Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2429/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-576/2019-31 od 10. travnja 2025., dana 20. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-576/2019-31 od 10. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovana.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-576/2019-31 od 10. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-576/2019-31 od 10. travnja 2025. pod točkom I. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime preplaćenih kamata i preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF iznos od 1.014,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod točkom I. izreke pobijane presude. Točkom II. izreke tuženoj je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.392,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2025. pa do isplate. Rješenjem Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-576/2019-31 od 10. travnja 2025. odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu (točka I. izreke) te je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 18. lipnja 2020. (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude i rješenja tužena je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači, tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu preplaćenih kamata i preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF koji je sklopio s tuženom zbog ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti onu iz čl. 354. st. 2 t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbi. Presuda i rješenje prvostupanjskog suda mogu se ispitati, izreka presude i rješenja je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje i rješavanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. O odlučnim činjenicama sud je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako će biti nastavno obrazloženo.

7. Tužena ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, budući da je Ugovorom ugovorena mjesna nadležnost u mjestu sjedišta tužene, što bi konkretno značilo nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Međutim, ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredaba na temelju obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se, osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te dovodi li do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu. Teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja je na tuženoj, a ista u predmetnom postupku nije dokazala da se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u čl. 12. Ugovora, s obzirom na to da je ista sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužitelju kao potrošaču na koju isti nije mogao utjecati, o čemu je i sam tužitelj iskazivao. Nadalje, prema odredbi iz čl. 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice (a konkretni spor je nastao u povodu djelatnosti podružnice tužene u [adresa]), pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinca nalazi. Dakle, tužitelj je i na temelju prava o izberivoj nadležnosti imao pravo izbora između Općinskog građanskog suda u Zagrebu i Općinskog suda u Karlovcu, kao suda na čijem se području nalazi poslovna jedinca tužene. Osim toga vođenje postupka pred sudom u Zagrebu predstavljalo bi otegotnu okolnost u financijskom smislu za tužitelja s obzirom na udaljenost od njegovog mjesta prebivališta. S obzirom na sve navedeno, pobijanim rješenjem pravilno je ocijenjen neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 380. t. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

8. U odnosu na dopuštenu preinaku valja reći da je suprotno žalbenim navodima, u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, broj: Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021.). Nadalje, potrebno je ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva te je primjenom odredbe iz čl. 380. t. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

9. Tužena se žali i na relativno bitne povrede odredaba ZPP iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP (o sadržaju obrazloženja; ista odredba međutim propisuje formu obrazloženja i njegov obvezni sadržaj). No obrazloženje u 3. odlomku pobijane presude sadrži upravo takve, propisane navode o tome koji su dokazi izvedeni, a to su: materijalna dokumentacija u spisu, nalaz i mišljenje vještaka te saslušanje tužitelja kao stranke te ocjenu provedenih dokaza. Tužena žalbene prigovore obrazlaže tako da osporava ocjenu provedenih dokaza, odnosno činjenicu da je sud povjerovao istinitosti iskaza tužitelja, a ne i istinitosti navoda tužene. No prvostupanjski sud nije odbio nijedan dokazni prijedlog tužene već je upravo tužena odustala od dokaznih prijedloga koji su trebali posvjedočiti da su tužitelju bile jasne i razumljive sporne odredbe, da mu je bio ponuđen izbor između više različitih kredita te da je tužitelj svjesno odabrao kredit vezan uz valutu CHF i s promjenjivom kamatnom stopom te je slijedom navedenog ocjena dokaza u konkretnom slučaju provedena u skladu s odredbama čl. 7., 8., 219. te 221.a ZPP, a žalbeni prigovori tužene nisu osnovani.

10. Među strankama nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, dana 14. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 148-50- 3571055 na iznos od 16.545,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za devize banke na dan korištenja kredita te s promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s jednostranom Odlukom tužene, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 2,95 % godišnje te da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila.

11. Tužitelj je u postupku saslušan kao stranka te je iskazao da je da je sporni ugovor sklopio radi kupnje vozila koje je koristio u privatne svrhe. Odlučio se za RBA banku i kredit u CHF jer su bili najpovoljniji uvjeti. Tužitelj se ne sjeća kako je izgledala sama procedura oko potpisivanja ugovora niti je li mogao prigovarati banci oko odredaba kredita. Sjeća se da je s djelatnikom banke razgovarao samo o visini kredita i iznosima rata kredita te početno ugovorene kamatne stope. Nitko ga nije upozorio da bi rata kredita mogla tako jako rasti, a tužitelj je mislio da će biti ona rata kredita koja je prvotno ugovorena. Ne sjeća se, ali misli da mu nitko nije objašnjavao odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutu. Također je iskazao da bi u slučaju da se ovaj postupak vodio pred sudom u Zagrebu, pokrenuo postupak, ali da bi mu to bilo financijski teže.

12. S obzirom na navedeno, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu na temelju Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

13. Tužena je na ročištu od 20. siječnja 2020. odustala od svojih prijedloga dokaza saslušanjem svjedoka MĆ, djelatnika banke te saslušanjem svjedoka ČĆ, javnog bilježnika, a na ročištu od 3. ožujka 2025. odustala je od prijedloga dokaza saslušanjem svjedoka IĆ, djelatnice banke, dakle nije ponudila nikakve dokaze na okolnost da bi tužitelj dobio potrebne obavijesti o riziku sklapanja kredita u valuti CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi da bi na isti mogao dati informirani pristanak. Zato ne može osnovano prigovarati da je onemogućena iznositi dokaze kojim bi potkrijepila svoje navode, odnosno da je zanemareno načelo jednakosti oružja i da je tužena stavljena u nepovoljniji položaj i povrijeđena u svom pravu na pravično suđenje. Tuženoj je dana mogućnost predlaganja dokaza, koju ista nije iskoristila, dok sud odlučuje kojim će dokazima povjerovati a kojim ne. O tome zašto valutnu klauzulu u konkretnom slučaju smatra nepoštenom sud je dao razloge, pa nisu osnovani suprotni žalbeni prigovori.

14. Tužitelj se pozvao na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i to na odluku posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. donesena u postupku protiv ovdje tužene a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

14.1. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je u tom dijelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., između ostalih i tužena, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1. 1. 2004. do 6. 8. 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91). U navedenom kolektivnom sporu ocijenjeno je da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Nadalje tužena je objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima, navodila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

15. Nadalje, tužitelj se pozvao i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. donesena u postupku protiv ovdje tužene a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena mijenjala kamatne stope ugovora o kreditu bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 7129/13 zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka, nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita pa tako npr. izraz „tekuće tržišne prilike“ jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko jer ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka. U navedenoj presudi sud je zaključio da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristile činjenicu da nije bilo propisa prema kojem bi prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope, ugovor morao sadržavati element za koji se veže promjena te način promjena, a čime su potrošače stavile u neravnopravan položaj, koji uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Dakle tužena je prilikom sklapanja ugovora bila obvezna tužitelju ukazati ne samo na jezično značenje pojmova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već i na ekonomske posljedice odnosno učinke do kojih ugovaranje tih odredaba može dovesti.

16. Dokazi provedeni u predmetnom postupku jasno i nedvosmisleno ukazuju da su odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nepoštene, s obzirom na to da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja, a što je razvidno iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje ukazuje na opseg i visinu isplata koje su tužitelja teretile nakon sklapanja ugovora van onih parametara koji odgovaraju prvotno ugovorenima u odnosu na članak 2. i 7. Ugovora o kreditu.

17. Tužena pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući da je sud samo u pojedinačnim postupcima za isplatu, pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi. Strogo gramatički tumačeći navedenu odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), vodeći računa o tome da su „stjecanje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda).

18. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, te tako razlika, odnosno iznos koji je tužitelj preplatio na temelju ništetnih odredbi iznosi ukupno 1.014,60 eura, od čega je iznos od 430,12 eura preplaćen zbog promjene kamatne stope, a iznos od 584,47 eura je preplaćen s osnove valutne klauzule, odnosno zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita.

18.1.. Vezano za žalbene navode tužene kojima prigovara metodi kojom je izvršen izračun preplaćenog iznosa valja kazati da tužena nije prigovorila matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tužena imala na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak. Neosnovan je i žalbeni navod da su tužitelju dosuđene zatezne kamate na veći iznos od onoga koji je utvrdio vještak jer je tuženoj naložena isplata iznosa od 1.014,60 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a ne isplata iznosa od 2.488,64 eura kako to tužena navodi u žalbi.

19. Predmet ovoga spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatila tužena kada je dio imovine tužitelja prešao u njezinu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

19.1. S obzirom na to da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tužena nesavjestan stjecatelj što proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima, neovisno o tome što je kredit već otplaćen. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služila tužena kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženoj, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata koje teku od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tužena koristila nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se ista može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

20. Neosnovan je i prigovor zastare. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF i kredita s promjenjivom kamatnom stopom u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pa tako uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze te da je u konkretnom slučaju glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi predmet pravomoćno okončan 13. lipnja 2014. to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja presude, dakle, 14. lipnja 2014. godine, a koji je istekao 14. lipnja 2019. godine. Postupak pokrenut po kolektivnoj tužbi vezano za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan 14. lipnja 2018. godine pa rok zastare ponovno teče od 15. lipnja 2018. godine, a istekao je 15. lipnja 2023. godine. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019. godine, ista je podnesena unutar zastarnih rokova.

21. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, pri čemu se neosnovano prigovara dosuđivanju troška podneska od 9. siječnja 2025. jer takav podnesak tužitelja ne prileži spisu niti je tužitelju takav trošak priznat prvostupanjskom odlukom.

22. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

23. Budući da tužena nije uspjela sa žalbom valjalo je po čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbiti zahtjev za naknadu troškova žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke

U Zagrebu 20. kolovoza 2025.

Sutkinja

Gordana Bošković Majerović