- 1 -              Rev 938/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 938/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. J. iz K., OIB: ..., koju zastupa E. K.-B., odvjetnica u S., protiv tuženika T. d.o.o. u stečaju, OIB: ..., sa sjedištem u I., i tuženika Č. I. k. d.o.o., OIB: ..., sa sjedištem u I., kojega zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1102/19-2 od 19. studenoga 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-668/16 od 15. svibnja 2019., u sjednici održanoj 28. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nije dopuštena odluka tuženika T. d.o.o. u stečaju od 4. srpnja 2016. o poslovno uvjetovanom otkazu njezinog ugovora o radu, da se naloži tuženiku Č. I. k. d.o.o. njeno vraćanje na rad sukladno ugovoru o radu sklopljenim s tuženikom T. d.o.o. u stečaju, a ako takvo mjesto ne postoji, sukladno njenoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, zahtjev za utvrđenje da je osnovana njena tražbina prema tuženiku T. d.o.o. u stečaju kao tražbina prvog isplatnog reda u ukupnom iznosu od 102.364,86 kn, da se naloži tuženiku Č. I. k. d.o.o. isplata iznosa od 95.495,92 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je navedeno u izreci, kao i da joj tuženici naknade troškove postupka.

 

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382.a st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) podnijela je tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom odluka tuženika T. d.o.o. u stečaju od 4. srpnja 2016. o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, da se naloži tuženiku Č. I. k. d.o.o. njeno vraćanje na rad sukladno ugovoru o radu sklopljenim s tuženikom T. d.o.o. u stečaju, zahtjev za utvrđenje da je osnovana njena tražbina prema tuženiku T. d.o.o. u stečaju kao tražbina prvog isplatnog reda u iznosu od 102.364,86 kn i da se naloži tuženiku Č. I. k. d.o.o. da joj isplati iznos od 95.495,92 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

7. Prema odredbi čl. 391. st. 2. i st. 3. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP-a revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

8. U revizijskom stupnju postupka je sporno je li došlo do prijenosa ugovora o radu na novog poslodavca u smislu odredbe čl. 137. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR).

 

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno;

 

- da su osnivači tuženika T. d.o.o. u stečaju, osnovanog za obavljanje komunalnih djelatnosti prikupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada, Grad I. i općine P., P., R., C. p., Z., L., Z. i L., a da među osnivačima tuženika Č. I. k. d.o.o. više nije Grad I. već samo navedene općine;

 

- da je odlukama općinskih vijeća tijekom 2015. i 2016., kao osnivača društva T. d.o.o. uz grad I., društvu T. d.o.o., zbog nemogućnosti pružanja kvalitetne usluge utvrđen prestanak obavljanja djelatnosti 30. lipnja 2016.;

 

- da je društvenim ugovorom članova društva-osnivača navedenih općina osnovano novo trgovačko društvo za obavljanje komunalne djelatnosti na području tih općina pod nazivom Č. I. k. d.o.o. za obavljanje komunalnih djelatnosti te je društvo upisano u sudski registar 10. veljače 2016., a registrirano je na drugoj lokaciji u odnosu na T. d.o.o. u stečaju i počelo je s radom u srpnju 2016.;

 

- da je tuženik T. d.o.o. u stečaju tužiteljici otkazao ugovor o radu 4. srpnja 2016. odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu uz otkazni rok od 4 mjeseca, s utvrđenim pravom na isplatu otpremnine u iznosu od 34.086,36 kn iz razloga jer je prestala potrebe za radom tužiteljice s danom 6. srpnja 2016. zbog činjenice da poslodavac prestaje s obavljanjem djelatnosti za koju je registriran od strane jedinica lokalne samouprave zbog nemogućnosti kvalitetnog vršenja usluga;

 

- da je tužiteljica u vrijeme donošenja odluke o otkazu bila zaposlena kod tuženika T. d.o.o. u stečaju na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta konter, financijski knjigovođa, materijalni knjigovođa, kontrolor platnog prometa, niži referent nabave;

 

- da je tužiteljica s direktorom tuženika T. d.o.o. u stečaju postigla usmeni dogovor da pristaje otići u prijevremenu mirovinu uz isplatu otpremnine, neisplaćene plaće i naknade za godišnji odmor, ali je odbila potpisati izjavu o isplati;

 

- da je nad tuženikom T. d.o.o. u stečaju početkom 2014. bio pokrenut postupak pred stečajne nagodbe koji je odbijen te je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu Stalna služba u Dubrovniku poslovni broj ST-214/16-22 od 10. rujna 2018. pokrenut stečajni postupak i sva materijalna sredstva toga društva su prijavljena i popisana u stečajnu masu te ništa od materijalnih sredstava nije preuzeo tuženik Č. I. k. d.o.o.;

 

- da su radnici T. d.o.o. u stečaju dobili poslovno uvjetovane otkaze, a većina ih je potom s  tuženikom Č. I. k. d.o.o. sklopila nove ugovore o radu.

 

10. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdili:

 

- da je tuženik T. d.o.o. u stečaju  odlukom osnivača prestao obavljati registriranu djelatnost, slijedom čega je ne samo za radom tužiteljice već svih njegovih zaposlenika prestala potreba te ne postoji stvarna mogućnost nastavka rada u tome društvu;

 

- da tuženik Č. I. k. d.o.o. nije nastao statusnim promjenama tuženika T. d.o.o. u stečaju, da je riječ o dvije različite i međusobno neovisne pravne osobe, da nije u pitanju prijenos djelatnosti koji ima u vidu citirana zakonska odredba jer nesporno nije došlo i do prijenosa u cjelovitom smislu, tj. kompletnih materijalnih sredstava tuženika T. d.o.o. u stečaju za obavljanje djelatnosti (poslovni prostor, alati, vozila) budući da je njegova imovina ušla u stečajnu masu pa kako ne postoji odnos pravnog sljedništva, tj. prijenosa svih prava i obveza na tuženika Č. I. k. d.o.o. kao slijednika to nije došlo ni do prijenosa ugovora o radu temeljem samog zakona već je voljom osnivača tuženika Č. I. k. d.o.o. došlo do sklapanja novih ugovora o radu;

 

- da je kod tuženika T. d.o.o. u stečaju ostvaren gospodarski razlog za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice, sukladno odredbi čl. 115. st. 1. t. 1. ZR-a;

 

- da nije došlo do prijenosa ugovora o radu na tuženika Č. I. k. d.o.o. kao novog poslodavca u smislu odredbe čl. 137. st. 1. ZR-a.

 

11. Svrha odredbe čl. 137. st. 1. ZR-a jest zaštita stalnosti i sigurnosti radnika pri promjenama osobe poslodavca, koja propisuje da će se na novog poslodavca prenijeti svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja kada se statusnom primjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a da pri tome dio koji se prenosi zadržava svoju gospodarsku cjelinu.

 

12. Prijenos pogona poduzeća i gospodarske djelatnosti te pripadajuća zaštita stečenih prava radnika u EU-u uređena je Direktivom Vijeća 2001/23/ EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (dalje: Direktiva).

 

13. Odredba čl. 1. st. 1. (a) propisuje da se Direktiva primjenjuje na svaki prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona na drugog poslodavca, koji je posljedica ugovornog prijenosa, pripajanja ili spajanja poduzeća.

 

14. No, za primjenu Direktive nije nužno postojanje izravnog ugovornog odnosa između prenositelja i preuzimatelja, već pri ocjeni je li došlo do prijenosa treba uzeti u obzir sve činjenice koje karakteriziraju predmetnu transakciju (tako i u presudi Suda EU, Spijkers v Benedik, C-24/85 ECLI:EU:C:1986:127, 18.3.1986), odnosno odlučno je utvrditi je li došlo do prijenosa onih elemenata koji se smatraju ključnim za obavljanje pojedine djelatnosti odnosno za zadržavanje identiteta prenesene gospodarske cjeline da bi se tužiteljici pružila radnopravna zaštita kako u smislu odredbe čl. 137. st. 1. ZR-a tako i u smislu Direktive.

 

15. Slijedom navedenog pravilno tužiteljica navodi da za nastupanje pravnih posljedica prema čl. 137. st. 1. ZR-a, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, nije nužno postojanje pravnog sljedništva između prijašnjeg i novog poslodavca. Ovo stoga jer će radnici uživati radnopravnu zaštitu ovisno o tome je li došlo do prijenosa gospodarske cjeline koja zadržava svoj identitet. No, zadržavanje identiteta ne može se svesti samo na okolnost iste djelatnosti (odnosno istog poslovanja) koja se preuzima, već identitet proizlazi iz niza neodvojivih elemenata koje također treba uzeti u obzir.

 

16. U konkretnoj pravnoj stvari u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da su radnici tuženika T. d.o.o. u stečaju dobili poslovno uvjetovane otkaze te su svi radnici osim tužiteljice i još troje radnika prešli na rad kod tuženika Č. I. k. d.o.o. i s njim sklopili nove ugovore o radu, a što nije bila njegova obveza, dok nije došlo do prijenosa materijalnih sredstava tuženika T. d.o.o. u stečaju za obavljanje djelatnosti (poslovni prostor, alati, vozila) budući da je sva njegova imovina ušla u stečajnu masu.

 

17. Činjenice da su osnivači tuženika Č. I. k. d.o.o. sada (samo) općine koje su zajedno ranije s gradom I. osnovale tuženika T. d.o.o. u stečaju i da je tuženik Č. I. k. d.o.o. nastavio obavljati istu djelatnost odnosno isto poslovanje kao i tuženik T. d.o.o. u stečaju i da se većina radnika zaposlila kod tuženika Č. I. k. d.o.o. (tužiteljica ni ne navodi koliko je brojčano radnika prešlo kod tuženika Č. I. k. d.o.o.) samo po sebi ne znači da je došlo do faktičnog prijenosa u smislu odredbe čl. 137. st. 1. ZR-a bez uzimanja u obzir da nijedan dio imovine tuženika T. d.o.o. u stečaju nije prešao na tuženika Č. I. k. d.o.o.

 

18. Naime, sve te okolnosti se ne mogu razmatrati odvojeno već pri ocjeni je li došlo do faktičnog prijenosa odnosno prijenosa gospodarske cjeline koja je zadržala svoj identitet da bi se tužiteljici pružila radnopravna zaštita treba uzeti u obzir ukupnost svih činjenica koje karakteriziraju konkretnu transakciju.

 

19. Revizijski navodi da tuženik T. d.o.o. u stečaju nije imao značajnije pokretne imovine, da je dva vozila tzv. smećara, vlasništvo osnivača odnosno Općina Z. i C. P., koristio bez naknade, nisu odlučni u situaciji kada je u postupku utvrđeno da je postojala njegova nepokretna imovina i alati (za koje niti ne tvrdi da su manje vrijednosti) te da je cjelokupna imovina ušla u stečajnu masu tuženika T. d.o.o. u stečaju, a da je tuženik Č. I. k. d.o.o. s općinama C. p. i Z. sklopio ugovore o najmu dva vozila koja koristi za odvoz otpada te kupio još dva vozila.

 

20. Cijeneći sve navedeno, a polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, i ovaj sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 137. st. 1. ZR-a da bi se tužiteljici pružila radnopravna zaštita odnosno da nije došlo do prijenosa onih elemenata koji se smatraju ključnima za obavljanje pojedine djelatnosti odnosno za zadržavanje identiteta prenesene gospodarske cjeline u smislu Direktive.

 

21. Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji tužiteljica ukazuje u reviziji.

 

22. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 28. studenoga 2023.

 

                                                                      Predsjednik vijeća:

                                                                      Ivan Vučemil, v.r.