Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž- 306/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović, kao predsjednice vijeća, Zorana Nikolića kao člana vijeća i izvjestitelja i Đorđa Benussi kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici CA, Nedjeljko Tutavac i Luka Šiljeg, odvjetnici u Pločama, Vukovarska 6, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 koju zastupa ODO Metković, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući po žalbi tuženika Republike Hrvatske, protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-16/2022 od 30. prosinca 2022. godine i rješenja o ispravku presude poslovni broj P-16/2022 od 15. veljače 2023. godine, u sjenici održanoj dana 20. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje (o ispravku) Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-16/2022 od 15. veljače 2023.

II. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-16/2022 od 30. prosinca 2022. u cijelosti.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-16/2022 od 30. prosinca 2022. godine, suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik dijela nekretnine položene u k. o. [katastarska općina], upisane u z. k. uložak [broj ZK uloška] kao kat. čest. [katastarska čestica] koji dio je prikazan u nalazu i mišljenju vještaka mjernika, koji nalaz i mišljenje čine sastavni dio ove presude, pa je ovlašten, temeljem ove presude, zatražiti i postići uknjižbu brisanja prava vlasništva na opisanom dijelu nekretnine sa imena tuženice, uz istodobnu uknjižbu toga prava na opisanom dijelu, na svoje ime, za cijelo.

II. Dužna je tuženica nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 14.175.000 kuna / 1.881,34 € sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku od

15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Ta presuda je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P- 16/2022 od 15. veljače 2023. godine koje glasi:

"Ispravlja se presuda ovog suda Posl.br. 5 P-16/2022 od 30. prosinca 2022. godine na način da se briše tekst točke I. izreke presude, iza riječi: "presudio je" (počevši od rimskog broja "I." zaključno s riječju: "cijelo") te se zamjenjuje tekstom:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj ŠA iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik dijela nekretnine položene u k. o. [katastarska općina], upisane u z. k. uložak [broj ZK uloška] kao kat. čest. [katastarska čestica] koji dio je, u nalazu i mišljenju vještaka mjernika Marka Vukše,dipl.ing.ge od 2. prosinca 2022. godine, označen likom A,B,C,D,E,F,G,H,I,J,K,L,M,N,O,P,Q,A, površine 241 m2, u naravi kuća površine 23 m2,kuća površine 21 m2 i dvorište površine 197 m2,a koji nalaz i mišljenje čine sastavni dio ove presude, pa je ovlašten, temeljem ove presude, zatražiti i postići uknjižbu brisanja prava vlasništva na opisanom dijelu nekretnine sa imena tuženice, uz istodobnu uknjižbu toga prava na opisanom dijelu, na svoje ime, za cijelo."

dok u ostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena."

3. Ovu presudu i rješenje o ispravku presude pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik Republika Hrvatska iz svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353, stavak 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11. pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje prava vlasništva tužitelja na dijelu kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja inače ima površinu po katastru 1750 m2, i koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo tuženika Republike Hrvatske, a predmet ovog spora je u naravi građevina pomoćne namjene i jedan stambeni objekt s okućnicom. Tužitelj ŠA tvrdi u tužbi da su te nekretnine u neprekinutom posjedu tužitelja i njegovih prednika preko 200 godina, a da je tužitelj nekretninu naslijedio od svoga oca pok. AA pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, a njegov otac ju je na isti način naslijedio od svoje majke pok. ZA.

7. Prvostupanjski sud je u prvostupanjskom postupku utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da između stranaka nije sporno da je tužena upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica sporne nekretnine, što proizlazi iz zk. ul. broj [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], pa da je tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari,

- da nije sporno da je tužitelj podnio Zahtjev za mirno rješenje spora, koji je odbijen od strane z.z. tužene, što znači da su ostvarene zakonske pretpostavke za vođenje postupka protiv tužene Republike Hrvatske,

- da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj O-126/70 od 16. studenog 1970.godine (list 11 spisa) iza smrti pok. ZA ud. Š proizlazi da su njenu ostavinu sačinjavale nekretnine u k. o. [katastarska općina], a da je njenim nasljednikom proglašen ĐA, pok. Š, sin, iz [adresa], za cijelo,

- da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj O-58/93 od 11. svibnja 1993. godine iza smrti OA, pok. Š iz [adresa] utvrđena imovina ostavitelja nekretnine upisane u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da je tužitelj u ovom postupku, ŠA, utvrđen nasljednikom kome pripada: "Orepina", "Na Buku", kuća u [adresa] i sve nekretnine u brdu,

- da je iz Posjedovnog lista broj 66I za k. o. [katastarska općina] (list 12 i 13 spisa) razvidno da je kao posjednik predmetne nekretnine upisan ĆA, pok. Š, "C" [adresa], za 1/1,

- da iz izvatka iz zemljišnih knjiga broj z. u. [broj ZK uloška] (list 22-37 spisa) proizlazi da je kao vlasnica predmetne nekretnine upisana Republika Hrvatska za 1/1,

- da je predmet parnice nekretnina, koja se nalazi u području zv. Smrden Grad, koja u naravi predstavlja dvije kamene kuće s okućnicom. Kuće su prizemnice, pokrivene kupom, krov je kosi na "dvije vode". Iza kuće su vidljivi ostaci kamenih suhozida, koji su prema navodima tužitelja bile štale. Kuće su uređene za stanovanje, te je u istima uređen rustikalni interijer, a navedeno je utvrđeno očevidom,

- da je predmetna nekretnina označena na skici lica mjesta, sudskog vještaka za geodeziju, Marka Vukše, likom A,B,C,D,E,F,G,H,I,J,K,L,M,N,O,P,Q,A površine 241 m2, kao dio čestice zemlje [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina]. Da se predmetna nekretnina sastoji od: kuće površine 23 m2 na skici lica mjesta prikazane likom R,S,T,U,R; kuće površine 21 m2, na skici lica mjesta prikazane likom V,W,X,Y,V, te dvorišta površine 197 m2, koje predstavlja preostali dio predmetne nekretnine, sve na temelju nalaza i mišljenja vještaka Marka Vukše, dipl. ing. geodezije, stalnog sudski vještak za geodeziju (list 54- 66 spisa),

- da iz Potvrde Hrvatskih šuma od 8. prosinca ( list 71 spisa) proizlazi da dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i skice lica mjesta vještaka Marka Vukše je grafički obuhvaćen Programom gospodarenja gospodarskom jedinicom "Slivno" s planom upravljanja područjem ekološke mreže za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 31. prosinca 2028. godine. Status uključenosti čest. zem. u šumskogospodarski plan utvrđen je prema početnoj godini važnosti navedenog programa gospodarenja, a izmjene statusa čest. zem. prema

ZOŠ-a evidentiraju se kod revizije programa,

- da je neposrednim opažanjem suda prilikom očevida na licu mjesta, utvrđeno da predmetna nekretnina u naravi nije šuma, te da se na istoj nalaze dvije stare kamene kuće, te da je okućnica gotovo u cijelosti omeđena suhozidom,

- da je sporna nekretnina bila u posjedu tužiteljevih pravnih prednika još od 19-og stoljeća, na temelju iskaza svjedoka, te da na temelju iskaza svjedoka KA, proizlazi da se njegov djed A, koji je stric tužitelja, rodio u jednoj od predmetnih nekretnina 1914. godine, a da je u istim kućama živio i njegov šukundjed Z, te da je predmetna nekretnina pripala tužiteljevim prednicima, a kasnije nasljeđivanjem tužitelju.

8. Prvostupanjski sud je svoju odluku kojom je usvojio tužbeni zahtjev temeljio na nasljeđivanju i dosjelošću, ne navodeći izričito tko je od strane tužitelja i njegovih prednika stekao nekretninu po kojem pravnom osnovu i po kojem zakonu.

9. Ispitujući presudu na temelju odredbe čl. 365. stavak 2 ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

10. Tužena u svojim žalbenim navodima navodi u bitnome:

- da je sud neutemeljeno zaključio da je tužitelj dokazao kako su njegovi prednici bili savjesni,

- da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama,

- da nije nedvojbeno utvrđeno kada bi počelo teći vrijeme potrebno za dosjelost (od koga i do kada je teklo),

- da li postoje uvjeti za stjecanje dosjelošću, tko je i kada navodno posjedovao predmetno zemljište, u kojoj površini, na koji način, temeljem čega bi pravni slijednici postali nasljednici, kada se ispunja vrijeme potrebno za dosjelost,

- o kakvom bi se posjedu radilo i koji su posjednici, tko je koga nasljeđivao i kako, jer se u rješenjima u nasljeđivanju ne vidi oznaka predmetne nekretnine,

- da je sud trebao voditi računa da se radi o šumi i šumskom zemljištu u državnom vlasništvu – RH temeljem Zakon u šumama (NN 40/41/90- pročišćeni tekst, 52/90, stupio na snagu 16. listopada 1990. god.) temeljem kojeg su šume i šumsko zemljište na teritoriju RH u državnom vlasništvu RH,

- nedostatak savjesnosti tužitelja, koji je najkasnije prilikom izdavanja uporabne dozvole 4. svibnja 2021. godine bio upoznat sa stanjem zemljišnoknjižnog stanja,

- vezano za troškove parničnog postupka navodi da su tužitelju priznati troškovi za ročišta na kojima se nisu izvodili dokazi, kao da jesu.

11. S obzirom da se tuženik žalio i na rješenje o ispravku presude poslovni broj P- 16/2022 od 15. veljače 2023. godine, sud nije našao ispitujući to rješenje na temelju odredbe čl. 365, stavak 2, u vezi s čl. 381, stavak 1 ZPP-a, da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, niti da je povrijedio materijalno pravo, a kako tuženik nije konkretizirao druge razloge za pobijanje tog rješenja o ispravku presude, sud postupajući „u granicama razloga određenih u žalbi“ (čl. 365, stavak 2 ZPP-a) eventualne povrede nije ni razmatrao.

S obzirom na to, sud je temeljem čl. 368, stavak 1 ZPP-a, u vezi s čl. 381, stavak 1 ZPP-a rješenjem odbio žalbu tuženika kao neosnovanu, te je potvrdio prvostupanjsko rješenje o ispravku presude, te je odlučio kao u točki I izreke ove odluke.

12. Pitanje poštenja (ranije savjesnosti) posjeda predmetne nekretnine i poštenja njegovih pravnih prednika, koji je jedan od uvjeta bez kojeg ne može postojati dosjedanje na nekretnini, je propisano čl. 18. stavak 5 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, u daljem tekstu ZV) koji je bio na pravnoj snazi u trenutku stjecanja zakonske mogućnosti uračunavanja retroaktivnog posjedovanja u rok za dosjedanje nekretnina koje su ranije bile u režimu društvenog vlasništva (čl. 388. stavak 4 ZV), te je navedeno da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

13. U prvostupanjskom postupku tuženik nije dokazivao da bi tužiteljev posjed bio nepošten (nije predložen niti jedan dokaz koji bi na tu okolnost bio izveden), a kako se radi o oborivoj pretpostavci o poštenju posjeda tužitelja i njegovih prednika, to ovaj drugostupanjski sud smatra da tuženik nije osporio postojeću pretpostavku o poštenju posjeda tužitelja i njegovih pravnih prednika u provedenom prvostupanjskom postupku. U odgovoru na tužbu, tuženik samo konstatira da „u slučaju nesavjesnog posjeda nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću“, dakle, tuženik niti ne tvrdi da bi tužiteljev posjed bio nepošten (nesavjestan).

14. S druge strane tužitelj je dokazujući svjedocima potvrdio posjedovanje predmetnih nekretnina od strane prednika (djeda Š i pradjeda Z) i njega osobno, pa tako svjedokinja MA navodi da se pradjed Z rodio u toj kući, a svjedok KA dodaje da je pradjed Z i živio u tim kućama. Svjedok JA navodi da je „pomagao tužitelju negdje 1990 - tih u obnavljanju tih starih kuća, a svi svjedoci navode da tužitelja i ranije posjednike nikada nitko nije ometao u posjedu tih kuća. Time je postojeća zakonska pretpostavka o poštenju posjeda tužitelja i njegovih prednika samo učvršćena. Sama činjenica da je tužitelj obnavljao te stare kuće i da ga nitko nije ometao, dodatno učvršćuje tu zakonsku pretpostavku, te ona u prvostupanjskom postupku ničim nije osporena, niti oborena od strane tuženika, niti u spisu postoje dokazi koji bi na to ukazivali.

15. Sukladno odredbi čl. 159. stavak 2. ZV samostalan posjednik nepokretne stvari kojeg je posjed zakonit, istinit i pošten stječe pravo vlasništva protekom 10 godina neprekinutog posjeda, a sukladno odredbi st. 3. istog članka posjednik vlasništvo stječe protekom 20 godina neprekinutog posjeda.

Odredbom st. 4. čl. 159. ZV-a određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, da je tada za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.

Posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed s time da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZV).

16. U ovom slučaju valja poći od toga da je člankom 3. Zakona o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 od 8. listopada 1991.) stavljen izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je propisivao da se na stvari u društvenom vlasništvu ne može steći vlasništvo dosjelošću. Nadalje, čl. 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenog 1999., Ustavni sud je ukinuo čl. 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., "Narodne novine" broj 137/99 od 4. prosinca 1999.). U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04. U tim presudama je zauzeto pravno shvaćanje:

"U tim okolnostima, sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država, te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

17. Stoga i ovaj sud smatra da u rok dosjelosti tužitelju treba računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kada i prije toga dana tada traje pošten posjed u korist prednika tužitelja i samog tužitelja (a on se presumira), s tim da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. stavak 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. U prvostupanjskom postupku nema saznanja o postojanju osoba čija bi se vlasnička prava povrijedila retroaktivnim priznanjem tijeka dosjelosti i na taj period prije 8. listopada 1991. godine. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

18. Stoga ovaj drugostupanjski sud smatra da je računajući unatrag od 1. siječnja 1997. godine, tužitelj, što osobno, što putem svojih prednika, oca, djeda i pradjeda, bio u poštenom samostalnom posjedu predmetne nekretnine najmanje 40 godine, te da je temeljem čl. 159. stavak 4 ZV na toj nekretnini dana 1. siječnja 1997. godine (čim se omogućilo zakonom uračunavanje roka za dosjedanje i za vrijeme bivšeg pravnog režima društvenog vlasništva) stekao vlasništvo na toj nekretnini dosjelošću. Iako prvostupanjski sud to izričito ne navodi, to je vidljivo iz njegovog općenitog obrazloženja da i on smatra da je tužitelj vlasništvo na predmetnim nekretninama stekao dosjelošću, međutim, on pogrešno kao pravni osnov za dosjedanje navodi i OGZ i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, po kojim zakonima i u tim zakonima propisanim rokovima u konkretnom slučaju nije dosjeo na društvenom vlasništvu za vrijeme njihove primjene, tim prije što u pobijanoj odluci nije utvrđen početak roka dosjedanja, čime je primjenjujući te zakone pogrešno primijenio materijalno pravo, te je na dosjedanje tužitelja trebao primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima temeljem čl. 388. stavak 4 ZV. S obzirom na to, sud je temeljem čl. 368. stavak 2 ZPP-a presudom odbio žalbu tuženika na presudu kao neosnovanu, te je potvrdio prvostupanjsku presudu, budući je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, te je odlučio kao u točki II izreke ove odluke.

19. Žalbeni navod tuženika da su tužitelju priznati troškovi za ročišta na kojima se nisu izvodili dokazi, nije osnovan. Tuženik očito ukazuje na održani očevid 3. listopada 2022. godine, uz sudjelovanje vještaka mjernika (s obzirom da su se na ostala dva ročišta izvodili dokazi, te se raspravljalo), međutim, tarifnim brojem 9, točka 7 tada važeće odvjetničke tarife (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 koja je bila na pravnoj snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude) je propisano da „za nazočnost na očevidu odvjetniku pripada ista nagrada kao za zastupanje na ročištu…“, koju je nagradu prvostupanjski sud i obračunao u istom iznosu kao i u odnosu na ostala ročišta od po 1.500,00 kn. Stoga je i u tom dijelu neosnovana žalba tuženika o čemu je sud odlučio u točki II izreke ove odluke odbijajući žalbu tuženice i potvrđujući prvostupanjsku presudu u cijelosti.

20. Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe temeljem čl. 166. stavak 1 i čl. 154, stavak 1 ZPP-a s obzirom da sa žalbom nije uspio, te je odlučio kao u točki III izreke ove odluke.

Dubrovnik, 20. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović