Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-659/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Tomislava Aralice, predsjednika vijeća, Vlaste Feuš sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Žulj, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tihomir Pančić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Učenički dom Pula, Pula, Epulonova 18, OIB: 47668877184, kojeg zastupa punomoćnik Leo Peruško, odvjetnik u Puli, radi poništenja odluke, zabrane diskriminacije te naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. Pr-204/2020-45 od 11. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. Pr-204/2020-45 od 11. travnja 2024. u dijelu pod točkama I. i II. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke kojim je odbijena tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka sa zateznom kamatom.

II Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku, specificiran u podnesku na listovima 346-347 spisa koji sadržajno glasi:

1. Poništava se, Upozorenje o povredi obveza iz radnog odnosa, UČENIČKI DOM PULA, Epulonova 18, 52100 Pula, OIB: 47668877184 MB: [matični broj], KLASA: 114-04/20-01/01, UR BROJ: 2168-38-01-20-1, od 18. rujna 2020.

2. Nalaže se tuženiku da prestane omalovažavati, prenositi neistinite tvrdnje o tužiteljici, o njezinom osobnom i obiteljskom životu, vrijeđati je, obraćati se tužiteljici sa povišenim tonom, uvredljivim izrazima, i da prestane sa dodjeljivanjem radnih zadataka koji nisu u skladu sa njezinim ugovorom o radu od 29. ožujka 1996. godine, te se zabranjuje tuženiku poduzimanje sličnih radnji prema tužiteljici.

3. Nalaže se Učeničkom domu Pula, Epulonova 18, 52100 Pula, OIB: 47668877184 MB: [matični broj], da zaposlenici ĐH, na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 9.500,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 07. listopada 2020. godine, sve po stopi prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena a sve u roku od 15 dana“, kao neosnovan.

II Nalaže se tužiteljici da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 3.235,12 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz čl. 29 st. 2 ZOO-a po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja na navedeni iznos teče počev od 11.04.2024. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

III Odbijaju se, u cijelosti tužiteljica prema tuženiku sa zahtjevom za naknadu parničnog troška sa kamatom na isti, te tužena prema tužiteljici preko iznosa priznatog parničnog troška iz stavka II ove presude sa kamatom na isti, kao neosnovani."

2. Protiv te presude žali se tužiteljica iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe i žalbeni razlog iz čl. 354. st.2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje i da se naredi da se nova glavna rasprava održi pred novim sucem pojedincem. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbe tužiteljice. Potražuje trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

5.1. Da bi bila ostvarena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a potrebno je da je sud svojim nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nekoj od stranaka doista oduzeo mogućnost raspravljanja pred sudom, odnosno da postupanje suda rezultira stvarnom nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom. Iz svega što je sama tužiteljica navela vidljivo je da takvog postupanja suda nije bilo. Ujedno, valja reći da ročište za objavu presude nije ročište na kojem se raspravlja, već samo objavljuje presuda.

5.2. Odredbom čl. 335. ZPP propisano je da stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena. Slijedom navedenoga odlučno je da je presuda dostavljena tužiteljici i da je ista ostvarila pravo na podnošenje žalbe.

5.3. Slijedom navedenoga neosnovan je žalbeni navod da je ostvarena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. oč. 6. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučio je koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto, kojim od provedenih dokaza vjeruje, a kojim ne i zašto te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

7. Polazeći od utvrđenja da tužiteljica nema ovlaštenje poništavati ili ukidati poslodavčevu obavijest upućenu radniku u svezi s radnim odnosom, jer da takvo upozorenje nije odluka, već samo izjava koja nema neposredni pravni učinak i kojom još uvijek nije povrijeđeno tužiteljičino pravo iz radnog odnosa, sud prvoga stupnja odbio je tužbeni zahtjev za poništenje Upozorenja o povredi obveza iz radnog odnosa od 18. rujna 2020., kao i zahtjev da se naloži tuženiku da prestane omalovažavati, prenositi neistinite tvrdnje o tužiteljici, o njezinom osobnom i obiteljskom životu, vrijeđati je, obraćati se tužiteljici sa povišenim tonom, uvredljivim izrazima i da prestane sa dodjeljivanjem radnih zadataka koji nisu u skladu sa njezinim ugovorom o radu od 29. ožujka 1996. te da se zabranjuje tuženiku poduzimanje sličnih radnji prema tužiteljici. Ujedno, odbio je zahtjev za naknadu neimovinske štete.

8. U žalbenoj fazi sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. U odnosu na opsežne žalbene navode tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio iskaze saslušanih svjedoka, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani, jer je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge glede ocjene njihovih iskaza, dok se prigovori žaliteljice u suštini svode na preocjenjivanje tih iskaza i davanja vlastite i to pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud.

10. Pravilno je sud prvoga stupnja odbio zahtjev za poništenjem Upozorenja o povredi obveza iz radnog odnosa od 18. rujna 2020. Naime, sukladno odredbi čl. 119. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023) poslodavac je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Stoga, upozorenje nije odluka poslodavca te ju sud ne može poništavati jer se radi o upozorenju radniku na povrede obveza iz radnog odnosa te navedenim upozorenjem nije povrijeđeno tužiteljevo pravo iz radnog odnosa, pa stoga isto nema niti pravni učinak.

11. U odnosu na drugi dio zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva da se naloži tuženiku da prestane omalovažavati, prenositi neistinite tvrdnje o tužiteljici, o njezinom osobnom i obiteljskom životu, vrijeđati je, obraćati se tužiteljici sa povišenim tonom, uvredljivim izrazima i da prestane sa dodjeljivanjem radnih zadataka koji nisu u skladu sa njezinim ugovorom o radu od 29. ožujka 1996. te da se zabrani tuženiku poduzimanje sličnih radnji prema tužiteljici valja odgovoriti sljedeće.

12. U odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva, a koji činjenični osnov naveden u tužbi tužiteljica temelji na institutu mobinga i diskriminacije prema njoj od strane poslodavca tj. osoba zaposlenih kod poslodavca valja reći sljedeće.

12.1. Mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti (Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-729/17).

12.2. Dakle, mobing je fizičko ili psihičko zlostavljanje na radnom mjestu bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Mobingom se ugrožava dostojanstvo osobe u sferi komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa. Radnik koji je izložen mobingu može ostvarivati sudsku zaštitu na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) kojima su propisana pravila o odgovornosti za štetu. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale, odnosno ako traju određeno vrijeme. Za napomenuti je da ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava.

12.3. U konkretnom slučaju ponašanje nadređene, kao i drugih djelatnika kako ga opisuje tužiteljica nema obilježja mobinga, odnosno zlostavljanja na radnom mjestu, postupanja kojim je tužiteljica stavljena u neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo radno okruženje što ne bilo prihvatljivo ponašanje jednog radnika prema drugome na radnom mjestu. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da smatra da su ju na poslu maltretirali jer su njihove životne vrijednosti različite, kao i stavovi o životu, spremnost na neke stvari koje se njoj čine neispravnim, smatra da je bila maltretirana što je bila dodatno opterećivana poslom mimo svog tajničkog posla. Iskazala je da direktnog vrijeđanja nije bilo, ali ju je vrijeđao nastup i način govora kao kad netko ne poštuje i ne uvažava osobu, ali ne osporava da joj ravnateljica nikada nije rekla ružnu riječ.

12.4. Slijedom navedenoga suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvoga stupnja odbio tužbeni zahtjev s te osnove jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju ponašanje tužiteljici nadređene osobe ili kolega predstavljalo u odnosu na tužiteljicu neželjeno ponašanje koje se može definirati kao mobing. Da bi se radilo o mobingu aktivnosti koje su poduzete s ciljem ugrožavanja ljudskog dostojanstva i integriteta moraju biti učestale. Slijedom navedenoga povremene obostrane svađe koje se navode nisu primjereni oblik komunikacije na radnom mjestu, ali iste se ne mogu podvesti i po ocjeni ovog suda drugog stupnja pod mobing.

13. Prema odredbi čl. 5. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09 - dalje ZR) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima a prema st. 5. poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

13.1. Ponašanje koje je u suprotnosti s posebnim propisom propisano je odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj: 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD). Člankom 1. stavak 1. ZSD propisano je da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Diskriminacija postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe/pojedinci, različito tretiranje, prema zabranjenim osnovama, bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili neprimjeren cilju).

13.2. Člankom 2. stavak 1. ZSD propisano je da je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, a stavkom 2. istog članka propisano je da neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna. Uz izričitu zabranu diskriminacije sukladno odredbama Zakona o radu obveza je poslodavca da zaštiti dostojanstvo radnika.

13.3. Članak 6. stavak 1. ZSD određuje da se težim oblikom diskriminacije u smislu toga Zakona smatra diskriminacija počinjena prema određenoj osobi po više osnova iz članka 1. stavka 1. (višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija), koja je počinjena kroz dulje vrijeme (produljena diskriminacija) ili koja posljedicama posebno teško pogađa žrtvu diskriminacije.

14. Članak 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) propisuje zabranu diskriminacije: „Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurava se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

15. Odredba članka 14. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine”, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; dalje: Ustav RH) ukazuje na otvorenu listu osnova diskriminacije jer određuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

16. Uznemiravanje je prema odredbi članka 3. stavak 1. ZSD svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od diskriminacijskih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe te uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

17. Dakle, tužiteljica je morala dokazati činjenice na kojima bazira svoje tvrdnje (prima facie) na razini razumnog zaključivanja, potom sud vrši procjenu jesu li te činjenice dovoljno relevantne da rezultiraju predmnjevom postojanja diskriminacije, a tada teret dokazivanja prelazi na diskriminatora, odnosno tuženika koji treba dokazati da nema diskriminacije.

18. U postupku vezano za zaštitu od diskriminacije zahtjeva se da je uznemiravanje prouzročeno nekim od zabranjenih osnova diskriminacije što znači da nije riječ o uznemiravanju, ako je neželjeno ponašanje od kojih radnik zahtjeva zaštitu nije prouzročeno nekim od zabranjenih osnova diskriminacije, u tom smislu i odluka Vrhovnog suda RH Revr 526/17-2, Revr- 35/2015-2, Revr 1761/2014-3.

19. U odnosu na uznemiravanje, primjenjuje se odredba čl. 4. st. 1. istog ZR prema kojoj uznemiravanje predstavlja diskriminaciju u smislu članka 2. ovoga Zakona, a prema st. 2. toga članka uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja iz članka 2. stavka 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, a radnik prema st. 4. toga članka može naknadu štete zahtijevati prema odredbama ZOO.

20. Budući tužiteljica nije navela niti jedan od diskriminacijskih osnova to je suprotno žalbenim navodima pravilno sud prvoga stupnja odbio tužbeni zahtjev s te osnove.

21. Vezano za odgovornost poslodavca za naknadu štete uslijed mobinga primjenjuje se pravilo o subjektivnoj odgovornosti poslodavca za štetu po kriteriju pretpostavljene krivnje. Kod instituta mobinga nužan je kontinuitet i upornost kojima se radnik omalovažava, obezvrjeđuje, s ciljem da ga se u konačnici eliminira iz radnog procesa. Pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da tužiteljica nužne pretpostavke za postojanje mobinga nije dokazala, a kako je to gore obrazloženo.

21.1. Iz dokaza provedenih u postupku ne proizlazi niti zaključak da je tužiteljica bila uznemiravana, pa prema shvaćanju ovog suda isto ne predstavlja neželjeno ponašanje koje bi se tada ispitivalo u okviru gore navedenih zabranjenih osnova.

22. Ako se određena ponašanja ili eventualni propust poslodavca ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca po općim propisima obveznog prava na što se tužiteljica i poziva u činjeničnom supstratu svoje tužbe.

22.1. Odredbom čl. 111. st. 1 ZR-a propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Stavkom 2 propisano je da pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

22.2. Odgovornost poslodavca za štetu prema radniku temelji se također na odgovornosti po principu subjektivne odgovornosti za štetu ili principu pretpostavljene krivnje što znači da je na tužiteljici vezano za ovaj činjenični osnov ležao teret dokazivanja svih kumulativno ispunjenih zakonskih pretpostavki.

22.3. Da bi se odgovaralo za štetu moraju nastupiti određene činjenice koje se nazivaju pretpostavke odgovornosti za štetu. To su:

a) sposobnost subjekta da odgovara za štetu,

b) štetna radnja štetnika,

c) šteta,

d) uzročna veza između štetne radnje i štete i

e) protupravnost (krivnja).

Opisano je tužiteljica bila dužna dokazati i pozivom na odredbu čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/ 21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje: ZOO/05).

22.4. Suprotno žalbenim navodima tužiteljica nije dokazala da su se kumulativno ispunile pretpostavke vezano za odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanom radniku primjenom čl. 111. ZR-a a u svezi s čl. 1045. i 1100. ZOO-a. Tužiteljica nije dokazala postojanje štetne radnje na strani poslodavca, odnosno postojanje protupravnosti. Naime, tužiteljica je u svom iskazu u bitnom opisivala da ona još uvijek obavlja dio računovodstveno financijskih poslova, pa tako blagajne, odnosno isticala je da računovodstveni, knjigovodstveni i financijski poslovi nisu tajnički poslovi zbog čega se osjećala povrijeđenom. Iz očitovanja ravnateljice od 17. siječnja 2011. (list 13 spisa), a u kojem se ravnateljica poziva na Pravilnik o djelokrugu rada tajnika te administrativno tehničke i pomoćne poslove koji se obavljaju u srednjoškolskoj ustanovi iz 2011., proizlazi da su u istom neprecizno definirani i neusklađeni s praksom Učeničkog doma pojedini članci, zbog čega će se zatražiti suglasnost za zapošljavanje novih radnika. Nadalje, sama je tužiteljica do zaključenja ugovora o radu obavljala ne samo blagajničke poslove, nego dobrim dijelom i računovodstvene poslove, a navedene odluke nije osporavala jer joj je trebao posao Tužiteljica je kao upravna pravnica zasnovala radni odnos upravo na radnom mjestu "tajnice- blagajnika" (list 121 spisa). U Odluci o proceduri zaprimanja, provjere i plaćanja računa (list 105 spisa), a koji je dostavila tužiteljica navodi se sadržaj tajničkog posla, pa se navodi da u sadržaj tajničkog posla spada pečatiranje računa pristiglih poštom/dostavljenih uz robu, da potvrđuje primitak datumom i potpisom, da prosljeđuje račune ekonomu/računovođi na kontrolu, odnosno daljnje postupanje u roku propisanom procedurom. Ujedno, iz Odluke o proceduri zaprimanja računa provjere računa i plaćanju po računima (list 106 spis) koju odluku je donijela ravnateljica tuženika dana 30. ožujka 2012. proizlazi obveza tajnika koja predviđa pečatiranje primljenih računa te upućivanje u Ekonomat kroz računovodstvo. Ujedno iz Pravilniku o djelokrug rada tajnika (list 131 spisa) donesenom od strane Ministarstva znanosti, obrazovana i sporta u čl. 2 se navode poslovi koje radi tajnik srednjoškolske ustanove a to je izrađivanje normativnih akata, ugovora, rješenja, odluka, provođenje i tumačenje pravnih propisa školske ustanove, poduzimanje potrebitih radnji za upis podataka u sudski registar, obavljanje poslova vezanih uz zasnivanje radnih odnosa, evidencije radnika, prijave i odjave radnika i članova njihovih obitelji nadležnim službama mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, koordiniranje i kontrola rada tehničkog osoblja u suradnji s ravnateljem, sudjelovanje u pripremi sjednica i vođenje dokumentacije za školski domski odbor, suradnja i dostavljanje dodataka nadležnom ministarstvu u uredima državne uprave, jedinicama lokalne i područne samouprave, nabavljanje pedagoške dokumentacije i potrošnog materijala, izrađivanja plana godišnjeg odmora, obavljanje ostalih administrativnih poslova kao i oslova koji proizlaze iz godišnjeg plana i programa školske ustanove. Prema stavku 3. čl. 2. citiranog Pravilnika, ako srednjoškolska ustanova prema kriterijima nema zaposlenog administrativnog radnika, tajnik obavljala i sljedeće poslove: arhivira podatke o učenicima i zaposlenicima, izdaje potvrde, duplikate svjedodžbi i ovjerava dokumente o školovanju, obavlja poslove vezane uz obradu podataka u elektroničkim maticama, pripremna podatke za provođenje državne mature i nacionalnih ispita, poslove zaprimanja, razvrstavanja, urudžbiranja, otpreme i arhivira poštu te obavlja ostale administrativne poslove koje proizlaze iz godišnjeg plana i programa rada srednjoškolske ustanove. Slijedom navedenoga, navedeni Pravilnik predviđa znatan spektar poslova koji spadaju u obvezu tajnika ustanove. Iz iskaza svjedoka CH (na ročištu 24. studenog 2021.) proizlazi da je nakon dolaska u svibnju 2014. preuzela veliki dio poslova i od tužiteljice, a koji iskaz je suglasan i iskazu drugih svjedoka. Slijedom navedenoga pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da ne može postojati odgovornost poslodavca u nedostatku djelatnika i čekanju nadležnog Ministarstva da odobri primanje novog djelatnika, a kako bi organizirao da posao funkcionira na nivou Ustanove Učeničkog doma.

23. Sud prvoga stupnja proveo je vještačenje po vještaku psihijatru dr. Petru Moscatellu. Vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo da su psihičke posljedice koje je tužiteljica trpjela nesporno nastale u uzročno posljedičnoj vezi sa njenim poslom kojega je ista obavljala kod tuženika. Psihijatrijska simptomatologija duševnih bolova zbog pretrpljenog straha opisana je u nalazu i mišljenju, kao i u medicinskim nalazima i okarakterizirana je dijagnostički kao ''poremećaj prilagodbe'', što pripada skupini poremećaja u okviru reakcija na stres, a radi se o dugotrajnim ponavljajućim stresnim događajima koji su doveli do trajnog stanja straha u okvirima navedene dijagnostičke kategorije, koji strah je trajao godinama i nemoguće ga je preciznije vremenski odrediti, a svakako je u srpnju 2020. došlo do sloma prilagodbenih mehanizama tužiteljice, odnosno tada simptomi duševne patnje postaju znatno intenzivniji kada se tužiteljica obratila po liječničku pomoć. Uslijed evidentirane simptomatike, poremećaja prilagodbe, vještak je utvrdio da je došlo do smanjenje životne aktivnosti koju ocjenjuje sa 10%. Utvrdio je da je tužiteljici povrijeđen ugled, čast, dobro ime i dostojanstvo, prije svega u radnom kolektivu, ali i u širem krugu ljudi koji su profesionalno vezani uz njezin posao. Duševnu patnju zbog same kompromitacije ocijenio je u blažem stupnju, koja patnja se uklapa u sveukupnu patnju zbog cijele situacije sa jednakom simptomatologijom. U pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 10. studenog 2023., vještak je naveo da tužiteljica prema dostupnim medicinskim podatcima i psihijatrijskom ispitivanju prije 3. prosinca 2020. nije nikada bila podvrgnuta psihijatrijskom liječenju. Vezano za događaje od 20. siječnja 2011. i 2014. koje je tužiteljica navela u činjeničnim navodima tužbe vještak je iskazao da u svezi istih ne postoji medicinska dokumentacija i da tužiteljica sama navodi da se tada nije obraćala psihijatru, jer je u tom razdoblju smatrala da to može sama riješiti iz čega vještak zaključuje da psihičke tegobe nisu bile značajnije izražene. Bez dostupnih objektivnih parametara vještak je naveo da ne može dati medicinski osvrt. Navodi da događanja na radnom mjestu od prosinca 2019., pa do rujna 2020. vremenski ukazuju na početak psihijatrijskog liječenja i to je liječenje zapravo nastavak i posljedica svih ovih događanja, te nam je to razdoblje forenzički već puno jasnije i poznatije obzirom da se od listopada 2020. javljala i na psihijatrijske preglede, od kada postoji dokumentacija. Vještak je naveo da procjena visine straha i njegovih posljedica za navedeno razdoblje predstavlja jednu nerazdvojnu cjelinu sa ukupnim traumatičkim događanjima iz tog razdoblja i nemoguće ih je datumski razdvojiti, da gledano kronološki iz priložene dokumentacije od prosinca 2019., pa kroz lipanj, srpanj i rujan 2020. rastao je pritisak na tužiteljicu sa čime je proporcionalno rasla i njena patnja te se u datom trenutku slomila pod pritiskom i zatražila pomoć. Strah od srpnja, pa nadalje bio je srednjeg do jakog intenziteta. U odnosu na smanjenje životne aktivnosti vještak navodi da je ono postojalo i prije prvog javljanja svom liječniku i psihijatrijskog liječenja te ga u navedenom razdoblju ocjenjuje nešto jačeg intenziteta, kako po sadržaju, tako i u postotku. Utvrdio je da psihijatrijski gledano psihička patnja kroz koju tužiteljica prolazi od 2011. je jedna cjelina i kontinuitet, ali za razdoblje prije 2020. nema nikakve medicinske podatke. Vještak je nadalje naveo da smatra stoga da su raniji događaji doprinijeli slomu prilagodbenih mehanizama u srpnju 2020., ali nema nikakav uvid u njihov psihički sadržaj od 2011. do 2020. godine. Temeljem uvida u medicinske nalaze vještak je utvrdio da je već i tijekom ljeta 2020. postojalo značajnije smanjenje životne aktivnosti, kao i u vrijeme početnog liječenja, što cijeni sa 15% (prije odlaska na bolovanje i dok je bila na bolovanju, kao i dok je trajalo intenzivno liječenje), dok trajno smanjenje životne aktivnosti cijeni sa 10%. Obzirom na reaktivnu narav stresa u okolnostima rada kod tuženika smatra da će se simptomatologija sigurno znatno ublažiti ili u potpunosti povući nakon što tužiteljica više ne bude zaposlena kod tuženika (npr. nakon umirovljenja) ili se okolnosti na poslu značajno promijene.

24. Vještak je nalaz i mišljenje usmeno obrazložio na ročištu 29. veljače 2024. te je u bitnom naveo da strah datira od srpnja 2020. i ranije, nije utvrđeno točno trajanje straha (list 342 spisa), već da je strah bio srednjeg do jakog intenziteta.

25. Osnovano tužiteljica u žalbi navodi da je pogrešno sud prvoga stupnja utvrdio osnovanim istaknuti prigovor zastare. Naime, vještak je utvrdio da je strah kod tužiteljice bio prisutan i u srpnju 2020. Slijedom navedenoga neosnovan je istaknuti prigovor zastare, jer nije protekao rok od 5 godina, budući je tužiteljica tužbu podnijela 2. listopada 2020. Međutim, pravilnom primjenom materijalnoga prava pravilno je sud prvoga stupnja odbio zahtjev za naknadu neimovinske štete, a budući nisu kumulativno ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

26. Slijedom gore obrazloženoga pravilno je sud prvoga stupnja odbio i dio tužbenog zahtjeva s osnove naknade neimovinske štete.

27. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo iz gore citiranih odredaba.

28. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tuženika (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) te imajući u vidu uspjeh stranaka u parničnom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP).

29. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo po osnovu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima.

30. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer je tužiteljica odbijena sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

31. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku, a slijedom toga niti taj trošak nisu bili potrebni (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 19. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica