Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-275/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Karlu Vučiniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj P-1014/2022-31 od 22. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1014/2022-31 od 22. prosinca 2023.

- pod stavkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnim odredba 7. Ugovora o kreditu broj 628-50-3229611 sklopljenog između stranaka 17. siječnja 2006., kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

- pod stavkom II., III., IV. i V. izreke.

II. Žalba tuženika prihvaća se kao djelomično osnovana te se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1014/2022-31 od 22. prosinca 2023. pod stavkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba čl.1. Ugovora o kreditu broj 628-50-3229611 sklopljenog između stranaka 17. siječnja 2006. te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđene su ništetnim odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 628-50-3229611 sklopljenog između stranaka 17. siječnja 2006. kojima je valuta obveze vezana uz CHF (stavak I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 12.136,29 EUR na ime preplaćenog tečaja u CHF, i to sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci (stavak II. izreke), utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 628-50-3229611 sklopljenog između stranaka 17. siječnja 2006. (stavak III. izreke) te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 980,63 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 7. prosinca 2011. do isplate (stavak IV. izreke), kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.423,66 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od presuđenja do isplate (stavak V. izreke).

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopili 17. siječnja 2006. Ugovor o kreditu broj 628-50-3229611 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a namjena kredita je bila kupnja stana, da se tužitelj obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s rokom otplate 300 mjeseci. Nesporno je da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Zaključno, nije sporno da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen, ali uz naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora kojima su glavnica i valuta obveze vezani uz CHF te posljedično zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja) kao i utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora kojom je propisano plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita čija visina je vezana općim aktima kreditora te posljedično zahtjev za povrat plaćenog iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7.1. U odnosu na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora kojima su glavnica i valuta obveze vezani uz CHF te posljedično zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja), prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13. 41/14 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 138 a ZZP/07, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/2015, 14/2019 i 19/2022, dalje: ZZP/14) i čl. 502. a i c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženika ocjenjuje neosnovanim.

7.2. U tom pravcu prvostupanjski sud smatra neodlučnima navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružio tužitelju sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a što uostalom niti u ovom pojedinačnom postupku koji je uslijedio nakon kolektivnog spora, tuženik nije ničim dokazao.

7.3. Kako je radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, iznosi 12.136,29 EUR, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud je tužiteljici dosudio taj iznos, bez umanjenja tog iznosa za negativne razlike za dio razdoblja kada je tečaj CHF/HRK bio niži od početnog tečaja, tj. tečaja kod korištenja kredita. Treba istaknuti da za razdoblje kada je tečaj bio niži i tužitelj platio anuitet po nižem tečaju od početnog tečaja, tuženik nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja niti eventualno protutužbeni zahtjev.

7.4. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 29. srpnja 2022. podnesena unutar zastarnog roka.

8.1. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita sadržanu u čl. 10. Ugovora prvostupanjski sud je naveo kako nije sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio navedeni kredit te je tuženik tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 7.388,54 kn (980,63 EUR) na dan 7. prosinca 2011. Nije sporno niti to da ugovaranje takve naknade nije zabranjeno tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača kao i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Međutim, prvostupanjski sud ističe da prema zauzetom stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19.) donijet zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo". U ovom konkretnom slučaju banka nije dokazala da je s tužiteljem kao potrošačem u pogledu čl. 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita s istim pojedinačno pregovara, nije predložila saslušanje bankara (od navedenog dokaznog prijedloga odustala je tijekom postupka) koji je neposredno s tužiteljem pregovarao, pa pojedinačno pregovaranje ničim nije dokazano. Tužitelj je stavljen u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira, te od čega ovisi, niti u postotku niti u nominalnom iznosu već je bila vezana općim aktima kreditora, a tuženik nije priložio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je ta naknada iznosila u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Ista dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je navedena odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu ništena primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

8.2. Prvostupanjski sud ocjenjuje da ni prigovor zastare u odnosu na povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita nije osnovan. Glede prigovora zastare navedenog potraživanja navodi kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara tog dijela restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

8.3. Kako je odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita utvrđena ništetnom, to je prema stajalištu prvostupanjskog suda tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju na temelju odredbe čl. 1111. ZOO, u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO.

9. U žalbi tuženik opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli (čl.1 i čl. 7.) i prijevremenoj otplati kredita (čl. 10.) tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Ističe da se na raspravi održanoj dana 4. prosinca 2023. tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, a da se tužba može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Stoga, obzirom tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, smatra da je sud je morao taj dio tužbenog zahtjeva odbiti, a da je navedeni propust rezultirao nezakonitom presudom. S obzirom da smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima u cijelosti.

10.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10.3. Nadalje, u smislu istaknutog žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženiku se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama oko ugovaranja valutne klauzule u čl. 7. Ugovora o kreditu, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tuženik je sve navedene prigovore mogao i morala isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba čl. 502.a – čl. 502.h ZPP.

10.4. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te mu je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču- tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, istaknutim prigovorima a bez da je na prednju okolnost izveden dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (npr. saslušanjem svjedoka – bankara koji je osobno pregovarao s tužiteljem, od kojeg dokaza je tuženik odustao, već je izveden dokaz saslušanjem djelatnice tuženika EE iz čijeg iskaza proizlazi da ista nije neposredno pregovarala s tužiteljem), to tuženik nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti sporne odredbe 7. Ugovora o kreditu broj 628-50- 3229611 sklopljenog između stranaka 17. siječnja 2006., kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

11.1. No pazeći povodom izjavljene žalbe na pravilnost primijenjenog materijalnog prava (u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st.2. ZPP), ovaj sud žalbu tuženika nalazi osnovanom u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl.1. Ugovora, koja definira iznos kredita i glasi "Kunska protuvrijednost CHF 70.000,00 EUR po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja".

11.2. Naime, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.

11.3. Polazeći pri tom od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. evidentno je da odredba čl.1. u dijelu u kojem na njezinoj ništetnosti ukazuje tužitelj u predmetnom postupku, nije obuhvaćena niti pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužitelj tijekom postupka dokazao njezinu ništetnost. Naime, sporni dio ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF, prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženika, prema odredbi čl.1021. ZOO važećeg u času sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a ne obvezu tužitelja kao potrošača.

11.4. Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita, a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo na taj način ugovorena zaštitna klauzula valute u kojoj je izražena glavnica kredita, čime da je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

11.5. Kao što je to ranije navedeno, čl.1. predmetnog ugovora u kojim je definirana glavna obveza kreditora ni na koji način potrošača nije stavila u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, to više što u istome nije ustanovljena nikakva obveza potrošača.

12. U odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora kojom je propisano plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita čija visina je vezana općim aktima kreditora te posljedično zahtjev za povrat plaćenog iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita treba reći da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte kojim je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

13. Treba reći i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. istaknuo da ne nalazi ništa proizvoljno u zaključku redovnih sudova da banka ne može steći pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita ni na temelju ugovora o kreditu ako je to pravo uredila protivno izričitim uvjetima propisanim prisilnim odredbama čl. 1024. st. 2. - 4. ZOO ili s ciljem zaobilaženja izričite zakonske zabrane iz članka 1024. st. 4. ZOO, pa stoga ni u zaključku sudova da se na takve odredbe ugovora sklopljenih u području potrošačkog kreditiranja neizbježno nadovezuje posljedica ništetnosti na temelju čl. 322. st. 1., 323. st. 1. i 324. st. 1. ZOO. U tom je kontekstu prvostupanjski sud dostatnim i relevantnim razlozima obrazložio svoje stajalište da se naprijed opisano postupanje banke ne može smatrati povredom zabrane manjeg značaja zbog koje bi korisnik kredita izgubio pravo isticati prigovor ništetnosti.

14.1. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prilikom donošenja odluke trebalo uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku odnosno kada je prednica tužiteljice uplatila manji iznos od onog tečaja koji je bio ugovoren prilikom sklapanja ugovora.

14.2. Međutim, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. prije čijeg donošenja je sud odlučivao u proširenom vijeću prema čl. 390. st. 2. ZPP izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

14.3. Iz navedenog proizlazi da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP.

14.4. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama koje bi predstavljale korist koju je druga strana (tužitelj) imala od takve ništetne ugovorne odredbe.

14.5. U ovom predmetu tuženik samo osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, smatrajući da se prilikom izračuna iznosa koje je tužitelj preplatio na ime takve ništetne odredbe trebalo uzeti u obzir i iznose koje je tužitelj manje platio u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži, a da pri tome nije stavio prigovor u smislu izloženog pravnog shvaćanja.

14.6. Stoga u konkretnom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita te je odluka prvostupanjskog suda u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odluci broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

15.1. Nadalje, pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer su plaćene bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

15.2. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženika, valja reći kako tim navodima isti nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koja u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja) teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe, a u odnosu na povrat plaćenog iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost te odredbe ugovora.

15.3. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

15.4. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

15.5. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužiteljice, dok zastarni rok za isplatu na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ni počeo teći u trenutku podnošenja tužbe, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

16. Zaključno, tuženik iznosi žalbeni prigovor da se na raspravi održanoj 4. prosinca 2023. protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, a da se tužba može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, pa obzirom tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, smatra da je sud je morao taj dio tužbenog zahtjeva odbiti, a da je navedeni propust rezultirao nezakonitom presudom. Postupajući po remisornoj uputi ovog suda broj Gž-275/2024-3 od 2. travnja 2025. prvostupanjski sud je donio dopunsko rješenje P-1014/2022-37 od 15. svibnja 2025., kojim je utvrdio da je tužitelj povukao dio tužbe u ukupnoj visini od 568,86 EUR/4.286,06 kn zajedno sa zateznim kamatama zatraženim na taj iznos. Iz obrazloženja navedenog dopunskog rješenja proizlazi da je obavijest o djelomičnom povlačenju tužbe tuženiku dostavljena 10. studenog 2023., a da se tuženik tek na ročištu održanom 4. prosinca 2023. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe što je učinio nakon proteka roka od 15 dana propisanog čl. 193. st. 2 ZPP pa se ima smatrati da je pristao na djelomično povlačenje tužbe. Na navedenu odluku se tuženik nije žalio te je predmetno dopunsko rješenje postalo pravomoćno 2. lipnja 2025.

17. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP u odnosu na zahtjev u pogledu glavne stvari odlučiti kao pod stavkom I. i

II. izreke ove drugostupanjske presude.

18. U odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka, obzirom na potpuni izostanak obrazloženih žalbenih navoda tuženika u tom smislu, valjalo je primjenom odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi s čl. 365. st. 2. ZPP i čl. 381. st. 1. ZPP, te obzirom da tuženik je uspio samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP) odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu odluku o troškovima sadržanu u stavku V. izreke prvostupanjske presude.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupa odbijen je obzirom sud u smislu čl.164. st. 1. i 2. ZPP o naknadi troškova odlučuje isključivo na određen zahtjev stranke, a na koji tuženik ne bi imao pravo na temelju čl. 154. st. 5. ZPP.

U Varaždinu, 20. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer