Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-153/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Branko Kirin i Vladimir Simić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama OIB: 28921383001, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Matić i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1811/2023-66 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1811/2023-66 od 19. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita odluka tuženika o izvanrednom otkazivanju ugovora o radu br. 05-13/01-1-18 od 27. lipnja 2018. i odluka br. 01/01- 2474-18 od 16. srpnja 2018.

2. Nalaže se tuženiku da vrati tužitelja na rad i poslove ugovorene Ugovorom o radu br. 04-1/01-21-18 od 8. svibnja 2018., u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati parnični trošak s pripadajućim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe." Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 1.125,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2024. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je nedopuštena i nezakonita odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tužitelj. Prvostupanjska presuda je razumljiva, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevu tu, a presudi ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i ima razloga o odlučnim činjenicama.

6. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim uz slijedeća utvrđenja i zaključke:

- da je uvidom u ugovor o radu od 6. travnja 2017. utvrđeno da je tužitelj raspoređen na radno mjesto direktor društva na razdoblje od 4 godine počevši od 6. travnja 2017., a odlukom Skupštine društva od 5. travnja 2017. imenovan je za direktora društva,

- da je tužitelj opozvan s funkcije direktora društva odlukom od 8. studenoga 2017., a u razdoblju od 8. studenoga 2017. do 8. svibnja 2018. tužitelj je bio neraspoređeni radnik,

- da je člankom 4. ugovora o radu od 6. travnja 2017. ugovoreno da ako istekom razdoblja imenovanja radnik nije ponovo imenovan na isto radno mjesto ili bude opozvan, poslodavac će mu ponuditi ugovor o radu za slobodno radno mjesto primjereno njegovoj stručnoj spremi, znanju, sposobnostima i radnom iskustvu,

- da su sukladno članku 4. ugovora o radu od 6. travnja 2017., tužitelj i tuženik 8. svibnja 2018. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto inženjer održavanja,

- da je Odlukom broj 05/01-1006-18 od 27. ožujka 2018. tuženik imenovao stegovno povjerenstvo sa svrhom utvrđivanja relevantnih činjenica i eventualnih povreda ugovora o radu zaposlenika obuhvaćenih predstavkama koje su kod tuženika zaprimljene do dana imenovanja povjerenstva (list 61 spisa),

- da je stegovno povjerenstvo tuženiku dostavilo zapisnik od 11. lipnja 2018. koji je zaprimljen kod tuženika 13. lipnja 2018.,

- da je u zapisniku stegovnog povjerenstva od 11. lipnja 2018. navedeno da su kod tuženika od početka 2018. godine do dana imenovanja povjerenstva 27. ožujka 2018. zaprimljene predstavke vezane uz rad više zaposlenika među kojima je i tužitelj, da je u odnosu na tužitelja zaprimljena i anonimna predstavka i povjerenstvo je od tužitelja uzelo izjavu 5. lipnja 2018.,

- da je u zapisniku navedeno da je povjerenstvo u prvoj fazi rada prikupljalo i analiziralo dokumentaciju, a prva faza trajala je od 29. ožujka 2018. do 18. svibnja 2018. kada je započela druga faza i to faza pripreme, pozivanja na davanja izjava i uzimanja izjava i ta faza dovršena je 6. lipnja 2918.,

- da je u tijeku postupka povjerenstvo u odnosu na tužitelja utvrdilo da je vozilo Renault Megane reg. oznake [registarska oznaka] dobiveno na temelju usmenog dogovora direktora TŽ i zaposlenika Autokuće-Štarkelj, da ga je u razdoblju od 15. svibnja 2017. do 31. prosinca 2017. koristio koordinator BŽ prema odluci direktora TŽ, da je vozilo dobiveno na uporabu kao testno vozilo iz Autokuće- Štarkelj s namjerom da će ono ostati u masi/broju nabavom predviđenih novih vozila, da za korištenje tog vozila nije plaćena nikakva naknada, a u vremenu korištenja u HV-HO nije bilo u sustavu Cloud za praćenje vozila, da je za plaćanje cestarine za to vozilo korišten ENC uređaj i INA kartica na ime korisnika za nabavu goriva, da je sve učinjeno bez pisane odluke i na usmeni nalog direktora,

- da je Povjerenstvo utvrdilo da su planirani troškovi reprezentacije za 2017. godinu iznosili 37.000,00 kn, a u razdoblju od 6. travnja 2017. do 8. studenog 2017. u mandatu direktora TŽ potrošeno je 28.704,55 kn, da je na dinamiku trošenja sredstava bio više puta upozoren od strane KŽ voditeljice odjela financija i knjigovodstva, da je prema članku 8. ugovora o radu direktor TŽ imao pravo na naknadu izdataka na teret troškova poslovanja za poslovnu reprezentaciju putem narudžbenica, ugovora, kreditne kartice ili drugog zakonom dopuštenog načina, a da je uvidom u dostavljene račune za navedeno razdoblje uočeno da se među njima nalaze i neobrazloženi računi detaljno navedeni u tabeli sadržanoj u zapisniku,

- da je Povjerenstvo utvrdilo da TŽ kao direktor prema članku 8. stava 2. ugovora o radu ima pravo koristiti službeni automobil u skladu s potrebama posla i radnih zadataka koje obavlja za vrijeme i izvan radnog vremena, da je tužitelj koristio vozilo Peugeot reg. oznake [registarska oznaka] koje nije bilo u sustavu praćenja vozila Cloud, prema odluci prethodnog direktora koju TŽ nije mijenjao, da je putni radni list kao evidencija korištenja službenim vozilom u službene svrhe ispunjena za 1. kolovoz 2017., 2. listopada 2017. i 3. listopada 2017., da je vozilo koristio od 0-24 sata, ali i za privatne svrhe i to za privatne svrhe u datume i na relacijama koje su detaljno navedeni u tabeli sadržanoj u zapisniku povjerenstva, da je Povjerenstvo istaknulo da je uočljivo učestalo korištenje službenog vozila vikendima ali i za vrijeme trajanja godišnjeg odmora čime je društvu nanio materijalnu štetu u vidu prekomjerne potrošnje goriva, cestarine, sredstva za amortizaciju i drugo i time je učinio tešku povredu ugovora o radu opisanu kao zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti u radu i kao neovlaštena uporaba imovine poslodavca,

- da je Stegovno povjerenstvo zbog utvrđenih nepravilnosti predložilo da se TŽ izrekne mjera otkaza ugovora o radu propisana člankom 107. stavak 3. Pravilnika o radu,

- da je Zapisnik stegovnog povjerenstva od 11. lipnja 2018. dostavljen direktoru tuženika JŽ **.**.2018., što je vidljivo iz prijemnog štambilja otisnutog na dopisu stegovnog povjerenstva od 12. lipnja 2018. i na zapisniku stegovnog povjerenstva od 11. lipnja 2018.,

- da iz navedenog proizlazi da je tuženik kao poslodavac, odnosno osoba ovlaštena za donošenje odluke o otkazu, saznala za činjenice na kojima se temelji otkaz dana 13. lipnja 2018., a s obzirom da je odluka o otkazu donesena 27. lipnja 2018. da je odluka o izvanrednom otkazu donesena u roku od 15 dana propisanom člankom 116. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023., dalje u tekstu: ZR), odnosno u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji,

- da je sud pri tom imao u vidu da se navedeni rok od 15 dana računa od dana kada za činjenice na kojima se otkaz temelji sazna osoba koja je ovlaštena donijeti odluku o otkazu odnosno odlučiti da li navedena činjenica za poslodavca predstavlja razlog za izvanredni otkaz,

- da je tužba podnesena u roku od 15 dana sukladno čl. 133. st. 2. ZR,

- da je tuženik dopisom broj 01/01-2186/18 od 21. lipnja 2018. od radničkog vijeća zatražio očitovanje o namjeravanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu i radničkom vijeću dostavio je prijedlog odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu za tužitelja,

- da je Radničko vijeće tuženika i sindikalna podružnica PPDIV-a dopisom od 26. lipnja 2018. dostavilo tuženiku očitovanje na namjeravani otkaz tužitelju i u očitovanju je navedeno da su radničko vijeće i sindikat suglasni s namjerom poslodavca o namjeravanoj odluci poslodavca o otkazu ugovora o radu TŽ jer je povjerenstvo iznijelo dokaze evidentirane u zapisniku od 11. lipnja 2018. godine u kojima je vidljiva povreda ugovora o radu, zlouporaba položaja i neovlašteno trošenje sredstava pa smatraju da je trajno narušeno povjerenje na relaciji poslodavac-radnik,

- da je, dakle, tuženik prije donošenja odluke o otkazu proveo postupak savjetovanja propisan čl. 150. ZR,

- da je Odlukom od 27. lipnja 2018. tuženik izvanredno otkazao tužiteljev ugovor o radu sklopljen 8. svibnja 2018. zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa koje je tužitelj počinio za vrijeme dok je obnašao dužnost direktora tuženika od 6. travnja 2017. do 8. studenoga 2017., a koje povrede je utvrdilo stegovno povjerenstvo na sjednici 11. lipnja 2018., nakon provedene analize i prikupljanja svih relevantnih izjava, dokumentacije, dokaza i podataka vezanih uz predstavke koje su upućene na rad zaposlenika tuženika i povodom kojih je 27. ožujka 2018 imenovano Stegovno povjerenstvo,

- da iz odluke o otkazu proizlazi da je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu zbog tri otkazna razloga i to:

1) uzimanje i korištenje testnog vozila Autokuće-Štarkelj koje je dobiveno temeljem usmenog dogovora tužitelja i zaposlenika Autokuće-Štarkelj za vrijeme postupka javne nabave vozila na leasing s namjerom da se dobiveno vozilo doda masi/broju vozila koja će se uzeti iz te Autokuće kad postupak nabave bude okončan, da je vozilo korišteno kod tuženika u razdoblju od 15. svibnja 2017. do 13. prosinca 2017. bez plaćanja naknade Autokući-Štarkelj, da vozilo nije bilo u sustavu Cloud za praćenje vozila, a za plaćanje cestarine za to vozilo korišten je ENC uređaj i INA kartica za nabavu goriva na ime tuženika, da je sve navedeno učinjeno bez pisane odluke i na usmeni nalog tužitelja, da su korištenjem testnog vozila stvoreni za tuženika najmanje troškovi cestarina i goriva, čime je nanesena šteta tuženiku i tim postupkom tužitelj je učinio tešku povredu ugovora o radu opisanu kao zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti u radu,

2) raspolaganje sredstvima za reprezentaciju na način da je za vrijeme trajanja mandata od 6. travnja 2017. do 8. studenog 2017. tužitelj odobrio potrošnju od 28.704,55 kn od ukupno planiranih 37.000,00 kn za 2017. godinu, da iako je bio više puta upozoren od strane voditeljice odjela financija i knjigovodstva na dinamiku trošenja sredstava reprezentacije kao i opravdanost nekih računa, da se nije na to obazirao, da je trošenje sredstava opravdavao potrebom upoznavanja terena i ljudi kod tuženika iako je kod tuženika zaposlen od osnivanja tvrtke, a u Hrvatskim vodama i ranije, da su sredstva reprezentacije korištena i za ugošćivanje vlastitih zaposlenika, što im nije dozvoljena namjena pa da je takvim postupkom tužitelj učinio tešku povredu ugovora o radu opisanu kao zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti u radu,

3) korištenje službenog vozila u privatne svrhe protivno odredbama ugovora o radu čime je tužitelj nanio materijalnu štetu tuženiku u vidu prekomjerne potrošnje goriva, cestarine, sredstva za amortizaciju vozila i drugo, čime je počinio povredu ugovora o radu opisanu kao zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti i kao neovlaštenu uporabu imovine poslodavca, da je tužitelj imao prema ugovoru o radu pravo korištenja službenog vozila u skladu s potrebama posla i radnih zadataka koje obavlja za vrijeme i izvan radnog vremena, a korištenje vozila za sve radnike pa tako i direktora podrazumijeva popunjavanje svih rubrika putnog radnog lista, a da je iz putnih listova koji su dostavljeni povjerenstvu utvrđeno da je tužitelj koristio vozilo od 0-24 sata cijelo vrijeme trajanja mandata direktora i to za službene ali i privatne svrhe u zemlji i inozemstvu,

- da je temeljem iskaza tužitelja i svjedoka UŽ prvostupanjski sud utvrdio da je na temelju samostalne usmene odluke tužitelja, tuženik od Autokuće-T bez naknade uzeo na korištenje testno vozilo, a navedeno vozilo nabavljeno je mimo postupka javne nabave,

- da iz iskaza tužitelja te svjedoka UŽ i BŽ proizlazi da navedeno testno vozilo nije bilo uvršteno u tuženikov sustav kontrole Cloud, vozilo da je koristio OŽ po nalogu tužitelja, a troškove korištenja tog vozila plaćao je tuženik,

- da je testno vozilo nabavljeno bez pisane odluke tuženika i navedeno vozilo nije bilo uvršteno u sustav Cloud, a troškove korištenja tog vozila u vidu goriva i cestarine, plaćao je tuženik, pa je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj nabavom tog vozila i omogućavanjem da se isto koristi kod tuženika omogućio da se vozilo koristi bez kontrole troškova koji su nastali u vezi korištenja tog vozila,

- da je Stegovno povjerenstvo utvrdilo da je tužitelj 10. svibnja 2017. potrošio 1.161,00 kn za kupnju malvazije, a nema obrazloženja za koga je malvazija kupljena, dok se ostala roba navedena u zapisniku stegovnog povjerenstva odnosi na račune koji su neobrazloženi, a korisnik je tuženik Hrvatske vode - hidrotehnički objekti,

- da sud nije povjerovao tužitelju da sredstva reprezentacije nisu trošena za ugošćivanje i opskrbu hranom i pićem zaposlenika tuženika jer računi na koje je ukazalo stegovno povjerenstvo nisu obrazloženi, a kao korisnik svih računa, osim računa za malvaziju navedeni su Hrvatske vode - hidrotehnički objekti,

- da s obzirom da sredstva reprezentacije nisu korištena za sastanke sa poslovnim partnerima tuženika, već na zaposlenike tuženika, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj potrošio sredstva reprezentacije navedena u zapisniku stegovnog povjerenstva suprotno njihovoj namjeni pa da je time počinio povredu obveza iz radnog odnosa opisanu kao zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti u radu,

- da je sukladno članku 8. Ugovora o radu od 6. travnja 2017. tužitelj kao direktor društva imao pravo koristiti službeni automobil u skladu s potrebama posla i radnih zadataka koje obavlja za vrijeme i izvan radnog vremena,

- da iz iskaza tužitelja i svjedoka UŽ proizlazi da je tužitelj koristio službeno vozilo od 00-24 sata, a navedeno vozilo nije bilo uvršteno u sustav Cloud, da sud nije povjerovao tužitelju da je službeno vozilo koristio u privatne svrhe samo za odlazak na posao i povratak s posla jer je stegovno povjerenstvo utvrdilo da je tužitelj koristio službeni automobil subotom, nedjeljom, državnim praznicima i za vrijeme godišnjeg odmora, što znači da službeni automobil u navedene dane (koji su detaljno naznačeni u zapisniku stegovnog povjerenstva) nije korišten u svrhu obavljanja posla i radnih zadataka tužitelja kao direktora tuženika, da službeno vozilo koje je tužitelj koristio nije bilo uvršteno u sustav Cloud (koji je služio za praćenje vozila), a tužitelj nije redovito ispunjavao putne radne listove (što proizlazi iz njegovog iskaza) i iskaza svjedoka UŽ,

- da s obzirom da je tužitelj koristio službeno vozilo u privatne svrhe, iako je prema ugovoru o radu imao pravo koristiti službeno vozilo za vrijeme i izvan radnog vremena, ali u vezi potreba posla i radnih zadataka te imajući u vidu da je troškove goriva i cestarine za vrijeme korištenja službenog vozila koje nije bilo vezano uz obavljanje tužiteljevog posla kao direktora tuženika, da je tužitelj takvim postupanjem tuženiku prouzročio materijalnu štetu u vidu prekomjerne potrošnje goriva i cestarine,

- da je tužitelj koristio službeno vozilo u privatne svrhe iako to nije bio ovlašten, pa je takvim postupanjem počinio tešku povredu ugovora o radu zlouporabom položaja i prekoračenjem ovlasti u radu koja je propisana člankom 102. stavak 1. točka 4. Pravilnika o radu, pri čemu nije ispunjavao putne radne listove odnosno nije vodio evidenciju korištenja službenog vozila,

- da okolnost što je tužitelj imao na raspolaganju službeno vozilo od 00-24 sata ni na koji način ne opravdava tužiteljev postupak da službeno vozilo koristi u privatne svrhe jer mu je to vozilo povjereno u svrhu obavljanja njegove funkcije direktora tuženika,

- da činjenica što je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje službeno vozilo od 00-24 sata ukazuje na povjerenje tuženika prema tužitelju kao direktoru tuženika, a korištenjem službenog vozila u privatne svrhe, suprotno članku 8. ugovora o radu, tužitelj je to povjerenje narušio,

- da je, dakle, tužitelj počinio osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa koje su navedene u odluci o izvanrednom otkazu, a sastoje se u uzimaju i korištenju testnog vozila Autokuće-Štarkelj, raspolaganju sredstvima reprezentacije protivno namjeni i korištenju službenog vozila u prihvatne svrhe,

- da navedeno proizlazi iz zapisnika Stegovnog povjerenstva i iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, što znači da je tuženik, na kojem je teret dokaza u ovom sporu sukladno članku 135. stavak 3. ZR-a, dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz,

- da je tužitelj kao direktor tuženika imao povećanu odgovornost i bio je dužan obavljati funkciju direktora zakonito, savjesno i marljivo te u obavljanju tih poslova štititi interese tuženika kao poslodavca,

-da su povrede obveza iz radnog odnosa koje je tužitelj počinio za vrijeme dok je obavljao poslove direktora društva dovele do tuženikovog gubitka povjerenja u tužitelja, a činjenica što je tužitelj u vrijeme otkaza obavljao druge poslove (poslove radnog mjesta inženjer održavanja) nije od utjecaja na tuženikovo povjerenje prema tužitelju,

- da je tuženik s tužiteljem sklopio ugovor o radu za radno mjesto inženjer održavanja zato što je tužitelj 8. studenog 2017. opozvan s funkcije direktora, a člankom 4. ugovora o radu od 6. travnja 2017. za radno mjesto direktor je ugovoreno da ako direktor bude opozvan, poslodavac će mu ponuditi ugovor o radu za slobodno radno mjesto primjereno njegovoj stručnoj spremi, znanju, sposobnostima i radnom iskustvu,

- da je tuženik morao tužitelju ponuditi drugo slobodno radno mjesto jer je tužitelja opozvao s funkcije direktora, a obvezu ponude drugog radnog mjesta za slučaj opoziva tuženik je preuzeo člankom 4. ugovora o radu od 6. travnja 2017.,

- da su povrede obveza iz radnog odnosa koje je tužitelj počinio dok je obavljao funkciju direktora temeljem ugovora o radu od 6. travnja 2017. opravdan razlog za otkaz kasnijeg ugovora o radu za radno mjesto inženjer održavanja jer je tuženik kao poslodavac izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika,

- da poslodavac nije dužan zadržati u radnom odnosu radnika u kojeg nema povjerenja, odnosno u kojeg je izgubio povjerenje, a tuženik je definitivno imao to povjerenje kada je tužitelja imenovao za direktora,

- da poslodavac također nije dužan zadržati u radnom odnosu radnika koji je kršio obveze iz radnog odnosa, neovisno o radnom mjestu na kojem su povrede iz radnog odnosa počinjene,

- da povrede obveza iz radnog odnosa koje je tužitelj počinio kao direktor, predstavljaju teške povrede obveza iz radnog odnosa pa je tuženik postupio odgovorno kada je izvršio provjere tih povreda i tužitelju je izvanredno otkazao ugovor o radu tek kada je sa sigurnošću utvrdio da je tužitelj doista počinio te povrede.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je izvanredni otkaz dopušten jer je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz, a prije otkazivanja tuženik je primijenio proceduru propisanu člankom 150. ZR, a iz navedenog razloga tuženik nije dužan tužitelja vratiti na rad.

8. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tužitelj navodima žalbe nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tužitelja takav zaključak suda nisu doveli u sumnju. Žalbeni navodi tužitelja svode se na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza suda prvog stupnja te o pravnoj (ne)utemeljenosti zahtjeva tužitelja, a koji navodi i tvrdnje nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

9. Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je Odluka o otkazu donesena izvan prekluzivnog roka propisanog čl. 116. st. 2. ZR. U postupku je utvrđeno da je u odnosu na tužitelja početkom 2018. godine zaprimljena anonimna predstavka, da je tuženik 27. ožujka 2018. imenovao Stegovno povjerenstvo radi utvrđivanja relevantnih činjenica i eventualnih povreda ugovora o radu zaposlenika obuhvaćenih predstavkama koje su kod tuženika zaprimljene do dana imenovanja povjerenstva, te da je Zapisnik stegovnog povjerenstva od 11. lipnja 2018. dostavljen tuženiku 13. lipnja 2018., što sve nije niti sporno među strankama. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je rok za otkazivanje u ovom slučaju poslodavcu počeo teći od 13. lipnja 2018., kada je pisani zapisnik Povjerenstva predan na urudžbeni ured tuženika i kada ga je direktor dobio. Tek primitkom pisanog zapisnika Povjerenstva (koje je imenovano u svrhu utvrđivanja nepravilnosti u radu) s odgovarajućom pisanom dokumentacijom, direktor je raspolagao s detaljnim podacima u vezi nepravilnosti u radu tužitelja, te je nakon toga mogao donijeti zakonitu odluku o otkazu ugovora o radu u kojem je morao obrazložiti razloge za otkaz. Izvanredni otkaz ugovora o radu ima za radnika kojemu se na taj način otkazuje ugovor o radu teške posljedice, pa se pritom očekuje proporcionalna ozbiljnost poslodavca prilikom utvrđivanja povrede i njenog počinitelja. Stoga, dan saznanja za činjenice na kojima se otkaz temelji može biti samo onaj dan u kojima je poslodavac dobio konkretne i potpune podatke o povredi, njenom počinitelju te svim relevantnim činjenicama za ocjenu težine povrede(tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-803/13 od 8. travnja 2015.). Kada je riječ o takvim složenim povredama kakve su u konkretnom slučaju potpuno je opravdano osnivanje povjerenstva sa zadatkom utvrđivanja svih bitnih elemenata povrede. Nije niti bilo realno očekivati od tuženika da Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju, kao odluku kojom se zadire u bitna prava tužitelja, donese u situaciji neizvjesnosti ili nesigurnosti na temelju anonimne predstavke prije nego je s potpunom izvjesnošću, u ovome slučaju iz zapisnika Povjerenstva, saznao da je tužitelj i stvarno počinio povrede, one (to je ovdje odlučno) koje imaju utjecaj i na zadržavanje radnopravnog statusa tužitelja (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr-933/17 od 5. prosinca 2017. i Rev- 4611/2019-3 od 9. lipnja 2021.). Za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu poslodavac je dužan na nedvojben način utvrditi da je radnik počinio takve teške povrede radne obveze da je opravdana najteža radnopravna sankcija- izvanredni otkaz ugovora o radu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr- 677/13 od 14. listopada 2014.).

11. Nadalje, nesporno je da je Skupština tuženika društva Odlukom od 8. studenoga 2017. opozvala tužitelja s mjesta direktora, a posljedica toga je da je tužitelj prestao biti direktor tuženika prije isteka mandata na koji je izabran. Iz sadržaja spisa proizlazi da sama odluka o opozivu direktora nije utjecala na radnopravni status tužitelja s obzirom da su sukladno članku 4. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme (list 11 spisa), kojim je propisana obaveza tuženika da tužitelju, u slučaju isteka mandata ili opoziva, ponudi ugovor o radu na slobodno radno mjesto primjereno njegovoj stručnoj spremi, znanju, sposobnostima i radnom iskustvu, tužitelj i tuženik sklopili ugovor o radu 8. svibnja 2018. za radno mjesto inženjera održavanja.

12. U situaciji kada je tužitelj opozvan s dužnosti direktora, dakle više ne može obavljati poslove direktora, a na njegov rad u vrijeme kada je bio raspoređen na radno mjesto direktora društva (članak 2. stavak 1. Ugovora o radu/list11 spisa) je tuženik imao ozbiljne prigovore, opravdano ih ocijenivši povredom dužnosti u obavljanju poslova tog radnog mjesta, a zbog čega je tuženik izgubio povjerenje u rad tužitelja, tada je za ocijeniti da otkaz ugovora o radu koji je sklopljen sukladno članku 4. Ugovora zbog skrivljenog ponašanja tužitelja dopušten (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr-2149/2015-2 od 27. veljače 2018.). Sama okolnost (na koju u žalbi ukazuje tužitelj) da se predmetno postupanje tužitelja odnosi na prethodno vrijeme dok je tužitelj obavljao poslove direktora tuženika - člana uprave, a ne za vrijeme važenja ugovora o radu koji mu se otkazuje, nije u konkretnom slučaju sama za sebe odlučna. Radni odnos prema odredbama Zakona o radu jest građanskopravni odnos, u kojem se radnik (i naravno poslodavac) sukladno odredbi članka 8. stavka 1. Zakona o radu dužan pridržavati odredbi toga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Kada radnik ne postupa na taj način i ponaša se suprotno preuzetim obvezama s pravom poslodavac ističe da je zbog toga izgubio povjerenje u njega. Poslodavac nije dužan u radnom procesu trpjeti radnika u kojega opravdano nema povjerenja. Za dopuštenost izvanrednog otkaza dovoljno je da se utvrdi da je poslodavac zbog određenog ponašanja radnika izgubio povjerenje u njega (to je u ovom predmetu utvrđeno), što je osobito važna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr-848/17-3 od 14. siječnja 2020.).

13. Žalbeni navodi kojima tužitelj osporava počinjenje povreda radnih obaveza koje mu tuženik stavlja na teret, na temelju kojih povreda tuženik donosi pobijanu odluku u kojoj navodi da je "u cijelosti narušeno povjerenje poslodavca u radnika" svode se, u bitnome, na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza prvostupanjskog suda, a koji navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Žalitelj u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu navedenih okolnosti, već daje svoju ocjenu provedenih dokaza, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijane presude.

14. Vezano za žalbene navode tužitelja da je kazneni nalog od 10. ožujka 2022.(list 204 spisa) kojim je tužitelj osuđen na kaznu zatvora od 6 mjeseci, uvjetno na godinu dana zbog djela koja su tuženiku bila osnova za otkaz; korištenje službenog vozila u privatne svrhe i davanje vozila u vlasništvu Auto kuće Štarkelj na korištenje usmenim nalozima i mimo stvarne potrebe dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka (9. siječnja 2020./list 117 spisa) valja reći da je sukladno odredbi članku 299. stavak 2. ZPP (unesen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku/Narodne novine, broj 25/2013.) propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, s tim da prvostupanjski sud, iako je izvršio uvid u isti, svoju odluku nije niti temeljio na tom dokazu.

15. S obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužitelj koristio službeno vozilo u privatne svrhe iako je tužitelj kao direktor prema čl. 8. stava 2. Ugovora o radu imao pravo koristiti službeni automobil isključivo u skladu s potrebama posla i radnih zadataka koje obavlja za vrijeme i izvan radnog vremena, koja utvrđenja prvostupanjskog suda tužitelj nije s uspjehom osporio, paušalni žalbeni navodi tužitelja kojima obrazlaže svoje tvrdnje da mu je službeno vozilo stavljeno na raspolaganje i u privatne svrhe nisu doveli u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda. Odredbom članka 21. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj, 10/2017., 128/2017., 106/2018. i dr.) bilo je propisano da se primicima u naravi smatraju korištenje zgrada, prometnih sredstava, povoljnije kamate pri odobravanju kredita i druge pogodnosti koje poslodavci i isplatitelji primitka, odnosno plaće daju radnicima i fizičkim osobama, ali ne propisuje način na koji će se koristiti službeno vozilo nego je u konkretnom slučaju način korištenja službenog vozila ugovoren između tužitelja i tuženika. U odnosu na raspolaganje sredstvima za reprezentaciju tužitelju se stavlja na teret neopravdanost dijela računa, a Stegovno povjerenstvo je utvrdilo postojanje neobrazloženih računa detaljno navedeni u tabeli sadržanoj u zapisniku (list 65 spisa), što je u suprotnosti sa člankom 8. Ugovora o radu prema kojem je tužitelj imao pravo na naknadu izdataka na teret troškova poslovanja za poslovnu reprezentaciju putem narudžbenica, ugovora, kreditne kartice ili drugog zakonom dopuštenog načina. U odnosu na uzimanje i davanje na korištenje testnog vozila Auto kuće Štarkelj, tužitelju se stavlja na teret da je navedeno učinio bez pisane odluke i na usmeni nalog, da vozilo nije bilo u sustavu tuženika za praćenje vozila radi praćenja troškova, što tužitelj niti ne osporava.

16. Vezano za žalbene navode tužitelja kojima obrazlaže svoje tvrdnje da njegovim postupanjima, koje mu tuženik stavlja na teret, nije počinjena šteta tuženiku, valja reći da iz Odluke o otkazu ne proizlazi da mu se navedena postupanja stavljaju na teret iz razloga nastale štete za poslodavca nego kao nezakoniti rad, zlouporaba položaja i prekoračenje ovlasti u radu, odnosno neovlaštena uporaba imovine poslodavca. Ugovor o radu zbog svog trajanja i trajnih obveza koje nastaju za stranke iz tog ugovora pretpostavlja odnos povjerenja između poslodavca i radnika temeljem kojeg poslodavac od radnika očekuje ispunjenje ugovorne obveze za obavljanje posla, pa svako suprotno postupanje radnika zasigurno predstavlja relevantan razlog zbog kojeg se može otkazati ugovor o radu. Naime, nije riječ o sporu radi naknade štete koju je radnik uzrokovao poslodavcu, već se radi o parnici radi utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik kao poslodavac dao tužitelju. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj kao direktor tuženika imao povećanu odgovornost i bio je dužan obavljati funkciju direktora zakonito, savjesno i marljivo (i prema shvaćanju ovog suda i transparentno) te u obavljanju tih poslova štititi interese tuženika kao poslodavca te da je postupanjima koja mu se stavljaju na teret u odluci o otkazu narušio povjerenje između sebe i tuženika, što ukazuje da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika više nije moguć.

17. Opravdanje za povrede radnih obveza radnika ne može biti niti činjenica da se na jednak način postupalo i u razdoblju koje prethodilo razdoblju u kojem je utvrđeno da je radnik počinio povredu radne obaveze, pa niti u činjenici da su utvrđene nepravilnosti bile svjesno ili nesvjesno (zbog propusta kontrole poslovanja) tolerirane od strane određenih osoba zaposlenih kod tuženika (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3690/18-1 od 1. rujna 2020.).

18. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je odluka o otkazu ugovora o radu dopuštena, pa je posljedično tome osnovano odbio i zahtjev tužitelja za vraćanje na rad u skladu s odredbom čl. 124. st. 1. ZR.

19. Valjalo je stoga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

20. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 19. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj