiv Hrvatske br. 20883/09).

13. Nadalje, treba istaknuti da prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja imajući u vidu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj: U-III-1201/18).

14. Ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno protumačio i primijenio mjerodavno postupovno i materijalno pravo, postupak proveo sukladno zakonu te svoju odluku dostatno i razumno obrazložio pri tome prihvaćajući razloge koje je iznio i tuženik u pobijanom rješenju kojim je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

15. Rješenjem tijela prvog stupnja od 9. srpnja 2020. tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. s pripadajućim kamatama u ukupnom iznosu od 987.040,41 kn te mu je naloženo da nakon izvršenih uplata provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje porezne osnovice i smanjenje gubitka za prijenos u sljedeće porezno razdoblje.

16. Rješenjem tuženika od 2. ožujka 2022. odbijena je žalba tužitelja protiv navedenog rješenja tijela prvog stupnja od 9. srpnja 2020.

17. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. o čemu je sastavljen zapisnik tijela prvog stupnja od 5. lipnja 2020. i dopunski zapisnik od 3. srpnja 2020., kojim su utvrđene određene nepravilnosti u poslovanju tužitelja. U postupku nadzora je na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu, među ostalim je utvrđeno da postoje nedostaci u ugovoru od 31. kolovoza 2016. koji je zaključen između tužitelja i AGE Capital Ltd. jer u ugovoru nije navedeno mjesto sklapanja ugovora, naveden je pozivni broj Velike Britanije, a ne Republike Vanuatu, a ugovor je suglasno raskinut 1. lipnja 2017. U zapisniku se navode i opisuju razlozi zbog kojih novoosnovano društvo AGE Capital Ltd. nije moglo biti vjerovnik, već dužnik, jer ako je Dugal Trading Inc. posjedovao opisani sustav i ako ga je prodao novoosnovanom društvu u tom slučaju je imao potraživanje prema novoosnovanom društvu, a ne obvezu, te se navodi da su obje tvrtke osnovane u poreznim oazama i nisu obvezne voditi poslovne knjige niti sastavljati porezne prijave te ih zastupa ista osoba, a knjigovođa tužitelja UČ očitovala se da je iz Ugovora o cesiji razvidno da Dugal i AGE Capital imaju međusobno obveze i potraživanja te da će račune tužitelju ispostaviti AGE Capital, a što znači da je na to društvo prebačena obveza fakturiranja prema tužitelju. Nadalje, utvrđeno je da tužitelj nije dokazao da su klijenti koji su poslovali preko njega bili upućeni i predstavljeni od strane Dugal Trading Inc. i u svom knjigovodstvu nema proknjižene račune od tog društva pa ne postoji osnovni pravni posao iz kojeg je nastala tražbina Dugal Trading Inc. prema tužitelju koji bi se ugovorom o ustupu potraživanja mogao prenijeti na AGE Capital Ltd., a tvrtka AGE Capital Ltd. je izdala račune za usluge koje nije obavila i za razdoblja kada nije kao pravno subjekt postojala jer je tvrtka osnovana 3. lipnja 2016. s ishođenom licencom za trgovanje vrijednosnim papirima za razdoblje od 27. lipnja 2016. do 26. lipnja 2017. Nadalje, na temelju objave belgijske agencije FSMA i talijanske agencije CONSOB je utvrđeno da društvo AGE Capital Ltd. svojim djelovanjem ne poštuje zakonodavstvo članica Europske unije, Kraljevine Belgije i Republike Italije. Tužitelj je u svom knjigovodstvu iskazao obvezu prema Straightroad investment limited za izračun prema ugovoru od 21. prosinca 2015. pa ne postoji osnovni pravni posao iz kojeg je nastala tražbina prema tužitelju te se navodi da, sukladno odredbama Općeg poreznog zakona i Zakona o porezu na dodanu vrijednost, račun mora izdati osoba koja je isporučila dobra i usluge te nije dopušteno da račun u svoje ime izdaje pravna osoba koja nije isporučila dobra i usluge. Pored navedenog, konstatira se da je ministar financija donio na temelju članka 31. stavka 10. Zakona o porezu na dobit popis država na kojem spisku su pod rednim brojem 12. i 41. popisane države Britanski Djevičanski otoci i Sejšeli te je tužitelj bio obvezan obračunati, obustaviti i uplatiti porez po odbitku pri plaćanju naknada zaračunatih od strane dobavljača usluga sa sjedištem u navedenim državama. Nadalje, za putni nalog broj 8 od 8. kolovoza 2016. utvrđeno je da su bile priložene samo rezervacije aviokarata te za navedene letove nisu priloženi računi o kupnji karata, nisu priložene boarding pass karte niti računi za hotelski smještaj te je naknadno priložen izvadak o stanju i prometu sa žiroračuna na kojem je navedeno da je izvršena kupovina kod Lufthansa, a aviokarta nije priložena, a ZČ izjavio je da za boravak prema navedenom putnom nalogu ne potražuje naknadu od tužitelja, a bez priložene boarding pass karte nije bilo moguće utvrditi tko je putovao i je li uopće itko putovao pa se dokumenti pod nazivom receipt for itinerary ne mogu priznati kao vjerodostojna dokumentacija, a detaljno su u zapisniku obrazloženi i razlozi za nepriznavanje putnih naloga tužitelja. Također je utvrđeno da u odnosu na knjiženje prihoda od provizija za trgovanje dionicama, a sukladno obrazloženju knjigovođe UČ od 17. veljače 2020. je izvršena korekcija prijave poreza na dobit za 2016. Dakle, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da tužitelj kao dokaz izvršenja usluga prilaže izračune, izvještaje, pružene savjete, informacije, razmijenjene mailove, prezentacije, dokumentaciju nastalu u vezi izvršenja usluga te dokumentaciju u vezi s izvršavanjem poslova, međutim, nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju za iskazane rashode iz koje bi bilo vidljivo mjesto i vrijeme nastanka poslovnog događaja te materijalni sadržaj, što u ovom slučaju znači i prirodu usluge pa je pravilno za iznos nepriznatih rashoda uvećana osnovica poreza na dobit za 2016. godinu.

18. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

19. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio materijalno pravo, odnosno Zakon o porezu na dobit ("Narodne novine", broj 177/04., 90/05., 57/06., 146/08., 80/10., 22/12., 148/13., 143/14. i 50/16.), Pravilnik o porezu na dobit ("Narodne novine", broj 95/05., 133/07., 156/08., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 146/12., 160/13., 12/14., 157/14. i 137/15.), na članke 8. – 26. Zakon o računovodstvu ("Narodne novine", broj 78/15.) te članke 55. – 57. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) članak 17. stavak 1. i 78. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13. i 143/14.).

20. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

21. Prvostupanjski sud nije formalno odlučio o prijedlogu tužitelja za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka i vještačenjem, međutim, ovaj Sud nalazi da ta okolnost ne čini osporene rješenje nezakonitim. Naime, sve bitne činjenice u porezno-upravnoj stvari utvrđuju se na temelju poslovne dokumentacije, koju je tužitelj bio obvezan voditi na način propisan odredbama Općeg poreznog zakona, a na temelju kojeg porezno tijelo procjenjuje porezne učinke poduzetih poslovnih aktivnosti. O potrebi vještačenja odlučuje sud kada ne može samostalno, stručno i kvalificirano ocijeniti neko pitanje o čemu se u konkretnoj stvari ne radi, budući da je prvostupanjsko tijelo i tuženik cijenilo i uzelo u obzir dokumentaciju koja je tijekom nadzora bila dostupna pa je na temelju iste pravilno utvrđeno činjenično stanje i nije bilo potrebe za provođenjem vještačenja u sudskom postupku. Iz istih razloga nije bilo potrebno niti saslušavati svjedoke na okolnosti na koje je predložio tužitelj, a s obzirom na činjenično stanje koje je utvrđeno na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu.

22. S obzirom da su iz pobijane presude vidljive sve relevantne činjenice i utvrđenja na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, ovaj Sud smatra da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski sud predmetni upravni spor vodio i pobijanu presudu donio na temelju pravilne primjene odredaba Zakona o upravnim sporovima, a nije došlo niti do pogrešne i arbitrarne primjene materijalnog prava s obzirom da je prvostupanjski sud mjerodavne odredbe pravilno protumačio, a njihovu primjenu dostatno, razumno i argumentirano obrazložio.

23. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

24. S obzirom da tužitelj nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 21. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić