Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5421/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, K. A. Stepinca 17, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kog zastupaju odvjetnici iz odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, Radnička cesta 47, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-472/2024-11 od 23. listopada 2024, na sjednici vijeća održanoj dana 19. kolovoza 2025,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-472/2024-11 od 23. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-472/2024- 11 od 23. listopada 2024. odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. st. 1. Ugovora o hipotekarnom [broj kredita]. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 18. ožujka 2009.g., a kojom odredbom se tužitelj obvezuje jednokratno, unaprijed platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 2,00 % iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju JA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 594,78 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 02. travnja 2009. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 01.kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 375,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 23. listopada 2024. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o hipotekarnom kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 2,00 % od iznosa kredita, jednokratna te isplata iznosa od 594,78 eura na ime ništetne odredbe. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- stranke su temeljem Ugovora o hipotekarnom [broj kredita]. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 18. ožujka 2009 zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje stambeni kredit za ostale namjene u iznosu 30.000,00 CHF uz redovnu kamatu od 9,49%;

- stranke su bez pojedinačnog pregovaranja u čl. 6. st. 1. Ugovora o hipotekarnom kreditu ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati naknadu u iznosu od 2,00% jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je prilikom isplate/korištenja kredita dana 2. travnja 2009. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.481,40 HRK / 594,78 eura (2,00% od iznosa kredita), a kako to proizlazi iz potvrde tuženika od 29. travnja 2024;

- iz iskaza tužiteljice, kog sud prihvaća u cijelosti, proizlazi kako joj u banci nitko nije objasnio što znači ulazna naknada, kako je kredit podigla u svrhu refinanciranja prethodnog kredita i kako joj nitko nije objasnio koji su troškovi obuhvaćeni naknadom.

8. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio izrijekom ili sadržajno materijalno pravo iz čl. 29., čl. 218., čl. 223., čl. 240. do 246., čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 328., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 96., čl. 97., čl. 131. i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), te čl. 3. Direktive 93/13 EEZ, pa odlučio kao u izreci.

9. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora, kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnih zahtjeva, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Tuženik nije dokazao, niti naveo tužitelju koje je on točno troškove imao u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je objasnio strukturu troškova, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, kojemu je sud u cijelosti povjerovao, a tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pa je tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne. Prema tome, budući da je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kredita sukladno čl. 6. st. 1. predmetnog ugovora u iznosu od 4.481,40 HRK / 594,78 eura, ista odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/07, 79/07 - dalje: ZZP/03), jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 6. st. 1. predmetnog ugovora i odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

11. Nadalje, kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi ostvario korist u vidu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, to je tuženik, a temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje: ZOO), u obvezi tužitelju platiti iznos naknade koje je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

12. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba predmetnog ugovora, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe.

13. Naime, sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07 (sud je prvog stupnja omaškom naveo istovrsne odredbe iz članova starog zakona), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % naknade na iznos kredita), a naplaćuje se jednokratno prilikom isplate kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 6. st. 1. predmetnog ugovora, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, te ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07.

14. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila riječ o unaprijed sastavljenom gotovom ugovoru, o kojemu nije mogla pregovarati i da je platila naknadu za obradu kredita u iznosu koliko su joj rekli i platila ju je odmah prilikom isplate kredita, i o toj ugovornoj odredbi nije mogla pregovarati, niti joj je itko u banci rekao na što se odnosi ta naknada, niti koje je troškove imao tuženik vezano za tu naknadu, a niti joj je ponuđeno da o tome pregovara, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom o naknadi za obradu kredita. Nisu osnovani žalbeni navodi koji ukazuju na zaključak da su stranke pregovarale o spornoj odredbi. Izvedeni dokazi ne ukazuju na takav zaključak.

16. Tužiteljici je tuženik trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

17. Dakle, u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07, o odredbi čl. 3. predmetnog ugovora nije se pojedinačno pregovaralo niti je tuženik jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

18. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: "1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

19. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica znala za obvezu plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj s time upoznat, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

22. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

23. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključuje da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu sam tužitelj i tvrdi da je morao platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

25. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti pregovaranja oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

26. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

27. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio direktni učinak presuda iz kolektivnog spora i da je tuženika onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba, budući navedeno ne proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke niti se je prvostupanjski sud pozivao na utvrđenja iz kolektivnog spora, a niti je tuženik stavljao dokazne prijedloge u tom smislu.

28. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

29. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja uređuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja - potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 2,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

30. Naime, žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

31. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, a nisu osnovani niti žalbeni navodi da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave s obzirom da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku gdje je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takove ništetne odredbe.

32. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT).

33. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

34. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke.

U Zagrebu 19. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić