Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-510/2023-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Jakov Bačić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bačić i partneri u Zadru, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Ćamil Salahović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi 1. i 2. tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2402/2004-32 od 2. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 19. kolovoza 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažavaju se žalbe 1. i 2. tužiteljice i tuženika te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2402/2004-32 od 2. lipnja 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti

1. tužiteljici na ime rente za izgubljeno uzdržavanje tamo navedene mjesečne iznose u razdoblju od 1. siječnja 2003. do zaključno 31. srpnja 2017., time da dospjele obroke plati odjednom sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli obrok od prvog u mjesecu za protekli mjesec, pa do isplate, dok je pod točkom IV. izreke 1. tužiteljica odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 19.442,10 EUR/146.486,54 kn. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti 2. tužiteljici na ime izgubljene zarade za razdoblje od 7. veljače 2003. do 31. ožujka 2006. iznos od 6.985,64 EUR/52.633,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose do isplate, a pod točkom III. da joj na ime rente zbog izgubljene zarade plaća mjesečni iznos od 325,98 EUR/2.456,09 kn počevši od 1. travnja 2006. pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s time da joj dospjele obroke plati odjednom sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli obrok od prvog u mjesecu za protekli mjesec, pa do isplate, a buduće najkasnije do 10-tog u mjesecu za tekući mjesec, dok je pod točkom V. izreke odbijen zahtjev ove tužiteljice u odnosu na točku II. za daljnji iznos od 3.855,29 EUR/29.047,72 kn, a u odnosu na točku III. izreke s daljnjim mjesečnim iznosom rente od 107,76 EUR/811,89 kn. Konačno, točkom VI. izreke odlučeno o troškovima postupka na način da je naloženo tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljicama trošak u iznosu od 17.416,73 EUR/131.226,35 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenje presude pa do isplate.

2. Protiv navedene presude, kako to slijedi iz sadržaja žalbe, u dijelu u kojem je njihov zahtjev odbijen, žalbu su podnijele 1. i 2. tužiteljice zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19), s prijedlogom 1. tužiteljice da se žalba uvaži i presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a 2. tužiteljice da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, podredno da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

3. Navedenu prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu žalbom pobija i tuženik, također zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i tužbeni zahtjev odbije uz preinaku odluke o trošku, podredno, da se presuda zajedno s odlukom o trošku ukine.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe su osnovane.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev po tužbi 1. tužiteljice za isplatu rente za izgubljeno uzdržavanje (Pn-2402/2004), kao i zahtjev po tužbi 2. tužiteljice za naknadu štete na ime izgubljene zarade te rente zbog izgubljene zarade (Pn-3124/2004), sve iz štetnog događaja od 26. prosinca 2002. u kojem je smrtno stradala prednica 1. tužiteljice, a 2. tužiteljica zadobila tjelesne ozljede, koji postupci su spojeni rješenjem prvostupanjskog suda broj Pn-2402/2004 od 4. ožujka 2013. radi zajedničkog raspravljanja i koji postupak je nastavljen pod poslovnim brojem Pn-2402/2004.

7. U postupku pred sudom prvog stupnja u odnosu na 1. tužiteljicu utvrđeno je:

- da je u predmetu Općinskog suda u Zadru donesena pravomoćna presuda 24. ožujka 2004. kojom je vozač jednog automobila, GL, proglašen krivim što je kršenjem propisa o sigurnosti prometa, iz nehaja tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je prouzročena smrt majke 1. tužiteljice, dok je 2. tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede,

- da se utuženi štetni događaj dogodio 26. prosinca 2002.,

- da su u istom sudjelovala 3 automobila, 2 osigurana kod prednika tuženika, a 1 kod tuženika,

- da je događaj obuhvatio 8 osoba, od čega 3 vozača i 5 putnika,

- da je majka 1. tužiteljice bila vozačica jednog vozila, a 2. tužiteljica putnica u tom vozilu,

- da je tuženik pasivno legitimiran i da je isključiva krivnja njegovog osiguranika u smislu odredbe članka 178. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05),

- da prema nalazu i mišljenju vještaka Srećka Hlišć i Davora Strinovića proizlazi da bi 2. tužiteljica zadobila sve utvrđene ozljede bez obzira je li bila vezana sigurnosnim pojasom ili ne, temeljem čega da nije osnovan prigovor doprinosa 2. tužiteljice šteti,

- da je 1. tužiteljica kćerka pok. RL, rođena **.**.1998., čiji je otac umro 2 mjeseca prije majke, te da je smrću majke 1. tužiteljica ostala bez uzdržavanja čime su u odnosu na nju ispunjeni uvjeti iz članka 194. stavak 1. ZOO,

- da je iz provedenih dokaza – potvrde poslodavca i iskaza svjedoka utvrđeno da je majka 1. tužiteljice radila poslove čistačice, konobarice, administrativne poslove, unapređivač prodaje, da je zarada za takve poslove varirala, da je ponekad njezina dnevnica iznosila 100,00 kn, a zarada po satu 17,00 kn, da je poslove obavljala i besplatno tako da je čistila u vrtiću i tako osigurala besplatan boravak 1. tužiteljice u vrtiću koji se tada plaćao 350,00 kn,

- da je majka 1. tužiteljice u obiteljskoj kući uredila apartman, kako bi ona i 1. tužiteljica bile potpuno samostalne i neovisne,

- da je majka 1. tužiteljice završila srednju školu, da je rođena **.**.1975., a poginula u dobi od 27 godina,

- da je prema podacima i rješenjima HZMO utvrđeno da je 1. tužiteljica primala obiteljsku mirovinu,

- da iz potvrde i svjedodžbe proizlazi da je s redovnim školovanjem 1. tužiteljica završila u srpnju 2017.

8. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom da obveza roditelja za uzdržavanjem djece prestaje trenutkom prestanka njihovog redovnog školovanja to da osnovano 1. tužiteljica potražuje izgubljeno uzdržavanje od 1. siječnja 2003. do 1. kolovoza 2017., a visina istog da predstavlja 30% prosječne neto plaće isplaćene osobama srednje stručne spreme, umanjeno za iznos mjesečne mirovine. Stoga da neosnovano 1. tužiteljica smatra da joj visina izgubljenog uzdržavanja pripada u omjeru od 40% do početka školovanja, a nakon toga 50%, zbog čega za omjer preko 30% odbija tužbeni zahtjev 1. tužiteljice.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP ovaj sud utvrđuje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP u dijelu kojim je u odnosu na 1. tužiteljicu prihvaćen tužbeni zahtjev (točka I. izreke), kao i u dijelu kojim je u odnosu na ovu tužiteljicu odbijen tužbeni zahtjev (točka IV. izreke), budući da obrazloženje prvostupanjske presude ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, prvenstveno stoga što nije jasno kako je sud prvog stupnja došao do iznosa kako u dijelu u kojem prihvaća, tako i u dijelu u kojem odbija tužbeni zahtjev 1. tužiteljice.

10. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da je majka 1. tužiteljice bila vrijedna i da je u potpunosti skrbila o 1. tužiteljici, da je imala osiguran stambeni prostor zbog čega da je više novca mogla izdvojiti za uzdržavanje i sve potrebe 1. tužiteljice, pa imajući u vidu njezinu završenu školu ali i njezina primanja koja nisu bila velika, pa povezujući sve to i stavljajući u omjer njezine mogućnosti i potrebe 1. tužiteljice utvrđuje da bi prednica 1. tužiteljice za njezino uzdržavanje izdvajala 30% prosječne neto plaće osobe sa srednjom stručnom spremom koja je prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2003. iznosila 3.631,00 kn, pa smatra da bi prednica 1. tužiteljice sigurno za uzdržavanje kćeri izdvajala cca 1.000,00 kn mjesečno, jer su takve potrebe 1. tužiteljice koje njezinim odrastanjem kao i prosječna plaća, tijekom godina rastu, te da se u utuženom razdoblju 30% takve prosječne plaće kreće u rasponu od 1.089,30 kn do 1.514,10 kn.

10.1. Iz iznesenog, po ocjeni ovog suda, slijedi da su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama nerazumljivi i proturječni, jer u postupku u kojem je pored osnove sporna i visina naknade, prvostupanjski sud nije naveo jasne razloge o odlučnim činjenicama, budući da nije jasno na koji način je utvrdio potrebe 1. tužiteljice kao i činjenicu da iste iznose 30% prosječne neto plaće osobe sa srednjom stručnom spremom, a s pravom tuženik prigovara da pobijana presuda nema razloga o tome koliku je mirovinu ostvarivala 1. tužiteljica, ni kolika je prosječna mjesečna plaća SSS radnika, koliko je 30% od tog iznosa, kao ni kolika je razlika između tog iznosa i ostvarene mirovine kroz utuženo razdoblje, pa se točnost izreke ne može ispitati. S druge pak strane, obrazloženje prvostupanjskog suda da potrebe 1. tužiteljice njezinim odrastanjem rastu u proturječju je sa utvrđenjem suda da joj za cijelo utuženo razdoblje od 2003. do 2017. pripada iznos od 30% prosječne neto plaće osobe sa srednjom stručnom spremom.

10.2. Stoga je, propuštanjem iznošenja razloga o odlučnim okolnostima, odnosno u određenom dijelu proturječnošću iznesenih razloga, u odnosu na 1. tužiteljicu pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju ovaj sud pazi (i) po službenoj dužnosti. Posljedično navedenom, i činjenično je stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, a bez utvrđenja odlučnih činjenica nije moguće ispitati je li pravilno primijenjeno materijalno pravo.

11. S druge strane žalitelj neosnovano tvrdi da presuda izlazi iz činjeničnog okvira koji je odredila 1. tužiteljica u podnesku od 14. studenog 2005. u kojem je navela da je njezina prednica ostvarivala „oko 3.000,00 kn mjesečno“, a da se presuda bazira na većem iznosu plaće, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP. Naime, o prekoračenju tužbenog zahtjeva radi se kada je suđeno više od onog što je zatraženo tužbenim zahtjevom ili nešto drugo (a ne ono što je traženo). Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije izašao izvan okvira činjenične osnove tužbe i tužbenog zahtjeva u kojem je 1. tužiteljica tijekom postupka navela kako smatra opravdanim kao moguću zaradu uzeti prosječnu plaću radnika SSS na području RH, pa s obzirom da je u ovom sporu tužbeni zahtjev upravljen na naknadu štete s naslova rente za izgubljeno uzdržavanje, a o kojem zahtjevu je i odlučeno izrekom presude time je sud prvog stupnja postupio u smislu odredbe članka 2. ZPP jer je sudio u granicama zahtjeva stavljenog u postupku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2031/2010).

12. U odnosu na 2. tužiteljicu tijekom postupka utvrđeno je:

- da je zbog ozljeda zadobivenih u utuženom šetnom događaju bila na bolovanju, te da joj je privremenim rješenjem HZMO priznato pravo na invalidsku mirovinu i rješenjem pravo na invalidsku mirovinu i to od 5. listopada 2004. pa nadalje,

- da cijeneći ozljede koje je zadobila u štetnom događaju, pobrojene u nalazu i mišljenju vještaka dr. Strinovića, a nakon uvida u liječničku dokumentaciju za 2. tužiteljicu (natučenje glave, rane razderotine čela, oko i usne, prijelom desne natkoljeničke kosti, kostiju zdjelice u predjelu zglobne čašice lijevog kuka, desne stidne kosti, lijeve potkoljenice u donjem dijelu i zglobu gležnja, zgnječenje desnog stopala i otvoreni prijelom kostiju desnog stopala uz iščašenje), kao i podatke o neprekidnom bolovanju, tj. liječenju od dana štetnog događaja do umirovljenja, a i iskaz 2. tužiteljice iz kojeg proizlazi da su joj kao posljedice nezgode zaostale: 4 cm kraća desna noga, šipka u desnom stopalu i u zdjelici, problemi s cirkulacijom i koncentracijom, kao i činjenica da je na taj sud radi davanja iskaza pristupila koristeći dvije štake, sud utvrđuje da je posljedica umirovljenja 2. tužiteljice šteta koju je pretrpjela u utuženom događaju,

- da težina zdravstvenih problema 2. tužiteljice posredno proizlazi i iz pravomoćne presude ovoga suda poslovni broj Pn-3920/03 u kojem je ovdje 2. tužiteljica vodila spor radi naknade neimovinske štete u kojem je utvrđeno da su zaostale trajne posljedice kod 2. tužiteljice po vještacima medicinske struke ocjenjene u omjeru od čak 90%,

- da je uvidom u potvrde i sporazume utvrđeno da je 2. tužiteljica bila zaposlena u društvu Barbika d.o.o. i da joj je to društvo isplaćivalo plaću prije štetnog događaja i naknadu u zakonskom roku za prvi dio bolovanja, te da o činjenici rada na neodređeno vrijeme iskazuje 2. tužiteljica, a i financijski vještak Ivan Tkalec koji je potvrdio tu činjenicu, jer ista proizlazi i iz porezne dokumentacije i to one pribavljene od porezne uprave, dakle, uvidom u javne isprave,

- da je 2. tužiteljica u društvu Barbika d.o.o. bila i direktor, a i imatelj poslovnog udjela u omjeru od 49%, a preostali imatelj bilo je društvo Jadranka d.d. u kojoj 2. tužiteljica nije sudjelovala u vlasničkoj strukturi,

- da je 2. tužiteljica u svojem iskazu i dopunskim saslušanjima priznala da je i nakon nezgode ostala na poziciji direktora društva Barbika d.o.o., ali da do stečaja društva (tijekom 2006. godine) nije za taj posao dobivala nikakvu naknadu niti isplate, a točnost njezinog iskaza da proizlazi iz činjenice da niti u javnim ispravama nisu nađeni podaci o isplatama na ime pozicije zakonskog zastupnika društva - direktora,

- da prema sporazumu 2. tužiteljice i društva Barbika d.o.o. proizlazi da je 2. tužiteljici radni odnos prestao upravo s danom umirovljenja,

- da je prema medicinskoj dokumentaciji i poreznim podacima nedvojbeno da 2. tužiteljica nakon utuženog štetnog događaja više nije radila i da postoji neprekinuti slijed između štetnog događaja, bolovanja, privremenog rješenja i rješenja o invalidskoj mirovini,

- da je vještak Ivan Tkalec na temelju podataka poreznih uprava utvrdio da je 2. tužiteljica primila neto plaću za 2000. u iznosu od 4.349,90 kn, za iduću godinu da je plaća iznosila 4.089,24 kn, a za 2002. da je iznosila 4.125,20 kn, pa prosječna plaća za ove tri godine iznosi 4.188,11 kn mjesečno. Nadalje, vještak je utvrdio da je 2. tužiteljica bila na bolovanju i na teret HZZO naknadu je počela primati od 7. veljače 2003., jer je prije toga na bolovanju bila na teret društva u kojem je radila. Isplata mirovine otpočela je s danom 1. ožujka 2005., što je u skladu sa sporazumom prema kojem je radni odnos prestao sa 28. veljače 2005.

13. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja nalazi da 2. tužiteljica u ovom sporu ne potražuje naknadu sa osnova udjela u dobiti pravne osobe već s osnova činjenice da je bila zaposlena, radnik u društvu, da je za taj rad dobivala plaću i da je gubitak plaće s pozicije radnika u direktnoj uzročnoj vezi s utuženim štetnim događajem. Također, da imajući u vidu godišnje podatke o plaći 2. tužiteljice, kao i prosječnu plaću za tri godine prije utuženog štetnog događaja nije mogao prihvatiti potvrdu poslodavca 2. tužiteljice Barbika d.o.o. iz koje proizlazi da bi 2. tužiteljica od 2003. pa nadalje primala mjesečno neto plaću u iznosu od 5.000,00 kn, jer bi se u 2003. radilo o povećanju u odnosu prosječnu plaću za 2002. od preko 20%, a ni sama 2. tužiteljica nije ni iskazivala niti predlagala daljnje dokaze na okolnost utvrđivanja činjenice tolikog porasta plaće u odnosu na 2002. godinu. Zbog toga prvostupanjski sud smatra da 2. tužiteljici pripada razlika između prosječne plaće ostvarene u tri godine prije bolovanja i nakon toga umirovljenja, odnosno pripada joj razlika između 4.188,11 kn i onoga što je primala na ime bolovanja te nastavno razlika između mirovine koju prima i navedenog iznosa, a pripada joj i pravo na rentu zbog izgubljene zarade (članak 193. stavak 2. i 195. stavak 2. ZOO), koja također u visini predstavlja razliku između 4.188,11 kn i zadnje mirovine zbog čega odbija zahtjev ove tužiteljice za razliku od 4.188,11 kn do 5.000,00 kn, jer 5.000,00 kn nije neto plaća koju bi 2. tužiteljica primala da nije bilo štetnog događaja, a iznos od 4.188,11 kn valja umanjiti za naknade s osnova bolovanja, odnosno mirovine koju je primala.

14. S pravom 2. tužiteljica i tuženik prigovaraju da prvostupanjski sud nije naznačio razloge iz kojih je odbijen dokazni prijedlog za dopunu financijskog, odnosno za vještačenje po vještaku medicine rada, čime je taj sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 219., 220. i 250. ZPP, na koju (opisno) ukazuju 2. tužiteljica i tuženik, a koja povreda je ostvarena ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu tog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

14.1. Pritom utemeljeno tuženik ukazuje da iako parnični sud ne može preispitivati pravo na mirovinu i isplatu mirovine, o čemu je meritorno i pravomoćno odlučeno upravnim aktom ni u slučaju kada parnična stranka nije sudjelovala u upravnom postupku, da ostale elemente pravomoćnog upravnog akta parnični sud može ispitivati ako parnična stranka koja ih osporava nije sudjelovala (a u pravilu nije sudjelovala) u upravnom postupku, tj. nije imala prilike očitovati se o tim elementima u upravnom postupku.

14.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka izrazio pravno shvaćanje o vezanosti parničnog suda odlukama upravnog tijela odnosno Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje donesenom u upravnom postupku, pa je tako taj sud u odluci Rev-1261/2021-2 od 2. veljače 2022. zauzeo shvaćanje da parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja i da je osiguraniku štetnika (ovdje tuženika) dopušteno u parnici dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi, te da o rezultatu dokazivanja i eventualnom etabliranju uzročne veze između ozljeđivanja i posljedica ozljeđivanja i umirovljenja osiguranika tužitelja ovisi i odštetna odgovornost tuženika.

14.3. U odluci broj Rev-901/2023-2 od 3. travnja 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je shvaćanje da parnični sud nije vezan odlukom upravnog tijela odnosno Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o radnoj nesposobnosti oštećenika donesenom u upravnom postupku kada u tom upravnom postupku nije sudjelovao odgovorni osiguratelj, ako je utvrđeno drugačije činjenično stanje u postupku u kojem se odlučuje o potraživanju oštećenika prema odgovornom osiguratelju po osnovi odgovornosti za štetu.

14.4. Kraj takvog stanja stvari, te kraj činjenice da je u ovom predmetnom slučaju tuženik osporavao zaključak prvostupanjskog suda da bi predmetno ozljeđivanje bilo uzrokom potpune radne nesposobnosti 2. tužiteljice, to je, po ocjeni ovog suda, odbijanjem izvođenja predloženog vještačenja tuženik onemogućen u raspravljanju pred sudom čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 6. ZPP na koju opisno ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

14.5. Izgubljena zarada u vidu nemogućnosti ostvarivanja zarade zbog toga što je radnjom štetnika oštećeni bio spriječen ostvarivati korist iz svog rada u smislu odredbe članka 189. stavak 1. ZOO jest ona zarada koju bi tužiteljica ostvarila da nije bilo štetne radnje. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku korist koja bi prema redovitom tijeku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim. Slijedom navedenog, da bi oštećenik mogao zahtijevati određenu izmaklu korist potrebno je da dokaže da bi po redovitom tijeku stvari, tj. uz veliki stupanj izvjesnosti, ta korist bila ostvarena da nije bilo štetnikove radnje odnosno propuštanja (članak 189. stavak 3. ZOO).

14.6. Redovitim tijekom stvari razumijevaju se okolnosti u kojima je oštećenik uobičajeno živio i radio, tj. uzimaju se u obzir njegove subjektivne prilike u objektivnim okolnostima, koje su bile od značaja. Naime, šteta i naknada štete uvijek su vezani uz određene prilike. Sa stajališta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke – da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redoviti tijek stvari), kao i dopuštenost osnove po kojem bi bila ostvarena. O tome da li postoje sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovu istih mjerila (tako i ovaj sud u odluci broj Rev-113/14-2 od 28. veljače 2018.).

14.7. To tužiteljevo pravo kako po osnovu tako i po visini ovisi o činjenicama, odnosno o okolnostima, koji su se mijenjali. Dakle, pravo na naknadu štete u obliku izmakle koristi moglo je trajati kroz vrijeme za koje je bilo potpuno izvjesno, da bi 2. tužiteljica tu korist bila ostvarila.

14.8. U tom smislu, ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, ali i po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, utvrđuje da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, posebice glede činjenice da je tvrtka Barbika d.o.o. prestala s radom, kao i činjenice je li ili nije 2. tužiteljica ostvarila pravo na starosnu mirovinu ni koliko eventualno iznosi ta mirovina, zbog čega se presuda ne može ispitati.

15. Što se pak tiče prigovora iscrpljene svote osiguranja, istaći je da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je prednica 1. tužiteljice bila vozačica vozila reg. oznake [registarska oznaka] i imajući u vidu odredbu članka 85. Zakona o osiguranju („Narodne novine“, broj 46/97, 50/99 i 116/99 - u daljnjem tekstu ZO), da 1. tužiteljica svoja prava može jedino isključivo temeljiti na polici osiguranja krivca za nastanak štetnog događaja, što je vozač drugog vozila GL koji je upravljalo vozilom reg. oznake [registarska oznaka], koji je za prometnu nezgodu oglašen krivim u kaznenom postupku, što dalje znači da se za utvrđivanje iscrpljenosti svote osiguranja ima primijeniti Odluka Vlade RH („Narodne novine“, broj 20/98) prema kojoj je minimalna svota osiguranja za ostala motorna vozila (osim autobusa i teretnih vozila) iznosila 1.400.000,00 kn na dan štetnog događaja. S druge strane, 2. tužiteljica je bila suputnica u vozilu reg. oznake [registarska oznaka] i u odnosu na nju primjenjuje se odredba članka 178. stavak 4. ZOO, jer ona ima status treće osobe.

15.1. Kraj takvog stanja stvari te utvrđene činjenice da su na dan štetnog događaja oba vozila, onog u kojem je 2. tužiteljica bila putnica ([registarska oznaka]) i vozilo krivca ([registarska oznaka]) bila osigurana kod istog osiguravatelja, Veritas osiguranja d.d., to 2. tužiteljicu stavlja u pravnu poziciju prema kojoj se radi ocjene pitanja ograničenja odgovornosti svotom osiguranja, svote osiguranja iz obje police zbrajaju, pa ista na dan štetnog događaja iznosi 2.800.000,00 kn.

15.2. Naime, ako su vozila koja su sudjelovala u štetnom događaju bila osigurana kod istog osiguratelja, tada je štetu trećoj osobi moguće naknaditi uz zbrajanje svota osiguranja iz tih polica istog osiguratelja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-411/10, Rev-x-365/09 i dr.).

15.3. Limit obveze osiguravatelja utvrđuje se prema ukupnoj šteti u jednom štetnom događaju. Iznos štete prema kojem se utvrđuje opseg odgovornosti osiguravatelja obračunava se na način da se novčana šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a nenovčana materijalna i nematerijalna šteta, te kapitalizirani iznos rente utvrđuje se prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme štetnog događaja. Ako tako utvrđeni iznos štete ne prelazi iznos osigurane svote osiguravatelj je dužan potpuno naknaditi štetu i kad njezina visina prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme donošenja prvostupanjske sudske odluke prelazi iznos osigurane svote. Ako je iznos štete utvrđen na način kako je naprijed rečeno veći od osigurane svote, osiguravatelj je dužan naknaditi dio štete prema razmjeru osigurane svote i tako utvrđenog iznosa štete. Kod ocjene limita odgovornosti po osnovu materijalne štete u obliku novčane rente po osnovu izgubljene zarade i po osnovu tuđe pomoći i njege, visina te štete utvrđuje se kapitaliziranjem rente prema kriterijima u vrijeme nastanka štetnog događaja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2689/2011). U takvoj situaciji vještačenjem se ne može utvrditi je li iscrpljena svota osiguranja ili ne, bez da sud prethodno utvrdi koliko je tužitelju, odnosno drugim oštećenicima isplaćeno na ime novčane štete do sada, odnosno kolika bi šteta i to nenovčana materijalna i nematerijalna pripala tužitelju odnosno drugim oštećenicima prema kriterijima u vrijeme nastanka štete. Kod toga tako utvrđene iznose nenovčane materijalne i nematerijalne štete treba staviti u odnos sa svotom osiguranja, pa ako tako utvrđeni iznos ne prelazi iznos osigurane svote, tada je osiguratelj dužan potpuno naknaditi štetu i kad visina štete prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme donošenja sudske odluke prelazi iznos osigurane svote. Zatezne kamate i parnični troškovi dosuđuju se bez obzira na limit osiguranja. Kad u parnici po zahtjevima više oštećenika iz istoga štetnog događaja utvrdi da ukupna šteta prelazi osiguranu svotu, sud će svakom od tužitelja dosuditi razmjeran dio naknade, tako da zbroj dosuđenih iznosa ne prijeđe limit obveze osiguratelja.

16. U konkretnom slučaju iz razloga pobijane presude proizlazi da zaključak vještaka, a nakon kapitalizacije svih renti i nakon što je uzeo u obzir sve štete prema kriterijima u vrijeme štetnog događaja, da se radi o šteti od ukupno 2.012.346,71 kn, a kada se ista stavi u omjer s minimalnom svotom osiguranja, da su štete pokrivene u omjeru od 69,57% nije netočan, ali da nije primjenjiv na konkretnu situaciju, iz razloga jer je vještak krenuo od pretpostavke da osigurana svota iznosi 1.400.000,00 kn, što da vrijedi za 1. tužiteljicu, ali ne i za 2. tužiteljicu. Također slijedi da bez obzira na to sud prvog stupnja nalaz i mišljenje vještaka prihvaća u cijelosti, te da se konačni zaključak suda temelji na pukom zbrajanju što da može i sam učiniti, slijedom čega utvrđuje da prigovor tuženika o iscrpljenoj svoti osiguranja nije osnovan.

16.1. Kraj takvog stanja stvari zaključiti je da s pravom tuženik prigovara da prvostupanjski sud samostalno vrši proračune koji se u osnovi temelje na dijelovima nalaza i mišljenja vještaka koji ga je pak dao na temelju naloga suda zbog čega su razlozi presude nejasni i proturječni čime je također počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP.

17. Slijedom svega iznijetog, valjalo je na temelju članka 369. stavka 1. ZPP ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu u cijelosti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

18. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud otkloniti povrede na koje mu je ukazano ovom odlukom, te će provesti sve do sada predložene dokaze, kao i odlučiti o dokaznim prijedlozima stranaka za izvođenjem vještačenja, a sve u svrhu utvrđivanja odlučnih činjenica, te će vodeći računa o primjedbama iznesenim u ovom rješenju pravilno utvrditi koje svote materijalne i nematerijalne štete bi pripale 1. i 2. tužiteljici, odnosno drugim oštećenicima prema kriterijima u vrijeme nastanka štetnog događaja, te tome pribrojiti iznose isplaćene novčane štete, te tako utvrđene iznose staviti u odnos s ukupnom svotom osiguranja i ponovno ocijeniti prigovor limita iznesen od strane tuženika u ovom predmetu, te će potom, pravilnom primjenom materijalnog prava, donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

19. Kako je zbog ukidanja odluke u pogledu glavne stvari za sada neizvjestan uspjeh stranaka u ovom sporu (članak 154. ZPP), to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka, s time da će se o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Šibeniku, 19. kolovoza 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić