Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-255/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja SL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Macura i Restović j.t.d. iz Šibenika, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po opunomoćeniku Borisu Aniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Anić i Anić d.o.o. iz Splita, radi utvrđenja ništetnim i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1350/2015-43 od 2. siječnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1350/2015-43 od 2. siječnja 2025.:

- potvrđuje u točki I.1. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetan članak 3.3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 30. listopada 2007., u točki I.2. i točki I.3.,

- preinačuje u točki I.1. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim dio odredbe članka 3.1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine u dijelu koji glasi: „… s tim da je kamatna stopa promjenjiva“, u točki I.4. izreke i u točki II. izreke tako da se sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama sklopljenom između parničnih stranaka dana 30.10.2007. godine i solemniziranom od strane Javnog bilježnika Igora Lučeva, pod brojem OU-19630/07 od 31.10.2007. godine, ništetan dio odredbe članka 3.1. koji gladi "…s time da je kamatna stopa promjenjiva"…

4. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju SL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.664,80 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu, koja teče od 25.09.2017. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a za razdoblje od 01.01.2023. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.464,38 EUR (slovima: tisuću četiristo šezdeset četiri eura i trideset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja od donošenja prvostupanjske presude 2. siječnja 2025. do isplate teče po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove žalbe u iznosu od 82,81 EUR (slovima: osamdeset dva eura i osamdeset jedan cent), u roku 15 dana.

IV. Točka II. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška iznad dosuđenog te rješenje kojim je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe nisu bili predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I.1. izreke utvrdio da je ništetan dio odredbe članka 3.1. koji glasi "…s time da je kamatna stopa promjenjiva", članak 3.3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama sklopljenom između parničnih stranaka 30. listopada 2007. U točki I.2. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 6.056,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano. U točki I.3. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 510,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 13. listopada 2014. do isplate. U točki I.4. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.664,80 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. rujna 2017. do isplate. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.666,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude 2. siječnja 2025. do isplate, dok ga je odbio za iznos preko dosuđenog do zatraženog od 2.927,69 eura.

1.1. Prvostupanjski sud je u sklopu navedene presude donio i rješenje čija izreka glasi: „Utvrđuje se povlačenje tužbe glede dijela zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži da mu isplati daljnji iznos od 1.685,13 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 24. siječnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže ga na naknadu parničnih troškova i troškova žalbe.

3. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj, 6. veljače 2025., kojim osporava navode žalbe u cijelosti.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik ističe kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, jer je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude, u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Osobito da je nerazumljiva izreka u dijelu točke I.1. izreke budući je sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope iz članka 3.1. Ugovora o kreditu, a u obrazloženju se poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, obrazlaže ništetnost načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, a što je ugovoreno u članku 3.3. Ugovora o kreditu. Također, kako prvostupanjski sud nije ocijenio njegov prigovor, da tužitelj nema status prosječnog potrošača te nije ocijenio sadržaj i značenje Politike/2012 tuženika u odnosu na kredite s valutnom klauzulom HRK kakav je sklopljen s tužiteljem.

5.1. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio navedenu bitnu povredu jer u svojoj odluci nije izvršio analizu dokaza koji su provedeni u postupku pojedinačno, već se pozvao općenito na dokaze koji su provedeni u postupku i nabrojani su u točki 5. obrazloženja prvostupanjskog suda. Nedostaje obrazloženje u dijelu koji se odnosi na točku I.1. izreke u dijelu utvrđenja ništetnim dijela odredbe članka 3.1. Ugovora o kreditu, dok je obrazloženje u odnosu na točku I.4. izreke nerazumljivo.

5.2. Međutim, ovaj sud zbog navedene bitne povrede nije ukinuo pobijanu odluku, već je o žalbi tuženika odlučio primjenom članka 373.a stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ZPP-a.

5.3. Druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a, nisu učinjene.

6. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim dio odredbe članka 3.1. Ugovora o kreditu od 30. listopada 2007. koji glasi: „…s tim da je kamatna stopa promjenjiva“ i članak 3.3. istog Ugovora. Temeljem utvrđene ništetnosti da mu se isplati iznos od 6.056,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano, a po osnovu više plaćene kamate zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita na više u odnosu na početnu kamatnu stopu. Nadalje, tužitelj potražuje i povrat iznosa od 510,47 eura, a koji iznos je tužitelj platio prilikom prijevremene otplate kredita temeljem članka 6.3. Ugovora o kreditu dana 13. listopada 2014. sa zakonskom zateznom kamatom od navedenog datuma do isplate te isplatu razlike u glavnici od 1.664,80 eura, a do koje je došlo zbog toga što je povećanjem kamatne stope udio vraćene glavnice u budućim anuitetima bio manji nego što bi on iznosio da je kamatna stopa ostala ista kao što je bila prilikom odobravanja kredita.

6.1. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva ocjenjujući kako odredbe o promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne, ističući kako se tužitelja ne može smatrati prosječnim potrošačem jer je on po zanimanju broker i financijski educirana osoba te osnivač i direktor tvrtke ... koja se bavi i plasmanom financijskih instrumenata, poslovnim savjetovanjem, posredovanjem pri sklapanju financijskih poslova, savjetovanjem u pogledu strukture kapitala i poslovne strategije, factoringom i sl. Istaknut je i prigovor zastare. Tuženik se pozvao i na članak 11.1. Općih uvjeta odobravanja stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu (dalje: Opći uvjeti), a kojima da je utvrđeno na koji način će se utvrđivati kamatna stopa. Osporio je i da bi se na navedeni kredit mogla primijeniti pravna shvaćanja iz predmeta kojeg je radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača vodila Udruga „Franak“ protiv osam banaka, a koji spor se odnosio na zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima.

6.2. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da su iste sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama (dalje: Ugovor o kreditu) 30. listopada 2007., koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Igoru Lučevu iz Šibenika 31. listopada 2007. pod brojem OU- 19630/07, i kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje novčani iznos od 1.042.000,00 kuna s rokom otplate na 29 godina, a koja otplata se imala vršiti u 348 jednakih mjesečnih anuiteta. Početna kamatna stopa ugovorena je u visini od 5,49% godišnje. Prva rata je dospjela 5. siječnja 2008., a zadnja bi dospjela 5. prosinca 2036., ali je predmetni kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen 25. rujna 2017., s tim da je tužitelj do prijevremene otplate kredita uredno otplaćivao kredit, a 13. listopada 2014. je izvršio i prijevremenu djelomičnu otplatu kredita iznosom od 100.000,00 kuna te tom prilikom platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.846,00 kuna, odnosno preračunato u eure po službenom tečaju od 7,53450 kn za 1 euro, 510,47 eura.

6.3. Također je nesporno da je tijekom otplate kredita, a do 26. siječnja 2017., rasla ugovorena kamatna stopa sa 5,49% do najviše 6,79%.

6.4. U članku 3. Ugovora o kreditu uređena je kamatna stopa te je u stavku 1. navedenog članka utvrđeno da kamatna stopa iznosi 5,49% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva, dok je u članku 3.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da će se promjena kamatnih stopa vršiti izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

6.5. U odnosu na ništetnost navedene ugovorne odredbe, kako je to tražio tužitelj, prvostupanjski sud navodi kako prihvaća utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbijena revizija tuženih banaka, među kojima i ovdje tuženika, te potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama banaka nepošteno te su ugovaranjem takovih odredbi povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. Pri tome prvostupanjski sud citira pravno shvaćanje koje je izneseno u navedenim odlukama. Prvostupanjski sud ocjenjuje da su učinci odluke sudova o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući i za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnim restitucijskim zahtjevima sukladno članku 502.c ZPP-a neovisno o tome što su konkretne odluke donesene u postupku čiji su predmet bili krediti vezani uz valutnu klauzulu švicarski franak. Mišljenje je prvostupanjskog suda da se odluke donesene u navedenom sporu u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bez navođenja jasnih i preciznih parametara o kojima ovisi promjena iste treba protezati na sve ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom bez obzira na valutu kredita.

6.6. Kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope, a ista utvrđenja su i prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju, to da je time povrijeđeno pravo tužitelja kao potrošača jer ga u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je tuženik postupao suprotno člancima 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007.) i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP/07).

6.7. Prvostupanjski sud također navodi da činjenica što tužitelj ima ekonomsku naobrazbu nije bila od utjecaja na to da bi isti razumio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti je u tom smislu bio poučen od strane prednika tuženika pri čemu se svako stavljanje potrošača u nepovoljniji položaj s obzirom na stručnu spremu i zanimanje ukazuje diskriminacijskim i time nedopuštenim. Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen od strane banke, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka ČL, djelatnika tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora, te se o spornoj odredbi nije posebno pregovaralo među strankama.

6.8. Financijskim vještačenjem prvostupanjski sud je utvrdio da je zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita na više u odnosu na početnu kamatnu stopu tužitelj tuženiku platio iznos od 6.056,50 eura, pa kako je utvrdio ništetnom odredbu članka 3.1. Ugovora o kreditu djelomično i članka 3.3. u cijelosti, to je obvezao tuženika primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) da tužitelju isplati navedeni iznos. Na taj iznos dosuđena je i zakonska zatezna kamata od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate jer se tuženika ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

6.9. Prvostupanjski sud navodi kako osnovanost postavljenog zahtjeva tužitelja nije ocjenjivao primjenom odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.), jer je isti stupio na snagu 1. siječnja 2010. te nije bio u primjeni u vrijeme zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu.

6.10. Prvostupanjski sud utvrđuje da je člankom 6. Ugovora o kreditu utvrđeno kako Korisnik kredita može zatražiti prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi Banka, dok je člankom 6.3. Ugovora utvrđeno da za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita Banka naplaćuje naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, s tim da je iz Općih uvjeta pod naslovom „Hipotekarnih kredita prilagođenih vašim željama“ i to točke 15. utvrđeno da Banka naplaćuje naknadu i za djelomičnu i za potpunu prijevremenu otplatu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.

6.11. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je 13. listopada 2014. tužitelj na ime prijevremene djelomične otplate kredita uplatio iznos od 100.000,00 kuna i da mu je obračunata naknada u visini od 3.846,15 kuna, odnosno sada 510,40 eura koja je također plaćena.

6.12. Mišljenje je prvostupanjskog suda da bi tuženik imao pravo samo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno troškova koji nisu povezani s djelomičnom prijevremenom otplatom kredita, pri čemu se isto ne može odnositi na neostvarene kamate koje bi banka dobila da nije bilo prijevremene otplate kredita. Kako tuženik nije činjenično obrazložio pod kojim uvjetima je bila dopuštena prijevremena djelomična otplata kredita, a niti je obrazložio troškove koji bi nastali u vezi s tim, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio navedenom prijevremenom djelomičnom otplatom kredita pa je i odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita protivna savjesnosti i poštenju te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je navedena naknada dosuđena tužitelju. Tužitelju je dosuđena i razlika u glavnici u iznosu od 1.664,80 eura, kako je to izračunao vještak, jer da je zbog povećanja kamatne stope došlo do usporenja otplate glavnice te većeg iznosa plaćenog na ime prijevremene potpune otplate kredita od onoga kojeg bi platio da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita početno ugovorena stopa nije mijenjala.

6.13. Odbijen je prigovor zastare jer da u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a (posljedice ništetnosti) zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako se o ništetnosti predmetnih odredbi odlučivalo tek u ovom postupku, to da petogodišnji opći zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a nije protekao.

6.14. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP), uz uvećanje za troškove vještačenja.

7. Tuženik u svojoj žalbi osporava utvrđeno činjenično stanje i pravilnost primjene materijalnog prava, osobito u odnosu na primjenu pravnih shvaćanja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača koji se odnosio na ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, na prigovor zastare, kao i u odnosu na utvrđenje da je tužitelj prosječni potrošač i da bi naknada za privremenu otplatu kredita bila nepoštena odredba.

7.1. U pravu je tuženik da se pravna shvaćanja o utvrđenju ništetnosti odredbi ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF ne mogu primijeniti izravno na konkretni spor jer se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu koji proizlazi iz utvrđenja da je ništetna odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu koji je odobren tužitelju u kunama, dakle u službenoj valuti Republike Hrvatske u vrijeme zaključenja Ugovora, pa se ne radi o kreditu sa valutnom klauzulom.

7.2. Međutim, prvostupanjski sud je, iako se pozvao na obvezatnost pravnog shvaćanja iz kolektivnog spora koji je pokrenula Udruga „Franak“ protiv banaka među kojima je i tuženik kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, ocijenio i iskaz tužitelja i iskaz djelatnika banke ČL te na temelju njihovih iskaza utvrdio kako je Ugovor bio tipski, formuliran unaprijed od strane tuženika, te kako se o konkretnoj odredbi članka 3. kao niti o ostalim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj upoznat s parametrima koji će u budućnosti dovesti do promjene kamatne stope.

7.3. U pravu je tuženik kada ocjenjuje kako dio odredbe članka 3.1. Ugovora o kreditu, a koji glasi: „…s tim da je kamatna stopa promjenjiva“ nije ništetan, jer ugovaranje promjenjivosti kamatne stope nije bilo zabranjeno niti je ta odredba sama po sebi imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba članka 3.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Ovom odredbom ugovoren je način na koji će se kamatna stopa mijenjati tijekom trajanja Ugovora o kreditu, pri čemu osim primitka obavijesti o promjeni kamatne stope tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na promjenu iste ili eventualno pregovarati o njezinoj visini. Stranke Ugovora o kreditu su mogle pregovaranjem uspostaviti zakonit mehanizam promjene kamatne stope jer nije bila dovedena u pitanje volja stranaka da se na predmetni Ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, ali kako su takvi pregovori izostali i nije došlo do ugovaranja zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, to je konkretna odredba članka 3.3. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu tužiteljeve tražbine po osnovu više plaćene kamate na osnovu početno ugovorene kamatne stope.

7.4. Zbog toga je ovaj sud preinačio pobijanu odluku u točki I.1. izreke kojom je utvrđena ništetnost dijela članka 3.1. Ugovora o kreditu koja glasi: „… s tim da je kamatna stopa promjenjiva“ i isti odbio, dok je u dijelu točke I.1. izreke kojim je utvrđena ništetnost članka 3.3. Ugovora o kreditu pobijana odluka potvrđena kao i u točki I.2. izreke kojom je naloženo tuženiku da tužitelju plati po osnovu više plaćene kamate iznos od 6.056,50 eura kako je to izračunao vještak, a koji izračun nije osporen kao pravilan (računski) već samo u osporavanju osnove.

8. U odnosu na tvrdnju tuženika da prvostupanjski sud nije uvažio njegov prigovor da se ne radi o prosječnom potrošaču s obzirom na obrazovanje tužitelja i poslove koje je obavljao, treba reći da i po ocjeni ovog suda sama ta činjenica u situaciji kada tužitelju nisu bili dani parametri za promjenu kamatne stope, već je promjena kamatne stope tijekom otplate kredita utemeljena na jednostranoj odluci tuženika, njegovo obrazovanje i eventualno znanje nije od utjecaja na ništetnost odredbe članka 3.3. Ugovora o kreditu.

8.1. U svojoj žalbi tuženik sada prvi puta ističe kako tužitelj nema status potrošača, pa se radi o činjenici koja je istaknuta tek u žalbi i koja se više ne može isticati u smislu članka 352. stavak 1. ZPP-a, već je kroz postupak tvrdio kako se tužitelja ne može smatrati prosječnim potrošačem zbog njegove naobrazbe. Pri tome treba reći da nije od utjecaja Zakon o potrošačkom kreditiranju koji se ne primjenjuje na ugovore o kreditu čija visina iznosi preko 1.000.000,00 kuna („Narodne novine“ broj 75/2009.), obzirom da je taj Zakon stupio na snagu 1. listopada 2010. i da se njegove odredbe ne primjenjuju na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona. Zbog toga iznos odobrenog kredita nije ni od kakvog značenja u odnosu na status potrošača tužitelja.

8.2. I po ocjeni ovog suda, s obzirom na prirodu Ugovora o kreditu i da tuženik tijekom postupka nije tvrdio drugačije, tužitelj bi u smislu članka 3. stavak 1. podtočka 9. ZZP/07, a koji Zakon se primjenjuje s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, bio potrošač. Potrošač se definira kao fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema iskazu tužitelja kredit je podignut za kupnju stanja za vlastite potrebe, a tijekom postupka tuženik tu činjenicu nije osporavao.

8.3. Sama činjenica što tužitelj ima ekonomsku naobrazbu ne može ići na njegovu štetu u situaciji kada tuženik ugovarajući promjenjivost kamatne stope na temelju svojih odluka tužitelja nije upoznao s parametrima koji će utjecati na promjenu kamatne stope, niti je s tužiteljem pregovarao o navedenoj odredbi, odnosno prema iskazu tužitelja on je s tuženikom pokušao pregovarati i o promjeni kamatne stope na niže i o naknadi za prijevremenu otplatu, ali u tome nije uspio. I službenik banke, svjedok ČL, u svom iskazu potvrđuje da se u pravilu o promjeni kamatne stope i visini naknade nije moglo pregovarati jer se radilo o tipiziranom proizvodu banke koja je nuđena na tržištu.

8.4. Nebitno je za konkretnu odluku u ovom postupku što je tuženik u svojim aktima koje naziva Politika/2012 odredio parametre za promjenu kamatne stope jer, kako je već ranije rečeno, o tim promjenama nije naknadno pregovarao s tužiteljem, već je samo obavještavao tužitelja da je došlo do promjene kamatnih stopa, a navedeni akti nisu bili na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu.

9. Pravilno je prvostupanjski sud kao prethodno pitanje utvrdio i da je članak 6.3. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da će za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita Banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke ništetan te time obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 510,47 eura, koji iznos je tužitelj platio prilikom djelomične prijevremene otplate kredita 13. listopada 2014. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-965/2021-2 od 1. veljače 2023. odgovarajući na pravno pitanje koje glasi: „Je li pravno valjana odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita?“ odgovara da: „Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kongentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s time u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle, naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kongentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.“. „…Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.“.

9.1. U odnosu na povrat isplate prijevremene naknade za djelomičnu otplatu kredita, ovaj sud prihvaća izraženo stajalište koje je izneseno u navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dakle, prema članku 1024. stavak 4. ZOO-a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može računati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebala vratiti, ali bi imala pravo na naknadu štete ako bi ona banci nastala zbog prijevremene otplate kredita. Međutim, tuženik u tom pravcu nije iznosio bilo kakve tvrdnje niti predlagao bilo kakve dokaze, već svoje pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita temelji na tvrdnji kako ugovaranje takve naplate nije bilo protivno zakonu, odnosno kako je volja stranaka bila da se ugovori takva naknada iako tužitelj plaćanje iste nije mogao otkloniti niti utjecati na visinu iste, a niti je jasno koji troškovi su pokriveni tom naknadom.

10. Zakonska zatezna kamata koju je prvostupanjski sud dosudio na iznos više plaćene kamate zbog promjene kamatne stope na više tijekom otplate kredita je pravilno dosuđena na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj, jer upravo postupanje tuženika i formuliranje odredbe koja je utvrđena ništetnom predstavlja postupanje protivnom savjesnosti i poštenju na štetu tužitelja kao slabije ugovorne strane u ovom postupku i u konačnici je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

11. Što se tiče isplate iznosa od 1.664,80 eura, a koji iznos se definira kao razlika u glavnici zbog usporene otplate glavnice zbog povećanja kamatnih stopa te time i povećanja udjela kamate koja se otplaćuje u anuitetu koji se sastoji od kamate i glavnice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pogrešno navedeni iznos dosudio tužitelju.

11.1. Navedeni iznos je dosuđen temeljem odredbi o stjecanju bez osnove, dakle, primjenom članka 1111. ZOO-a. Ne radi se o stvarno više plaćenom iznosu glavnice tuženiku, već se radi o razlici manje plaćene glavnice u okviru isplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope na više, a što je usporilo dinamiku otplate glavnice. Tužitelju je odobren kredit u iznosu od 1.045.000,00 kuna. Toliko je iznosila glavnica kredita i taj iznos je tužitelj trebao vratiti po isteku otplate kredita kao glavnicu, a kroz vremenski period otplate plaćanjem anuiteta koji se sastoje od ugovorene kamate i od glavnice. Dakle, tužitelj nije platio više glavnice nego što bi trebao platiti da nije bilo povećanja kamatne stope, već je zbog povećanja kamatne stope u budućim anuitetima vraćao manje glavnice. Na ovaj način tuženiku nije plaćeno više glavnice, pa je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva preinačena odluka prvostupanjskog suda i u tom dijelu je zahtjev tužitelja odbijen.

12. Kako je ovaj sud djelomično preinačio odluku prvostupanjskog suda, to je primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučio i o troškovima cjelokupnog postupka.

12.1. Kako je tužitelj djelomično uspio u postupku, to mu je trošak dosuđen primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a prema uspjehu u postupku. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu novčanih iznosa po tri osnove, a nakon preinačenja prvostupanjske odluke ovom odlukom uspio je sa dvije osnove ili sa 67%. U odnosu na visinu uspio je sa 80% pa je ukupan uspjeh tužitelja u ovom sporu 73,50% (67 + 80 = 147 : 2 = 73,50). Uspjeh tuženika je 26,50%. Kad se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženika, proizlazi da je tužitelj uspio sa 47%. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu parničnog troška primjenom Tarife i ZSP-a, a koji iznosi 2.268,53 eura. Na taj iznos kada se primjeni postotak od 47% dobije se iznos od 1.066,21 euro. Tom iznosu treba dodati iznos plaćen za vještačenje u iznosu od 398,17 eura u cijelosti, s obzirom da je vještačenje bilo potrebno za utvrđenje činjeničnog stanja te se na taj način dolazi do iznosa od 1.464,38 eura, koji iznos je tuženik dužan platiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

12.2. Kako je tuženik zatražio trošak žalbe, s tim što je određeno zatražio za sastav žalbe s PDV-om iznos od 312,50 eura, dok iznos sudske pristojbe na žalbu nije određeno zatražio, to mu se kao trošak žalbe može priznati samo nagrada njegovom punomoćniku za sastav žalbe s PDV-om, a što iznosi 312,50 eura. Sa žalbom je uspio u postotku od 26,50%, pa mu je tužitelj dužan naknaditi u tom postotku trošak žalbe, što iznosi 82,81 euro, kako je to i suđeno ovom odlukom.

13. Točka II. izreke presude u odbijajućem dijelu, kao i rješenje o povlačenju dijela tužbe nisu bili predmet drugostupanjskog postupka jer protiv istih nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 20. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković