Poslovni broj 50. Gž-3164/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 50 Gž-3164/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz Č., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. M., odvjetnici u Č., protiv tuženika E. & S. b. d.d. R., OIB …, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. & p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-9/2023-9 od 19. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. studenog 2023. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-9/2023-9 od 19. travnja 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj … od 05. rujna 2007. sklopljenim između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (točka I izreke) te odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj … od 05. rujna 2007. sklopljenim između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (točka II izreke). Nadalje, naloženo je tuženom da tužitelju isplati iznos od 632.159,41 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže opisano pod točkom III izreke prvostupanjske presude (točka III izreke) kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 15.007,39 eura/113.073,21 kn (točka IV izreke).

 

2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije ili odbaci tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava žalbe ili istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

3. Žalba tuženika nije osnovana.

 

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu uslijed ništetnosti istih.

 

5. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu 5. rujna 2007. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 461.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja na rok otplate od 72 mjeseci uz ugovornu kamatu od 8,25 % godišnje promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te uz zateznu kamatu po dospijeću (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu) te je sporni kredit otplaćen.

 

6. Pošavši od utvrđenja da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu, što je bio dužan jer su navedene jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena, da, s obzirom da su sredstva predmetnog kredita od strane tužitelja tražena i utrošena za kupnju poslovnog prostora – ugostiteljskog lokala u kojem je ugostiteljsku djelatnost vršio obrt P. a da je tužitelj bio zaposlen odnosno da se tužitelj bavio ugostiteljstvom i prije kupnje navedenog objekta na način da je predmetni lokal imao u najmu, te je u njemu obavljao ugostiteljsku djelatnost, dok je s istom ugostiteljskom djelatnošću nastavio baviti i nakon što je kupio navedeni lokal, u konkretnom slučaju tužitelj nije potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 u daljnjem tekstu ZZP) slijedom čega isti ne može osnovano tražiti pravnu zaštitu osiguranu potrošačima temeljem ZZP ili Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktive 93/13) odnosno da se ne može uspješno pozivati na stajališta zauzeta u kolektivnim tužbama jer se utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda RH o kolektivnim tužbama odnose isključivo na potrošače kao fizičke osobe koje sklapaju pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njihovom zanimanju, njihovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se na tužitelja ne odnosi, da se uzimajući u obzir da tužitelj nema status potrošača u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli suprotne odredbi čl. 26. ZOO kojom se propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu) jer je jednostrano određivanje ugovorne obveze protivno čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice koju tužitelj ima obvezu vratiti kao i cijena s time da je primjenom navedenih ugovornih odredbi (čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu) tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO, da je uslijed takvih ugovornih odredbi došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer isti nije mogao predvidjeti svoje obveze, sud prvog stupnja utvrdio je nepoštenost a time i ništetnost navedenih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koji je sastavio tuženik, pozivom na odredbu čl. 296. ZOO odnosno da takva kamatna stopa ne predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO, koju nejasnu odredbu je sačinio tuženik kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja, pa da takvu ugovornu odredbu treba tumačiti u korist tužitelja te da je takva odredba kao i odredba o valutnoj klauzuli protivna prisilnom propisu na temelju odredbe čl. 322. st. 1. ZOO.

 

7. Nadalje pošavši od utvrđenja da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika s osnova razlike početno ugovorenih i naknadno mijenjanih kamatnih stopa zbog promjene kamatne stope i zbog valutne klauzule za CHF odnosno da je s tih osnova više plaćeno 83.901,97 eura[1]/632.159,41 kn, sud je naložio tuženom isplatiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama isplaćene temeljem navedenih ništetnih odredbi.

 

8. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi kao niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

  9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj nema status potrošača, pa se u tom pogledu žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanim. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije, a da je, prema tumačenju Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij), pa kako je sud prvog stupnja utvrdio, i za to svoje utvrđenje dao valjane razloge, da je riječ o ugovoru koji tužitelj nije sklopio u privatne svrhe već u svrhu obavljanja njegove profesionalne djelatnosti, da utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nema svojstvo potrošača te da u odnosu na njega ne dolazi do primjene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje su donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ukazuje se pravilnim.

 

10. S obzirom na navedeno u ovoj pravnoj stvari valjalo je odlučiti primjenom odredaba čl. 295. ZOO i čl. 296. ZOO, a koje je odredbe sud prvog stupnja, kako to proizlazi iz sadržaja obrazloženja, i primijenio.

 

11. S navedenim u vezi, valja reći kako je Direktiva vijeća Europske zajednice 93/13 implementirana ne samo u ZZP, već djelomično u odredbe čl. 295. i 296. ZOO. Razlog tome je zaštita šireg kruga sudionika u obvezno pravnim odnosima (čl. 16. ZOO), u ugovaranju putem općih uvjeta ugovora. Posljedice nevaljanosti ugovora sadržane su u odredbama čl. 322. do 335. ZOO.

 

12. Prema odredbi čl. 295. st. 1. ZOO Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

 

13. Prema odredbi čl. 296. st. 1. ZOO, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu su ugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba
općih uvjeta ugovora povezana (st. 2.). Odredba st. 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st.3.).

 

14. Slijedom citiranih odredaba, a s obzirom na općenite kriterije iz odredbe čl. 296. st. 1. ZOO, u svakom konkretnom slučaju valja utvrditi je li riječ o odredbama suprotnima načelu savjesnosti i poštenja i jesu li te odredbe prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, pri čemu te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

15. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u smislu odredbi ZOO ništetne jer odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne predstavljaju dopuštene i odredive odredbe sukladne odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO, a kako je takve nejasne odredbe sačinio tuženik kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja da takve odredbe ugovora treba tumačiti u korist tužitelja, nadalje da o tim odredbama tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran (o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope), kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu što je bio dužan jer su navedene jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je prilikom sklapanja ugovora iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci bio neizvjestan odnosno da su takve odredbe protivne prisilnom propisu na temelju odredbe čl. 322. st. 1. ZOO.

 

16. Slijedom navedenog, korisniku predmetnog kredita se protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu-tuženika, a što je suprotno općim načelima prava, načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

 

17. S obzirom na navedeno tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedice promjene kamatne stope i valutne klauzule tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga nalazom i mišljenjem stručne i objektivne osobe izrađenog po pravilima struke, pravilno utvrdio visinu razlike uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetne odredbe u iznosu od 83.901,97 eura/632.159,41 kn.

 

18. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo dosuditi tužitelju preplaćene iznose prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

 

19. Nadalje tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

 

20. Neosnovan je i prigovor istaknut po tuženiku zastare. To iz razloga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetost ugovora.

 

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je sud prvog stupnja trebao prihvatiti postavljeni prigovor radi prebijanja iznosa od 2.155,99 kuna. Naime razmatrajući osnovanost žalbenih navoda u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja, valja reći da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Stoga je taj žalbeni prigovor tuženika neosnovan. Također odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za naknadu štete koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Navedena odredba diskvalificira tuženika u zahtjevu za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz tog ništetnog ugovora. Stoga se žalbeni navodi tuženika glede istaknutog prigovora tuženika ne mogu prihvatiti kao osnovani.

 

22. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st.1 ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).

 

23. Slijedom svega navedenog temeljem odredbe čl. 368. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 28. studenog 2023.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                                  Vlasta Feuš, v.r.