Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3393/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IZS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku u Zagrebu, Biskupa Galjufa 7 A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska 69, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, Zalinska 4, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1079/2024-16 od 7. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2025,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1079/2024-16 od 7. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1079/2024-16 od 7. travnja 2025. odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o [broj kredita] koji su dana 28.09.2001. godine sklopili tužitelj IZS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb i to na način da je u cijelosti ništav članak 3. ugovora koji glasi: "NAKNADA 3.00 % (slovima: tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita," te da je djelomično ništav članak 9. ugovora u djelu koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor. Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora", kao i u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,30 % godišnje.

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, da tužitelju IZS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 488,43 EUR zajedno sa zateznim kamatama na iznos od:

- 383,65 EUR tekuće od dana 05.10.2001. godine pa do isplate,

- 104,78 EUR tekuće od dana 21.04.2004. godine pa do isplate,

i to do 30.06.2002. po stopi od 18 % godišnje, a od 01.07.2002. do 31.12.2007. godine po stopi od 15 % godišnje, a od 01.01.2008. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 1.549,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, isplate i naknade troškova postupka. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- stranke su temeljem ugovora o [broj kredita] od 28. rujna 2001. (dalje: ugovor) zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužiteljici kao korisnici kredita na raspolaganje kredit u iznosu 25.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti uz redovnu kamatu od 5,30 %;

- stranke su bez pojedinačnog pregovaranja u čl. 3. ugovora ugovorile i obvezu tužitelja da tuženiku plati naknadu u iznosu od 3,00 % jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- prilikom isplate kredita dana 5. listopada 2001. naplaćena je naknada za obradu kredita u iznosu od 2.890,64 HRK / 383,65 eura (3,00% od iznosa kredita), a kako to proizlazi iz potvrde tuženika od 30. siječnja 2024;

- u ugovoru, u čl. 9, stranke su uglavile i takozvanu izlaznu naknadu, to jest naknadu za prijevremenu otplatu kredita i to uz suglasnost i uz uvijete koje odredi kreditor;

- tužiteljica je doista prijevremeno otplatila kredit, a tuženik joj je zbog toga 21. travnja 2004. naplatio 789,50 kuna / 104,78 eura;

- u ugovoru, u čl. 2, stranke su ugovorile redovnu kamatu od 5,30 % godišnje, ali jednostrano promjenjivu u skladu s Odlukom o kreditnim stopama Kreditora;

- iz iskaza tužiteljice, kog sud prihvaća u cijelosti, proizlazi kako joj u banci nitko nije objasnio što na koji način je određena naknada za obradu kredita, kako je kredit podigla u svrhu kupovine automobila i kako joj je ugovor prezentiran po principu "uzmi ili ostavi";

- sud je utvrdio kako nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika.

8. Na utvrđene činjenice sud je primijenio materijalno pravo iz čl. 110., čl. 104., čl. 142., čl. 143., čl. 214., čl. 225. i čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, "Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/78), čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje: ZOO), te čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993, pa odlučio kao u izreci.

9. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora kojima je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnih zahtjeva, naknade za prijevremenu otplatu kredita te za jednostranu izmjenu visine redovnih kamata, već je tužiteljica bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Tuženik nije dokazao, niti naveo tužitelju koje je on točno troškove ulazne i izlazne naknade, niti mu je objasnio strukturu troškova, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice, kojoj je sud u cijelosti povjerovao, a tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pa je tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne. Budući je tužiteljica platila tuženiku naknadu za obradu kredita sukladno čl. 3. predmetnog ugovora u iznosu od 2.890,64 HRK / 383,65 eura, a po čl. 9. još i izlaznu naknadu od 789,50 kuna / 104,78 eura, iste odredbe su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud prvog stupnja nadalje navodi kako tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništave ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nepošteno primjenjivao navedene ugovorne odredbe na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Naime, odredbom čl. 142. st. 1. ZOO/91 propisano je sa su opći uvjeti oni koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 143. st. 2. ZOO/91 sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj. Slijedom navedenog, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama, jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika, pri čemu iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radilo o odredbama o kojima nije bilo moguće pregovarati, zbog čega ih sud u smislu odredbe čl. 143. ZOO/91 utvrdio ništavim. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prijevremena otplata kredita može izvršiti samo uz suglasnost banke i na način kako je utvrđeno Odlukom banke, ništava, uzevši u obzir da je u postupku utvrđeno da tužiteljica o tome nije imala mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu mu iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužna platiti u slučaju prijevremene otplate kredita te čak niti da će takvu naknadu morati platiti, budući da Ugovorom nije određeno da će niti dužan platiti takvu naknadu niti koji su parametri za izračun njezine visine. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, odnosno ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Radi toga je sud prvog stupnja po čl. 104. ZOO/78, koji glasi: "u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje", odlučio kao u izreci.

13. Ovakva utvrđenja i pravna shvaćanja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a njihovu pravilnost tuženik svojim žalbenim razlozima nije doveo u pitanje.

14. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba predmetnog ugovora, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe.

15. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila riječ o unaprijed sastavljenom gotovom ugovoru, o kojemu nije mogla pregovarati i da je platila ulaznu i izlaznu naknadu u iznosima koje je tuženik od nje tražio, a o tim ugovornim odredbama nije mogla pregovarati, niti joj je itko u banci rekao na što se odnosi ta naknada, niti koje je troškove imao tuženik vezano za te naknade, a niti joj je ponuđeno da o tome pregovara, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom o ulaznoj i izlaznoj naknadi. Također ni o jednostrano promjenjivim kamatama. Nisu osnovani žalbeni navodi koji ukazuju na zaključak da su stranke pregovarale o spornoj odredbi. Izvedeni dokazi ne ukazuju na takav zaključak.

17. Tužiteljici je tuženik trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti ove sporne odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takvog ugovora proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su se svi sudionici u obveznih odnosa, pa i u konkretnom slučaju, dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: "1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

19. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetnih naknada ali nije informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica znala za obvezu plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužiteljica s time upoznata, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

21. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

22. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključuje da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuju li predmetne sporne ugovorne odredbe značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu sama tužiteljica i tvrdi da je morala platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogla pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

24. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti pregovaranja oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

26. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

27. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja uređuje sukladno odredbi članka 214. ZOO/78. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja - potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te su stoga nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 214. ZOO/78 (kao i danas važećem čl. 1115. ZOO) tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

28. Naime, žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

29. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, a nisu osnovani niti žalbeni navodi da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave s obzirom da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku gdje je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takove ništetne odredbe.

30. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: OT).

31. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić