Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3198/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr. sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Denis Pedić iz Popovače, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-684/2024-10 od 2. lipnja 2025., dana 19. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-684/2024-10 od 2. lipnja 2025. u dijelu pod točkom I i II izreke kao i u dijelu pod točkom III izreke u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 307,80 EUR.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-684/2024- 10 od 2. lipnja 2025. u dijelu pod točkom III izreke u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 307,80 EUR do iznosa od 1.178,10 EUR (za iznos od 870,30 EUR) te sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 870,30 EUR i pripadajućom kamatom na taj iznos.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6.1 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji su 17.1.2007. sklopili tužitelj UL iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, kao kreditor, u dijelu kojim se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od jednokratno 1,10% (jedno cijelo deset posto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petsto kuna) naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

II Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, isplatiti tužitelju UL iz [adresa] iznos od 169,14 € (sto šezdeset i devet eur i četrnaest cent), sa zakonskom zateznom kamatom počam od 23.1.2007. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.178,10 €, zajedno sa zakonskom zateznom računajući ovu od 2.6.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima tuženika uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28713,89/14 i 70/19,80/22 ,114/22,155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka odluke je razumljiva te ne proturječi razlozima presude i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 6.1.Ugovora o kreditu broj 600389 od 17.siječnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od jednokratno od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita .

7. Među strankama nije sporno da je ovdje tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu dana 17. siječnja 2007. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 25.476,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

8. Međutim ovdje je sporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu (čl. 6.1.) a kojim je ugovorena jednokratna naknada od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, ništetna odredba te posljedično isplata iznosa plaćenog na ime navedene naknade.

9. Tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da sud u pobijanoj presudi nije utvrdio odlučne činjenice odnosno pretpostavke nepoštenosti odredbe ugovora o jednokratnoj naknadi jer sud uopće nije uzeo u obzir da moraju biti kumulativno ispunjene određene pretpostavke da bi se određena odredba mogla utvrditi ništetnom a kako to propisuje Zakon o zaštiti potrošača.

10. U ovom konkretnom predmetu se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/ 2003 - dalje: ZZP/03) jer je isti bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu a koji je zaključen 17.siječnja 2007.a ne Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 - dalje: ZZP/ 07) a koji je stupio na snagu 8. ožujka 2007.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati s bankom, ovdje tuženikom o ugovornim odredbama nego mu je dan unaprijed sastavljen tipski ugovor kojeg je potpisao u auto kući te nije uopće bio u banci a u auto kući mu nije ništa rečeno o naknadama koje mora platiti.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužitelju nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita već se radi o uvjetima koje je odredio tuženik a tužitelj je imao mogućnost ili to prihvatiti ili ostaviti a pri tome tuženik ove navode nije u bitnome osporio niti je sudu predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja kao i pojašnjenja o kakvoj se naknadi za obradu kredita točno radi, stoga pravilno sud zaključuje da je takva odredba protivna odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03.

13. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 6.1. Ugovora) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom korištenja kredita platiti banci naknadu od 1,10% od iznosa kredita za obradu zahtjeva i administraciju kredita, minimalno 500,00 kn, te se stoga radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je takva odredba nepoštena odredba u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

14. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

17. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja

18. Naime ovdje se radi o restitucijskom zahtjevu kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe pa stoga zastarni rok teče od kada je ta ništenost ustanovljena.

19. Također u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a da je ovdje tuženik nesavjestan sjecatelj stoga kamata teče od dana plaćanja predmetne naknade odnosno od 22. siječnja 2007. kada je banka tu naknadu naplatila (list 21 spisa) stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

20. Žalbeni prigovori tuženika u pogledu odluke o trošku parničnog postupka su osnovani.

21. Naime tuženik osnovano u žalbenim navodima ističe da je sud pogrešno utvrdio da je vrijednost predmeta spora koja je naznačena u tužbi pravilna.

22. Naime u ovom konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev koji je postavljen uz tužbeni zahtjev za isplatom se ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora jer se vrijednost predmeta spora određuje isključivo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu stoga je sud zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno cijenio da tužitelju za svaku pojedinu radnju pripada 100 bodova umjesto 25 boda stoga je valjalo preinačiti odluku o trošku parničnog postupka na način da tužitelju pripada trošak za sastav tužbe - 25 boda, za sastav podneska 31.siječanj 2025.-25 boda te za ročište 18.03.2025., 12.05.2025., po 25 boda a za ročište 02.06.2025.-12,5 boda ukupno 112,5 bodova odnosno 225,00 EUR plus PDV-25% što ukupno iznosi 281,25 EUR.

23. S obzirom da je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR taj trošak je sud opravdano priznao tužitelju u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

24. Međutim osnovano ukazuje tuženik da je ovdje tužitelj kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u smislu odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23) pa je stoga sud pogrešno priznao trošak sudske pristojbe na presudu stoga je u tom dijelu valjalo također preinačiti odluku o trošku.

25. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

26. S obzirom da je tuženik uspio u ovom žalbenom postupku u neznatnom dijelu isti je odbijen s potraživanjem troška žalbenog postupka (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Zagrebu, 19. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj