Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1236/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Vesne Žulj, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-410/2022-17 od 10. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Karlovcu poslovni broj P-410/2022-17 od 10. siječnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I.

Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 6.364,73 EUR-a/ 47.955,03 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.03.2017.g. pa do isplate, te iznos od 1.298,40 EUR-a/ 9.782,79 kn na ime zakonskih zateznih kamata.

II.

Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 425,06 EUR-a/ 3.202,60 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. pa do isplate.

III.

Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove postupka u iznosu od 2.563,74 eura (dvije tisuće petsto šest deset tri eura i sedamdeset četiri centa), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (10. siječnja 2024.)

pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV.

Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja od 24. veljače 2023. u iznosu od 3.724,60 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, radi neosnovanosti."

2. Protiv ove presude žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi. Sud prvog stupnja dao je sve razloge o provedenim dokazima i o pravno relevatnim činjenicama i prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl

8. ZPP-a niti čl. 338. ZPP-a.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je i pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 15. svibnja 2008. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu kojim ugovorom je tužitelj podigao kredit solemniziran kod javnog bilježnika u iznosu od 84.746,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj te sa promjenjivom kamatnom stopom, određenom sukladnoj Odluci o kamatnim stopama tužene. Tužena je u navedeni ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, i to na osnovi jednostranih Odluka o kamatnim stopama tužene, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke preplatio svoju obvezu.

Tužitelj je dana 26. siječnja 2016. s tuženom sklopio Aneks ugovora kojim aneksom je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

Bez obzira što je tužitelji konvertirao kredit i na ime te konverzije dobio određenu isplatu, i to kroz umanjenje rata nakon sklapanja Aneksa ugovora, njegovo potraživanje nije u cijelosti isplaćeno.

Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od dana 9. veljače 2023.

7.1. Dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), temeljem ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

8. S obzirom na navedeno pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se radi o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO).

9. Iz navoda tužitelja, a koje tuženik nije s uspjehom osporio, proizlazi da je tužitelj kredit iskoristio za kupnju stana u kojem živi s obitelji. Da je novac korišten za kupnju stana potvrđuje i sam ugovor o kreditu.

10. S obzirom na navedeno, neosnovano tuženik tužitelju osporava status potrošača u ovom predmetu.

11. Nadalje, tužitelj u svom iskazu navodi da je kredit ugovorio u CHF jer je klijent tuženika i prije podizanja kredita, da je išao kod njih da podigne kredit za stan i tada su mu rekli da je to najpovoljniji kredit u CHF. Tada je CHF bio vrijednost 3,6 kuna po tečaju, digao je oko 80.000 CHF što je bilo u protuvrijednost oko 50.000 eura, kamata je tada bila prihvatljiva, tada je to za njega bilo neprihvatljivije, tako su mu u banci rekli. Mislio je podići kredi u eurima, ali su mu rekli da je CHF stabilan, da je Švicarska stabilna zemlja.

Kako mu je bilo ponuđeno i prezentirano tako je prihvatio, pročitao je ugovor, ali nije te struke pa je mislio da mu daju što je najpovoljnije.

Prihvatio je konverziju jer je rata jako porasla, nikada kraja povećanju troškova i povećanju rata, bojao se povećanja kamatne stope, rata mu je od početka do konverzije povećala skoro u duplo. Rata mu je nakon konverzije u eurima i ima kredit vraćati još 12 ili 13 godina.

12. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 15. svibnja 2008. (kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 84.746,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (točka 2. ugovora), a kredit je stambeni,

- da se tužitelj obvezao vratiti kredit kroz 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 459,16 CHF obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospjelosti,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,75 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

- da su stranke sklopile Aneks broj 1. Ugovora o kreditu [broj kredita] dana 26. siječnja 2016. i da su ugovorile da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju tužitelju pripada iznos od 13.154,50 kn koji iznos je obračunat do dana sklapanja Aneksa,

- da su stranke sklopile Aneks broj 2 Ugovora o kreditu [broj kredita] dana 19. travnja 2019. i da su ugovorile fiksnu kamatnu stopu od 3,300% godišnje i ugovorile da se fiksna kamatna stopa primjenjuje od 1. travnja 2019. do 31. ožujka 2026.

13. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

14. Nadalje je nesporno da je:

- donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

15. Izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Prema čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

20. Kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a odredbom toč. 8. tog ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te je ugovorena i odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a i takva ugovorna odredba citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio je nepoštenom te stoga ništetnom, pravilno je sud prvog stupnja sporne ugov9orne odredbe utvrdio ništetnima, a neistinitima ocijenio navode tuženika u odgovoru na tužbu da je tužena prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

21. Niti prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan.

21.1. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj je podnio 12. lipnja 2019.,

-da je prema tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu utuženi period potražuje za povrat preplaćene kamate i za povrat preplaćenog iznosa s osnova valute u ukupnom iznosu od 57.737,82 kn, na ime pogrešno obračunate glavnice iznos od 3.202,60 kn,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

21.2. Odredbom čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

21.3. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

21.4. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

21.5. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

21.6. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. u kojoj se navodi sljedeće: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

21.7. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

21.8. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 12. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na kamatu) tj. 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na valutu), pravilno je sud prvog stupnja prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

21.9. Pri tome je za ocjenu osnovanosti prigovora zastare pravno neodlučno usklađivanje tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, a pored činjenice da je tužitelj odmah pri podnošenju tužbe tužbenim zahtjevom zatražio isplatu po osnovi vraćanje stečenog bez osnove temeljem svih spornih odredbi ugovora o kreditu. Naime, podnošenjem tužbe s prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom došlo je do prekida zastare, a naknadno usklađivanje tužbenog zahtjeva u pogledu visine s rezultatima financijskog vještačenja ne predstavlja podnošenje nove tužbe kod koje bi spram povišenog dijela tužbenog zahtjeva nastupila zastara. Za zastaru je u konkretnom slučaju mjerodavan trenutak podnošenja tužbe.

22. Iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi:

- da su stranke Aneksom ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016. ugovorile da postoji preplata nakon konverzije u iznosu od 13.154,50 kn na dana sklapanja Aneksa tj. dana 26. siječnja 2016., da se kamatna stopa prema kojoj je tuženik obračunavao otplatu kredita (iskazano u dokumentima "obavijesti o promjeni kamatnih stopa sa lista br. 26 spisa) mijenjala tijekom otplate kredita od početnih 5,75% kamatne stope do najviše 14,00% kamatne stope, da je od 1.veljače 2014. do dana 01. rujna 2015. kamatna stopa bila niža od ugovorene i iznosila je 3,23% godišnje,

- da je tužitelj u utuženom periodu na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je platio preko početne kamatne stope prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila 423,33 CHF, što po srednjem tečaju banke na dan plaćanja anuiteta iznosi 2.130,21 kn, po pojedinačnim mjesečnim iznosima iskaznim u tablici vještaka u stupcu "l9" (CHF) i u stupcu "20" (HRK),

- da je tužitelj kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je tužitelju kredit isplaćen i iznosa koji je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, preplatio iznos od 45.824,82 kn, po pojedinačnim mjesečnim iznosima iskaznim u tablici vještaka na u stupcu "21",

- da je razlika glavnice koja je ušla u konverziju (radi promjene kamatnih stopa tijekom otplate kredita od korištenja do konverzije) niža za 720,82 CHF odnosno 3.202,60 kn po tečaju kod korištenja kredita od glavnice po početnom otplatnom planu.

23. Tuženik je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 24. veljače 2023. stavio prigovor prebijanja svoje tražbine s osnove uračunavanja iznosa od 4.54,01 CHF odnosno 3.724,60 eura za vrijeme kada je kamata bila niža od ugovorene.

24. Pravilno je sud prvog stupnja taj prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, iz prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj svoje potraživanje umanjio za iznos tzv. negativne razlike, s obzirom da je uvažavajući prijeboj vještak izračunao preostalo potraživanje tužitelja, a tužitelj je s nalazom i mišljenjem vještaka uskladio tužbeni zahtjev.

24.1. Osim toga, plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od ugovorenog ili po kamati nižom od početno ugovorene, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove budući da je čitavu uplatu primio tuženik, slijedom čega ne postoji obveza za vraćanjem nečega što tužitelj nije primio.

25. Tužitelju na preplaćene iznose pripada zatezna kamata primjenom čl. 1115. st.1. ZOO-a jer tuženik je kao nepošteni stjecatelj koji je koristio nepoštene ugovorne odredbe dužan kamate platiti od dana stjecanja.

26. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće.

26.1. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužitelji ne gube pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

26.2. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa ugovoru o kreditu, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je Aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga tužitelju pripada i pravo na razliku u visini neotplaćene glavnice koja je utvrđena Aneksom ugovoru o kreditu i visini neotplaćene glavnice koja je utvrđena financijskim vještačenjem.

Naime, izračun glavnice u Aneksu ugovoru o kreditu sačinjen je temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, on nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužitelja i tuženika oko ovjeta sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Aneks ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati ne.

Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužitelj potpisivanjem Aneksa ugovoru o kreditu izgubio pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u Aneksu ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a.

26.3. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

27.4. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

27.5. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

27.6. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2008. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertiraoto pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

27.7. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

28. Potrošač se sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Aneksa ugovoru o kreditu tumače na način da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

29. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

29.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 IN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

29.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu IN protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

30. Sud prvog stupnja pravilno je odluku o parničnom trošku utemeljio na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

30.1. Temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje Tarifa) tužitelju pripada iznos od 2 eura za jedan bod iz tbr. 7. Tarife jer se vrijednost boda određuje prema vrijednosti koja je u primjeni na dan donošenja sudske odluke.

30.2. Primjenom tbr. 9.3. Tarife tužitelju pripada i pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude.

31. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

32. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu 19. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj