Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-716/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate te prigovora radi prijeboja, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju poslovni broj P-1165/2019-49 od 10. travnja 2025., u sjednici vijeća 21. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju poslovni broj P-1165/2019-49 od 10. travnja 2025. pod toč. I., II., III., IV., V. i VI. izreke.

II. Nepobijana toč. VII. izreke presude ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je nišetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3740440, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 31. listopada 2006., u dijelu koji glasi: „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“, te je utvrđeno da navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, pod toč. II. izreke utvrđena je ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418- 50-3740440 od 31. listopada 2006. u dijelu koji glasi: „srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“, te je utvrđeno da navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 589,07 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose navedene u toj točki izreke, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.482,67 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose navedene u toj točki izreke, pod toč. V. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženice istaknuta radi prijeboja u iznosu od 85,72 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, dok je pod toč. VI. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.644,15 EUR sa zateznom kamatom od 10. travnja 2025. do isplate. Nepobijanom toč. VII. izreke navedeno je da se smatra da je tužba povučena za iznos od 155,87 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose u toj točki izreke.

2. Navedenu presudu pod toč. I., II., III., IV., V. i VI. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., dalje u tekstu: ZPP) koji se na ovaj predmet primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19.) s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona i temeljem čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22.) s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3. i 4. tog Zakona, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje nišetnosti čl. 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3740440, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 23. listopada 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), u dijelu kojim je ugovoren način promjene redovne kamatne stope jednostranom odlukom tuženice, na zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 7. navedenog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, te prigovora tuženice radi prijeboja iznosa od 85,72 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose navedene pod toč. V. izreke, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja u pretežitom dijelu i neosnovanosti prigovora radi prijeboja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženica stavila na raspolaganje tužitelju iznos od 13.380,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamata od 5,20% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da se tužitelj obvezuje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, da su se tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa i tečaj CHF mijenjali, te da je tužitelj kredit otplatio 9. siječnja 2014.

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, da mu prilikom sklapanja istog nisu objašnjeni parametri izračuna niti rizici ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope, da nije bio upozoren na rast tečaja CHF niti na parametre na temelju kojih se mijenja kamatna stopa, kao niti na činjenicu da HNB štiti tečaj EUR, ali ne i tečaj CHF

- da je tuženica odustala od saslušanja svjedoka OO i javne bilježnice Nevenke Kekez, te od prijedloga da sud službenim putem iz Obrtnog registra pribavi podatak o tome da li je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao obrt i da sud službenim putem od trgovačkih sudova u Republici Hrvatskoj pribavi podatak o tome da li je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao poslovni udio u nekom od trgovačkih društava

- da je način ugovaranja ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF kao i jednostran način promjene ugovorne kamatne stope, na identičan način kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorom o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., da je tužitelj ovlašten pozivati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i za koja je sud vezan u takvoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP

- da tuženica nije dokazala da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu upoznala tužitelja s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i rizikom ugovaranja valutne klauzule koja je vezana za CHF pa da bi tužitelj bio u mogućnosti predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz Ugovora o kreditu

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze EO iz Centra za vještačenja d.o.o. Split utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatne stope preplatio tuženici iznos od 589,07 EUR, a zbog promjene tečaja u odnosu na CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita iznos od 1.639,09 EUR

- da je tužitelj nakon provedenog vještačenja podneskom od 24. prosinca 2024. preinačio tužbu na način da je umjesto prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je zahtijevao da mu tuženica isplati iznos od 17.075,31 kn s osnove preplate na ime promjenjive kamatne stope i promjene tečaja u odnosu na CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita, zahtijevao utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, te isplatu s osnove preplate na ime promjenjive kamatne stope u iznosu od 589,07 EUR i na ime promjene tečaja CHF u iznosu od 1.553,37 EUR, sve sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, koji je ispravio po pozivu suda na iznos od 1.638,54 EUR u podnesku od 12. ožujka 2025.

- da se tuženica nije protivila preinaci tužbe od 24. prosinca 2024., niti djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva za iznos od 123,84 EUR (prvobitno je tužitelj tužbom potraživao isplatu ukupnog iznosa od 2.266,28 EUR, a podneskom od 24. prosinca 2024. ukupni iznos od 2.142,44 EUR), da se suglasila sa smanjenjem tužbenog zahtjeva koje predstavlja djelomično povlačenje tužbe i za isto je potraživala naknadu troškova postupka koji su nastali u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.200,00 EUR uz PDV sa zateznom kamatom

- da nije osnovan prigovor zastare obzirom zastarni rok u konkretnom slučaju za restitucijski zahtjev tužitelja počinje teći od pravomoćnosti presuda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, odnosno od 13. lipnja 2014. za potraživanje s osnova preplate zbog promjene kamatne stope, te od 14. lipnja 2018. za potraživanje s osnova promjene tečaja CHF, pa kako je tužba podnesena 15. ožujka 2019., to je ista podnesena unutar zastarnog roka od pet godina,

slijedom čega je prvostupanjski sud temeljem čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05.) vezi čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje u tekstu: ZOO) odlučio kao pod toč. I., II., III. i IV. izreke, s time da je u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrdio da se smatra povučenim dio zahtjeva za isplatu iznosa od 155,87 EUR nepobijanom toč. VII. izreke koji tužitelj nije postavio u skladu s nalazom vještaka pa je po tom osnovu dosuđen iznos od 1.482,67 EUR (toč. IV. izreke), dok je pod toč. V. izreke utvrdio da ne postoji tražbina tuženice istaknuta u prigovoru radi prijeboja u iznosu od 85,72 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose s obzirom da tužitelj nije ništa stekao od tuženice bez osnove, posljedično čemu niti ne može postojati osnova za vraćanje nečega što nije primio.

6. U žalbi tuženica navodi da je sud pod toč. I. i II. izreke utvrdio ništetnost odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenog 31. listopada 2006., dok su stranke zaključile Ugovor o kreditu 23. listopada 2006., zbog čega smatra da je navedeno utvrđenje nejasno. Ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da su razlozi presude proturječni sami sebi, posljedično čemu je presuda nerazumljiva, a to iz razloga što obrazloženje iste ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na nepoštenost odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tvrdi da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP jer je retroaktivno primijenio čl. 502.c ZPP, a to iz razloga što je tužitelj tužbu podnio 15. ožujka 2019., dok je citirana zakonska odredba izmijenjena čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19.) koji je stupio na snagu nakon podnošenja tužbe, odnosno 1. rujna 2019., na način da je iza riječi „šteta“, dodana i riječ „isplate“, a pravna utvrđenja iz presude donesene radi zaštite kolektivnih interesa ne mogu se primijeniti u slučaju da se radi o stjecanju bez osnove. Navodi da sud nije utvrđivao da li je odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom slučaju protivna savjesnosti i poštenju, da je nejasno na temelju čega je sud zaključio da se o odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nije pregovaralo, te da nije obrazložio zbog čega tužitelja smatra potrošačem. U vezi navedenog smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u vezi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača/03, posebice u vezi ocjene prigovora zastare, nesavjesnosti tuženice u vezi dosude zatezne kamate te osporava ocjenu suda u odnosu na tzv. negativnu razliku. U odnosu na prigovor radi prijeboja tuženica u žalbi navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer joj je propustio dostaviti podnesak tužitelja od 27. ožujka 2025. kojim se očitovao na njezin prigovor radi prijeboja, odnosno nije joj dodijelio rok za očitovanje na isti već joj je podnesak tužitelja dostavio tek na ročištu za glavnu raspravu.

7. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati njezinu zakonitost i pravilnost, te ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza, a koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP.

7.1. Točno je da je prvostupanjski sud pod toč. I. i II. izreke presude utvrdio ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu koji su tužitelj i tuženica sklopili 31. listopada 2006., iako je navedeni Ugovor sklopljen 23. listopada 2006. Međutim, navedeno nije utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijane presude, jer je između stranaka tijekom cijelog postupka bilo nesporno da je tužitelj sklopio s tuženicom 23. listopada 2006. Ugovor o kreditu broj 418-50-3740440, koji je solemniziran kod javnog bilježnika 31. listopada 2006., kao i da je upravo taj ugovor bio predmetom raspravljanja u ovom postupku. Kako je sud prihvatio tužbeni zahtjev u kojem je tužitelj kao datum sklapanja Ugovora o kreditu naveo datum njegove solemnizacije (31. listopada 2006.), a da između stranaka nije bilo sporno da je predmet raspravljanja upravo Ugovor o kreditu broj 418- 50-3740440 koji je sklopljen 23. listopada 2006., odnosno da se radi o istom i jedinom Ugovoru o kreditu koji je zaključen između stranaka, to nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7.2. Nije osnovan niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer činjenica što sud nije odgodio ročište za glavnu raspravu na prijedlog tuženice, kako bi se ista očitovala o sudskoj praksi koju je tužitelj dostavio uz podnesak od 27. ožujka 2025. u kojem se protivio specificiranju prigovora radi prijeboja istaknutog po tuženici na pripremnom ročištu od 25. listopada 2024., ne predstavlja navedenu bitnu povredu budući da opisanim postupanjem sud nije onemogućio tuženicu u raspravljanju, već je naprotiv, istoj tijekom prvostupanjskog postupka omogućeno raspravljanje, odnosno dokazivanje relevantnih činjenica u vezi istaknutog prigovora radi prijeboja. Nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. 2. ZPP.

7.3. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer presuda, protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, sadrži sve što propisuje citirana zakonska odredba, s time da je sud pod toč. 10.1. obrazloženja jasno i dostatno obrazložio na temelju čega i kojih razloga tužitelja smatra potrošačem, dok tuženica nije dokazala protivno. S tim u vezi valja ukazati da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 23. studenoga 2023. usvojen zaključak koji glasi: „U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.“ Kako status potrošača tužitelja proizlazi iz Ugovora o kreditu i njegovog iskaza, dok tuženica, koja je to osporila, nije dokazala suprotno, to je i prema ocjeni ovoga suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača.

7.4. Kao što je navedeno pod toč. 6. ovog obrazloženja, tužitelj je u svojem iskazu naveo da mu tuženica prije sklapanja Ugovora o kreditu nije objasnila o čemu ovisi promjena kamatne stope niti ga je upozorila na rizik sklapanja Ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF. Dakle, kako je tuženica odustala od saslušanja svjedoka OO (osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem) na okolnost da je tužitelj u okviru pojedinačnih pregovora bio informiran o parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja, te ukoliko su dane obavijesti te vrste jesu li bile odgovarajuće da bi se pristanak tužitelja u konkretnom slučaju na sklapanje Ugovora o kreditu mogao smatrati „informiranim“, dok prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije podesan dokaz za dokazivanje te pravno relevantne činjenice, a da iz iskaza tužitelja koji je predložen na te okolnosti proizlazi upravo suprotno navedenom (da nije bio informiran), te uzimajući u obzir da je teret dokaza da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju iz postupka kolektivne zaštite) na tuženici, to je u konkretnom slučaju (kada tuženica nije predlagala odgovarajuće dokaze, odnosno kada je od istih odustala) prvostupanjski sud pravilno utemeljio presudu na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i iskazu tužitelja.

7.5. Navedenim postupanjem sud nije donio arbitrarnu odluku, niti je povrijedio pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost tuženice, s obzirom da je istoj omogućeno dokazivanje relevantnih činjenica, a tuženica to pravo nije iskoristila.

8. Nije osnovana niti žalbena tvrdnja tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje u tekstu: ZZP/14).

8.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

8.2. Odredbom čl. 502.c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

8.3. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) kojim je u čl. 81. st. 1. bilo određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo da je dužan to dokazati. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navedena materija jednako je regulirana u odredbama čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., u daljnjem tekstu: ZZP/07).

8.4. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje određuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora nepoštena ugovorna odredba, kao i odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF.

9. Prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu valja navesti da je VSRH 31. siječnja 2022. pod brojem Su-IV-33/2022- 2 donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17), a temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnova preplate zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jer je tužba podnesena 15. ožujka 2019. (čl. 225. ZOO).

10. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, čime potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO pod toč. III. izreke obvezao tuženicu isplatiti tužitelju po osnovi ugovorene promjenjive kamatne stope iznos od 589,07 EUR i pod toč. IV. izreke po osnovi razlike tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita iznos od 1.482,67 EUR, sve sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO i to od dana kada su tuženici isplaćeni mjesečni anuiteti, jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti i koja je te odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom novčanih iznosa koji su joj plaćeni temeljem tih ništetnih odredbi.

11. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tuženica smatra da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor radi prijeboja radi manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, odnosno da je pogrešno utvrdio da ne postoji njezino potraživanje prema tužitelju u iznosu od 85,72 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toč. V. izreke. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO, a prema kojoj u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, da će dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženice, već je tuženici izvršio isplatu na način kako je ugovoreno, to je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženice, a ne i do prijelaza imovine tuženice u imovinu tužitelja, pa tuženici ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Tome valja dodati i da je ništetnost ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena jer iste stvaraju neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja i da je tuženica unošenjem upravo takve odredbe u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozila visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženice da joj se na temelju takve odredbe, koju je sama unijela u Ugovor o kreditu, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je sama tuženica unijela u sadržaj predmetnog Ugovora stoga snosi sama tuženica, pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti.

12. Pravilnom i zakonitom ovaj sud cijeni i odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. VI. izreke presude, a koju odluku tuženica osporava samo vezano uz osporavanje odluke o glavnoj stvari, s obzirom da je ista donesena pravilnom primjenom čl. 154. st. 5. ZPP jer tužitelj nije uspio s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, te su troškovi odmjereni sukladno čl. 155. st. 1. ZPP i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23.).

13. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i potvrdio presudu pod toč. I., II., III., IV. i V. izreke primjenom čl. 368. st. 1. ZPP i pod toč. VI. izreke primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP.

14. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa je ovaj sud odbio zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu, 21. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek