Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-504/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Maje Skorić i Marte Plančić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Splitu, OIB 84397956623, zastupanog po djelatnici u osobi SL, diplomirane pravnice, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976 (prije Jadransko osiguranje d.d., Put Supavla 1, Split, OIB 94472454976) zastupanog po Odvjetničkom društvu Grgić & partneri, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu pod brojem Pn- 1494/2024 od dana 18. travnja 2025. godine, u sjednici održanoj dana 19. kolovoza 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke, te u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom II. izreke presuda Općinskog suda u Splitu pod brojem Pn-1494/2024 od dana 18. travnja 2025. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je prema tuženiku ad 2. Jadranskom osiguranju d.d., OIB 94472454976, zatraženo da tužitelju u roku od 15 dana plati (u korist državnog proračuna) iznos od ukupno 119.133,07 kuna i to:

- za razdoblje od 15. listopada 2002. do 31. prosinca 2004. godine iznos od 17.800,79 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 25. veljače 2005. godine do isplate,

- za razdoblje od 14. veljače 2011. do 30. rujna 2013. godine iznos od 27.922,15 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2014. godine do isplate,

- za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. kolovoza 2017. godine iznos od 73.410,13 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 20. rujna 2017. godine pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da tuženiku isplati panični trošak u iznosu od 10.016,56 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate, dok je odbijen tuženik sa daljnjim zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 937,50 eura (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke i u odluci o parničnom trošku pod točkom II. izreke, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, bez navođenja posebnog žalbenog prijedloga.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio osnovanost žalbenih prigovara i predložio da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu, uz zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ove parnice je po tužbi podnesenoj sudu 2005. godine bio odštetni zahtjev tužitelja iz osnova isplaćenih invalidskih mirovina osiguraniku ŠL zbog povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi dana 3. ožujka 2000. godine i to protiv tuženika ad 1. TL kao štetnika koji je skrivio prometnu nezgodu, te tuženika ad 2. kao osiguravajućeg društva štetnika, sa umanjenjem od 15% zbog suodgovornosti osiguranika tužitelja za nastalu štetu.

6. U postupku je bila donesena presuda pod brojem Pnš-227/13 od dana 16. siječnja 2019. godine kojom je bio prihvaćen tužbeni zahtjev protiv tuženika ad 1. i tuženika ad 2. za isplatu iznosa od 17.800,79 kuna za razdoblje od 15. listopada 2002. do 31. prosinca 2004. godine, sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 25. veljače 2005. godine do isplate, za razdoblje od 14. veljače 2011. do 30. rujna 2013. godine iznosa od 27.922,15 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2014. godine do isplate, za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. kolovoza 2017. godine iznosa od 73.410,13 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 20. rujna 2017. godine pa do isplate, dok je odbijen zahtjev za više traženo za razdoblje od 1. siječnja 2009. godine do 13. veljače 2013. godine u iznosu od 22.970,49 kuna sa zateznom kamatom, te odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

7. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli tužitelj i tuženik ad 2. i to tužitelj protiv odbijajućeg dijela i odluke o trošku, a tuženik ad 2. protiv dosuđujućeg dijela i odluke o trošku, te je presudom i rješenjem Županijskog suda u Šibeniku, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika pod 2. Jadransko osiguranje d.d. Split, broj Gž-348/2019-2 od dana 9.rujna 2019. godine odlučeno:

"1.Odbija se djelomično žalba tužitelja i u cijelosti žalba tuženika, te se potvrđuje prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je djelomično odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 22.970,49 kuna, te u preostalom dosuđujućem dijelu koji se odnosi na tuženika ad.2).

2.Uvažava se djelomično žalba tužitelja te se preinačava odluka o parničnom trošku pod točkom II. izreke i nalaže tuženiku ad.1) i ad.2) da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.234,40 kuna, dok se odbija tuženik ad.2) sa zahtjevom za naknadu troška."

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-632/2022-2 od dana 10. srpnja 2024. godine, odlučujući o reviziji tuženika ad 2. protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-348/2019-2 od dana 9. rujna 2019. godine, riješio je na način da je ukinuo presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-348/2019-2 od dana 9. rujna 2019. godine u dijelu točke I. izreke koji se odnosi na žalbu drugotuženika i u točki II. izreke u odnosu na drugotuženika, kao i presudu Općinskog suda u Splitu broj Pnš-227/2013 od dana 16. siječnja 2019. godine pod točkom I. izreke u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na drugotuženika, kao i u točki II. izreke, također u odnosu na drugotuženika, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

9. Tužitelj u žalbi u bitnom ističe da se glede visine štete ne mogu primijeniti odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/089, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23, dalje: ZOOP), u tom pravcu poziva se i citira (po numerološkoj oznaci članka) odredbu 164. stavak 5. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine“ broj 157/13, dalje: ZMO/13), kojom je propisano da su za utvrđivanje štete u slučajevima od 1. do 3. tog članka mjerodavne odredbe tog zakona (kojim je propisan povrat cjelokupne imovine), te nalazi da je teret dokaza za utvrđivanje visine štete, ukoliko osporava tužiteljev dokaz, na tuženiku, u kom pravcu se poziva na pravno stanovište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-4176/2019 od dana 10. listopada 2023. godine.

10. Glede postojanja uzročno posljedične veze između štete prouzročene po osiguraniku tuženika i priznavanja prava osiguraniku tužitelja na invalidsku mirovinu, te prigovora tuženika koji se pozvao na nalaz i mišljenje vještaka Medicinskog fakulteta u Zagrebu u parnici vođenoj pod brojem Pnš-229/11 po tužbi tužitelja ŠL protiv tuženika Mediteran osiguranje (čiji je sljednik Jadransko osiguranja d.d.) i kojom je istom dosuđena neimovinska i imovinska šteta, te utvrđena suodgovornost za 15%, iz razloga presude proizlazi da je u postupku utvrđeno:

- da je tuženik na ročištu dana 31. siječnja 2025. godine odustao od prijedloga za dodatno vještačenje radi utvrđivanja udjela ranijih zdravstvenih tegoba osiguranika tužitelja kao i udjela ozljeda koje je isti zadobio u prometnoj nezgodi, te utvrđenja što je bio presudan razlog za odlazak u invalidsku mirovinu, izražavajući stav da je na tužitelju teret dokazivanja u ovoj pravnoj stvari, dakle, da dokaže kako ga pripada upravo utuženi iznos naknade štete, te da otkloni istaknuti prigovor tuženika glede uzročno posljedične veze između prometne nezgode sa priznavanjem prava osiguranika na invalidsku mirovinu,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Zagrebu u parnici vođenoj pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem Pnš-229/11 proizlazi kako su kod osiguranika tužitelja ocijenjena već ranija oboljenja tj. zdravstvene tegobe u vidu alkoholizma ili možebitnog moždanog udara, te u odnosu na predmetnu prometnu nezgodu pripadajuće umanjenje životnih aktivnosti u tome dijelu (sa neurološke strane, nakon pretrpljenog potresa mozga) sa 5%, te da je time uračunato upravo ona 1/3 dijela smanjenja životnih aktivnosti koje je vještačka ustanova utvrdila povezanom sa predmetnim štetnim događajem (a u ukupnom smanjenju životnih aktivnosti od 50- 55%, koje prema tom nalazu i mišljenju, priloženom po tuženiku, nesporno imaju uzrok iz zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi i zbog ozljede drugih organskih sustava),

- da iz rješenja tužitelja od dana 17. veljače 2003. godine proizlazi da je u postupku pokrenutom radi priznanja prava na invalidsku mirovinu osiguraniku ŠL, kod kojega je zbog ozljede izvan rada nastala opća nesposobnost za rad, priznato, počevši od 15. listopada 2002. godine, pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 1.352,34 kune mjesečno,

- da iz mišljenja Stručnog povjerenstva za reviziju tužitelja od dana 30. listopada 2002. proizlazi da je to povjerenstvo utvrdilo kako kod ŠL postoji profesionalna nesposobnost za rad, invalidnost da je nastala 15. listopada 2002. godine, te da se stoga određuje opća nesposobnost za rad, s time da se u obrazloženju navodi da je osiguranik stradao u prometnoj nezgodi 3. ožujka 2000. godine u kojoj je pretrpio povrede, te da je utvrđena opća nesposobnost za rad, a uzrok invalidnosti da je ozljeda izvan rada uz potpuni gubitak radne sposobnosti.

11. Na temelju tako utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud zaključio kako su razlog umirovljenja ozljede iz predmetne prometne nezgode, jer tuženik nije dokazao drugačije stanje stvari, dakle, ne nalazeći da su ozljede u prometnoj nesreći u nekom drugom stupnju utjecale ili da uopće nisu utjecale na nastanak invalidnosti, odnosno gubitak radne sposobnosti i posljedično isplatu invalidske mirovine, a takav zaključak kao pravilan prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, u tom pravcu tuženik nije predložio odgovarajući dokaz za svoju tvrdnju, medicinsko vještačenje, kojim bi osporio tvrdnje tužitelja utemeljene na prethodno navedenim, uz tužbu podnesenim dokazima iz kojih proizlazi da je rješenje kojim je utvrđena invalidnost doneseno u upravnom postupku nakon što je ovlašteni vještak utvrdio da su ozljede zadobivene izvan rada, u prometnoj nezgodi (dakle, ne zbog bolesti kao drugom razlogu koji je propisan člankom 52. stavak 1. ZMO/98) i nakon što je Stručno povjerenstvo za reviziju (u sastavu od tri liječnika) dalo prema obrazloženju rješenja tužitelja od 17. veljače 2003. godine, suglasnost na nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, a među strankama nije sporno da se prometna nezgoda dogodila i da je za nju odgovoran osiguranik tuženika, a što je bio tužiteljev dokaz uzročno-posljedične veze, pa je onaj tko tvrdi drugačije, a to je tuženik, trebao predložiti i odgovarajuće dokaze za svoje tvrdnje (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-249/2022-2 od 18. siječnja 2023. godine). Parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku (u kojem nije sudjelovao tuženik) u odnosu na postojanje uzročno- posljedične veze između štetnog događaja i štete koju trpi, ali navedena odluka predstavlja dokaz koji potvrđuje tvrdnje tužitelja, a na tuženiku je dokazati postojanje činjenica o kojima ovisi osnovanost njegovih prigovora (kako to uostalom u razlozima obrazloženja ističe Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev-632/2022 od 10. srpnja 2024. godine, u ovom predmetu).

12. U odnosu na visinu zahtjeva, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je glede opsega odgovornosti tuženika ad 2. kao osiguravajućeg društva mjerodavna odredba pod naslovom „Subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog prava“ članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/089, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23, dalje: ZOOP) kojom je reguliran opseg obveze društva za osiguranje prema Zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja (tužitelja) koje proizlaze iz osnova osiguranja od automobilske odgovornosti, jer bi društvo za osiguranije bilo obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetih ugovorom o osiguranju (članak 27. stavak 1. ZOOP), a stvarnom štetom se između ostalog smatra i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njegove obitelji (članak 27. stavak 2. ZOOP), te se razmjerni dio iznosa mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (članak 27. stavak 3. ZOOP).

13. Suprotno prigovorima tužitelja, a sukladno recentnoj sudskoj praksi (primjerice odlukama broj Rev-x-388/18, Rev-909/2021, Rev-1437/2021, Rev- 12/2022, Rev-133/2023) i mjerodavnim propisima materijalnog prava, u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravajućeg društva štetnika radi povrata iznosa isplaćenih mirovina, mjerodavan je zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, jer je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP, te se tuženik kao osiguravatelj ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač štetnik. Naime, obveze tuženika proizlaze iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, konkretno, na temelju članka 27. ZOOP prema kojem se razmjerni dio iznosa mirovine oštećene osobe određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

14. U postupku je provedeno vještačenje po prijedlogu tužitelja, a primjenom odredbi propisa mirovinskog osiguranja – što isti smatra jedino mjerodavnim i ispravnim i što ponavlja u žalbi, a ne u visini propisanoj temeljem članka 27. ZOOP, pri tome ne ističući da bi se radilo o iznosu koji je jednak ili manji od razlike koju bi mu tuženik bio dužan platiti prema članku 27. stavak 2. i 3. ZOOP, a kako po tužitelju, niti nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev- 632/2022-2 od dana 10. srpnja 2014. godine nije predloženo dopunsko vještačenje, a niti je za potrebe dokazivanja visine štete u ovom postupku, prezentiran izračun invalidske mirovine na koju bi njegov osiguranik imao pravo na osnovu povrede na radu, budući bi tužitelj u skladu sa pravom koje mu pripada prema osiguraniku štetnika, prema članku 27. stavak 3. ZOOP dokazivao utemeljenost zahtjeva djelomično ili u cijelosti, to je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku kada je u cijelost odbio tužbeni zahtjev.

15. Kako tužitelj odluku o parničnom trošku osporava „podredno“, ne navodeći bilo kakve konkretne prigovore glede utvrđenih priznatih radnji tuženiku i visine utvrđenog troška, to je kod uspjeha tuženika prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada istom dosudio parnični trošak kao pod točkom II. izreke.

16. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška sastava odgovara na žalbu je odbijen, jer isti, s obzirom na ponovljene navode iz postupka pred prvostupanjskim sudom, nije bio potreban za donošenje odluke u žalbenom postupku (članak 155. ZPP).

17. U odbijajućem dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom II. izreke, za iznos od 937,50 eura jer nije pobijana žalbom, prvostupanjska presuda ostala je neizmijenjena.

U Šibeniku, 19. kolovoza 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić