Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-800/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dijane Hofer predsjednice vijeća, Lane Putrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Vučković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Galić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-897/2019-74 od 26. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 20. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-897/2019-74 od 26. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

„ I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku OI, [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] platiti tužitelju GI, [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] iznos 1.358,68 eura sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 3.033,33 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja. Traži troškove sastava žalbe.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio navode žalbe te predložio drugostupanjskom sudu odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži troškove sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu imovinske štete na vozilu u iznosu 1.358,68 eura, koju štetu je tužitelj prema navodima u tužbi pretrpio u vezi štetnog događaja od 12. rujna 2018.

6. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tužitelja, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno.

8. Između parničnih stranaka sporni su aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, dinamika nastanka štetnog događaja, uzročno posljedična veza između štetnog događaja i oštećenja na vozilu tužitelja te visina zahtjeva tužitelja.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj vlasnik vozila marke ŠKODA, registarske oznake [registarska oznaka], i to na temelju uvida u presliku prometne dozvole (list 74-75 spisa), stoga je sud prvog stupnja našao neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije

- da je tuženik dosjelošću utvrđenom u parničnom postupku stekao vlasništvo predmetnog zemljišta na kojem se nalazi suhozid, koji je prema tvrdnjama tužitelja pao na njegovo vozilo i prouzrokovao štetu, stoga je sud prvog stupnja našao neosnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije.

10. Radi utvrđivanja dinamike nastanka štetnog događaja te uzročno posljedične veze između štetnog događaja i oštećenja na vozilu tužitelja izvršen je uvid u Potvrdu MUP- a, saslušane su parnične stranke te su izvedeni uviđaj i prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. Nevenu Erešu.

10.1. Uvidom u potvrdu MUP-a, PU Primorsko goranska Rijeka, PP Mali Lošinj od 25. rujna 2018. utvrđeno je da je istom potvrđeno da je tužitelj 20. rujna 2018. prijavio djelatnicima te policijske postaje da se dogodilo urušavanje kamenog suhozida na osobno vozilo registarske oznake [registarska oznaka]. Dalje proizlazi da je u prijavi tužitelj naveo da je 12. rujna 2018. upravljao svojim vozilom na javnom putu (zemljana cesta širine oko 2 metra) prema svom parkiralištu te da se urušilo nekoliko većih kamena suhozida koji je sagrađen uz navedeni put.

10.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je susjed tuženika u Velom Lošinju te da do njegove nekretnine vodi jedan uzak put, a da je unatrag par godina upozoravao tuženika na stanje zida, međutim da se na dan štetnog događaja vozio autom te se u jednom trenutku na auto urušilo kamenje iz zida. S druge stranke, tuženik navodi da do urušavanja suhozida nije došlo samo od sebe, već da je vjerojatno tužitelj svojim autom dotaknuo zid pa da se on urušio na auto.

10.3. Tijekom postupka izveden je i dokaz uviđajem na licu mjestu uz sudjelovanje vještaka dipl. ing. Nevena Ereša, nakon čega je on utvrdio da širina kolnog prilaza do kuće tužitelja na pokazanom mjestu štetnog događaja od strane tužitelja iznosi oko 2,7 do 2,8 m dok visina suhozida tuženika na pokazanom mjestu štetnog događaja od strane tužitelja iznosi oko 0,9-1 m, a visina ostalog dijela suhozida tuženika iznosi oko 1,4 m. Uzimajući u obzir širinu kolnog prilaza na mjestu štetnog događaja od 2,7-2,8 m i širinu vozila tužitelja od 1,783 m proizlazi da je kretanjem vozila tužitelja po sredini kolnog prilaza bočni razmak do suhozida tuženika s njegove desne strane i do kameno-betonskog stubišta s njegove lijeve strane iznosio oko 0,4835 m. Na prednjem braniku s desne bočne strane i prednjem desnom blatobranu vozila tužitelja utvrđena su oštećenja u vidu uzdužnih vodoravnih ogrebotina do visine od oko 0,65 m koja su praktički istog intenziteta na način kako to prikazuju fotografije na listu 88 i 92 spisa. Položaj i oblik navedenih oštećenja ukazuje na nalet vozila tužitelja na približno ravnu i okomitu prepreku koja je mogla biti i složeni kameni suhozid, ali tehnički isključuje mogućnost da su opisana oštećenja mogla nastati odronom suhozida tuženika na vozilo tužitelja ili kasnijim naletom vozila tužitelja na odron suhozida tuženika na mjestu štetnog događaja. Naime, kada bi se radilo o oštećenjima koja su posljedica odrona suhozida, tada bi na prednjem desnom bočnom dijelu vozila tužitelja bilo realno za očekivati nastanak oštećenja u vidu ogrebotina koje bi se pružale okomito kod zaustavljenog vozila ili ukoso kod vozila u kretanju, a što ovdje nije bio slučaj, jer se ogrebotine na vozilu tužitelja pružaju vodoravno. Isto tako kasniji nalet vozila na odron suhozida tuženika ne bi ostavio opisane jednolične ogrebotine na prednjem desnom bočnom dijelu vozila tužitelja u visini od čak oko 0,6-0,7 m jer bi u tom slučaju bilo realno za očekivati smanjenje intenziteta nastalih oštećenja prema gornjem dijelu vozila dok utvrđeni bočni razmak vozila tužitelja u odnosu na suhozid tuženika od oko 0,4835 m i utvrđeni nedostatak suhozida u visini od samo oko 0,4-0,5 m tehnički isključuju mogućnost nastanka oštećenja na vozilu tužitelja u visini od oko 0,6-0,7 m. S druge strane utvrđeni bočni razmak s lijeve strane vozila tužitelja do kameno - betonskog stubišta od oko 0,4835 m u tehničkom smislu bio je dovoljan da bi tužitelj u odnosu na svoju građu tijela mogao izaći iz svog vozila bez nužne potrebe za nastavkom vožnje i naknadnog posljedičnog oštećenja lamele i dijelova spojke.

11. Sud prvog stupnja je ocijenio logičnim i obrazloženim nalaz i mišljenje sudskog vještaka dipl. ing. Nevena Ereša, smatrajući uvjerljivim navode vještaka da opisana analiza mogućnosti nastanka utvrđenih oštećenja na vozilu tužitelja, nakon provedenog očevida na mjestu štetnog događaja, ukazuje na zaključak da urušavanje dijela suhozida tuženika pokazanom od strane tužitelja prilikom očevida nije moglo biti uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja i utvrđenih oštećenja na vozilu tužitelja na način kako to navodi tužitelj u svom iskazu na listovima 109-110 spisa.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, imajući u vidu da tužitelj na kojem je sukladno odredbi čl. 221.a ZPP bio teret dokaza, nije dokazao da bi se štetni događaj dogodio na način kako tvrdi ni odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, to je sud prvog stupnja tužbeni zahtjev pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13. Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda svoju osnovu imaju u sadržaju provedenih dokaza u postupku (osobito u priloženoj dokumentaciji te u nalazu i mišljenju vještaka), a koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno ocijenio kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

14. Pored toga, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda ima razloge o svim činjenicama odlučnim za donošenje zakonite presude u ovom sporu i može se ispitati njena pravilnost, a koji razlozi su međusobno povezani i suglasni, zbog čega nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu se ukazuje žalbenim navodima. Sud prvog stupnja ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u svezi s odredbom članka 8. ZPP, ako ocjenjuje provedene dokaza drugačije nego što smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego što to čini tužitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

15. Osnovom tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno sud prvog stupnja zaključuje kako tužitelju ne pripada pravo na isplatu iznosa od 1.358,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, na ime štete nastale na vozilu tužitelja 12. rujna 2018, a koja visina je utvrđena vještačenjem i odnosi se na tehnički opravdane troškove popravka vozila tužitelja.

16. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je na tužitelju teret dokaza da bi se štetni događaj dogodio prema njegovim tvrdnjama tj. da bi se sporni suhozid urušio na njegovo vozilo, dok je njime upravljao pa da bi za nastalu štetu bio odgovoran tuženik.

17. Do ovog činjeničnog utvrđenja sud je došao pravilnom ocjenom provedenih dokaza, isprava priloženih u spisu, nalaza vještaka te pravilnom ocjenom iskaza stranaka. Iz odredbi čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP slijedi da je dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične tvrdnje, odnosno da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne. Na tužitelju je u ovom postupku teret dokaza o postojanju odlučnih činjenica, odnosno teret dovođenja uvjerenja suda u stupnju izvjesnosti u pogledu postojanja i sadržaja pravno relevantnih činjenica. Stupanj izvjesnosti postojanja činjenica podrazumijeva da je uvjerenje suda takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.

18. Prema shvaćanju ovog suda, tužitelj tijekom postupka nije uspio sa stupnjem izvjesnosti uvjeriti sud da bi oštećenja na njegovom vozilu nastala na način na koji je u svom iskazu tvrdio da su nastala, odnosno na način da se kamenje urušilo na njegov auto (list 109 i 110 spisa), jer je vještak isključio takvu mogućnost zbog položaja i oblika oštećenja na vozilu tužitelja. Stoga, ne stoji tvrdnja tužitelja da je prvostupanjska presuda utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

19. Slijedom navedenog suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo (članak 221.a ZPP u svezi sa čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) kada je odbio tužitelja sa zahtjevom za isplatu utuženog iznosa jer nije dokazao nastanak štetnog događaja kao jednu od pretpostavki odgovornosti tuženika za štetu.

20. Odluka o trošku tuženika je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23), pri čemu se ukazuje na potpuni izostanak obrazloženih žalbenih navoda tužitelja u tom smislu (čl. 365. st. 2. ZPP).

21. Kako dakle prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji je prethodio njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (stavak I. izreke ove drugostupanjske odluke).

22. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe u smislu čl. 154. st. 1. ZPP jer sa žalbom nije uspio (stavak II. izreke ove drugostupanjske odluke), kao i zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu u smislu čl. 155. st. 1. ZPP jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka (stavak III. izreke ove drugostupanjske odluke).

U Varaždinu 20. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer