Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3100/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Vesne Žulj, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja i presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pn-78/2023-15 od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. kolovoza 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pn-78/2023-15 od 12. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pn-78/2023-15 od 12. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:

"Tužba tužitelja u dijelu koji se odnosi na:

- nadoknadu imovinske štete za neželjeni prekid radnog odnosa 11 godina prije starosne mirovine (izgubljenu zaradu) u iznosu od 59.622,82 EUR / 449.228,04 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana isplate;

- isplatu zakonske zatezne kamate na nadoknadu imovinske štete za neželjeni prekid radnog odnosa 11 godina prije starosne mirovine (izgubljenu zaradu) u iznosu od 132.722,80 EUR / 1.000.000,00 kuna od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana isplate;

- isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 7.963,37 EUR / 60.000,00 kuna na ime izgubljenog prava na otpremninu od 08.08.2020. do isplate;

- isplatu zakonske zatezne kamate na neimovinsku štetu u iznosu od 58.398,04 EUR / 440.000,00 kuna od dana prestanka službe 25.05.2009. do isplate;

odbacuje se kao nedopuštena.“

2. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj tužitelju nadoknaditi iskazane iznose imovinske štete koja je specificirana po mjesecima za neželjeni prekid radnog odnosa 11 godina prije starosne mirovine (izgubljenu zaradu) u ukupnom iznosu od 132.722,80 EUR / 1.000.000,00 kuna.

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od iznos od 7.963,37 EUR / 60.000,00 kuna na ime izgubljenog prava na otpremninu.

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 58.398,04 EUR / 440.000,00 kuna."

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.275,53 EUR / 92.490,00 kuna, u roku od petnaest dana.“

3. Protiv ovog rješenja i presude žalbu je izjavio tužitelj.

4. Tužena u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

5. Žalba je neosnovana.

6. Ispitujući prvostupanjske odluke kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi.

7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

8. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Tužitelj potražuje štetu nastalu sporim, neučinkovitim i nezakonitim odlučivanjem sudova Republike Hrvatske koji su nepotrebnom dugotrajnošću i neučinkovitošću postupanja protivno zakonskih rokova iz članka 434. ZPP-a koji nalaže hitnost rješavanja sporova iz radnog odnosa doprinijeli da im nalozi iz presuda ostanu neizvršeni, a tužitelja doveli do izuzetno teških okolnosti u radnom odnosu i nakon njega, dalje navodeći da povrh toga, najvažnije na čemu je tužitelj temeljio opravdanost izostanaka jest nezaštićeno radno dostojanstvo kroz duži niz godina koji postupci radi zaštite prava na dostojanstvo nisu vođeni s ciljem da se zaustavi diskriminacija u smislu uznemiravanja na radu kao što je to bilo tužbom predloženo, postupci zbog povreda dostojanstva, ugleda, časti i zdravlja P-1148/12, P-1551/13 i P-3698/09 trajali su suviše dugo nakon prestanka radnog odnosa, da bi presude u tom smislu bile učinkovite, one nisu zadovoljile smisao tužbe koja se odnosila radi zabrane i zaštite diskriminacije na poslu, te uzročno posljedično, nakon što su donesene presude mišljenje je sudova kako one nisu upotrebljive za dokazivanje opravdanosti izostanaka, odnosno neupotrebljive da se ponove sudski postupci Usl – 8350/09 i P-2304/10 pa se učinjena šteta zaista čini nespornom, te da o razlozima izostanaka niti jedan sud o toj bitnoj pravnoj stvari nikada nije adekvatno proveo raspravu uslijed kojih okolnosti je tužitelj onemogućen u obrani svojih prava, to je ključni problem na kojega tužitelj čitavo vrijeme bezuspješno ukazuje, jer da bi tužitelj imao mogućnost braniti svoja prava na izostanke i nedopuštenosti otkaza to se moglo jedino u parničnom postupku koji je nakon odbijanja žalbe upućivanjem u upravni spor izbjegnut, te da odbijanjem tužbenog zahtjeva u P-2304/10 ostaje sporna i te kako bolna činjenica da je tužitelju odbijeno pravo na plaće kao da nije izostao koje plaće regulira odredba iz članka 30 tada važećeg Zakona o radu, a posebice prava na rentu i nadoknade štete zbog izmakle koristi koju regulira članak 1046 Zakona o obveznim odnosima koje pravo mu pripada činjenicom da mu je 28.1.2009. priznata invalidnost za više od 50 posto na spram zdravoj osobi u smislu povrede nastale više godišnjem maltretiranjem u poslu; da sva prava su 2009. tužitelju osporena i odbijena, jer da je s posla izostao neopravdano, a činjenično jasno ishod pravomoćni presuda P 1148/12, P 1551/13 i P-3689/09 ukazuju u suprotno, tj. bili su opravdani ako je pred sudom dokazao da mu dostojanstvo na radu duži niz godina u kontinuitetu nije bilo zaštićeno i da rad više nije bio moguć, a da citirani postupci su trajali previše dugo i neučinkovito da bi se zaustavilo zlostavljanje na poslu; da dakle nakon što je tužitelj iscrpio sve pravne mogućnosti da u zemlji u kojoj živi da pred sudom dokaže da 25.5.2009. nije izostao svojim skrivljenim ponašanjem i da mu je tada radni odnos u Općini Bednja prekinut na nezakonit način ovom tužbom od RH-e potražuje nadoknadu štete gubitkom plaća koje pravo mu pripada temeljem članka 30 Zakona o radu koji je vrijedio prije 2009 i prava na rentu nakon priznate mu invalidnosti, a štetu posve sigurno trpi zbog nezakonitog prekida radnog odnosa, izostanci s posla nisu sporni, sporno je da li su opravdani ili neopravdani. Dalje tužitelj navodi da pravo na zahtijevanje i dobivanje zaštite prava pripada među osnovne ustavne slobode i temeljna ljudska prava i zbog toga država mora svima jamčiti pravo na jednak pristup sudovima, na pravičan postupak i pravičnu odluku koja načela se u mnogo čemu na štetu tužitelja kao stranci u postupcima nisu poštovala, te da za prekid radnog odnosa isključivo je krivo Pravosuđe RH-e koje u gotovo 20 godina trajanja sudskih postupaka u kontinuitetu nije pronašlo načina da se tužitelja bez odgađanja vrati na radno mjesto, da se prekine maltretiranje, zlostavljanje, ponižavanje, psihičko i moralno iscrpljivanje na poslu i da mu se omogući neometan i dostojanstven rad, odnosno da se prisili odgovorne osobe u Općini Bednja na izvršenje sudskih odluka u smislu da ga bez odgađanja vrate na radno mjesto s kojega je nezakonitom odlukom 2001. premješteni tu nikada vraćen unatoč pravnom uspjehu u dugotrajnim sudskim postupcima čime mu je nanesena ogromna šteta kako u imovinskom tako i u neimovinskom smislu, da tužitelj je raznim sudskim postupcima uspio nadoknaditi manji iznos štete i to nije sporno, no niti iz daleka ne znači da je ta nadoknada pravična i pravedna ako su sudski postupci trajali 7-8 godina nakon prestanka radnog odnosa priznavanjem tek nominalno minimalne štete, uz to ključni problem je što sud nikada nije izdao rješenje kojim bi zabranio i zaustavio provođenje mobbinga nad osobnošću tužitelja, pa su postupci radi zaštite dostojanstva mogli i trajati duplo da do zaštite dostojanstva ne bi došlo; da država RH-a i suci koji su obnašali sudačku dužnost tužitelju očito nisu zaštitili temeljna ljudska prava ne osiguravši jamstvo na jednak pristup sudovima u smislu pravičnosti suđenja po načelu hitnosti iz članka 434. ZPP-a zanemarivši čak i razumni rok od 3 godine, da činjenično niti jedan od postupaka pred sudovima RH-e tužitelj štitio svoja radna prava a koje presude se donose i u nastavku obrazlažu, nije okončan u zakonskom roku, nije okončan niti u razumnom roku, niti jedan od njih nije od strane suda vođen pravično i pravilno, te činjenicom da su sudovi suviše nepotrebno odugovlačili s raspravama koje se često nisu doticali predmeta spora nanijeli tužitelju nepopravljivu imovinsku i neimovinsku štetu temeljem članka 105 zakona o sudovima RH-e ovom tužbom od Republike Hrvatske potražuje štetu koja će se u nastavku i petitu i specificirati.

10. U svezi sa odredbom članka 186.a ZPP-a, kojom je propisano da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, a koji zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve što mora sadržavati tužba, sud prvog stupnja utvrđuje kako je nedvojbeno da je Općinskom držanom odvjetništvu u Varaždinu, Građanski odjel, tužitelj dana 24. veljače 2022. podnio Zahtjev za mirno rješenje spora, te dana 5. travnja 2022. Dopunu zahtjeva za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev tužitelja odbijen Očitovanje na zahtjev Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu broj: N-DO-11/2022-10 od 11. srpnja 2022.

10.1. Uvidom u navedeni tužiteljev Zahtjev za mirno rješenje spora sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj istim u pogledu iznosa štete u smislu izgubljenih plaća potraživao iznos od 1.000.000,00 kn za 130 mjeseci prije starosne mirovine, plus 60.000,00 kn prava na otpremninu i 440.000,00 kn na ime neimovinske štete trpljenjem duševne fizičke patnje kroz 20 godina trajanja sudskih postupaka, dakle sveukupno je potraživao 1.500.000,00 kn imovinske i neimovinske štete, dok nikakve zatezne kamate na navedene iznose nije tražio.

10.2. Imajući u vidu da tužitelj u ovom postupku naknadu štete u smislu izgubljenih plaća potražuje u ukupnom iznosu od 192.345,62 EUR / 1.449.228,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, dok je podnesenim zahtjevom za mirno rješenje po ovoj osnovi potraživao samo 132.722,80 EUR / 1.000.000,00 kn i to bez zateznih kamata, te nije potraživao zateznu kamatu na potraživani iznos 7.963,37 EUR / 60.000,00 kn prava na otpremninu, kao ni zateznu kamatu na iznos od 58.398,04 EUR / 440.000,00 kn na ime neimovinske štete, sud prvog stupnja zaključuje da je tužba tužitelja u dijelu tužbenog zahtjeva za nadoknadu imovinske štete koji premašuje iznos od 132.722,80 EUR / 1.000.000,00 kn, tj. za isplatu iznosa od 59.622,82 EUR / 449.228,04 kn koji nije obuhvaćen podnesenim zahtjevom za mirno rješenje spora, zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos, kao i za isplatu zatezne kamate na iznos od 7.963,37 EUR / 60.000,00 kn prava na otpremninu i zatezne kamate na iznos od 58.398,04 EUR / 440.000,00 kn na ime neimovinske štete, nedopuštena, a slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

11. Navedeno pravno shvaćanje suda prvog stupnja o dopuštenosti tužbe nije pravilno. Naime, opisano pravno shvaćanje predstavlja pretjerani formalizam, a pored činjenice da tužena nije prihvatila zahtjev tužitelja niti u jednom dijelu, i to niti u postupku mirnog rješenja spora, a niti tijekom ovog sudskog spora, pa činjenica je je tužitelj zatražio i zatezne kamate kao i da je povisio tužbeni zahtjev po istom činjeničnom i pravom osnovu, ne dovodi do zaključka da tužitelj nije postupio čl. čl. 186.a ZPP-a.

11.1. No, kako je odbačaj tužbe za tužitelja pravno povoljniji od odbijanja tužbenog zahtjeva, a s obzirom da i ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan, i to i u dijelu o kojem je sud prvog stupnja odlučio presudom i u dijelu kojim je odlučio rješenjem, to je prvostupanjsko rješenje primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a potvrđen, a žalba tužitelja protiv rješenja odbijena kao neosnovana.

12. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a za nadoknadu imovinske štete za neželjeni prekid radnog odnosa 11 godina prije starosne mirovine (za izgubljene plaće) u ukupnom iznosu od 132.722,80 EUR / 1.000.000,00 kuna (192.345,62 EUR / 1.449.228,04 kn - 59.622,82 EUR / 449.228,04 kn), zatim za isplatu iznosa od 7.963,37 EUR / 60.000,00 kuna na ime izgubljenog prava na otpremninu, te za isplatu neimovinske štete u iznosu od 58.398,04 EUR / 440.000,00 kuna, ocijenio neosnovanim.

13. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je člankom 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) i člankom 6. st. 1. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

Odredbom članka 105. st. 1. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) propisano je da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti.

Prema odredbi članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Zaštita prava osobnosti svake fizičke i pravne osobe propisana je odredbom članka 19. st. 1. ZOO-a, a prema odredbi stavka 2. istog članka pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr., a pravo na naknadu neimovinske štete uslijed povreda prava osobnosti proizlazi iz odredbi članka 1100. ZOO-a, u svezi sa člankom 1046. ZOO-a.

No, svaka povreda prava osobnosti ne znači i bezuvjetno oštećenikovo pravo na isplatu pravične novčane naknade, već će prema odredbama članka 1100. st. 1. i 2. ZOO-a to pravo oštećenik ostvariti samo ako sud nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju.

14. Na temelju navoda tužbe i dokumentacije priložene uz tužbu, utvrđeno je sljedeće:

- Odlukom načelnika Općine Bednja od **.**.2001. MI, ovdje tužitelj, kao djelatnik Jedinstvenog upravnog odjela Općine Bednja na poslovima financija i komunalnog redarstva, zbog neriješeni poslova iz oblasti komunalnog redarstva zadužen za rješavanje svih neriješenih i tekućih poslova koje su u nadležnosti komunalnog redara, i to od dana 5. srpnja 2001.;

- ovdje tužitelj protiv navedene je Odluke podnio prigovor, a da dana 28. srpnja 2001. od strane Općinskog vijeća Općine Bednja donesena je Odluka o odbacivanju žalbe tužitelja;

- presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-9592/2001-24 od 28. listopada 2004. uvažena je tužba tužitelja i poništenja prednje navedena Odluka o odbacivanju žalbe od 28. srpnja 2001., uz uputu Upravnog suda da u postupku povodom ove presude tuženo tijelo dužno je donijeti novo rješenje, a kako isto nije doneseno, po zahtjevu tužitelja za donošenje rješenja koje će zamijeniti akt nadležnog tijela, Upravni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj: Us-2402/2005-4 od 30. lipnja 2005.uvažio zahtjev tužitelja, uvažio žalbu, te poništio prednje navedenu Odluku Općine [adresa] od 5. srpnja 2001.;

- povodom daljnjeg zahtjeva tužitelja Upravnom sudu Republike Hrvatske, da naloži se Općini Bednja da tužitelja odmah vrati na radno mjesto Voditelja Odsjeka za financije, proračun i društvene djelatnosti Općine Bednja te da mu vrati radno-pravni status kakvog je imao do premještaja, Upravni se sud rješenjem broj: Us-9984/2005- 2 od 1. prosinca 2005. oglasio nenadležnim za odlučivanje o predmetnoj stvari, te odlučio da tužba tužitelja zbog nezakonite radnje ustupa se na nadležno rješavanje Općinskom sudu u Ivancu;

- presudom Općinskog suda u Ivancu broj P-52/06-9 od 27. travnja 2006. u pravnoj stvari tužitelja protiv tuženika Općine Bednja, radi neizvršenja rješenja, presuđeno je da tuženik Općina Bednja dužan je riješiti radno-pravni status tužitelja, a na način da ga vrati na radno mjesto na kojem je kod tuženika radio prije donošenja poništene odluke tuženika od 5. srpnja 2001. i odluke od 28. srpnja 2001., i to na poslove voditelja odsjeka za financije i društvene djelatnosti u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Bednja, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe; koja je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1385/06-2 od 12. rujna 2006.;

- temeljem prednje navedene potvrđene presude Općinskog suda u Ivancu broj P- 52/06-9 od 27. travnja 2006., a radi vraćanja tužitelja na rad, rješenjem Općinskog suda u Ivancu broj Ovr-962/06-2 u ovršnom predmetu tužitelja kao ovrhovoditelja protiv ovršenika Općina Bednja, određena je ovrha, tako što je Općini Bednja određen rok od 3 dana, od dana dostave tog rješenja, da tužitelja vrati na rad na radno mjesto na kojem je prije radio, pod prijetnjom izricanja novčane kazne Općini Bednja u iznosu od 20.000,00 kuna i novčane kazne odgovornoj osobi Općine Bednja u iznosu od 5.000,00 kn; a koje su novčane kazne izrečene rješenjem Općinskog suda od 20. prosinca 2007. te tim rješenjem Općini Bednja određen novi rok od 30 dana za postupanje po rješenju od 7. prosinca 2006. uz zapriječene nove novčane kazne Općini [adresa] i odgovornoj osobi iste, te rješenjem od 12. rujna 2008. zapriječene kazne izrečene, Općini Bednja i odgovornoj osobi određen novi rok za postupanje, uz prijetnju novim novčanim kaznama; a koji je ovršni postupak obustavljen rješenjem Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj:

Ovr-237/09-40 od 16. studenoga 2009., koje je ukinuto rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-51/10-2 od 2. veljače 2010., te ponovno obustavljen rješenjem Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj: Ovr-639/10-49 od 9. travnja 2010., iz razloga jer tužitelja više nije bilo moguće vratiti na radno mjesto Voditelja odsjeka za financije i društvene djelatnosti u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Bednja; naime, iz obrazloženja navedenog rješenja o obustavi ovršnog postupka Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj Ovr-639/10-49 od 9. travnja 2010., proizlazi da je rješenjem HZMO, Područna služba u Varaždinu od 17. ožujka 2009. tužitelju utvrđena profesionalna nesposobnost za rad i priznato mu pravo na invalidsku mirovinu, a počevši od 28. siječnja 2009., te da nakon toga rješenja HZMO, sukladno obvezi da tužitelju ponudi obavljanje drugih odgovarajućih poslova, Općina Bednja je svojim rješenjem od 27. svibnja 2009. rasporedila tužitelja na radno mjesto referenta za komunalnu djelatnost u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Bednja, protiv kojeg je tužitelj izjavio žalbu, koja je odbijena rješenjem Općine Bednja od 19. lipnja 2009., a zatim je pokrenuo upravni spor kod Upravnog suda RH u kojem je presudom Us-8349/2009-5 odbijena njegova tužba i potvrđeno navedeno rješenje od 19. lipnja 2009., te da nakon toga doneseno je i rješenje o prestanku službe po sili zakona, koje je Općina Bednja donijela 1. lipnja 2009. zbog nedolaska tužitelja na radno mjesto na koje je bio postavljen prema rješenju o rasporedu, a protiv istog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je odbijena i nakon toga pokrenuo upravni spor tužbom kod Upravnog suda RH koja je presudom tog suda Us- 8350/2009-5 od 11. studenog 2009. također odbijena;

- rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzp-1304/10-7 od 8 ožujka 2011. tužitelju je određena primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u prednje navedenom ovršnom postupku broj Ovr-962/06, u iznosu od 4.000,00 kn;

- tužitelj je protiv Općine Bednja 2. ožujka 2007. podnio tužbu radi zašite dostojanstva radnika i naknade štete, po kojoj je tužbi vođen postupak kod Općinskog suda u Ivancu broj P-77/07 odnosno Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj P-192/09; P-2377/10, u kojem su postupku donesene presude od 13. listopada 2009. i od 27. travnja 2011. ukinute, te postupak nastavljen kod Općinskog suda u Varaždinu broj P-1148/12 u kojem je presudom broj P-1148/12-57 od 3. siječnja 2013., potvrđenom presudom Županijskog suda Varaždinu broj Gž- 2321/13-2 od 9. listopada 2013., tužitelju s osnova naknade štete zbog pretrpljeni duševnih boli radi povrede prava ličnosti (dostojanstva) časti i ugleda odnosno povrede prava osobnosti na dostojanstvo, čast i ugled, a za period od 28. listopada 2004. do 1. lipnja 2009., dosuđen ukupan iznos od 150.000,00 kn;

- nalazom i mišljenjem vještaka o invalidnosti, HZMO, Područne službe u Varaždinu, po vještaku Dr. Ivanu Ostoiću, od 28. siječnja 2009., ovdje tužitelju utvrđena invalidnost, te profesionalna nesposobnost za rad – jer mu je radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti, te da ga je potrebno premjestiti na poslove za koje je potrebna ista ili slična naobrazba i sposobnosti radi sprječavanja nastanka invalidnosti, a na kojima može raditi s manjim naporom koji ne pogoršava njegovo zdravstveno stanje, u skladu s propisima o radu.

- rješenjem HZMO, Područna služba u Varaždinu, od 17. ožujka 2009. osiguraniku MI, ovdje tužitelju, kod kojeg je zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad priznato je, počevši od 28. siječnja 2009., pravo na invalidsku mirovinu;

- zbog umanjene radne sposobnosti tužitelja istome je dopisom poslodavca Općine Bednja od 14. svibnja 2009. ponuđeno radno mjesto Referenta za komunalne poslove u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Bednja, a da ponuđeni mu posao tužitelj je odbio svojim dopisom od 17. svibnja 2009. uz obrazloženje da uz njegov stupanj invalidnosti ne mora nužno značiti da njegov rad u financijsko računovodstvenoj struci nije moguć, nakon čega je, obzirom na iznesene navode tužitelja, Općina Bednja dopisom od 20. svibnja 2009. tužitelja obavijestila kako smatra da je za utvrđivanje zdravstvene sposobnosti potreban stručni nalaz doktora medicine rada, te tužitelju uputila poziv da dana 25. svibnja 2009. pristupi izvanrednom zdravstvenom pregledu radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti za obavljanje poslova u financijsko računovodstvenoj struci na kojoj on inzistira, te da nakon procjene zdravstvene sposobnosti za rad tužitelj je dana 26. svibnja 2009. dostavio ponudu za rad nakon invalidnosti u kojoj prihvaća obavljanje poslova referenta za komunalne poslove;

- rješenjem Jedinstvenog upravnog odjela Općine Bednja od 27. svibnja 2009. tužitelj raspoređen na radno mjesto komunalnog referenta za komunalnu djelatnost u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Bednja, protiv kojeg je rješenja tužitelj uložio žalbu, koja je odbijena rješenjem Jedinstvenog upravnog odjela Općine Bednja od 19. lipnja 2009., nakon čega je tužitelj podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, koja je odbijena rješenjem Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-

8349/2009-5 od 11. studenog 2009.;

- rješenjem Jedinstvenog upravnog odjela Općine Bednja od 1. lipnja 2009. tužitelju je prestala služba po sili zakona jer je neopravdano izostao s posla pet radnih dana, protiv kojeg je rješenja tužitelj uložio žalbu, koja je odbijena rješenjem Jedinstvenog upravnog odjela Općine Bednja od 19. lipnja 2009., nakon čega je tužitelj podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, koja je odbijena rješenjem Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-8350/2009-5 od 11. studenog 2009.;

- presudom Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj K-199/09-29 od **.**.2008. KI, proglašen krivim što u razdoblju od 1. srpnja 2005. pa do podnošenja optužnog akta 29. prosinca 2006., u svojstvu načelnika Općine Bednja, a nakon što je rješenjem Upravnog suda RH broj Us-2402/2005 od 30. lipnja 2005. poništena Odluka Općine Bednja od 5. srpnja 2001., odbio vratiti tužitelja na radno mjesto djelatnika Jedinstvenog upravnog odjela Općine Bednja na poslovima financija i komunalnog redarstva s danom 5. srpnja 2001. te mu na taj način ograničio pravo na rad, pripadajuću plaću i druga prava iz rada u navedenom razdoblju, te osuđen na novčanu kaznu, koja je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kž.58/09-4 od 29. srpnja 2009.;

- presudom Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj K-209/09-27 od **.**.2009. KI, proglašen krivim što u razdoblju od lipnja 2005. do 30. travnja 2008., u svojstvu načelnika Općine Bednja, kontinuirano, skoro svakodnevno, psihički zlostavljao tužitelja, tako da je između ostalog izbjegavao provesti primopredaju za radno mjesto voditelja računovodstva, iako je rješenjem Općinskog suda u Ivancu br. Ovr-962/06 od 7. prosinca 2006. na to radno mjesto vraćen tužitelj, te nije postupao po mjerama Odjela upravne inspekcije koje se odnose na reguliranje radno-pravnog statusa tužitelja, a što je dovelo do trajnih zdravstvenih problema u pogledu promjene njegove psihičke stabilnosti i smanjenja radne aktivnosti, uslijed čega je bio primoran pokrenuti postupak radi dobivanja invalidske mirovine; koje presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-229/09-4 od 9. veljače 2010.; a u ponovljenom suđenju presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K-123/10-49 od 5. studenoga 2010., potvrđenom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-380/11-4 od 12. travnja 2011., okrivljeni KI

KI oslobođen prednje navedene optužbe;

- po tužbi tužitelja podnesenoj protiv tuženika [adresa] KI dana 29. prosinca 2009. kod Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu vođen je parnični postupak radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja na duševno zdravlje, u kojem je postupku presudom Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj P-3689/09-69 od 6. lipnja 2014. tuženicima naloženo da solidarno tužitelju s osnove naknade neimovinske štete isplate iznos od 30.000,00 kn sa zateznom kamatom, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja za iznad dosuđenog, a do traženog od 110.000,00 kn, odbijen kao neosnovan, koja je presuda presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-4504/2014-2 od 15. srpnja 2015. potvrđena u dosuđujućem dijelu u odnosu na tuženika Općinu [adresa], a preinačena u odnosu na tuženika KI na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da KI solidarno s Općinom Bednja tužitelju naknadi štetu u iznosu od 30.000,00 kn, zatim potvrđena u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 80.000,00 kn u odnosu na oba tuženika kao i u dijelu u kojem je odbijen sa tužbenim zahtjevom za dosudu zateznih kamata na 30.000,00 kn za razdoblje od 30. prosinca 2006. do 6. lipnja 2014. u odnosu na tuženika KI, dok je ukinuta u dijelu u kojem je tužitelj odbijen za tužbenim zahtjevom za dosudu zateznih kamata na 30.000,00 kn za razdoblje od 30. prosinca 2006. do 6. lipnja 2014. u odnosu na tuženika Općinu [adresa], te u dijelu koji se odnosi na troškove postupka; u ponovljenom postupku presudom Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj P-767/15-8 od 23. studenoga 2015. presuđeno je da je tuženica Općina Bednja dužna tužitelju na pravomoćno dosuđeni iznos naknade neimovinske štete od 30.000,00 kn platiti zakonske zatezne kamate od 25. studenoga 2011. pa do isplate, a sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 30. prosinca 2006. do 25. studenoga 2011. tužitelj odbijen, a koja je presuda presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu broj Gž-7/2016-3 od 12. travnja 2016. potvrđena u odnosu na dosuđene zatezne kamate na glavnicu od 30.000,00 kn za razdoblje od 25. studenoga 2011. do 5. lipnja 2014., a ukinuta u odnosu na zatezne kamate za razdoblje od 6. lipnja 2014. do isplate (jer je o tome već ranije pravomoćno odlučeno);

- rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gzp-11/13-6 od 26. travnja 2013. prihvaćen je zahtjev tužitelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, te uređujućoj sutkinji naloženo u roku od 9 mjeseci dovršiti navedeni predmet, a tužitelju određena primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iznosu od 2.300,00 kn, a koje je rješenje postalo pravomoćno s danom donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gžp-815/13-2 od 9. prosinca 2013., koje na Općinskom sudu u Varaždinu zaprimljeno 9. siječnja 2014.; te je stoga daljnje podneseni zahtjev tužitelja odbačen rješenjem Općinskog suda u Varaždinu broj Su-Gzp I-4/14-4 od 3. ožujka 2014., potvrđenim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Su-Gžp I-4/14-2 od 24. ožujka 2014., a uz obrazloženje da paricijski rok u trajanju od 9 mjeseci određen Općinskom sudu Varaždinu, Stalnoj službi u Ivancu ranije donesenim rješenjem još nije protekao;

- po tužbi tužitelja od 24. rujna 2010. protiv tuženika Općine Bednja radi naknade štete zbog izgubljene zarade i rente zbog izgubljene zarade, vođen parnični postupak kod Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, u kojem je presudom Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj P-2304/10-7 od 8. veljače 2011. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za plaćanje mu iznosa od 57.810,75 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te zahtjev za isplatu rente na ime izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 3.854,05 kn počevši od 1. rujna 2010. pa nadalje, u obrazloženju koje se presude navodi da u konkretnom slučaju tužitelj gubi zaradu zbog toga što ne radi, a ne zbog toga što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a upravo na poslovima na koje je raspoređen prema rješenju o rasporedu od 27. svibnja 2009., tj. na poslovima Referenta za komunalnu djelatnost u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Bednja, te da tužitelju nije prestao radni odnos dostavljanjem pravomoćnog rješenja o invalidskoj mirovini, već na temelju pravomoćne odluke tuženika o prestanku službe po sili zakona, koje je rješenje tuženik donio 1. lipnja 2009., a zbog skrivljenog ponašanja tužitelja; navedena prvostupanjska presuda u cijelosti je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2665/11-2 od 5. studenog 2012., dok je reviziju tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revr-233/13-4 od 17. ožujka 2015. odbacio kao nedopuštenu;

- u predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj K-515/13, vođenom povodom optužnog prijedloga oštećenika kao tužitelja MI (ovdje tužitelja) od 15. studenog 2011., s time da je optužni akt preciziran podneskom od 5. studenog 2013., protiv I. okr. ZI, II. okr. KI i III. okr. PI, presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K.515/13-79 od 16. prosinca 2014., oslobođeni su optužbe: pod točkom 1) I., II. i III. okr. da bi I. i III. okr. kao pročelnice Jedinstvenog upravnog odjela Općine Bednja, a II. okr. kao načelnik Općine [adresa], nakon što je pravomoćnim i ovršnim rješenjem Općinskog suda u Ivancu broj Ovr- 962/06-2 od 7. prosinca 2006. naloženo Općini Bednja da vrati oštećenika JI na poslove voditelja Odsjeka za financije i društvene djelatnosti u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Bednja, propustili to učiniti svaki unutar svojih ovlasti, dakle da bi kao službene osobe s ciljem da drugome prouzroče kakvu štetu iskoristili svoju ovlast i nisu obavili dužnost; pod točkom 2) I. i III. okr. da bi zajednički i dogovorno u vremenskom razdoblju od 7. prosinca 2006. do 25. svibnja 2009. na istom mjestu i sa istim ovlastima kako je navedeno u toč. 1) uskratili oštećeniku JI dostupnost radnog mjesta voditelja Odsjeka za financije i društvene djelatnosti u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Bednja, dakle, da bi uskratile građaninu pravo na radi; pod točkom 3) I., II. i III. okrv. da bi zajednički i dogovorno u isto vrijeme i na istom mjestu kao pod toč. 1) svaki unutar svojeg djelokruga odgovornosti kao odgovorne osobe očigledno nesavjesno postupali kršenjem Zakona o ovršnom postupku, propustili oštećenika vratiti na radno mjesto, te je uslijed takvog njihovog obavljanja službe nastupila teža povreda prava oštećenika i materijalna šteta u iznosu o oko 200.000,00 kuna, dakle, da bi kao službene osobe kršenjem zakona očito nesavjesno postupali u obavljanju službe, te time prouzročili težu povredu prava drugoga i znatnu imovinsku štetu; pod točkom 4) I. i III. okr. da bi u istom vremenskom razdoblju, na istom mjestu, unutar svojih ovlasti kao službene osobe u obavljanju službe onemogućavanjem rada oštećenika JI na radnom mjestu kako je navedeno pod toč. 1) optužnog prijedloga, vrijeđajući njegovo ljudsko dostojanstvo na način da su mu onemogućile posao prema nalogu suda ..., dakle da bi kao službene osobe u obavljanju službe prema drugome postupale na način kojim vrijeđaj ljudsko dostojanstvo; a povodom žalbe oštećenika kao tužitelja presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-169/15-3 od 14. listopada 2015. po službenoj je dužnosti preinačena prednja navedena prvostupanjska presuda u toč. 4./ izreke, na način da se protiv optuženih ZI i PI odbija optužba, te odbijena žalba oštećenika kao tužitelja JI kao neosnovana i presuda prvog stupnja potvrđena u pobijanom, a nepreinačenom dijelu;

- u postupku vođenom kod Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, pokrenutom protiv suokrivljenika Općina Bednja kao poslodavca i SI kao odgovorne osobe, zbog povrede odredbe iz čl. 56. Zakona o radu, povodom optužnog prijedloga oštećenika JI (ovdje tužitelja), presudom Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj Pp 06 G-7922-11 od 7. veljače 2012. navedeni su okrivljenici proglašeni krivima što su kao poslodavac i odgovorna osoba propustili zaposlenika – oštećenika JI najmanje 15 dana prije korištenja godišnjeg odmora obavijestiti i rasporedu i trajanju godišnjeg odmora, koja je presuda ukinuta rješenjem Visokog prekršajnog suda RH Zagreb broj Gž-2119/12; da novom presudom Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj Pp 06 G-8175-12 od 21. prosinca 2012. navedeni su okrivljenici ponovno proglašeni krivima, a koja je presuda ukinuta rješenjem Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj Gž-722/13 od 27. veljače 2013.; te da presudom Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj Pp 06 G-3192-13 od 19. lipnja 2013. odbijena je optužba protiv okrivljenika, a koja je presuda potvrđena presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj Gž-4866/2013 od 26. kolovoza 2013.;

- u postupku po tužbi tužitelja protiv tuženika Općine Bednja, radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, dostojanstvo, čast i ugled, a uslijed protiv tužitelja vođenog stegovnog postupka pred Službeničkim sudom u Zagrebu zbog povreda službene dužnosti, presudom Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj P-2148/12-15 od 16. siječnja 2013. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, koja je presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-3829/13-2 od 9. listopada 2013., te u ponovljenom postupku presudom Općinskog suda u Varaždinu broj P-1551/13-56 od 16. lipnja 2015. naloženo tuženiku Općini Bednja isplatiti tužitelju s osnova naknade neimovinske štete zbog navedene povrede prava osobnosti iznos od 25.000,00 kn sa zateznim kamatama, dok je sa ostatkom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog pa do utuženog iznosa od 50.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tužitelj odbijen, a koja je presuda u meritumu potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 2529/15-2 od 30. ožujka 2016., a preinačena u odnosu na troškove postupka;

- rješenjem Ureda predsjednika Općinskog suda u Varaždinu broj Su-Gzp I-3/15-4 od 17. ožujka 2015. utvrđen je osnovanim zahtjev tužitelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda P-1551/13 i uređujućoj sutkinji određen rok od šest mjeseci u kojem sutkinja mora riješiti predmet; a prema Službenoj bilješki provjerom kroz e-spis utvrđeno je da je postupak okončan presudom P-1551/13-56 od 16.06.2015.;

- tužitelj je u dva navrata tražio obnovu postupka, u kojem mu je po sili zakona prestala služba, i to:

- prijedlogom za obnovu postupka podnesenim dana 29. lipnja 2015. pozivajući se na presudu Općinskog suda u Varaždinu broj P-1148/12 od 3. siječnja 2013., koji je prijedlog kao nepravodoban odbačen rješenjem Jedinstvenog upravnog odjela Općine Bednja od 22. srpnja 2015., dok je žalba tužitelja protiv tog rješenja odbijena je rješenjem Općinskog načelnika Općine Bednja od 27. kolovoza 2015.; a tužbeni zahtjev za poništenje navedenog rješenja od 27. kolovoza 2015. odbijen rješenjem Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-3016/15-24 od 17. siječnja 2018. uz obrazloženje da na presudi Općinskog suda u Varaždinu broj P-1148/12 koju je tužitelj dostavio uz prijedlog postoji potvrda ovršnosti na dan 11. studenoga 2013., a što ukazuje kako je tužitelj najkasnije na taj dan raspolagao tom pravomoćnom odlukom, slijedom čega Upravni sud zaključuje da je tužitelj nije pravovremeno podnio prijedlog za obnovom postupka; a koje je rješenje Upravnog suda potvrđeno rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-2273/18-3 od 11. srpnja 2018. u obrazloženju kojeg se navodi i da u konkretnom slučaju je pravomoćnim rješenjem tužitelju utvrđen prestanak službe po sili zakona zbog neopravdanog izostanka s posla pet dana uzastopce, a u parničnom postupku vođenom kod Općinskog suda u Varaždinu pod brojem P-1148/12 nije rješavano o opravdanosti izostanka s posla tužitelja, već se radilo o postupku u kojem je rješavano o naknadi nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova koji su nastali uslijed povrede dostojanstva časti i ugleda za vrijeme rada tužitelja, što prema ocjeni ovoga suda ne predstavlja prethodno pitanje u predmetnom postupku;

- prijedlogom za obnovu postupka podnesenim dana 17. svibnja 2016. pozivajući se na presudu Općinskog suda u Varaždinu broj P-1551/13 od 16. lipnja 2015. kojom je prema navodima tužitelja presuđeno bitno drugačije u odnosu na razloge njegovog izostanka s posla pet dana uzastopce koji su ocijenjeni kao opravdani, a što smatra prethodnim pitanjem o kojem ovisi odluka o njegovom prestanku službe po sili zakona kao glavne stvari; navedeni prijedlog tužitelja odbačen je kao nepravodoban rješenjem Općine Bednja od 14. lipnja 2015.; a tužbeni zahtjev za poništenje navedenog rješenja od 14. lipnja 2016. odbijen je rješenjem Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-2221/16-20 od 20. srpnja 2018. uz obrazloženje da u konkretnom slučaju je nesporno da je izvršnošću rješenja o prestanku službe po sili zakona Općine Bednja od 1. lipnja 2009. tužitelju prestao radni odnos jer dana uzastopce (od 25. svibnja do 29. svibnja 2009.) nije došao na posao niti je svoju odsutnost opravdao, te da naznačeno rješenje bio je predmetom upravnog spora te ga je Upravni sud RH svojom presudom broj Us-8350/2009 od 11. studenoga 2009. ocijenio zakonitim, a da uvidom u presudu Općinskog suda u Varaždinu broj P- 1551/13 od 16. lipnja 2015. utvrđuje se da je tuženiku naloženo da tužitelju isplati novčani iznos od 25.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ime nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i povrede prava osobnosti na dostojanstvo, čast i ugled uzrokovane vođenjem stegovnog postupka, pa Upravni sud ocjenjuje da je tužitelju prestala služba po sili zakona zbog neopravdanog izostanka s posla od 25. do 29. svibnja 2009., a ne kao posljedica vođenja stegovnog postupka pokrenutog 2. srpnja 2008. radi kojeg je tužitelju presudom Općinskog suda u Varaždinu broj P-1551/13 od 16. lipnja 2015. dosuđena nematerijalna šteta zbog povrede prava na dostojanstvo, čast i ugled, te slijedom navedenog, povreda prava dostojanstva, časti i ugleda tužitelja radi vođenja stegovnog postupka nije pravna cjelina o kojoj je ovisilo rješavanje prestanka službe tužitelja po sili zakona radi neopravdanog izostanka s posla, pa se odluka o istom stvari ne može smatrati prethodnim pitanjem na temelju kojeg tužitelj predlaže obnovu postupka okončanog rješenjem od 1. lipnja 2009., a koje je rješenje Upravnog suda potvrđeno rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-4415/18-3 od 19. rujna 2019. iz obrazloženja kojeg se navodi da pravilna je ocjena prvostupanjskog suda (Upravnog suda u Zagrebu) da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje okolnosti na kojima temelji svoj prijedlog za obnovu postupka pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen;

- tužitelj je dana 14. veljače 2020. podnio prijedlog za ponavljanje prednje navedenog parničnog postupka Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj P- 2304/2010-23, pozivajući se na pravomoćnu presudu donesenu u predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj P-1551/13 o povredi dostojanstva, ugleda časti, navodeći da se utvrđenja iz iste nisu mogla koristiti u ovom parničnom postupku, a da jesu za tužitelja bi mogla biti donesena povoljnija odluka; navedeni prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka odbačen je rješenjem Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj P-2304/2010-23 od 18. ožujka 2020. kao djelomično nedopušten te kao djelomično nepravovremen, a u obrazloženju kojeg se navodi i da se odluka u predmetu P-1551/13 a koji je vođen između istih stranaka temelji na sasvim drugoj osnovi; navedeno prvostupanjsko rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1411/2020-2 od 10. ožujka 2021., a iz kojeg drugostupanjskog rješenja proizlazi da žalbenim navodima tužitelja nije doveden u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o nepravovremenosti prijedloga za ponavljanje postupka budući je tužitelj prijedlog za ponavljanje postupka podnio dana 14. veljače 2020., a presudu u predmetu P-1551/13, odnosno Gž-2529/15-2 je primio 18. travnja 2018. kada je saznao za nove činjenice, te stekao mogućnost da upotrijebi nove dokaze, dakle, prijedlog za ponavljanje postupka podnio je po proteku roka od 30 dana, slijedom čega je pravilno odbačen, a da osim toga, za navesti je da se tužitelj u većem dijelu prijedloga za ponavljanje postupka bavi ocjenom pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude P-2304/10-7 od 08. veljače 2011., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2665/11-2 od 5. studenog 2012., a što upućuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg se ponavljanje postupka ne može tražiti.

15. Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje suda prvog stupnja da, budući je uvidom u citiranu dokumentaciju u spisu, stanje stvari glede vođenja postupaka na koje se tužitelj poziva u tužbi, dovoljno raspravljeno, nije bilo potrebe pribavljati spise spomenutih predmeta radi uvida u iste.

16. Dakle, tužitelj je odlukom svog poslodavca Općina Bednja od 5. srpnja 2001. sa poslova financija i komunalnog redarstva premješten na poslove komunalnog redara, a koje je odluka kao nezakonita poništena rješenjem Upravnog suda u Republike Hrvatske broj Us-2402/2005-4 od 30. lipnja 2005. U parničnom postupku vođenom kod Općinskog suda u Ivancu pod brojem P-52/06 ishodio je pravomoćnu presudu prema kojoj ga je poslodavac bio dužan vratiti na radno mjesto na kojem je radio prije donošenja poništene odluke poslodavca od 5. srpnja 2001., a što poslodavac nije učinio, te je radi izvršenja sudske presude radi vraćanja na radno mjesto na kojem je prije radio vođen ovršni postupak u predmetu Općinskog suda Ivancu broj Ovr- 962/06, u kojem je određena ovrha radi vraćanja na ranije radno mjesto ostala bez uspjeha, jer poslodavac po nalogu suda, unatoč zapriječenim mu, te i izrečenim novčanim kaznama, nije postupio. Kako je tijekom trajanja tog ovršnog postupka tužitelju utvrđena invalidnost i profesionalna nesposobnost za rad, te mu utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu, a u okviru preostale radne sposobnosti tužitelj je rješenjem poslodavca Općine Bednja od 27. svibnja 2009., potvrđenim od strane Upravnog suda Republike Hrvatske, raspoređen na radno mjesto komunalnog referenta za komunalnu djelatnost u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Bednja, a uslijed čega vraćanje na ranije radno mjesto više nije bilo moguće, navedeni je ovršni postupak obustavljen. Nadalje, rješenjem poslodavca Općine [adresa] od 1. lipnja 2009. tužitelju je prestala služba po sili zakona zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana, koje je rješenje također potvrđeno od strane Upravnog suda Republike Hrvatske, te time postalo pravomoćno i konačno. Stoga je tužitelj prestankom radnog odnosa, tj. gubitkom službe, izgubio materijalna prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na plaću, a eventualno i na otpremninu koju bi ostvario prilikom odlaska u starosnu mirovinu.

17. Iz ranije izloženog razvidno je da su u spomenutim kaznenim postupcima, te prekršajnom postupku, načelnik [adresa] KI, te i zaposlenice [adresa] ZI i PI, pravomoćno oslobođeni svih optužbi vezanih uz rješavanje radno pravnog statusa tužitelja odnosno onemogućavanja mu rada u Općini Bednja. Tužitelj je potraživanje s osnova izgubljene zarade (plaća koje je prestankom radnog odnosa izgubio) pokušao ostvariti u parničnom postupku vođenom u predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj P-2304/10, u kojem je sa tužbenim zahtjevom pravomoćno odbijen. Također je razvidno da je tužitelj protiv svog poslodavca Općine Bednja, te u nekim predmetima i protiv KI kao načelnika i odgovorne osobe Općine Bednja, vodio parnične postupka radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, dostojanstvo, čast i ugled, uslijed diskriminacije na radnom mjestu, u kojim je postupcima tužitelju na teret Općine Bednja pravomoćno dosuđena naknada neimovinske štete po navedenoj osnovi u sveukupnom iznosu od 205.000,00 kuna.

18. Tužitelj sa svojim prijedlozima za obnovu upravnog postupka o prestanku službe po sili zakona utvrđenom odlukom poslodavca Općine Bednja od 1. lipnja 2009., kao ni sa prijedlogom za ponavljanje parničnog postupka u kojem je tražio naknadu izgubljene zarade u predmetu Općinskog sud u Varaždina broj P-2304/10, nije uspio.

19. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nemogućnost tužitelja da kroz obnovu postupka traži preispitivanje odluke kojom mu je po sili zakona prestala služba, te stoga niti nemogućnost ostvarenja prava na plaću odnosno sada izgubljenu zaradu, nije u uzročno - posljedičnoj vezi sa nezakonitim ili nepravilnim radom sudaca u prednje navedenom ovršnom postupku, prekršajnom postupku, te parničnim i kaznenim postupcima.

Naime, točno je da se ispravnost sudskog odlučivanja u činjeničnim i pravnim utvrđenjima ispituje kroz sustav redovnih i izvanrednih pravnih lijekova, te kroz sustav ustavne tužbe, dok se u ovom postupku ne može preispitivati ispravnost pravomoćnih sudskih odluka, te da prema aktualnoj sudskoj praksi ne smatra se nezakonitim radom kada sudac primjenjuje materijalno pravo i iznosi svoje pravno mišljenje ili pravno stajalište u postupku, jer sudbena je vlast samostalna i neovisna te je sudac autonoman u tumačenju i primjeni pravne norme, a nezadovoljna stranka svoja prava može štiti podnošenjem pravnih lijekova.

20. Pravilno sud prvog stupnja dalje navodi da je točno da je postupak u parnicama iz radnih odnosa hitan, a da postupci u predmetima Općinskog suda u Ivancu broj Ovr-962/06 (radi ovrhe po presudi iz radnog spora), Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj P-3689/09, i Općinskog suda u Varaždinu broj P- 1551/13, nisu vođeni u skladu s obvezom hitnosti u postupanju iz članka 434. ZPP-a, te da nisu dovršeni u razumnom roku od tri godine, slijedom čega je prema odredbama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske i prema odredbama Zakona o sudovima, u tim postupcima tužitelju utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku, te mu po toj osnovi u predmetima Općinskog suda u Ivancu broj Ovr-962/06 i Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj P- 3689/09 dosuđena pravična novčana naknada.

21. No, provedeni dokazi ukazuju da dugotrajnost vođenja navedenih postupaka nije bila od utjecaja na to što tužitelj nije uspio sa svojim prijedlozima za ponavljanje postupka u predmetu Općinskog suda u Varaždina broj P-2304/10, te za obnovu upravnog postupka o prestanku mu službe po sili zakona, pa stoga niti razlog nemogućnosti ostvarenja potraživanja tužitelja na izgubljenu zaradu, te eventualno druga materijalna prava iz radnog odnosa.

Naime, iz obrazloženja rješenja Upravnog suda Republike Hrvatske broj Usl- 3016/15-24 od 17. siječnja 2018. i broj Usl-2221/16-20 od 20. srpnja 2018., odnosno rješenja Visokog upravnog suda Republike broj Usž-2273/18-3 od 11. srpnja 2018. i broj Usž-4415/18-3 od 19. rujna 2019. kojima su potvrđena prednje navedena rješenja Upravnog suda Republike Hrvatske, te obrazloženja rješenja Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1411/2020-2 od 10. ožujka 2021., razvidno je da osim što su prijedlozi tužitelja za obnovom upravnog postupka i za ponavljanje parničnog postupka propustom tužitelja podneseni nepravodobno, da tužitelj u tim svojim prijedlozima nije dokazao ni postojanje pravne osnove za obnovom odnosnom ponavljanjem navedenih postupaka, jer utvrđenja iz parničnih presuda na koje se tužitelj u svojim prijedlozima za obnovom odnosno ponavljanjem postupka pozivao, a kojima je tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, ne predstavljaju prethodno pravno pitanje relevantno za odlučivanje u upravnom postupku radi prestanka službe tužitelja po sili zakona, a niti za odlučivanje u parničnom postupku po tužbi tužitelja za naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade.

22. Slijedom navedenog, neosnovani su zahtjevi tužitelja da mu tuženica Republika Hrvatska naknadi štetu koju tužitelj potražuje zbog gubitka službe, odnosno utuženu imovinsku štetu s osnova izgubljene zarade i otpremnine, te utuženu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, obzirom da u konkretnom slučaju u odnosu na tuženicu nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

23. U odnosu na žalbene navode tužitelja treba dodati da su svi rokovi koji su zakonima propisani za donošenje sudskih odluka u sudskom postupku samo instruktivne prirode te nedovršavanje sudskih postupaka u tim instruktivnim rokovima strankama ne daje pravo na naknadu štete temeljem Zakona o sustavu državne uprave već samo može eventualno predstavljati osnovu za naknadu štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

S druge strane, zaštitu od povrede dostojanstva radnika radnik može tražiti samo protiv poslodavca, a tuženica nije tužiteljev poslodavac.

24. Tvrdnje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a neosnovane su jer sadržaj iskaza tužitelja te tužbeni navodi ne ukazuju da je pravno uopće bilo odlučno tužitelja saslušavati u ovom postupku. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva dovoljne su bile činjenice koje tužitelj iznosi u tužbi i tijekom postupka i koje su pravilno i potpuno utvrđene od strane suda prvog stupnja, pa nedavanje mogućnosti tužitelju da do u detalja koje on smatra dostatnim iznosi svoje tvrdnje kroz iskaz dan na ročištu, ne predstavlja onemogućavanje raspravljanja pred sudom. Naime, kako iz činjeničnih navoda istaknutih tijekom postupka u svezi s činjenicama koje su utvrđene temeljem provedenih dokaza proizlazi da nema protupravnog ponašanja za koje bi tuženica bila odgovorna, pravno je neodlučno što je tužitelj smatrao važnim da navede tijekom davanja svog iskaza. Dugotrajnost vođenja prethodnih sudskih postupka zbog kojih tužitelj podnosi tužbu u ovom predmetu nisu dovoljna i relevantna pravna osnova za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja.

25. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 19. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj