REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1448/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Domagoj Petrinović i Marija Radelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1476/2024-3 od 14. studenog 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-459/2023-55 od 28. ožujka 2024., na sjednici održanoj 20. kolovoza 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u odnosu na postavljena pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Na temelju odredbi iz čl. 385.a st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1476/2024-3 od 14. studenog 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-459/2023-55 od 28. ožujka 2024. kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice kojim je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti novčani iznos od 4.006,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama od svakog pojedinog stjecanja do isplate te prouzročene troškove postupka.
2.2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je naveo da prijedlog podnosi zbog sljedećih pravnih pitanja:
„(i) Je li ugovorna odredba sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu kojim je ugovorena kamatna stopa vezana za tromjesečni LIBOR CHF uvećana za ugovorenu maržu (u konkretnom slučaju u visini od 1,5%) i zaokružena na sljedeću četvrtinu, jasna, lako uočljiva i razumljiva u smislu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007), a slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste? Odnosno
Je li zakonita odluka drugostupanjskog suda o nepoštenosti ugovorne odredbe iz potrošačkog ugovora o kreditu, a koja je odredba o cijeni ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba kojom je ugovorena kamatna stopa vezana za tromjesečni LIBOR CHF uvećana za ugovorenu maržu i zaokružena na sljedeću četvrtinu), bez da je prije procjene nepoštenosti takve odredbe sukladno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007) proveden test transparentnosti odredbe sadržan u čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007)? (ii.) Je li protivno čl. 138.a i članku 502.c Zakona o parničnom postupku(Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019) primjena presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u postupku u kojem je predmet spora ugovorna odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba kojom je ugovorena kamatna stopa vezana za tromjesečni LIBOR CH Fuvećana za ugovorenu maržu i zaokružena na sljedeću četvrtinu), a koja nije bila predmet kolektivnih postupaka?
(iii.) Je li tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu s osnove ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, a koji nije bio predmet kolektivnih postupaka (u konkretnom slučaju isplata s osnove utvrđene ništetnosti dijela odredbe kojom je ugovorena kamatna stopa vezana za tromjesečni LIBOR CHF uvećana za ugovorenu maržu i zaokružena na sljedeću četvrtinu) u zastari budući da je zahtjev za isplatu po pojedinim anuitetima postavljen protekom petogodišnjeg zastarnog roka od dana plaćanja anuiteta?
odnosno
Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju dijela odredbe kojom je ugovorena kamatna stopa vezana za tromjesečni LIBOR CHF uvećana za ugovorenu maržu i zaokružena na sljedeću četvrtinu) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.)?
(iv.) Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač''), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?
(v.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF? odnosno
da Vrhovni sud Republike Hrvatske donese rješenje kojim se tuženiku na temelju odredbe čl. 385. a st. 2. Zakona o parničnom postupku dopušta revizija zbog povrede pravo na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. ustava rh, pravno na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. ustava rh i čl. 13.1. konvencije, te pravo na pravično suđenje iz čl. 29. ustava rh i čl. 6.1. konvencije koja su tuženiku povrijeđena u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom.“.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Polazeći od odredbe čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a, ovaj je sud ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. U pogledu prvog pitanja pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse ovoga suda i zauzetih pravnih shvaćanja, primjerice u odlukama ovoga suda broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., Rev-1172/18-2 od 19. ožujka 2019. i Rev-308/22-2 od 19. travnja 2022., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu. U pogledu drugog pitanja (ii) polazi se od pogrešne postavke da je pobijanom odlukom odlučeno o činjeničnim i pravnim pitanjima koja nisu obuhvaćena pravomoćnošću presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. U pogledu trećeg i četvrtog pitanja (iii, iv) gdje se problematizira pitanje zastare, pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda (tako u Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.) i od pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. U odnosu na, posljednje, peto pitanje (v) u kojem se problematizira obveza plaćanja zateznih kamata, valja reći da sukladno shvaćanju revizijskog suda (primjerice izraženom u odluci broj Revd-1294/2021-2 od 12. listopada 2021.) kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kada je riječ o obvezi plaćanja zateznih kamata, pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse ovoga suda i zauzetih pravnih shvaćanja, primjerice u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a odluke revizijskog suda na koje se poziva tuženik (Rev-1242/2014 od 6. lipnja 2018. i Rev-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015.) utoliko su donesene u drugačijim činjeničnim i pravnim okolnostima.
6. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije ističe da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH), pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava RH i čl. 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija), te pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na pristup sudu iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije. Iz sadržaja prijedloga, a koji se odnosi na povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda, može se zaključiti da tuženik nije zadovoljan pobijanom drugostupanjskom presudom, a to samo po sebi ne predstavlja osobito tešku povredu nekog ljudskog prava zaštićenog Ustavom RH ili Konvencijom.
7. Suprotno tvrdnjama tuženika drugostupanjska odluka je dostatno obrazložena, te je odgovoreno na sve relevantne žalbene navode tuženika, odluka nije arbitrarna već je utemeljena na provedenoj ocjeni dokaza, tuženik je imao mogućnost sudjelovati u postupku pred nižestupanjskim sudovima, te predlagati dokaze, kao i očitovati se na navode protivne strane.
8. Slijedom navedenog tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno neko od ljudskih prava navedenih u prijedlogu za dopuštenje revizije, radi čega je valjalo prijedlog tuženika u tom dijelu odbaciti primjenom odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP (toč. II.).
Zagreb, 20. kolovoza 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
