Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-160/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-461/2023-18 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  je

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-461/2023-18 od 18. prosinca 2024.:

- potvrđuje djelomično pod točkom I. izreke u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu broj 198-50-3275839 zaključenog između tužitelja i tuženika 17. veljače 2006., te u odnosu na točku II. izreke,

- preinačuje u preostalom dijelu pod točke I. izreke na način da se tužitelj odbija s dijelom zahtjeva na utvrđenje ništetnosti čl. 1. i 9. navedenog Ugovora.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-461/2023-18 od 18. prosinca 2024.:

- djelomično potvrđuje pod točkom III. izreke za iznos parničnog troška od 1.425,00 EURA s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke na način da se tužitelj odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 198-50-3275839 zaključenog između tužitelja i tuženika 17. veljače 2006. koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirodara Kovača pod brojem OU- 213/2006. istog dana, a koja u čl. 1. predmetnog ugovora glasi: “kunska protuvrijednost CHF… po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja“; u čl. 7. glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“, a u čl. 9. glasi: „na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“. Ujedno je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.955,28 EURA s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci, dok je pod točkom III. Izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.925,00 EURA sve s naznačenom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2024. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, predlažući da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužitelja u cijelosti te naloži istom da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, dok podredno predlaže da sud istu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu 17. veljače 2006. za iznos od 19.865,38 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kao i da su od korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog Ugovora, a da su sredstva iz kredita korištena za kupnju osobnog automobila.

6. Pozivajući se na pravomoćnu odluku u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1402/12 od 4. srpnja 2013., a navodeći da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koju presudu je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2212/2018 od 3. rujna 2019., a kako je između stranaka sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosu na valutnu klauzulu te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, prvostupanjski sud pozivajući se na odredbu čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12 dalje - ZZP/07) navodi da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana ponašanjem tuženika.

7. Nadalje, u odnosu na sporno pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu koja se odnosni na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 dalje: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

8. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.865,38 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja, a prema otplatnom planu, dok anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, odnosno primjenu valutne klauzule, sud navodi da se radi u ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa da je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, odnosno samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. Stoga tvrdi da je u takvoj situaciji korisniku kredita potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovoreno, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima, obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Stoga, obzirom da je izostalo određivanje navedenih parametara, to sud smatra da navedena odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku, jer je u konkretnom slučaju izostalo uvažavanje interesa korisnika kredita koji nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO), pa da je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, sud navodi da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao, pa zaključuje da je navedena odredba čl. 7. nepošteno ugovorena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega je i ništetna temeljem čl. 87. st. 1. istog Zakona. Isto tako sud navodi da u smislu čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15) u svezi postojanja povrede propisa zaštite potrošača, isto obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i po čl. 502c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, pa je sud presudu donesenu u tom sporu primijenio na ovaj konkretan slučaj.

10. Imajući u vidu naprijed navedeno sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan iznos više preplaćenih anuiteta, uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj na dan početka korištenja – isplate po predmetnom Ugovoru o kreditu 28. veljače 2006., 1.955,28 EURA, pa je obvezan tuženik na isplatu preplaćenog iznosa primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, odbivši pri tom istaknuti prigovor zastare.

11. U žalbi tuženik ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ista ne može ispitati, jer nema razloga o odlučnim činjenicama, dok o navedenim činjenicama da postoji proturječje sa stanjem spisa. Smatra da sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Brani tezu da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer sud neosnovano tvrdi da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, pa da je način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora tuženika onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost i ništetnosti osporenih ugovornih odredaba. Osim toga, tuženik navodi da nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, pa da je sud trebao dio tužbenog zahtjeva odbiti, a da je navedeni propust rezultirao nezakonitom presudom.

12. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi ista bila opterećena nedostacima i manjkavostima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i okolnosno određeni, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženik. Osim toga, ovaj sud nije našao da bi u istoj bila počinjena ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Nadalje, točni su žalbeni navodi tuženika da je tužitelj podnošenjem tužbe tražio isplatu iznosa od 3.500,00 EURA da bi nakon vještačkog nalaza podneskom od 20. lipnja 2024. smanjio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.955,28 EURA, čime je sukladno čl. 193. ZPP-a došlo do djelomičnog povlačenja tužbe za isplatu. Međutim, obzirom da je do djelomičnog povlačenja došlo u fazi kad se tuženik već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, te na to povlačenje nije pristao, ovaj sud je mišljenja da se uslijed prisilne naravi odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a ne može smatrati u navedenoj fazi postupka da je tužba povučena usprkos djelomičnom povlačenju. Stoga, kako sud ne može uvažavati radnje stranaka koje po zakonu nisu dopuštene primjenom navedene zakonske odredbe sud je trebao uzeti da je tužba podnesena, da ona postoji, da parnica teče pa je u skladu s odredbom čl. 2. ZPP-a bio dužan o postojećem tužbenom zahtjevu donijeti meritornu odluku, ne uvažavajući pritom nedopuštenu parničnu radnju tužitelja kojom je djelomično povukao tužbu, odnosno djelomično smanjio tužbeni zahtjev.

14. Međutim, kako prvostupanjski sud nije o dijelu zahtjeva kojeg je tužitelj povukao donio meritornu odluku, a tuženik u žalbi ne stavlja prijedlog za donošenje dopunske presude, ima se smatra sukladno odredbi čl. 339. st. 2. ZPP-a da je tužba za iznos od 1.544,72 EURA sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama povučena, slijedom čega je neosnovan žalbeni navod da je zbog navedenog propusta pobijana presuda nezakonita.

15. Nadalje, u odnosu na ostale žalbene navode, ovaj sud smatra da tuženik istima nije doveo u sumnju pravilne zaključke prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, koje prihvaća i ovaj sud.

16. Naime, i prema mišljenju ovog suda, zakoniti su i pravilni zaključci prvostupanjskog suda kako u pogledu ništetnosti odredbi navedenog ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, tako i u pogledu primjene pravnog stajališta u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sukladno odredbi čl. 138.a ZZP/07, čl.118. u svezi s čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19) i odredbi čl. 502.c ZPP-a, a sud je osnovano pri tom odbio i istaknuti prigovor zastare.

17. Stoga, kako ništetnost navedenih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo, utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženiku s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 1.955,28 EURA, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužitelj tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

18. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom I. izreke presude utvrdio ništetnim i čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu citiranom u navedenoj točki presude, jer je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužitelja, pri čemu valja istaknuti da tužitelj niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu od 17. veljače 2006. bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. koje glasi: ''Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.'' Osim toga ni prvostupanjski sud u obrazloženju presude uopće ne iznosi razloge zbog kojih bi bio ništetan čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu već isključivo obrazlaže razloge ništetnosti čl. 7. istog Ugovora. Iz istih razloga nije ništetan ni čl. 9. navedenog Ugovora, kako je to pogrešno presuđeno u točki I. izreke pobijane presude, a niti u obrazloženju prvostupanjske presude ne postoje razlozi zbog kojih bi upravo taj članak Ugovora bio ništetan.

19. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke, osim u odnosu na čl. 1. i 9. navedenog Ugovora o kreditu, te pod točkom II. izreke, dok je valjalo primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe preinačiti točku I. izreke u istaknutom dijelu i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

20. Nadalje, s obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka i to primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, jer tužitelj nije uspio samo u razmjeno neznatnom dijelu svojeg zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni troškovi, vodeći računa da se sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema končano postavljenom tužbenom zahtjevu. Tako je tužitelju valjalo priznati temeljem Tbr. 37. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 - dalje: Tarifa) trošak u iznosu od 50,00 EURA za sastav podneska tuženiku prije podnošenja tužbe radi pribave podataka, a temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarife tužitelju je za sastav tužbe valjalo priznat trošak u iznosu od 200,00 EURA koji trošak mu je priznat i za sastav podneska od 29. travnja 2024. temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Ujedno je za trošak zastupanja na dva ročišta od 28. svibnja 2024. i 26. studenog 2024. tužitelju priznat trošak u iznosu od 200,00 EURA za svaku radnju sve temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Nadalje tužitelju je za trošak sastava podneska od 20. lipnja 2024. priznat trošak u iznosu od 50,00 EURA jer se radi o podnesku sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife, dok tužitelju nije priznat trošak sastava prigovora protiv rješenja o sudskoj pristojbi, jer se taj trošak ne odnosi na poduzimanje procesnih radnji stranaka u postupku u svezi spora, da bi taj trošak tužitelju trebao nadoknaditi tuženik, a tužitelju nije priznat ni trošak sastava podneska od 6. lipnja 2024., jer taj trošak nije bio nužno potreban za vođenje postupka primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a obzirom da je tužitelj mogao samo u spis dostaviti uplatnicu o plaćenom predujmu za vještačenje a ne i podnesak.

21. Stoga, kad se navedeni iznosi zbroje ukupni trošak radnji u postupku iznosi 900,00 EURA na koji trošak valja dodati PDV temeljem Tbr. 46. Tarife u iznosu od 225,00 EURA što ukupno iznosi 1.125,00 EURA na koji trošak valja dodati još trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EURA, pa trošak kojeg je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.425,00 EURA.

22. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi dio točke III. pobijane presude za iznos troška od 1.425,00 EURA s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, dok je prihvaćanjem žalbe tuženika, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, valjalo preinačiti navedenu točku presude u preostalom dijelu na način da se tužitelj odbija s djelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u visini od 500,00 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

23. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen jer je isti uspio samo u neznatnom dijelu glavnog zahtjeva i sporednog zahtjeva u odnosu na trošak postupka, zbog kojeg nije nastao za istog posebni trošak, a i zbog činjenice što isti zahtjev za trošak postupka nije zatražio sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZPP-a.

U Varaždinu 21. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun