Poslovni broj: Usž-3092/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan- Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Aračić i Silić j.t.d., Split, Pujanke 34, protiv tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, Zagreb, Donje Svetice 38/5, OIB: 83358955356, radi vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2982/2024-6 od 13. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2982/2024-6 od 13. svibnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-2982/2024-6 odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, klasa: UP/I-602-06/24-04/37, urbroj: 355-03-01/22- 24-02 od 21. studenoga 2024.
2. Rješenjem Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-2982/2024-6 odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.
3. Osporenim rješenjem tuženika od 21. studenoga 2024. odbijen je prigovor tužiteljice podnesen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, klasa: 602-06/24-04/908, urbroj: 355-03-01/16-24-04 od 8. listopada 2024.
4. Protiv označene presude i rješenja tužiteljica je izjavila žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da prvostupanjska presuda nije valjano obrazložena te ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Ističe da je tuženik trebao priznati da je tužiteljica stekla kvalifikacije iste ili usporedive s onima u Republici Hrvatskoj, a što tuženik i prvostupanjski sud nisu obrazložili. Smatra nejasnim zaključak da razinu predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistar farmacija-300 ECTS stečene završetkom studijskog programa farmacija na visokom učilištu Viktoria Internacionalni univerzitet nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj. Ističe da nije razvidan provedeni postupak vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije prema kriterijima iz članka 8. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija. Prigovara što tuženik i sud činjenicu postojanja akreditacije nisu uzeli u obzir. Upućuje na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2612/2023 i na presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-1891/2024. Smatra pogrešnim navod prvostupanjskog suda da mišljenje izdano u Republici Sloveniji ne može orijentacijski poslužiti za provedbu postupka vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije u Republici Hrvatskoj, a to iz razloga što su obje države članice ENIC mreže te se obje države nalaze unutar europskog pravnog okvira. Prigovara pogrešnoj primjeni Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, u pogledu nedopuštenosti diskriminacije, potrebne transparentnosti i dosljednosti u primjeni kriterija u provođenju postupka priznavanja inozemne obrazovne kvalifikacije. Predlaže da Sud poništi prvostupanjsku presudu, otkloni nedostatke i presudom riješi stvar te obveže tuženika da naknadi tužiteljici trošak upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24. - dalje: ZUS), Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda prvostupanjskog suda osporava žalbom.
8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da tužiteljica dana 23. rujna 2024. podnijela zahtjev za vrednovanje inozemne visokoškolske kvalifikacije u svrhu pristupa tržištu rada u Republici Hrvatskoj, odnosno vrednovanje visokoškolske kvalifikacije Magistar farmacije, stečene na visokom učilištu Viktoria Internacionalni univerzitet, Fakultet zdravstvenih studija, Mostar, Bosna i Hercegovina.
9. Mišljenjem Agencije za znanost i visoko obrazovanje od 8. listopada 2024. utvrđeno je da razinu predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistar farmacije-300 ECTS stečene završetkom studijskog programa farmacija na visokom učilištu Viktoria Internacionalni univerzitet, Fakultet zdravstvenih studija, Mostar, Bosna i Hercegovina, nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj, sukladno člancima 6. do 9. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija („Narodne novine“ broj: 69/22. dalje: Zakon).
10. Odredbom članka 8. Zakona propisano je da se u postupku vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije procjenjuje izvorni naziv inozemne obrazovne kvalifikacije, razina inozemne obrazovne kvalifikacije te razina u nacionalnom kvalifikacijskom okviru i Kvalifikacijskim okvirom europskog prostora visokog obrazovanja (ako je povezivanje provedeno) te, posljedično, s kvalifikacijskom razinom u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, obrazovni profil, smjer ili druga relevantna informacija, naziv visokog učilišta u kojem je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena, informacije o pravima koje nositelj inozemne obrazovne kvalifikacije ostvaruje u zemlji u kojoj je ona stečena, informacija o tome je li kvalifikacija stečena kroz vrednovanje neformalnog i informalnog učenja, kroz program obrazovanja odraslih te je li stjecanje inozemne obrazovne kvalifikacije izvedeno djelomično ili u cjelinu na daljinu, kvaliteta studijskog programa i visokog učilišta, uključujući podatke o akreditaciji visokog učilišta te ostali podaci o osiguravanju kvalitete u zemlji u kojoj je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena i pripadnosti obrazovnom sustavu države u kojoj je stečena, naziv i obujam (trajanje) obrazovnog programa koji je podnositelj pohađao, godina upisa u program i godina stjecanja kvalifikacije.
11. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio navedenu zakonsku odredbu i odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika. Iako tužiteljica smatra da postupak nije proveden na zakonit način, odnosno da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo, takav prigovor nije osnovan jer je Agencija za znanost i visoko obrazovanje povodom zahtjeva tužiteljice za vrednovanje inozemne visokoškolske kvalifikacije provela postupak vrednovanja u skladu s člankom 8. Zakona te je svoju odluku utemeljila na pribavljenom mišljenju koji je obrazložen sa stručnog stajališta na način da su dani jasni razlozi zašto ne može udovoljiti predmetnom zahtjevu.
12. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je zahtjev tužiteljice pravilno odbijen jer je u postupku vrednovanja utvrđeno da Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvalitete (HEA), nije uspjela dokazati usklađenost svog rada, kao ni postupaka koje provodi s Europskim standardima i smjernicama za osiguravanje kvalitete u Europskom prostoru visokog obrazovanja (ESG), a time posljedično ni adekvatnu primjenu načela bolonjskog procesa na kojima se temelji sustav visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Predmetni inozemni sustav visokog obrazovanja djeluje na netransparentnim postupcima vanjskog osiguranja kvalitete, zbog čega nije utvrđeno da je riječ o učinkovitom sustavu vanjskog osiguranja kvalitete u visokom obrazovanju kojim se osigurava kvalitetan rad visokih učilišta, kvaliteta studijskih programa te stjecanje ishoda učenja i kompetencija koji su odgovarajuće složenosti i dosega razina kvalifikacije. Stoga u državi stjecanja kvalifikacije nije razvijen jasan, pouzdan i usporediv kvalifikacijski okvir, kako je to pravilno zaključio tuženik, a koju ocjenu je prihvatio i prvostupanjski sud.
13. Prigovor tužiteljice da je postojanje akreditacije u vrijeme stjecanja visokoškolske kvalifikacije uvjet za priznavanje te kvalifikacije nije osnovan. Naime, u ovom slučaju se ne radi o postupku priznavanja, već o postupku vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije te činjenica da je visoko učilište imalo važeću akreditaciju u relevantnom razdoblju predstavlja jedan od elemenata koji se uzimaju u obzir pri vrednovanju, uz ostale kriterije propisane člankom 8. Zakona.
14. Tužiteljica se u žalbi, kao i u tužbi poziva na mišljenje o obrazovnoj kvalifikaciji izdano 22. kolovoza 2024. u Republici Sloveniji za koji smatra da može poslužiti za provedbu postupka vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije u Republici Hrvatskoj. Navedene prigovore pravilno je otklonio prvostupanjski sud sa obrazloženjem da navedeno mišljenje nije pravno relevantno za konkretnu upravnu stvar jer potječe iz drugog zakonodavnog prostora u kojem nema primjene odredbi hrvatskog Zakona. Također, mišljenje izdano u Republici Sloveniji ne može poslužiti niti orijentacijski jer iz njega proizlazi da se u postupku vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije u Republici Sloveniji ne utvrđuje kvaliteta inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju stečenu u toj zemlji.
15. S obzirom da tužiteljica u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, ovaj Sud je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu kao zakonitu i pravilnu.
16. Žalba tužitelja protiv rješenja o troškovima spora je također odbijena jer tužiteljica nema pravo na naknadu troška s obzirom na to da je izgubila spor, a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe jer sa istom nije uspjela (članak 147. stavak 1. ZUS-a).
U Zagrebu, 21. kolovoza 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
