- 1 -              Rev 804/2021-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev 804/2021-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i p. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3296/19-2 od 3. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3698/13-146 od 29. svibnja 2019., u sjednici održanoj 28. studenoga 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3296/19-2 od 3. ožujka 2020. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3698/13-146 od 29. svibnja 2019. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II. Odluka o troškovima postupka povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 139.570,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu naknade štete od 148.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, u visini i do isplate kako je to pobliže navedeno pod toč. I. izreke prvostupanjske presude, kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik plaća rentu u iznosu od 900,00 kn mjesečno počevši od 1. veljače 2014. pa nadalje s time da sve dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, a buduće kako budu dospijevali, najkasnije do svakog 10.-og u mjesecu. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka od 138.725,00 kn, a u toč. III. izreke prvostupanjske presude odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 121.810,06 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, a u toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Protiv drugostupanjske presude temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), reviziju je izjavio tužitelj predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovni postupak.

 

4. Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem je predložio da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Temeljem odredbe čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

7. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 2736/2020-2 od 16. ožujka 2021. dopustio tužitelju izjavljivanje revizije zbog slijedećeg pravnog pitanja:

 

"Predstavlja li krvni pripravak proizvod?"

 

8. U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj boravio u Klinici za kirurgiju lica, čeljusti i usta u KB D. u razdoblju od 17. svibnja 1999. do 17. lipnja 1999., a na koje bolničko liječenje je primljen radi zatvaranja fistule na tvrdom nepcu,

 

- da je tužitelj prilikom operativnog zahvata 18. svibnja 1999. primio i transfuziju što je vidljivo iz dostavljenih operacionih lista te anesteziološke liste te je tužitelj radi planirane druge operacije nepca sačinio laboratorijske nalaze kojima je ustanovljeno da je isti zaražen kroničnim Hepatitisom C,

 

- da je iz medicinske dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka dr. M. H. S., utvrđenja iz pismena Odjela za transfuziju krvi KB D. danog od strane voditelja odjela dr. Z. Ž., te pismena tuženika od 13. kolovoza 2001. utvrđeno da je tužitelj zaražen virusom Hepatitisa C uslijed transfuzije krvi, a koji krvni pripravak je KB D. naručio i kupio od tuženika te je isti tužitelj primio prilikom operacije nepca obavljene u KB D. 18. svibnja 1999.,

 

- da je KB D. naručila krvne pripravke od tuženika upravo za navedenu operaciju tužitelja 17. svibnja 1999. te da je i od strane transfuziologa 18. svibnja 1999. tražena svježe zamrznuta plazma i da je tužitelj prilikom operacije primio 480 ml koncentriranih eritrocita i 590 ml svježe smrznute plazme,

 

- da su tužitelju transfudirani upravo krvni pripravci koji su za njega i naručeni od tuženika te da je kroz provođenje look-back postupka (kako ga opisuje dr. Ž.) utvrđeno da je davatelj M. H., od koga je dobiven krvni pripravak transfudiran tužitelju, bio pozitivan na virus hepatitisa C,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je 1999. tuženik testirao darivatelje krvi na protutijela na virus hepatitisa C (anti-HCV) komercijalnom serološkom imuno enzimskom  metodom i tada je darivatelj krvi H. M. bio nereaktivan u anti-HCV testu, a može se pretpostaviti da je darivatelj u vrijeme darivanja krvi 1999. bio u razdoblju dijagnostičkog prozora koji predstavlja razdoblje od infekcije do pojave prvih biljega zarazne bolesti u krvi zaražene osobe i koji je uz tada raspoložive testove iznosio 70 dana,

 

- da je tuženik testirao darivatelja na anti-HCV protutijela i da je tuženik primijenio sve metode koje je bio dužan primijeniti te da 1999. tuženik nije imao dostupnu osjetljiviju metodu za testiranje na virus hepatitisa C od primijenjene serološke metode testiranja na anti-HCV te da Nat Metoda 1999. nije bila spremna za rutinsku primjenu,

 

- da je tuženik primijenio sve metode testiranja darivatelja iz čije krvi su proizvedeni krvni pripravci primijenjeni u liječenju tužitelja prema tada važećim zakonskim propisima Republike Hrvatske te da tuženiku nisu bile na raspolaganju druge osjetljivije metode za testiranje darivatelja na HCV budući je NAT 1999. bio tek u fazi istraživanja.

 

9. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz razloga jer je tuženik primijenio sve metode testiranja darivatelja iz čije krvi su proizvedeni krvni pripravci primijenjeni u liječenju tužitelja prema tada važećim zakonskim propisima Republike Hrvatske, odnosno primijenio je sve metode koje je u danom trenutku bio dužan primijeniti te nije odgovoran za nastalu štetu jer se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti po načelu krivnje u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO/91) te da se ne primjenjuje odredba čl. 179. ZOO/91 kao kod odgovornosti proizvođača stvari s nedostatkom.

 

10. Tužitelj u reviziji u bitnom navodi da je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se u ovakvim slučajevima kad se pacijentu transfudira zaražena krv radi o odgovornosti po načelu krivnje, a ne o odgovornosti po objektivnom kriteriju iz čl. 179. ZOO/91. Pritom tužitelj navodi da su krvni pripravci u vidu smrznute plazme i koncentrata eritrocita koji su aplicirani tužitelju nedvojbeno rezultat proizvodnog procesa gdje se obrada i pripravak krvnih pripravaka vrši postupkom centrifugiranja doza krvi i razdvaja na sastojke, pa tako između ostalog i na koncentrate eritrocita i plazme. Tužitelj se također poziva na to da sam tuženik navodi da je djelatnost tuženika upravo proizvodnja krvnih pripravaka, a također upućuje na odredbe Zakona o lijekovima i medicinskim proizvodima ("Narodne novine", broj 124/97) gdje je izrijekom propisano da krvni pripravci predstavljaju lijekove, a koji lijekovi su nastali u postupku proizvodnje. Tužitelj je također uputio na legislativu Europske unije, točnije na Direktivu Vijeća broj 85/374/EEZ od 25. srpnja 1985. o približavanju zakona i drugih propisa država članica u vezi s odgovornošću za neispravne proizvode i gdje je jasno navedeno da bi se u kontekstu odgovornosti za neispravan proizvod nešto smatralo proizvodom dovoljno je da bude ispunjena samo jedna pretpostavka, a to je da je riječ o pokretnoj stvari. Nadalje, tužitelj se u reviziji poziva i na sudsku praksu Suda Europske unije i to odluku C-203/99 od 10. svibnja 2001. u predmetu Henning Veedfald v. Århus Amtskommune gdje je sud zauzeo stajalište prema kojem se odgovornost za neispravan proizvod primjenjuje u slučajevima u kojima je došlo do štete prouzročene transplantacijom organa koji je iz nekog razloga bio oštećen.

 

11. Tuženik u odgovoru na tužbu ne poriče da su krv i krvni sastojci prema Zakonu o lijekovima i medicinskim proizvodima iz 1997. lijekovi, međutim navodi da prema tom Zakonu se kao proizvođač može smatrati samo ona osoba koja proizvodi gotovi lijek, a krvni pripravak nije gotovi lijek. Tuženik također navodi Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 75/93) te Pravilnik o krvi i krvnim sastojcima ("Narodne novine", broj 14/99) te ističe kako se iz Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja ne može zaključiti da je prikupljanje krvi, čuvanje i distribuiranje krvi i krvnih komponenti proizvodnja i da ima proizvodnu ulogu. U bitnom tuženik poriče da bi krvni pripravak bio proizvod i da bi se radilo o proizvodu i lijeku iz ljudske krvi koji bi se eventualno mogli smatrati proizvodom.

 

12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete za koju smatra odgovornim tuženika jer je prilikom operacije u Kliničkoj bolnici D. zaražen hepatitisom C, krvnim pripravkom kojeg je dostavio tuženik.

 

13. Ovaj sud prije svega mora navesti da je dugogodišnja i ustaljena praksa ovoga suda bila da se kod liječničkih grešaka i odgovornosti za štetu pričinjenu liječničkom greškom odgovara po načelu presumirane krivnje. To se odnosilo i na odgovornost za naknadu štete uslijed transfuzije krvi ili apliciranja krvnih pripravaka pacijentima u bolnicama, a koje krvne pripravke je dostavljao upravo tuženik (tako i primjerice u odluci ovoga suda broj Gzz-249/03 od 22. siječnja 2004. gdje se također radilo o naknadi štete prouzročene zarazom hepatitisa C prilikom transfuzije krvi). Također je ovaj sud u ovoj pravnoj stvari u svojoj odluci broj Rev 1951/10 od 30. listopada 2013. izrazio istovjetno pravno shvaćanje.

 

14. Međutim, postavlja se pitanje jesu li ispunjene pretpostavke za izmjenu tog pravnog shvaćanja sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. alineja 4. ZPP.

 

15. Naime, zdravstvena djelatnost i zdravstvena zaštita je područje ljudskog djelovanja u kojem je napredak najočitiji i stoga se razina zdravstvene zaštite stalno podiže. S druge strane u djelatnosti zdravstva zadire se u čovjekovo tijelo te su zbog toga ljudsko zdravlje i čovjekov tjelesni integritet u toj djelatnosti u povećanoj mjeri izloženi opasnosti nastanka štete. Ovaj sud smatra da pravni poredak mora osigurati primjerenu zaštitu ljudi od šteta jer to proizlazi iz jamstva prava na zdravstvenu zaštitu iz čl. 59. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14).

 

16. Prema odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o lijekovima i medicinskim proizvodima iz 1997. bilo je određeno što se smatra lijekovima, a u st. 2. alineja 5. navedenog Zakona izrijekom se navodi krv i krvni sastojci kao lijekovi u smislu odredbe čl. 2. st. 1. citiranog zakona. Pojam proizvoda u odnosu na odgovornost za neispravan proizvod, kada se govori o lijekovima, u značajnijoj je mjeri različit od svakodnevnog uobičajenog shvaćanja tog pojma gdje se pod tim pojmom prvenstveno podrazumijevaju industrijski, obrtnički ili umjetnički izrađene i oblikovani predmeti koji su namijenjeni tržištu. Direktiva 85/374/EEZ u čl. 2. obuhvaća lijekove, ali zapravo prema odredbama navedene Direktive da bi se moglo govoriti o proizvodu mora se raditi o pokretnoj stvari.

 

17. Ljudska krv i ljudski organi zasigurno nisu i ne mogu se smatrati stvarima dok se nalaze u ljudskom tijelu, ali postavlja se pitanje može li se krv kao i ljudski organi, tkiva i drugi reproduktivni materijal smatrati stvarima nakon što su odvojeni od ljudskog tijela. Ovaj sud smatra da krv i krvni pripravci koji su prikupljeni od davatelja i obrađeni u posebnim zdravstvenim ustanovama koje su osnovane u tu svrhu predstavlja samostalnu stvar koja se može smatrati proizvodom, a što je u skladu s odredbom čl. 2. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17). Stoga odvajanjem od ljudskog tijela, krv i ljudski organi, tkiva te reproduktivni materijal postaju stvari i mogu imati sve elemente proizvoda, odnosno neispravnog proizvoda s nedostatkom gdje se odgovara za naknadu štete po objektivnom kriteriju.

 

18. Do istog zaključka došao je i Sud Europske unije u predmetu C-203/99 Henning Veedfald v. Århus Amtskommune gdje je u odluci od 10. svibnja 2001. sud  zaključio kako se odgovornost za neispravan proizvod predviđen Direktivom 85/374/EEZ primjenjuje i na slučajeve u kojima je došlo do štete prouzročene transplantacijom organa koji je oštećen prilikom pripremnog tretmana, odnosno da se radi o odgovornosti za stvar s nedostatkom.

 

 

19. Nadalje, ovaj sud je stanovišta da u ovakvim i sličnim slučajevima rizik zaražene krvi odnosno krvnog pripravka apliciranog pacijentu ne može i ne treba snositi pacijent nego pravna osoba koja je krv ili krvni pripravak prikupila, obradila i dostavila konkretnoj bolnici na uporabu. Bio bi prekomjerni teret na strani pacijenata da i u slučaju ako je poduzeto sve što je propisano u svrhu provjere ispravnosti krvi i krvnog pripravka se radi o riziku koji bi snosio pacijent jer bi to bilo protivno zaštiti zdravlja ljudi i prava na učinkovitu zdravstvenu zaštitu kao jedno od temeljnih prava čovjeka i građanina.

 

 

20. Iz svih navedenih razloga ovaj sud smatra da su ispunjene sve pretpostavke za promjenu dosadašnje sudske prakse u vezi odgovornosti za štetu počinjenu apliciranjem zaražene krvi i krvnih pripravaka pacijentu te se radi o objektivnoj odgovornosti za štetu pravne osobe i ustanove koja je zadužena za prikupljanje, sortiranje, preradu i dostavljanje na uporabu zdravstvenim ustanovama krvi i krvnih pripravaka. Stoga je odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija slijedeći:

 

"Krvni pripravak predstavlja proizvod."

 

21. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi procjenjivali su odgovornost tuženika na temelju načela presumirane krivnje iz čl. 154. st. 1. ZOO/91, a ne na temelju čl. 179. ZOO/91 kao za odgovornost proizvođača stvari s nedostatkom. Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu pravilno ocijenili pitanje odgovornosti za naknadu štete. U ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi će primjenom pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu utvrditi postoji li odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja i naknadu štete.

 

22. Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 28. studenoga 2023.