Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž R-128/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca Vinke Vrančić, predsjednice vijeća, Ivane Mašić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Miličeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Klinička bolnica Dubrava, sa sjedištem u Zagrebu, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, kojeg zastupa punomoćnik Tonči Ravlić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-669/2020-59 od 23. svibnja 2024., u sjednici održanoj 20. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-669/2020-59 od 23. svibnja 2024. potvrđuje u cijelosti.

II Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Klinička bolnica Dubrava, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB 32206148371 isplatiti tužiteljici RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 1.878,87 EUR sa zateznim kamatama koje na iznos od:

- 121,28 EUR teku od dana 15.11.2016. godine pa do isplate,

- 77,17 EUR teku od dana 15.12.2016. godine pa do isplate,

- 38,58 EUR teku od dana 15.01.2017. godine pa do isplate,

- 118,06 EUR teku od dana 15.02.2017. godine pa do isplate,

- 43,29 EUR teku od dana 15.03.2017. godine pa do isplate,

- 112,94 EUR teku od dana 15.04.2017. godine pa do isplate,

- 129,96 EUR teku od dana 15.05.2017. godine pa do isplate,

- 113,46 EUR teku od dana 15.06.2017. godine pa do isplate,

- 79,08 EUR teku od dana 15.07.2017. godine pa do isplate,

- 124,27 EUR teku od dana 15.08.2017. godine pa do isplate,

- 38,58 EUR teku od dana 15.09.2017. godine pa do isplate,

- 42,25 EUR teku od dana 15.10.2017. godine pa do isplate,

- 80,66 EUR teku od dana 15.11.2017. godine pa do isplate,

- 164,52 EUR teku od dana 15.12.2017. godine pa do isplate,

- 172,38 EUR teku od dana 15.01.2018. godine pa do isplate,

- 118,02 EUR teku od dana 15.02.2018. godine pa do isplate,

- 180,98 EUR teku od dana 15.03.2018. godine pa do isplate,

- 123,39 EUR teku od dana 15.04.2018. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu 4.416,99 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, s tim da potražuje trošak za sastav žalbe. Posebno ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda suda prvog stupnja nije razumljiva, da se ne može ispitati, kao i da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i dokaza koji su provedeni, kao i da nema razloga o odlučnim činjenicama. Navodi i to da je sud prvog stupnja povrijedio odredbu članka 338. ZPP-a jer da nije obrazložio na koji način je ocijenio dokaze na temelju kojih je donio pobijanu presudu, čime zapravo ukazuje ne počinjenu relativno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a koja je utjecala na zakonitost pobijane presude, a poziva se i na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku koje jamči Ustav Republike Hrvatske i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - u daljnjem tekstu: Konvencija).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporavanu presudu, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem iste sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Nadalje, sud prvog stupnja valjano je obrazložio presudu i ocijenio sve provedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, svaki dokaz zajedno i sve dokaze u međusobnoj vezi, te iz provedenih dokaza izveo pravilne zaključke koje tuženik žalbom nije doveo u sumnju, tako da sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredbe iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a, a niti povredu članka 6. Konvencije.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika za isplatu razlike plaće u iznosu 1.878,87 EUR bruto sa pripadajućom zateznom kamatom za razdoblje od listopada 2016. do ožujka 2018. po osnovi dodatka na plaću za ostvarene prekovremene sate rada.

9. Analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda, pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (članak 8. ZPP-a), utvrđene sve pravno relevantne činjenice, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.878,87 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom prihvatio kao osnovan.

10. Tuženik u žalbi ponavlja činjenice koje su bile predmetom utvrđivanja u postupku raspravljanja pred sudom prvog stupnja, te zapravo iznosi svoju subjektivnu i neargumentiranu ocjenu dokaza koji su izvedeni, s tim da izvodi drugačije činjenične zaključke od zaključaka koje je pravilno izveo sud prvog stupnja, pa prema ocjeni ovog suda ti žalbeni navodi nisu bili od odlučnog značaja u postupku po pravnom lijeku (članak 375. stavak 1. ZPP-a) jer ne sadrže valjanu pravnu argumentaciju kojom bi se opravdano mogla dovesti u sumnju zakonitost pravnog stajališta suda prvog stupnja glede osnovanosti tužbenog zahtjeva, koje kao svoje stajalište prihvaća i ovaj sud.

11. Sud prvog stupnja navodi da među strankama nije sporno da je tužiteljica zaposlenica tuženika na radnom mjestu medicinske sestre na Zavodu za hematologiju i da je do sklapanja II. Aneksa Ugovora o radu iz travnja 2018. bilo ugovoreno da će tužiteljica raditi u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, a nakon sklapanja II. Aneksa Ugovora o radu da će raditi 35 sati tjedno koji rad se smatra punim radnim vremenom.

12. I u žalbenoj fazi postupka sporno je, je li tužiteljica 2/3 radnog vremena radila na poslovima intravenozne primjene citostatika i je li radila prekovremeno te da joj zbog toga pripada pravo na razliku plaće u utuženom iznosu za prekovremeni rad.

13. Naime, mjerodavne odredbe u konkretnom slučaju su članak 7. stavak 1. i članak 8. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17. i 98/19., 51/22. i 64/23., u daljnjem tekstu: ZR) kojima je propisano da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni posao isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada i osobno obavljati preuzeti posao. Poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni su pridržavati se odredbi ZR-a i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

13.1. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno se poziva na odredbu članka 31. stavak 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13. i 96/15. - u daljnjem tekstu: KU/13) kojom je propisano da na poslovima na kojima ni uz primjenu mjera zaštite na radu nije moguće zaštititi radnika od štetnog utjecaja, radno vrijeme skraćuje se razmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i sposobnost radnika. Poslovi iz stavka 1. ovoga članka su poslovi s otvorenim izvorima ionizirajućeg zračenja te intravenozna aplikacija citostatika, pod uvjetom da se obavljaju 2/3 radnog vremena. Stavkom 3. članka 31. KU/13 za poslove iz stavka 1. ovoga članka određuje se opseg skraćenoga radnog vremena na 35 sati tjedno, a identično je propisano i odredbom članka 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18. - u daljnjem tekstu: KU/18) koji se primjenjuje od 1. ožujka 2018.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica dokazala da je radila prekovremeno i da je na poslovima intravenozne aplikacije citostatika i drugim poslovima na kojima ni uz primjenu mjera zaštite na radu nije moguće zaštititi radnika od štetnog utjecaja radila najmanje 2/3 svog radnog vremena, jer je te odlučne činjenice utvrdio na temelju provedenih dokaza i to saslušanjem svjedoka CZ i ŽZ te tužiteljice kao stranke, kao i na temelju uvida u priloženu dokumentaciju. Tuženik zapravo prigovara tome da je sud prvog stupnja isključivo na temelju provedenih personalnih dokaza utvrdio odlučne činjenice, a što nije točno jer je sud prvog stupnja izvršio uvid i u dokumentaciju priloženu u spis, a tuženik nije iskoristio svoja procesna ovlaštenja do dokazuje suprotno (članak 7. i 219. ZPP-a).

14.1. Osim toga, tuženik je mogao sudu i protivnoj stranci predočiti evidencije radnog vremena za one zaposlenike koji prema njegovim navodima rade najmanje 2/3 radnog vremena na poslovima intravenozne aplikacije citostatika, jer je evidenciju radnog vremena dužan voditi poslodavac ili ako to ne radi u evidenciji radnog vremena na koji način utvrđuje da je pojedini zaposlenik ostvario uvjet od 2/3 radnog vremena na takvim poslovima i time pravo na 35 satni radni tjedan, a radi komparacije sa poslovima koje obavlja tužiteljica, jer on osporava da ona radi najmanje 2/3 radnog vremena na takvim poslovima na kojima ni uz primjenu mjera zaštite na radu nije moguće zaštititi radnika od štetnog utjecaja. Osporavanje iskaza odgovornih osoba i to šefa odjela i glavne sestre u ovom postupku od strane tuženika (a isti su saslušavani i u drugim postupcima i njihovi su iskazi ocijenjeni kao i u ovom postupku) žalbenim navodima nije dovedeno, u sumnju ocjena dokaza je provedena sukladno odredbi članka 8. ZPP- a.

15. Tužiteljica je detaljno iskazivala koje je poslove obavljala kao medicinska sestra kod tuženika u dnevnoj bolnici Zavoda za hematologiju na poslovima intravenozne aplikacije cistostatika kao i da je više od 2/3 radnog vremena provela na tim poslovima, a što su potvrdili i svjedoci CZ glavna sestra Zavoda za hematologiju i ZZ pročelnik tog Zavoda iznijeli su činjenice o tome koje poslove je tužiteljica kao medicinska sestra obavljala u dnevnoj bolnici Zavoda, da je bio manjak medicinskih sestara, da je tužiteljica radila prekovremeno i da je 2/3 svog vremena obavljala intravenoznu aplikaciju citostatika i sud prvog stupnja je ocijenio njihove iskaze uvjerljivim, jasnim i suglasnim sukladno odredbi članka 8. ZPP-a. Tuženikovi navodi o neuvjerljivosti i pristranosti svjedoka nisu osnovani.

16. Naime, iako je Ugovorom o radu radno vrijeme tužiteljice bilo ugovoreno u trajanju od 40 sati tjedno i tužiteljica je u utuženom razdoblju radila 40 sati tjedno, a sukladno odredbama članka 31. KU/13 i članka 29. KU/18 je imala pravo raditi u skraćenom radnom vremenu u trajanju od 35 sati tjedno jer je obavljala poslove intravenozne aplikacije citostatika najmanje 2/3 svog radnog vremena, a to su poslovi na kojima ni uz primjenu mjera zaštite na radu nije moguće zaštititi radnika od štetnog utjecaja, zbog čega je tuženik kao poslodavac morao radno vrijeme tužiteljice skratiti razmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i sposobnost radnika, što je i učinio ali tek od ožujka 2018.

17. U konkretnom slučaju, a budući da je pravo tužiteljice iz radnog odnosa s tuženikom (riječ je o pravu na rad u skraćenom radnom vremenu zbog vrste poslova koje obavlja) različito uređeno Ugovorom o radu te odredbama članak 31. KU/13 i članka 29. KU/18, sukladno odredbi članka 9. stavak 3. ZR-a kojom je propisano da u slučaju ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio povoljnije pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu i to upravo navedene mjerodavne odredbe KU/13 i KU/18.

18. Tužiteljica u ovom postupku potražuje razliku plaće tek od listopada 2016., a tada je već bio na snazi II. Aneks budući da je člankom 3. II. Aneksa propisano da ima pravni učinak od 3. veljače 2015. Budući da je sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica najmanje 2/3 svog radnog vremena obavljala poslove za koje je prema odredbi članka 31. KU/13 odnosno članka 29. KU/18 utvrđeno skraćeno radno vrijeme od 35 sati tjedno, tužiteljici za sav rad koji je odrađen iznad 35 sati tjedno pripada pravo na dodatak na plaću za prekovremeni rad u visini koji je određen člankom 51. stavak 1. KU/13 odnosno člankom 49. stavak 1. KU/18. Tuženik kao poslodavac tužiteljici nije platio rad preko 35 sati tjedno (a taj rad je za tužiteljicu bio redovan rad) što znači, da je svakih pet sati tjedno preko 35 sati predstavljalo prekovremeni rad, a svi sati prekovremenog rada moraju biti uvećani za 50%, primjenom naprijed navedenih odredbi KU/13 i KU/18 koji su bili na snazi u utuženom razdoblju.

19. Nadalje, sud prvog stupnja ocijenio je nalaz i mišljenje sudskog vještaka iz Vatroslava Zovke, kao i dopunu istog objektivnim i stručnim (točka 22. obrazloženja presude suda prvog stupnja) i na temelju svih provedenih dokaza utvrdio da tužiteljica osnovano potražuje iznos od 1.878,87 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom i to na temelju mjerodavnih odredbi KU/13 i KU/18 (članak 31. i članak 51. stavak 1. KU/13 i članak 29. i članak 49. stavak 1. KU/18). Stopa zatezne kamate pravilno je dosuđena sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s odredbom članka 92. stavak 4. ZR–a.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika, odluka o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke je pravilna i zakonita, te valjano utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. - u daljnjem tekstu: Tarifa).

21. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbijen je kao neosnovan jer sa žalbom nije uspio (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP- a).

22. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Karlovcu 20. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Vinka Vrančić