- 1 -              Rev 622/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 622/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., OIB …, Zagreb, protiv tuženika E. o. d.d., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & p. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5030/2020-3 od 17. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-586/2018-12 od 21. kolovoza 2020., u sjednici održanoj 28. studenoga 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5030/2020-3 od 17. rujna 2021. u točki II. izreke i presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-586/2018-12 od 21. kolovoza 2020., u dijelu u kojem je odbijen tužitelj sa zahtjevima u iznosu od 36.407,71 kn s pripadajućim zateznim kamatama i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.682,50 kn sa zateznim kamatama, te se predmet u tome dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj tražio od suda da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju isplati iznos 72.815,42 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. srpnja 2018. do isplate po stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude) dok je rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 5.365,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 21. kolovoza 2020. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude).

 

2. 1. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 36.407,71 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 4. srpnja 2018. do isplate i u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.682,50 kn sa zateznim kamatama koje teku od 21. kolovoza 2020., do isplate po stopi preciznije navedenoj u toj presudi.

.

2. 2.  U točki II. izreke drugostupanjskog suda preinačena je se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-586/2018-12 od 21. kolovoza 2020. u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 36.407,71 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 4. srpnja 2018. do isplate i u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.682,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama na način da je suđeno:

 

              „1. Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 36.407,71 kn (tridesetšesttisućačetiristosedam kuna i sedamdesetjednu lipu) sa zateznim kamatama koje teku od 4. srpnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.682,50 kn sa zateznim kamatama koje teku od 21. kolovoza 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena“.

 

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-5561/2021-2 od 18. siječnja 2022., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5030/2020-3 od 17. rujna 2021., zbog pitanja:

 

              1. Je li za odluku o sporu koji pokreće H. z. za m. o. protiv osigurateljeva štetnika radi povrata iznosa koji je H. isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete H. z. za m. o., odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)?

 

              2. Je li obiteljska mirovina koju je isplatio H. svom osiguraniku po propisima Zakona o mirovinskom osiguranju stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP-a koju bi osiguratelj štetnika, u slučaju postojanja odgovornosti osiguratelja štetnika, bio u obvezi naknaditi H.-u. ili se isplaćena invalidska mirovina u punom iznosu ne može smatrati stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 2. ZOOP-a budući ta odredba stvarnom štetom definira razmjerni iznos mirovine?

 

              3. Je li u sporu koji pokreće H. z. za m. o. protiv osigurateljeva štetnika radi povrata iznosa koji je H. isplatio svom osiguraniku na tužitelju H. teret dokaza (čl. 219. St. 1. ZPP) uzročno-posljedične veze između predmetnog štetnog događaja i umirovljenja osiguranika, ali i glede plaćanja i visine isplaćenog, ako je osiguratelj štetnika osporio i osporava priloženu ispravu H.-a. koju je H. priložio i na kojoj je naznačio da je izvršio plaćanje iako ta isprava nema u odnosu na svoj sadržaj značaj isprave koju u propisanom obliku izdaje tužitelj kao državno tijelo, odnosno, potvrde izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan?

 

4. Protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, i 89/14 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

5. Predlaže reviziju prihvatiti, te preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno predlaže ukinuti pobijane nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno suđenje sudu I. stupnja.

 

6. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost revizije i predlaže istu odbiti, kao neosnovanu.

 

7. Revizija je osnovana.

 

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 72.815,42 kn na ime isplaćene mirovine koju je tužitelj priznao i platio osiguraniku S. H. od 1. svibnja 2016. do 30. travnja 2018., (koji je umirovljen uslijed ozljeda koje je zadobio u prometnoj nezgodi od 16. siječnja 2012. koju je prouzročio V. Z. upravljajući teretnim vozilom osiguranim kod tuženika) u omjeru od 50%, u smislu članka 1067. stavka 3. i članka 1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za koliko je on doprinio nastanku štete time što se kao pješak u uvjetima smanjene vidljivosti kretao po kolniku iako je imao mogućnost i obvezu kretati se po prikladnoj makadamskoj površini izvan kolnika.

 

9. 1. Nižestupanjski sudovi su u donošenju pobijane presude izrazili pravna shvaćanja prema kojima tužitelju šteta nastaje isplatom svake pojedine mirovine, te da u konkretnom sporu treba primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18. - dalje u tekstu: ZOMO), a ne odredbu članka 27. ZOUP i to odredbe čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO), smatrajući da se na predmetni slučaj ne primjenjuje odredba  čl. 27.  ZOUP, odnosno da se u pogledu izračuna opsega štete primjenjuju odredbe ZOMO-a, a koji Zakon definira stvarnu štetu kao štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti.

 

9. 2. Uz navedeno drugostupanjski sud izrazio je i pravno shvaćanje prema kojem je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj obračunom isplata na teret H. z. za m. o. za osiguranika S. H. u razdoblju od 1. svibnja 2016. do 30. travnja 2018. nije dokazao da je tužitelj navedenom osiguraniku u tom razdoblju isplatio mirovinu u iznosu od 72.815,42 kn. Drugostupanjski sud smatra da se radi o javnoj ispravi u smislu članka 230. ZPP-a, te cijeneći da tuženik tijekom cijelog postupka nije u smislu odredbe članka 230. stavka 3. ZPP-a predložio izvođenje ni jednog dokaza kojim bi dokazao da su u tužiteljevoj ispravi o obračunu mirovine sa str. 22. spisa neistinito utvrđene činjenice ili da ta isprava o obračunu isplaćenih mirovina nepravilno sastavljena, to je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio da tužitelj nije dokazao da je svom osiguraniku S. H. u razdoblju od 1. svibnja 2016. do 30. travnja 2018. isplatio mirovine u ukupnom iznosu od 72.815,42 kn, a koji iznos s pripadajućim zateznim kamatama kao naknadu štete potražuje od tuženika.

 

10. Tuženik smatra da su odluke nižestupanjskih sudova nezakonite (zbog pogrešne primjene materijalnog prava) i da odstupaju od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te da u ovom sporu nije pravno relevantan ZOMO-u, neovisno što je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona (i to zbog šetnog događaja od 16. siječnja 2012.), jer je obračun visine utužene štete trebalo utvrditi prema odredbama ZOOP-u, kao posebnog zakona, a ne primjenom ZOMO-a. Uz to smatra da je u ovom slučaju pogrešno primjenjeno pravilo o teretu dokazivanja i da je pogrešno izneseno shvaćanje o javnoj ispravi.

 

11. Kako je naprijed navedeno, i u ovoj fazi postupka sporno je primjenjuju li se u konkretnom slučaju na utvrđivanje postojanja i visinu obveze tuženika odredbe ZOOP-u ili ZOMO-u, te je sporno izneseno shvaćanje o javnoj ispravi i teretu dokazivanja, zbog čega tuženik u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavlja navedena pitanja.

 

12. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

 

13. Ispitujući osnovanost revizije ovaj sud je ocijenio da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja suda EU, kao i shvaćanja revizijskog suda iznesenog u odlukama broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-997/16 od 19.11.2019., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-1067/12-2 od 05.12.2017., Rev- 454/08-2 od 14.01.2009., Rev-1061/03-2 od 23.09.2004. i dr.

 

14. U odluci EU suda C-371/12 od 23. siječnja 2014., izneseno je pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornosti za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C-484/09 od 17. ožujka 2011 Carvalho Ferreira Santos).

 

15. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev-388/2018 od 15. kolovoza 2020, Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021 i dr., za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP-u koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

 

16. 1. Pri odlučivanju o postavljenom prvom pitanju prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-u, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-u, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

 

16. 2. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-u temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP-u. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-u propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP-u. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:

 

              „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

 

17. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-u, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

 

18. Prema navedenom, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-u i to članka 27. ZOOP-u koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

 

19. Prema čl. 27. ZOOP-u obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku H.-a. bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem H.-a. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

20. Slijedom iznesenog odgovor na prva dva pitanja glasi:

 

              Za odluku o sporu koji pokreće H. z. za m. o. protiv osigurateljeva štetnika radi povrata iznosa koji je H. isplatio svom osiguraniku mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete H. z. za m. o., odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

 

              Obiteljska mirovina u punom iznosu, koju je isplatio H. svom osiguraniku po propisima Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno isplaćena invalidska mirovina u punom iznosu ne može se smatrati stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 2. ZOOP-a budući ta odredba stvarnom štetom podrazumijeva razmjerni iznos isplaćene mirovine, koji u svakom slučaju treba utvrditi.

 

21. U odnosu na pitanje pod tri tuženik navodi da isprava tužitelja koja je osporena po tuženiku nije javna isprava, dostatan dokaz činjenice plaćanja, i da je teret dokazivanja u takvoj procesnoj situaciji, tj. kada je isprava koja nije javna osporena od strane tuženika, bio na tužitelju pa nižestupanjski sudovi nezakonito teret dokazivanja prebacuju na tuženika.

 

22. O tome pitanju ovaj sud je već iznio pravno shvaćanje u rješenju od 19. studenoga 2019. u predmetu poslovni broj Rev 977/2016-2, a prema kojem pravnom shvaćanju „račun, kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge ("bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu") - na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave u smislu odredaba čl. 230. ZPP-a: određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama") - a takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen. U samoj toj naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe - pa mu se u tom dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne - izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan." Takvo shvaćanje ponovljeno je i u odlukama Revt 35/2018-2 od 7. prosinca 2021., Rev 736/2017-2 od 27. travnja 202. i dr.

 

23. Slijedom iznesenoga, pravna shvaćanja ovog revizijskog suda glede postavljenih pravnih pitanja suprotna su pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena pobijana presuda, čime je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na kojeg revident sadržajno upućuje, pa je stoga revizija tuženika osnovana u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. podst. 1. ZPP-a, te je sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo ukinuti presude sudova nižeg stupnja, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o visini štete nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, a to stoga što visina štete nije obračunata temeljem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-u, čime nije niti bilo uvjeta za preinačenje presuda nižih sudova.

 

24. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 28. studenoga 2023.