Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3353/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja DOČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3566/2023-23 od 17. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3566/2023-23 od 17. travnja 2025. u pobijanom dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3566/2023-23 od 17. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava žalbe.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3566/2023-23 od 17. travnja 2025. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.279,52 eura s pripadajućim zateznim kamatama:

- na iznos od 2,87 eura od dana 7.11.2008. do isplate,

- na iznos od 12,85 eura od dana 9.1.2009. do isplate,

- na iznos od 18,51 eura od dana 6.2.2009. do isplate,

- na iznos od 21,53 eura od dana 6.3.2009. do isplate,

- na iznos od 12,78 eura od dana 7.4.2009. do isplate,

- na iznos od 12,28 eura od dana 8.5.2009. do isplate,

- na iznos od 10,09 eura od dana 5.6.2009. do isplate,

- na iznos od 5,03 eura od dana 3.7.2009. do isplate,

- na iznos od 7,18 eura od dana 7.8.2009. do isplate,

- na iznos od 9,84 eura od dana 7.9.2009. do isplate,

- na iznos od 7,18 eura od dana 7.10.2009. do isplate,

- na iznos od 8,11 eura od dana 10.11.2009. do isplate,

- na iznos od 7,18 eura od dana 11.12.2009. do isplate,

- na iznos od 15,29 eura od dana 11.1.2010. do isplate,

- na iznos od 20,39 eura od dana 11.2.2010. do isplate,

- na iznos od 18,38 eura od dana 10.3.2010. do isplate,

- na iznos od 26,35 eura od dana 9.4.2010. do isplate,

- na iznos od 29,44 eura od dana 7.5.2010. do isplate,

- na iznos od 36,62 eura od dana 8.6.2010. do isplate,

- na iznos od 48,11 eura od dana 13.7.2010. do isplate,

- na iznos od 37,84 eura od dana 10.8.2010. do isplate,

- na iznos od 70,59 eura od dana 9.9.2010. do isplate,

- na iznos od 54,43 eura od dana 7.10.2010. do isplate,

- na iznos od 54,57 eura od dana 9.11.2010. do isplate,

- na iznos od 68,93 eura od dana 10.12.2010. do isplate,

- na iznos od 89,04 eura od dana 11.1.2011. do isplate,

- na iznos od 72,53 eura od dana 8.2.2011. do isplate,

- na iznos od 73,24 eura od dana 10.3.2011. do isplate,

- na iznos od 66,05 eura od dana 8.4.2011. do isplate,

- na iznos od 84,19 eura od dana 13.5.2011. do isplate,

- na iznos od 97,73 eura od dana 9.6.2011. do isplate,

- na iznos od 102,97 eura od dana 8.7.2011. do isplate,

- na iznos od 146,55 eura od dana 8.8.2011. do isplate,

- na iznos od 105,84 eura od dana 9.9.2011. do isplate,

- na iznos od 98,68 eura od dana 7.10.2011. do isplate,

- na iznos od 99,04 eura od dana 11.11.2011. do isplate,

- na iznos od 96,71 eura od dana 8.12.2011. do isplate,

- na iznos od 106,79 eura od dana 10.1.2012. do isplate,

- na iznos od 111,88 eura od dana 10.2.2012. do isplate,

- na iznos od 112,52 eura od dana 12.3.2012. do isplate,

- na iznos od 109,34 eura od dana 6.4.2012. do isplate,

- na iznos od 110,59 eura od dana 14.5.2012. do isplate,

- na iznos od 113,77 eura od dana 14.6.2012. do isplate,

- na iznos od 110,02 eura od dana 9.7.2012. do isplate,

- na iznos od 111,23 eura od dana 8.8.2012. do isplate,

- na iznos od 103,08 eura od dana 10.9.2012. do isplate,

- na iznos od 104,54 eura od dana 9.10.2012. do isplate,

- na iznos od 110,74 eura od dana 9.11.2012. do isplate,

- na iznos od 109,26 eura od dana 10.12.2012. do isplate,

- na iznos od 111,79 eura od dana 9.1.2013. do isplate,

- na iznos od 105,03 eura od dana 11.2.2013. do isplate,

te da mu nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.515,22 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom II. izreke navedene presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tužitelj u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura, zbog zakonom predviđenog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) sa prijedlogom da sud preinači pobijanu odluku te potražuje trošak sastava žalbe.

3. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik u dijelu pod točkom I. i II. izreke, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) sa prijedlogom da sud preinači pobijanu odluku, podredno da ukine pobijanu odluku te da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik potražuje trošak sastava žalbe.

4. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.279,52 eura s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su parnične stranke dana 10. veljače 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj:

016-308/2006, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.823,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita uz rok otplate od 84 mjesečnih anutiteta i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 7,9 % godišnje, te da je člankom 4. ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja;

- da je ugovorena valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da je tužitelj vozilo kupio za vlastitu uporabu;

- da je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužitelja prema tuženiku po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni iznosi 3.279,52 eura;

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara;

- da je osnovan zahtjev tužitelja s osnove stjecanja bez osnove u iznosa od 3.279,52 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

7. Na ove utvrđene činjenice sud prvog stupnja primijenio je materijalno pravo iz odredbi članaka 225., 241., 245., 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.), te je presudio kao u izreci prvostupanjske presude.

8. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF) nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nadalje, odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. - dalje: ZOO) propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

11. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

12. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

13. Pritom, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

14. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 4. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužiteljicu, narušivši time ugovornu ravnotežu.

15. Nadalje, valja navesti kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine", br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

17. Ističe se kako je odredbom članka 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila tužiteljica u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

18. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozva u tužbi. Stoga je sud prvog stupnja odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnom ugovornom odredbom koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene i ništetne u smislu članka 81. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj je navedeno kako u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača te suprotno odredbama ZPP i ZZP. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom dijelu, neosnovani.

19. U posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač moguće je dokazivati je li tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dana odgovarajuća obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da li je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je izveo predložene dokaze. Međutim, tuženik je na ročištu održanom 30. travnja 2024. odustao od dokaza saslušanja djelatnika tuženika, a na ročištu održanom 7. ožujka 2025. odustao je od dokaza saslušanja javnog bilježnika što je sud prvog stupnja pravilno obrazložio u pobijanoj odluci. Kraj činjenice da je, na sporne okolnosti sud proveo predložene dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe članka 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, prvostupanjski sud se nije nekritički pozvao isključivo na utvrđenja iz kolektivnog spora.

20. Također neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes na podnošenje ove tužbe. Naime, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe i isplatu na osnovi ništetnih odredbi ugovora, te on nije podnio tužbu za utvrđivanje ništetnosti, već se na to pozvao u tužbi, pri čemu valja reći da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti (članka 327. stavka 1. ZOO).

21. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora. Stoga je bespredmetan prigovor žalitelja da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit.

22. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo pozitivnu razliku po osnovi tečajne razlike te neosnovano ignorirao negativnu razliku u pretplati nastalu zbog smanjenja tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita te propustio umanjiti iznos pozitivne razlike za iznos negativnih razlika, valja reći da je u ovom postupku predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak. 2. ZPP), a tuženik nije podnio određeni zahtjev u roku iz članka 288.a stavkom 6. ZPP, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njen prigovor iznosu preplate) sa pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

23. Pravilno je sud prvog stupnja zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog knjigovodstvenim vještačenjem, dok su suprotni žalbeni navodi neosnovani. Naime, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem u skladu s odredbama članaka 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

24. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavka 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

25. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

26. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

27. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, s obzirom da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i to od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Imajući u vidu da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 15. svibnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u članku 226. ZOO, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na pretplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. U konkretnom slučaju nije riječ o tražbini povremenih davanja, niti se tražbina tužiteljice odnosi na plaćanje anuiteta, već isplatu stečenog bez osnove pa u primjenu ne dolazi zastrani rok iz članka 226. ZOO, već opći zastarni rok iz članka 225. ZOO.

28. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zateznim kamatama tekućim od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba članka 323. stavka 1. ZOO, članka 1111. i članka 1115. ZOO.

29. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, trošak sastava podneska od 29. veljače 2024. i 12. rujna 2024. nije bio potreban za vođenje postupka u smislu članka 155. ZPP jer je iz njihovog sadržaja razvidno da tužitelj ponavlja navode iz tužbe, pojašnjava pravnu osnovu potraživanja, iako je istu obrazložio detaljno u tužbi, kao i tijekom postupka.

30. U odnosu na žalbene navode tuženika, ističe se da je odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa) određeno da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je tužitelj zatražio nadoknadu troška u skladu s Tarifom, a sud je presudu donio nakon stupanja na snagu Tarife i to dana 17. travnja 2025., pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu Tbr. 54. i 52. stavka 3. Tarife na način da je priznao tužitelju trošak po vrijednosti boda od 2,00 eura.

31. Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u pod točkom I. i II. izreke ove presude.

32. Zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troška žalbe nisu osnovani jer sa žalbom nisu uspjeli, te je stoga valjalo, u skladu s člankom 154. stavku 1. i člankom 166. stavku 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom III. i IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 19. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor