Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-297/2024-7

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr- 176/2022-16 od 15. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-176/2022- 16 od 15. veljače 2024. i predmet vraća istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 14.889,57 eura bruto sa zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci. Pod točkom II. izreke nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 5.370,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se protivi navodima iste, predlaže da se žalba odbije te traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je isplata razlike plaće po osnovi rada tužitelja kao policijskog službenika u razdoblju od ožujka 2017. do rujna 2021., u vezi s radom tužitelja tijekom službenih višednevnih plovidbi.

6. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u Policijskoj upravi Dubrovačko- neretvanskoj, Pomorska policija, na radnom mjestu policijski službenik,

- da je radio kao policijski službenik na višednevnim plovidbama po nalogu i uputi poslodavca,

- da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama, te da je tužitelj tijekom višednevnih plovidbi 24 sata boravio na brodu poslodavca,

- da je sporno da li je tužitelj izvan redovnog radnog vremena obavljao poslove po nalogu i za poslodavca u smislu prekovremenog rada tijekom višednevnih plovidbi, kao i trajanje ovog prekovremenog rada te da je sporno da li boravak tužitelja na plovilu poslodavca nakon redovnog radnog vremena predstavlja pasivno dežurstvo ili prekovremeni rad tužitelja,

- da je odredbom čl. 94. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023., dalje u tekstu: ZR) propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu,

- da je odredbom čl. 60. st. 1. ZR-a radno vrijeme definirano kao vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, dok je čl. 62. st. 2. ZR-a određeno je da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno,

- da Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena u čl. 2. toč. 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme,

- da je odredbama čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o policiji ("Narodne novine" br. 34/2011., 130/2012., 89/2014., 151/2014., 33/2015., 121/2016., 66/2019.) određeno da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, a da mu za isto pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru,

- da je odredbom čl. 194. ZR-a propisano da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, čl. 9. st. 3 istog Zakona određeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno,

- da je čl. 90. st. 2. istog Zakona propisano da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću iz stavka 1. ovoga članka, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

- da Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (¨Narodne novine¨ broj 112/2017. dalje: KU) ne definira pojam radnog vremena radi čega se imaju primjenjivati odredbe ZR-a i prije svega direktive EU-a koja ima višu pravnu snagu, no isti jasno definira i u odredbi čl. 38. KU pravi distinkciju između prekovremenog rad i pasivnog dežurstva,

- da iz iskaza svjedoka ŠH, voditelja odjela za graničnu kontrolu, HH, načelnik postaje pomorske policije, MH, voditelja materijalno financijskih poslova PU Dubrovačko-neretvanske, ĆH i PH, kolega tužitelja koji su istim upućivani na višednevne plovidbe u utuženom razdoblju, kao i iskaza samog tužitelja, a u dijelu u kojem u bitno istovjetno, jasno i uvjerljivo iskazuju, proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju upućivan na višednevne plovidbe u trajanju od 3, 5 ili 7 dana radi obavljanja policijskih poslova nadzora i zaštite državne granice, da je tijekom cijelog trajanja plovidbe bio i imao obvezu biti na plovilu poslodavca, obavljati poslove nadzora i zaštite državne granice, da bi tijekom evidentiranog redovnog radnog vremena u trajanju od 8/10/12 sati dnevno, pisao službene izvještaje te radio na održavanju službenog plovila, a sve obzirom je uz policijske poslove obavljao i poslove člana posade broda – upravitelja stroja,

- da je njihovim saslušanjem utvrđeno da je tužitelj uz policijska postupanja čuvao i održavao brod po uputi zapovjednika broda, te je tijekom svih 24 sata morao pratiti službenu vezu i pomorsku vezu, radi potrebe za hitnom policijskom intervencijom ili pak zaštitom broda zbog vremenskih prilika, da je pomoćni motor radio i izvan plovidbe, time 24 sata dnevno, da je vrijeme rada tijekom višednevnih plovidbi, a nakon navedenog aktivnog vremena, računato kao pasivno dežurstvo, s iznimkom prekovremenog rada ukoliko bi intervencija bila nakon redovnog radnog vremena, da su službena plovila iznimno vrijedna imovina koja se kao službeno plovilo mora nadzirati te da se isto čini ili nadzorom policijskih službenika ili videonadzorom te da plovilo ne smije biti bez nadzora, što pretpostavlja da pri višednevnim plovidbama nadzor vrše policijski djelatnici na brodu jer na takvim plovidbama nije osiguran videonadzor, poslove nadzora državne granice djelatnici na plovidbi, po potrebi obavljaju i nakon radnog vremena koje u nalozima navedeno kao aktivno radno vrijeme,

- da je od 13. srpnja 2020. do 31. listopada 2020. te kontinuirano od 1. travnja 2021. došlo do promjene jer je nadzor granice tada organiziran kao jednodnevne plovidbe u kojima bi se posada mijenjala po dovršetku smjene, s tim da je nadzor plovila osiguran na način da, u slučaju izostanka videonadzora, jedan policijski službenik obavlja isti i to mu se tada računa kao redovno radno vrijeme,

- da kada se ovi iskazi dovedu u vezu s evidencijom prisutnosti na radu te radnim nalozima tuženice (poslodavca) da je tužitelj u utuženom razdoblju u smislu odredbi važećeg KU ostvarivao pravo na plaću za radu redovnom radnom vremenu, prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i praznikom, uz tzv. terenski dodatak i naknadu za tzv. pasivno dežurstvo,

- da redovno radno vrijeme nije niti sporno među strankama, a isto je bilo jasno i određeno definirano radnim nalogom kao vrijeme u kojem je tužitelj morao obavljati poslove svog radnog mjesta i rasporeda, i to na način da je nekada iznosilo 8, nekada 10, a nekada i 12 sati dnevno,

- da je terenski dodatak naknada koju je tužitelj ostvario temeljem same činjenice da je radio izvan stalnog mjesta rada preko 8 sati i kao takva uopće ne ovisi o tome je li tužitelj radio prekovremeno, dok je naknada za pasivno dežurstvo u smislu čl. 44. KU naknada koja se isplaćuje po činjenici da je službenik pripravan za rad, time obavezan i spreman u svakom trenutku odazvati se na poziv poslodavca radi obavljanja poslova po njegovom nalogu i kao takva nije od utjecaja na pravo na plaću za prekovremeni rad, dakle rad u smislu Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. i Zakona o policiji,

- da se u odnosu na sam prekovremeni rad prvostupanjski sud ocjenjuje da je tužitelj u danim okolnostima redovito obavljao poslove za poslodavca izvan redovnog radnog vremena jer je po nalogu i za račun poslodavca vodio potrebne evidencije, nadzirao brod u vlasništvu poslodavca te sudjelovao, u slučaju potrebe, u intervencijama radi zaštitu imovine poslodavca izvan redovnog radnog vremena, a koje poslove poslodavac nije evidentirao, da su službenici upućeni na višednevnu plovidbu neprekidno boravili u službenom plovilu poslodavca, uz zabranu napuštanja istog i obvezu nadzora samog plovila, a koji nadzor se sam po sebi u redovnim okolnostima smatra obavljanjem poslova za poslodavca,

- da je broj prekovremenih sati primjenom čl. 223. ZPP-a određen na način da se prekovremenim radom smatra razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora, a koji je tužitelj nesporno imao tijekom višednevnih plovidbi, uz činjenicu da ni ovaj odmor nije uvijek bi neprekidan i da između dva radna dana tužitelj nije ostvarivao dnevni odmor u smislu neprekidnog odmora u trajanju od 12 sati,

- da okolnost da je tužitelj ostvarivao pravo na naknadu za tzv. pasivno dežurstvo nije od utjecaja na prekovremeni rad jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je bio na raspolaganju poslodavcu tijekom svih 24 sata u danu, a što je isti bio i za vrijeme odmora koje je određeno kao 8 sati u danu,

- da je vještakinja pri obračunu nije uzela u obzir niti računala prekovremeni rad za razdoblje za koje je iz dostavljenih evidencija poslodavca razvidno da nije bilo višednevnih plovidbi, pri tome posebno naglašavajući da je obračun radila po SP3 evidenciji do svibnja 2020., dok se razlike iskazane za razdoblje nakon ovog odnose isključivo na obračun naknade plaće za godišnji odmor i privremenu nesposobnost za rad, kada je trebalo uzeti u obzir prosjek plaća za proteklih 6, odnosno 3 mjeseca.

7. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje da se pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke, te pozivajući se na rezultate provedenog dokaznog postupka i nalaz i mišljenje vještaka, prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim i odlučio kao pod točkom I. izreke.

8. Odredbom čl. 33. stav. 1., 2. i 3. Zakona o policiji propisano je da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla i da policijskom službeniku za rad iz prethodno citiranog stavka pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru (stav.2.), a u utuženom razdoblju su bili na snazi Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 104/2013., 104/2013., 150/2013., 153/2013., 71/2016., 123/2016.), i Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 112/2017., 12/2018.., 2/2019, 119/2019., 66/2020.), kojima je bio propisan način uvećanja osnovne plaća službenika i namještenika.

9. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženice da je za utvrđivanje vremena kojeg je tužitelj proveo na radu mjerodavna jedino dostavljena pismena evidencija. Prvostupanjski sud je pravilno spornu činjenicu među strankama utvrđivao uz pomoć iskaza tužitelja i svjedoka jer su oni iskazivali o uobičajenom načinu rada tužitelja, pa je po ocjeni ovoga suda sporna činjenica o stvarno odrađenim satima tužitelja utvrđena na pravilan način.

10. Naime, ukoliko postoji sumnja u vjerodostojnost evidencije radnog vremena, dozvoljeno je u parničnom postupku i na drugi način dokazivati odrađeno radno vrijeme i pravo je tužitelja da u parnici dokazuje koliki je broj radnih sati odradio koje mu poslodavac nije platio odnosno eventualno nije evidentirao na točan način u evidenciji radnog vremena.

11. Vezano za dokaznu snagu personalnih dokaza Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Revd 2881/2023 od 4. listopada 2203. i Revd 3188/2023-2 od 19. listopada 2023. odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice radi pravnog pitanja koje glasi: "Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelju imati prednost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tužitelja?", zauzeo pravno shvaćanje da u konkurenciji različitih dokaza, prema odredbama ZPP, ni jedan dokaz nema veću snagu od drugog dokaza, a uvjerljivost dokaza kojima se u postupku dokazuje određena činjenica ovisi o ocjeni suda u svakom pojedinom predmetu, time da bi drugačiji (suprotan) pristup u naš procesni sustav ponovno vratio sustav formalnih dokaza.

12. Stoga, u iznesenim okolnostima konkretnog slučaja, sud prvog stupnja je za svoje uvjerenje da je tužitelj tijekom postupka s uspjehom dokazao svoje tvrdnje o načinu i vremenu rada, dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj sud, te je pravilno utvrdio da se utvrđeni sati imaju smatrati također dijelom rada tužitelja za koji rad ima pravo naknade tj. na isplatu plaće. S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da se dosuđeni iznos odnosi na naknadu plaće za stvarno odrađene sate iscrpni žalbeni navodi tuženice kojima obrazlaže svoje tvrdnje da tužitelj ima pravo na naknadu samo za stvarno odrađene sate rada nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

13. U odnosu na žalbene navode tuženice da su u razdoblju od 13. srpnja 2020. do 31. listopada 2020. te od 1. travnja 2021. ukinute višednevne plovidbe valja reći da je zadatak vještaku bio da ne računa razliku plaće za vrijeme jednodnevnih plovidbi (list 931 spisa), a u očitovanje na prigovor tuženice vještak je naveo da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je bila višednevnih plovidba i u 2020 godini, a da je u 2021. godini napravljen samo izračun naknada za godišnje odmore i bolovanja (s obzirom na drugačiji prosjek plaće imajući u vidu ranija razdoblja kada je tužitelj bio na višemjesečnim plovidbama). Stoga žalbeni navodi tuženice u tom dijelu nisu dovele u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude.

14. Međutim, s obzirom na to da djelatnik pomorske policije na brodu ne može biti tzv. pasivno dežuran u vrijeme prekovremenog rada, naknada razlike plaće za sate odrađene u prekovremenom radu je potrebno umanjiti za naknadu za tzv. pasivno dežurstvo. Pri tom je potrebno voditi računa o pravilu o teretu dokazivanja, odnosno umanjiti naknadu razlike plaće za sate odrađene u prekovremenom radu za naknadu za tzv. pasivno dežurstvo, ako je tuženica dokazala da je za sate odrađene u prekovremenom radu isplatila naknadu za pasivno dežurstvo.

15. Tuženica je tijekom postupka i u prigovoru na nalaz i mišljenje vještaka isticala da je tužitelju isplaćena naknada za tzv. pasivno dežurstvo, a što ponavlja i u žalbi. Kako je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi da li je tužitelju, za u ovom postupku utvrđene sate prekovremenog rada, isplaćena naknada za tzv. pasivno dežurstvo i u kojoj visini, osnovani su žalbeni navodi tuženice da je na tako u tom dijelu nepotpuno utvrđeno činjenično stanje za sada pogrešno primijenio materijalno pravo.

16. Stoga je valjalo žalbu tuženice u cijelosti uvažiti, prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. S obzirom da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.

17. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi činjenice odlučne za rješenje predmetnog spora na koje mu je ukazano ovim rješenjem, raspraviti da li je tuženica za sate rada koji su predmet ovog postupka isplatila tužitelju naknadu za rad u tzv. pasivnom dežurstvu, nakon čega će ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

18. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

U Zagrebu 19. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj